Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-147/2026-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza REMONTNOG BRODOGRADILIŠTA ŠIBENIK d.o.o. u stečaju, OIB: 28973632984, Sv. Nedjelja, Srebrnjak 20B, zastupanog po punomoćniku Jasminu Avdagiću, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika 1. REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku i 2. PRIMORJE-TEKSTIL d.d., OIB: 51164585310, Split, R. Boškovića 22, zastupanog po punomoćniku Mati Krmeku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Primorac i partneri d.o.o. Split, radi utvrđenja vlasništva nekretnine, 2. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u svojoj tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Šibeniku 9. srpnja 2007., kao i kasnije tijekom postupka, u bitnome, navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Šibeniku broj IV P-433/04 presuđeno i utvrđeno da je "Remontno brodogradilište Šibenik" d.o.o. u stečaju vlasnik poslovnog prostora u Šibeniku, Trg A. Hebranga 18, u prizemlju zgrade na čest. br. 3223/1 k. o. [katastarska općina], u naravi bivša prodavaonica vojne odjeće, površine 204 m2. Tužitelj je saznao da se između tuženika vodi spor pod brojem XIV P-729/05 pred Općinskim sudom u Šibeniku i da je 19. lipnja 2006. donesena nepravomoćna presuda u korist tuženika ad. 1. u ovom predmetu. Tužitelj je naglasio da je prema Odluci o njegovom osnivanju isti osnovan sa sredstvima bivšeg Mornaričko-tehničkog remontnog zavoda Velimir Škorpik (u daljnjem tekstu: MTRZ) koja su od 1991. postala vlasništvom Republike Hrvatske. Dostavio je u spis dokumentaciju za koju navodi da je ista dokaz da je upravo prednik tužitelja vlasnik predmetnog poslovnog prostora te da je isti pravni sljednik MTRZ-a, da je bivša vojna ustanova "Jedinstvo" bila samo zakupac u predmetnom poslovnom prostoru, da je prethodnu suglasnost na ugovor o zakupu dao MTRZ te da je zakupnina uplaćivana MTRZ-u.

2. Postupajući u skladu s odredbom čl. 186. a. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 20/90, 27/90, 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) tužiteljica je dostavila tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora 29. ožujka 2007.

3. Tuženica ad. 1. se u svom odgovoru na tužbu usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći, u bitnome, kako predmetni poslovni prostor nije prodavaonica vojne odjeće nego prodavaonica odjeće. U spomenutom postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku tužbom je obuhvaćen Grad Šibenik, a na predmetnoj je zgradi – kao privrednoj zgradi – upisana Općina Šibenik. Kod Općinskog suda u Šibeniku u odnosu na predmetni poslovni prostor tada su bila u tijeku dva postupka i to jedan pokrenut po tužbi tuženice ad. 1. protiv tuženika ad. 2. te protutužba tuženika ad. 2. protiv tuženice ad.1. u kojem postupku je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tuženice ad. 1. protiv tuženika ad. 2. od kojeg je zatraženo da odstupi od predmetnog poslovnog prostora i preda ga tužitelju (ovdje tuženici ad. 1.), dok je odbijen protutužbeni zahtjev. Također je i doneseno rješenje o privremenoj mjeri zabrane tuženiku ad. 2. izvođenja građevinskih radova u predmetnom poslovnom prostoru. Drugi postupak koji je tada bio u tijeku pred Općinskim sudom u Šibeniku vodio se povodom tužbe ovdje tuženice ad. 1. protiv Grada Šibenika, radi utvrđenja prava vlasništva i ispravke pogrešnog upisa. Tuženica ad. 1. smatra da je predmetni poslovni prostor u njezinom vlasništvu temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju RH u vlasništvo RH (NN br. 52/91 – u daljnjem tekstu: Uredba 52/91), a temeljem Odluke Vlade RH o davanju ovlaštenja Ministarstvu obrane za upravljanjem stanovima, garažama i poslovnim prostorom u vlasništvu RH (NN br. 56/92 – u daljnjem tekstu: Odluka 56/92). Ministarstvo obrane tako upravlja i predmetnim poslovnim prostorom. Temeljem spomenute Odluke sve nekretnine koje nisu raspoređene na korištenje i upravljanje Ministarstvu obrane te ministarstvima i općinama na čijem se području nalaze, a nabrojene su pod točkom I Odluke, a koje su postale vlasništvo RH temeljem Uredbe, raspoređene su na korištenje Ministarstvu obrane, a mogu se otuđiti samo uz suglasnost Vlade RH. Navedeno ukazuje da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu RH. Ranije je taj poslovni prostor koristila vojna ustanova koju spominje u tužbi tužitelj, a sada tuženik ad. 2. Tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora kao ni stanova, jer s tim poslovnim prostorima u toj zgradi kao i stanovima je raspolagala tuženica ad. 1. putem Ministarstva obrane i iste je prodala. Navedena vojna ustanova Jedinstvo odnosno MTRZ nisu nikada bili vlasnici istoga.

