1                             Poslovni broj I Kž-308/2023-4

 

Poslovni broj: I Kž-308/2023-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Maje Štampar Stipić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, u kaznenom predmetu protiv optužene K. J., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. veljače 2023., broj K-2/2021., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), optužena K. J. oslobođena je od optužbe za dva kaznena djela protiv gospodarstva, i to, kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. u izreci, i kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., opisano pod točkom 2. u izreci pobijane presude.

 

1.1.Na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08. odbijen je prijedlog državnog odvjetnika da se od optužene K. J. oduzme imovinska korist u iznosu od 1.776.200,00 kuna/235.742,15 eura koju je ostvarila počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11.

 

1.2. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08., određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. i nužni optuženice kao i nužni izdaci i nagrada njezina branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optužena K. J. po branitelju B. Š., odvjetniku u Z., te je predložila da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom člankom 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje državni odvjetnik vidi u tome što je iskaz optužene K. J., iz kojeg proizlazi da je samo formalno bila postavljena kao direktorica trgovačkog društva K. u. d.o.o., dok je poslove tog društva stvarno vodio pokojni D. J., njezin otac, prvostupanjski sud pogrešno cijenio kao vjerodostojan, smatrajući da je upravo optuženica, kao odgovorna osoba, vodila poslovanje predmetnog društva.

 

6.1. Naime, u odnosu na naprijed izneseno, državni odvjetnik odgovornost optužene K. J. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., nalazi u činjenicama sadržanim u činjeničnom opisu djela, ističući „…da je optuženica, prema izvatku iz sudskog registra, bila jedini osnivač TC K. u. d.o.o. te osobe ovlaštena za zastupanje i raspolaganje sredstvima s žiro-računa (…)“, „…da je tijekom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno da je u inkriminiranom razdoblju izdala 39 naloga za isplatu temeljem kojih je s žiro-računa podigla iznos od 1.760,500,00 kuna a putem Visa electron kartice iznos od 15.700,00 kuna, za koje je vještakinja utvrdila da nisu utrošeni za poslovanje društva niti su vraćeni…“ Također, iz istih razloga državni odvjetnik u žalbi ističe da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženica povrijedila obvezu vođenja poslovne knjige za predmetno društvo, pa se u njezinu ponašanju ostvaruju i bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 248. KZ/11. 

 

6.2. Naprijed navedene činjenice nisu sporne, međutim, državni odvjetnik, bez iole ozbiljnije analize izvedenih personalnih dokaza, inkriminirani događaj tumači na vrlo jednostran način, zanemarujući pri tome iskaze svjedoka koji su imali saznanja o poslovanju trgovačkog društva K. u. d.o.o. kao i o ključnim činjenicama - tko je stvarno vodio poslovanje tog društva u inkriminiranom razdoblju, i kakvu je ulogu u tome imala optužena K. J..

 

6.3. Naime, u svojoj obrani optužena K. J. je navela da ju je Damir Jalžečić, njezin otac, kad je navršila 18 godina, odveo kod javnog bilježnika te je na njegovo traženje potpisala hrpu dokumentacije i postala član uprave društva K. u. d.o.o., ne sumnjajući da bi je otac time mogao dovesti u probleme. Iako je formalno bila član uprave u navedenom društvu, vezano za poslovanje tog društva nije o ničemu odlučivala, niti je za to primala plaću, a kao najstarije dijete, nakon majčine smrti (2004.), većinom je obavljala kućanske poslove, dok je poslove društva stvarno vodio njezin otac, s tim da je po njegovu nalogu znala odlaziti u FINA-u s virmanom kojeg je on potpisao, a ponekad ih je i ona znala potpisati, te ne osporava da je takvih naloga za isplatu koje je ona potpisala moglo biti ukupno 44. U to vrijeme je s ocem, sestrom i bratom živjela u zajedničkom kućanstvu, s tim da je otac plaćao sve račune i uzdržavao ih, a tu se nalazilo i sjedište predmetnog društva. Inače, prema djeci otac je bio vrlo strog i autoritativan i nitko ga od njih nije smio propitkivati za poslovanje društva, a ona mu je predavala sav novac koji je podizala u FINA-i ili bankomatima. Tek nakon očeve smrti, u studenom 2014., čula je da je otac dosta kockao. Što se tiče vođenje poslovnih knjiga za predmetno društvo, o tome joj također ništa nije bilo poznato, osim što je znala da je to za oca radila jedna gospođa po imenu V..

 

6.4. Na naprijed navedene okolnosti prvostupanjski je sud ispitao više svjedoka, od kojih svjedoci T. T., Z. K., M. B., M. Š., B. Č., I. K., N. P., A. B., V. B. i S. M., nisu imali nikakvih saznanja vezano uz rad optužene K. J. u društvu K. u. d.o.o.

