1              Poslovni broj: I Kž-223/2023-7

Poslovni broj: I Kž-223/2023-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Petra Jazidžije, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 29. ožujka 2023. broj K-58/2021., u sjednici održanoj 22. veljače 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegovog branitelja, odvjetnika Joška Čeha,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog Petra Jazidžije kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu od 29. ožujka 2023. broj K-58/2021., optuženi Petar Jazidžija proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11. te je, na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. i uz primjenu članka 48. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci.

 

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s članka 145. stavak 1. i stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi Petar Jazidžija presuđen je na platež troškova kaznenog postupka i to iznos od 15,00 kuna (petnaest kuna) / 1,99 eura (jedan euro i devedeset devet centi) na ime troškova izrade medija s fotodokumentacijom prometne nesreće, iznos od 23.331,46 kuna (dvadeset tri tisuće tristo trideset jedna kuna i četrdeset šest lipa) / 3.096,62 eura (tri tisuće devedeset šest eura i šezdeset dva centa) koji se odnosi na provedena prometno tehnička vještačenja, iznos od 2.000,00 kuna (dvije tisuće kuna) / 265,45 eura (dvjesto šezdeset pet eura i četrdeset pet centa) na iznos sudsko-medicinskog vještačenja, iznos od 1.600,00 kuna (tisuću i šesto kuna) / 212,36 eura (dvjesto dvanaest eura i trideset šest centa) na ime troškova provedene obdukcije, kao i paušalnu svotu od 2.000,00 kuna (dvije tisuće kuna) / 265,45 (dvjesto šezdeset pet eura i četrdeset pet centa) sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 467. stavak 1. točka 4. u vezi sa člankom 470. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne strožu kaznu zatvora.

 

4. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku Jošku Čehu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. stavak 1. točka 3. ZKP/08.) i odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blažu kaznenu sankciju.

 

5. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

6. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., izviješteni su na njihovo traženje optuženi Petar Jazidžija i njegov branitelj, odvjetnik Joško Čeh te državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovao je optuženik i njegov branitelj, odvjetnik Joško Čeh, dok iako uredno izviješten, nije pristupio državni odvjetnik pa je ista održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.

 

8. Žalbe nisu osnovane.

 

9. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik svojom vožnjom inkriminirane zgode izazvao prometnu nesreću, jer prema mišljenju ovog žalitelja uzrok prometne nesreće je u nepropisnoj vožnji oštećenog Ive Totića koji je kršio odredbu članka 57. stavak 2. Zakona sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15., dalje ZOSPC), jer prilikom skretanja ulijevo nije propustio vozilo optuženika koji je zadržavao smjer kretanja.

 

9.1. Istaknutim žalbenim navodima optuženika, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je do ove prometne nesreće došlo iz razloga što optuženik upravljajući svojim vozilom dolaskom do raskrižja na kojem je promet reguliran semaforima nije prilagodio brzinu kretanja osobinama, stanju i preglednosti ceste kako bi mogao vozilo zaustaviti pred svakom preprekom koju može predvidjeti, tako da je prije poduzetog kočenja njegova brzina bila 119 km/h, te unatoč kočenju nije uspio pravovremeno zaustaviti vozilo već je brzinom od 105 km/h udario u vozilo oštećenika koji je skretao ulijevo.

 

9.2. Uporište za takav zaključak prvostupanjskog suda proizlazi iz nalaza i mišljenja prometno tehničkih vještaka Tomislava Perića i Željka Šarića sa Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta prometnih znanosti, Zavoda za prometno-tehnička vještačenja koje je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan i stručan, objektivan i nepristran. Iz njihovih nalaza proizlazi da se u trenutku sudara osobni automobil optuženika kretao brzinom od oko 105 km/h, a osobni automobil oštećenika brzinom od oko 22 km/h. Do izbjegavanja prometne nesreće, u konkretnim uvjetima i na način na koji je reagirao optuženik, a reagirao je radnjom intenzivnog kočenja na mjestu udaljenom oko 44,7 m ispred mjesta sudara i vremenski oko 1,38 sekundi prije sudara, došlo bi pri svim brzinama njegovog kretanja ne većim od 73 km/h, što znači i pri propisanoj brzini na mjestu nesreće od 60 km/h. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica da su vještaci na raspravi detaljno i okolnosno obrazložili koje su metode koristili pri izračunu brzina, da su na jasan, precizan i nedvosmislen način odgovorili na sva sporna pitanja koja se odnose na utvrđenje odlučnih činjenica, tada je i po ocjeni suda drugog stupnja, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je nalaz i mišljenje ovih vještaka u cijelosti dan na stručan, objektivan i nepristran način.