4. Općinski sud u Šibeniku se rješenjem posl. br. P-1555/2007 od 13. studenoga 2007. oglasio stvarno nenadležnim za postupanje te je predmet dostavio Trgovačkom sudu u Šibeniku kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

5. Rješenjem od 3. rujna 2008., posl. br. P-38/08 Trgovački sud u Šibeniku je utvrdio da je nastupio prekid postupka, jer je tužitelj kao pravna osoba prestao postojati.

6. Raspravnim rješenjem od 17. studenoga 2009. Trgovački sud u Šibeniku je nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari, sada pod posl. br. P-193/2009.

7. Nadalje, raspravnim rješenjem od 9. veljače 2010. posl. br. P-38/09 Trgovački sud u Šibeniku je odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Šibeniku pod posl. br. P-729/05.

8. Na prijedlog tuženika ad. 2. doneseno je ovosudno rješenje o nastavku postupka posl. br. P-30/2026-4 24. veljače 2026., a sve iz razloga što je postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Šibeniku pod posl. br. P-729/05 (kasnije P- 679/10) pravomoćno okončan pravomoćnom presudom 14. travnja 2010.

9. U nastavku postupka tuženik ad. 2. istaknuo je kako je prethodno pitanje prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora pravomoćno riješeno u naprijed citiranom predmetu Općinskog suda u Šibeniku. Smatra kako bi sud trebao samo zbog naprijed navedenoga odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, jer je nemoguće u dvije identične pravne stvari kao što je pitanje prava vlasništva nekretnina donijeti dvije različite presude. Nadalje, ističe kako tužitelj svoje pravo vlasništva temelji na presudi zbog ogluhe, koja, s obzirom na pravilo o objektivnim granicama pravomoćnosti, ne može vrijediti za tuženika ad. 2. koji u tom postupku nije sudjelovao kao stranka. Ističe i kako su neosnovane tvrdnje tuženice ad. 1. o stjecanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju Uredbe o preuzimanju stredstava JNA i SSNO na teritoriju RH u vlasništvo Republike Hrvatske su također neosnovane, što osim pravomoćne presude posl. br. P-679/25010 potvrđuje i činjenica da je do 1991. predmetni poslovni prostor koristila Vojna ustanova "Topčider" iz Beograda. Pravni prednik tuženika ad. 2. je nastao 16. rujna 1991. organiziranjem od te vojne ustanove, temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja osnovnim sredstvima, pokretnom imovinom i pravima određenih poduzeća i drugih pravnih osoba na teritoriju RH od 3. kolovoza 1991. i Uredbe o izmjeni i dopuni te Uredbe od 30. kolovoza 1991. (u daljnjem tekstu: Uredbe 39/91 i 44/91). Predmetni poslovni prostor je unesen u vrijednost društvenog kapitala društva prednika tuženika ad. 2. Nadalje, tužitelj u tužbi kao pravnu osnovu stjecanja svog prava vlasništva navodi odluku Vlade RH o osnivanju poduzeća prednika tužitelja od 8. travnja 1991. iz koje odluke je vidljivo da je riječ o novoosnovanom poduzeću, ali se predmetni poslovni prostor u toj Odluci uopće ne spominje. Naime, u Odluci je navedeno da su u sredstva prednika tužitelja unesena samo ona sredstva koja su prethodno na temelju Uredbe o preuzimanju (NN br. 52/91) postala vlasništvo RH – što predmetni poslovni prostor nije. Ističe zaključno kako je tuženik ad. 2. vlasništvo predmetne nekretnine stekao po samom zakonu po dvije osnove: a) čl. 1. Uredbe 39/91 i b) dosjelost. Predložio je u nastavku postupka spojiti raspravljanje u ovoj pravnoj stvari sa raspravljanjem u ovosudnom predmetu posl. br. P-203/2024 radi donošenja zajedničke odluke.