 

6.5. Međutim, iz svjedočkih iskaza M. J., brata optuženice, M. B., N. Lj., D. I., A. I. i I. H. proizlazi da je pokojni D. J. stvarno vodio i organizirao rad i poslovanje društva K. usluge d.o.o., kako je to u svojoj obrani optuženica i iskazala.

 

6.6. Svjedok M. J., poslovanje u društvu K. usluge d.o.o., opisao je jednako kao i optuženica, navodeći da je sve poslove u društvu faktično vodio njihov otac, a optužena je samo formalno bila direktorica društva, iskazavši s tim u vezi da je otac i njega slao na bankomate gdje je s njegovom (očevom) ili K. karticom podizao novac koji je predavao ocu. S ocem, koji je prema djeci bio vrlo autoritativan i strog, živjeli su u zajedničkom kućanstvu u kući u N. … te su ga morali bespogovorno slušati.

 

6.7. Da je D. J. stvarno vodio poslovanje društva K. usluge d.o.o. proizlazi i iz svjedočkih iskaz D. I. i A. I., zaposlenika u tom društvu, koji su naveli da je optuženica samo formalno, na papiru, bila direktorica društva, a sve poslovne odluke je donosio D. J., koji je osim društva K. u. d.o.o. imao i tvrtku I. d.o.o. Za D. J. su naveli da je bio grub i agresivan.

 

6.8. Iz svjedočkih iskaza M. B., I. H. i N. Lj., koji su kao vlasnici trgovačkih društava imali poslovnu suradnju s društvom K. u. d.o.o., proizlazi da su sve poslovne dogovore i pregovore vodili s D. J., a svjedok H., osim toga, je iskazao da njegova djeca nisu uopće sudjelovala u obavljanju poslova koji se tiču ove tvrtke.

 

6.9. Imajući u vidu naprijed iznesene iskaze svjedoka, koje je prvostupanjski sud ispravno cijenio kao vjerodostojne, budući da se radi o nepristranim osobama koje u svezi poslovanja društva K. u. d.o.o. i uloge optuženice u tom društvu, nisu imali razloga neistinito iskazivati, sud je, na temelju tih personalnih dokaza, ispravno utvrdio da optužena K. J., osim što je samo formalno bila direktorica društva K. u. d.o.o., nije stvarno organizirala niti vodila poslovanje tog društva, a isto tako novac koji je u inkriminiranom razdoblju podigla sa žiro-računa društva u banci i na bankomatima, u ukupnom iznosu od 1.776.200,00 kuna (235.742,25 eura), nije zadržala za sebe u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, pa je slijedom takvog utvrđenja ispravno, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobodio od optužbe za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. Inkriminirano postupanje optuženice očito je bio plod njezine nezrelosti jer je u vrijeme kada je postavljena za direktoricu predmetnog trgovačkog društva imala svega devetnaest godina, kao i očeva autoriteta te materijalne zavisnosti o istom, što je D. J. iskoristio na vrlo beskrupulozan način. Kako državni odvjetnik s tim u vezi u žalbi nije naveo relevantne protuargumente i dokaze kojima bi s uspjehom doveo u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje, njegova žalba u tom dijelu nije osnovana.

 

7. Također, s obzirom na to da je sud nedvojbeno utvrdio da je D. J. stvarno vodio poslovanje društva K. u. d.o.o., logično je da je isti, a ne optužena K. J., imao obvezu vođenja poslovnih knjiga za to trgovačko društvo, a iz iskaza optuženice proizlazi da je za to i angažirao osobu po imenu V., što su potvrdili i svjedok M. J., kao i svjedokinja D. I., koja je iskazala da joj je D. J. jednom prilikom rekao da se radi o nekim papirima koje treba predati knjigovotkinji. U tom kontekstu, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi državnog odvjetnika, koji, vrlo paušalno i bez konkretnog uporišta, smatra da prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude nije naveo niti jedan dokaz ili argument u prilog svom zaključku da nije dokazano da je optužena K. J. počinila kazneno djelo iz članka 238. KZ/11. Upravo suprotno, s tim u vezi, pod točkama 39. do 46.2. u prvostupanjskoj presudi, sud je iznio uvjerljive i argumentiran razloge zbog kojih je, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., optuženicu oslobodio od optužbe za inkriminirano kazneno djelo, a koje razloge je dostatno i valjano obrazložio, pa je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u tom dijelu neosnovana.

 

8. Zbog svih naprijed navedenih razloga, a budući da nije utvrđeno postojanje povreda iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženice povrijeđen kazneni zakon, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službeni dužnosti, valjalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb 22. veljače 2024.