 

9.3. To se odnosi i na prigovor obrane, koji je istican i tijekom postupka, da je pri izračunu sudarnog kretanja osobnog vozila optuženika i oštećenika uzeto u obzir preveliko usporenje i da je stoga brzina kretanja optuženika utvrđena u prevelikoj mjeri. Međutim, prvostupanjski sud je otklonio navedene prigovore u svom obrazloženju u točki 12.7 prvostupanjske presude budući su vještaci detaljno objasnili zašto je pri izračunu kutne brzine uzeto u obzir usporenje od 6,5 m/s2 i takav zaključak prigovorima optuženika nije doveden u sumnju.

 

9.4. Prigovori obrane da je sud prihvatio nalaz vještaka Stanka Smodlake i vještaka iz Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Tomislava Perića i Željka Šarića valja istači da je sud dao jasne razloge u kojem dijelu su nalazi suglasni, kao i zašto u pogledu izračuna brzine poklanja vjeru vještacima iz Zavoda (navedeni u točki 13. obrazloženja pobijane presude), a ne prihvaća nalaz vještaka Smodlake, dok njegova ocjena snimke kamere na križanju, s obzirom na izmijenjenu optužnicu, nije od značaja za ocjenu optuženikove odgovornosti za izazivanje prometne nesreće. Jednako tako, prvostupanjski je sud jasno naveo zašto prihvaća iskaze svjedoka Marka Buhe, Antonia Plazibata, Ane Marković, Vane Škunca, Ivana Bošnjaka, Ivana Relata, a objasnio je i da razlike u iskazu oštećenog Ive Totića, u odnosu na njegovo kretanje na upaljenu dopunsku zelenu strelicu, valja pripisati stresnoj situaciji u kojoj se našao i iskazivanju drugačije od činjenica koje su prometni vještaci Tomislav Perić i Željko Šarić utvrdili na temelju snimke kamere. Suprotno prigovorima optuženika, prvostupanjski sud prihvaća iskaz svjedoka Domagoja Jazidžije, brata optuženika, koji je opisao kretanje vozila u raskrižju, ali ne i njegov iskaz o brzini kretanja vozila optuženika, jer je on drugačiji od izračuna prometnih vještaka.

 

9.5. Istaknutim žalbenim navodima optuženika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da optuženik dolaskom do raskrižja na kojem je promet reguliran semaforima nije prilagodio brzinu kretanja svog vozila osobinama, stanju i preglednosti ceste kako bi mogao vozilo zaustaviti pred svakom preprekom koju može predvidjeti, da je u raskrižje kako sam navodi, ušao povećavajući brzinu kako bi prošao na zeleno svjetlo, prema vještacima brzinom od 119 km/h, a pred udar u vozilo oštećenika, koji je skretao ulijevo, njegova brzina bila je 105 km/h, zbog čega se unatoč kočenju nije uspio pravovremeno zaustaviti već je udario u vozilo oštećenika i takvom je vožnjom postupio protivno odredbama članka 51. stavak 1., članka 53. stavak 4. i članka 58. stavak 1. ZOSPC i izazvao prometnu nesreću iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. KZ/11. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika da je uzrok nastanka prometne nesreće nepropisna vožnja oštećenika.