10. Tužitelj se u nastavku postupka usprotivio navodima tuženika ad. 2. prvenstveno ističući kako se isti neosnovano poziva na pravomoćnu presudu posl. br. P-679/10 i odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1253/2014 jer se radi o odlukama koje je tuženik ad. 2. ishodovao protiv nevlasnika. Dakle, utuživanjem nevlasnika predmetne nekretnine tuženika ad. 2. ne može učiniti vlasnikom i upravo je iz tog razloga tuženik ad. 2. citiranom revizijskom odlukom odbijen s uknjižbom prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Dakle, tužitelj kao jedini upisani vlasnik predmetne nekretnine nije uopće bio sudionik citiranih postupaka. Istakao je i kako prednik tuženika ad. 2. Vojna ustanova Topčider nije nikada stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, jer je raniji njihov prednik Vojna ustanova Jedinstvo bila samo zakupac predmetnog prostora. Također, nije točan ni navod tuženika ad. 2. da je Odlukom o organiziranju društva predmetna nekretnina ušla u temeljni kapital tuženika ad. 2., jer se predmetna nekretnina u istoj ne spominje. Prednik tuženika ad.

2. predmetnu je nekretninu koristio kao zakupac uz suglasnost prednika tužitelja no nikada nije stekao pravo vlasništva.

11. U ovoj pravnoj stvari je pod posl. br. P-30/2026-11 19. lipnja 2026. donesena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima trošak postupka.

12. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-.3011/2026-3 od 28. srpnja 2026. ukinute su naprijed spomenuta presuda i rješenje te je predmet vraćen ovom sudu kao sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz uputu, među ostalim, kako prvostupanjski sud nije meritorno ispitivao zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tuženika ad. 2. na predmetnoj nekretnini, već je samo na temelju formalnog postojanja ranije presude u predmetu posl. br. P-679/2010 prihvatio obrazloženje te presude, a budući da u predmetnom postupku nema zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu – iako se na temelju izvedenih dokaza može zaključiti da je upravo tužitelj uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, predmetnog poslovnog prostora – drugostupanjski je sud ukinuo odluke i uz uputu da sud po načelu otvorenog pravosuđenja pozove stranke da dostave zemljišnoknjižni izvadak vratio spis predmeta na ponovno odlučivanje.

13. Sukladno uputi Visokog trgovačkog suda RH ovaj je sud pozvao stranke rješenjem od 28. kolovoza 2026. u roku od 15 dana dostaviti zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu, temeljem načela otvorenog pravosuđenja, čemu je tužitelj i udovoljio.

14. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak utvrđeno je kako je na nekretnini oznake suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-40) prizemlje – poslovni prostor, prodavaonica odjeće, površine 204 m2 vlasnikom uknjiženo Remontno brodogradilište Šibenik d.o.o. Šibenik.

15. Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. St. 2. istoga članka je određeno da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosno ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

16. Također, prema odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a osim rješenja koja je ovlašten donositi nakon prethodnog ispitivanja tužbe na pripremnom ročištu sud donosi i rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi, među ostalim, da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje.

17. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu utvrđeno je kako je tužitelj (odnosno pravni prednik tužitelja, kao stečajne mase iza upravo uknjiženog vlasnika nekretnine) vlasnik iste.

18. Prema odredbama čl. 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; u daljnjem tekstu: ZV) vlasništvo na nekretnini stječe se upisom u zemljišne knjige.

19. Slijedom svega navedenoga, primjenom naprijed citiranih zakonskih odredbi, a budući da je nesporno kako je tužitelj upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine, a tužbom traži upravo navedeno, pa iz toga proizlazi kako tužitelj nema pravni interes u ovoj pravnoj stvari, valjalo je odlučiti kao u izreci ovoga rješenja odnosno odbaciti tužbu.

U Zadru 2. rujna 2026.

Sutkinja:

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od petnaest dana od dana dostave istog. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o istoj odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA:

- Tužitelju po pun.

- Tuženici ad. 1. po ŽDO Šibenik

- Tuženiku ad. 2. po pun.