 

9.6. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu subjektivnog elementa kaznenog djela za koje je proglašen krivim, optuženik u svojoj žalbi ističe da sama činjenica što je vozio neprilagođenom i nedopuštenom brzinom ne može automatizmom predstavljati namjeru, odnosno da svako znatno prekoračenje brzine nije automatski neizravna namjera, a kako je otpalo da je vozio kroz crveno svjetlo, ne može reći da je optuženik pristao na ugrozu drugih, sugerirajući da se radi o nehajnom djelu.

 

9.7. Upravo činjenica da je optuženik vozio brzinom skoro dvostruko većom od dopuštene, da je u svojoj obrani naveo da je prije ulaska u raskrižje ubrzao kako bi prošao na zeleno, nema dvojbe da se radi o cesti koju poznaje (brat živi u Splitu), upućuje na to da je optuženik bio svjestan svoje brzine kretanja, dinamike prometa velikog gradskog raskrižja i mogućih prepreka, i ne prilagodivši brzinu i način vožnje stanju i preglednosti ceste vozeći se brzinom od oko 119 km/h pristao da takvom svojom vožnjom ugrozi sigurnost drugih sudionika u prometu. Ovdje, dakle, nije riječ o neznatno neprilagođenoj brzini već o takvom prekoračenju koje gotovo dvostruko prelazi dopuštenu brzinu kretanja. Upravo ta činjenica jasno upućuje na takav oblik svijesti optuženika koji se naziva neizravnom namjerom. Stoga nisu prihvaćeni žalbeni navodi optuženika da je pogrešno utvrđen oblik i stupanj krivnje sugerirajući da se radi o nehajnom uzrokovanju prometne nesreće.

 

9.8. Slijedom navedenog činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

 

10. Zbog odluke o kazni žale se državni odvjetnik i optuženik.

 

10.1. Ističući žalbenu osnovu koja se odnosi na odluku o kazni, državni odvjetnik navodi da je izrečena kazna optuženiku preblaga te da se njome neće postići svrha kažnjavanja jer je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne precijenio utvrđene olakotne okolnosti, dok je kao otegotne propustio utvrditi jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, da je jedna osoba koja ničim nije doprinijela nastanku prometne nesreće smrtno stradala, a drugi sudionik zadobio teške tjelesne ozljede, te bezobzirnost i upornost s obzirom na veliku brzinu kojom se kretao kroz raskrižje, u gradu gdje je gust promet. S druge strane optuženik, žaleći se zbog odluke o kazni smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio doprinos oštećenika nastanku prometne nesreće, zbog čega da je kazna trebala biti manja.

 

10.2. U odnosu na obje žalbe zbog odluke o kazni, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri vrednovao. Tako prvostupanjski sud osnovano cijeni olakotnim uredne osobne i obiteljske prilike optuženika, protek vremena od počinjenja djela koji se ne može pripisati krivnji optuženika, korektno ponašanje pred sudom, činjenicu da su optuženik i njegova obitelj stupili u kontakt s obitelji pok. oštećenice, žaljenje zbog posljedica prometne nesreće te doprinos oštećenika Ive Totića prilikom nastanka prometne nesreće kao i optuženikovu kaznenu i prekršajnu neosuđivanost. Stoga, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da postoje naročito olakotne okolnosti zbog čega se svrha kažnjavanja može postići blažom kaznom od propisane, pa je optuženika, na temelju članka 227. stavak 1. i 4. u svezi s člankom 48. i člankom 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. Tom i tako odmjerenom kaznom, po uvjerenju ovog drugostupanjskog suda, u potrebnoj mjeri će se utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja i zlo koje je počinjenjem kaznenog djela nanio obitelji oštećenih, ali i upozoriti druge građane da se klone kršenja prometnih propisa.

 

10.3. Što se tiče načina vožnje i nepoštivanje propisa te da je prouzročena smrt jedne osobe, optuženiku su te okolnosti cijenjene kod određivanja subjektivnog odnosa prema počinjenom djelu, neizravne namjere kao oblika svijesti optuženika odnosno pitanje predstavlja obilježje djela, pa se ne mogu vrednovati i kao otegotna okolnost kako to zahtijeva državni odvjetnik.

 

10.4. Stoga, žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

 

11. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 22. veljače 2024.