- 1 -              I Kž Us 1/2024-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž Us 1/2024-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog T. S. i drugih, zbog kaznenih djela iz čl. 329. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi branitelja okrivljenog T. S., odvjetnika H. K. podnesenog protiv rješenja Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 25. listopada 2023. broj I Kž Us-58/2023-9, u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se žalba branitelja okrivljenog T. S., odvjetnika H. K. te se pobijano rješenje ukida.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 80. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22 - dalje u tekstu: ZKP/08), kažnjen je branitelj okrivljenog T. S., odvjetnik H. K. novčanom kaznom u iznosu od 1.200,00 eura koju je dužan platiti u roku od 30 dana po primitku tog rješenja.

 

2. Protiv tog rješenja žali se odvjetnik H. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o visini izrečene novčane kazne, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine. Žalbi je priložena dokumentacija, podnesci i sudske odluke koje su prethodno već sadržane u spisu predmeta.

 

3. Na temelju čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen na uvid Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen.

 

4. Žalba odvjetnika je osnovana.

 

5. Pobijanim rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske ocijenjeno je nužnim novčano kazniti odvjetnika H. K., branitelja okrivljenog T. S., radi vrijeđanja suda u pisanom podnesku - žalbi protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-Us-30/2020 od 19. siječnja 2023. Taj sud ocjenjuje da izričaji navedeni u žalbi sadrže vrijednosne sudove koji, u smislu čl. 80. st. 1. ZKP/08, predstavljaju vrijeđanje predsjednika vijeća prvostupanjskog suda koji je donio pobijanu odluku.

 

5.1. Konkretno, to se odnosi na pojedine navode žalbe citirane pod toč. 4. obrazloženja pobijane odluke i to ''da se očito namjerno zaboravlja da je T. S. od 14. veljače 2018. bio u zatvoru … da je pokušaj Vijeća da ''spasi'' ovaj Nalog …u najmanju ruku smješan'', da su ''utvrđenja sramotna'' koji tvrdnju ponavlja te zatim obrazloženje prvostupanjskog rješenja uspoređuje s ''najnedemokratskijim državama'' spominjući S. K. i N. K., te da je prvostupanjski sud donio pobijano rješenje jer se "radi o kriminalcima''.

 

5.2. Citirani navodi žalbe, po uvjerenju prvostupanjskog suda, ne predstavljaju prihvatljivi, kritički način pobijanja odluke niti su u skladu s probicima obrane okrivljenika, već predstavljaju vrijeđanje pa je, sukladno trodijelnom testu utvrđenom u presudi Europskog suda za ljudska prava (Radobuljac protiv Hrvatske, broj zahtjeva 51000/11 presuda od 28. lipnja 2016., kao i drugim odlukama tog suda), kažnjavanje odvjetnika nužno i razmjerno postizanju cilja odnosno poštivanju sudbene vlasti i zadržavanju autoriteta te se ista svrha na drugi način ne može postići.

 

6. Žalbom se, najprije, tvrdi da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije bio ovlašten donijeti pobijanu odluku jer su sporni termini navedeni u žalbi podnesenoj protiv procesnog rješenja pa se taj sud ne može smatrati sudom pred kojim se vodi postupak, kako nalaže odredba čl. 80. st. 1. ZKP/08.

 

6.1. Ovi navodi žalbe nisu osnovani. Neovisno o tome radi li se o žalbi protiv rješenja ili, pak, o žalbi protiv presude, odluku o kažnjavanju može donijeti, kako sud koji je spornu žalbu zaprimio, tako i sud koji o toj žalbi odlučuje. Naime, prema čl. 472. ZKP/08 i dalje, oba suda sudjeluju u žalbenom postupku pa se u tom kontekstu imaju smatrati sudom koji vodi postupak sukladno čl. 80. st. 1. ZKP/08.

 

7. U nastavku žalbe odvjetnik H. K. tvrdi da sporni navodi žalbe nisu uporabljani s namjerom vrijeđanja suda, već se radi o konstruktivnoj kritici s ciljem očuvanja okrivljenikovih prava obrane, tj. ''obrana je morala, dapače, bila je prisiljena naoko neprimjerenim načinom reagirati''. Navedeno povezuje s ranijim odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda koje se tiču zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim dokaznim radnjama čije izdvajanje iz spisa je obrana bezuspješno predlagala.

 

8. U pravu je žalitelj da se odluka o kažnjavanju odvjetnika temelji na pogrešnoj procjeni kvalitete i namjere uporabljenih izričaja koja bi kažnjavanje odvjetnika činila opravdanim i nužnim u demokratskom društvu.

 

9. Prije svega, Vrhovni sud Republike Hrvatske primjećuje da se ovdje ne radi tek o ''naoko neprimjerenom načinu reagiranja'', kako priznaje sam žalitelj, već zasigurno o neprihvatljivom komuniciranju koje nije kompatibilno s profesionalnim odnosom stranke prema sudu.

 

10. Međutim, drugo je pitanje da li takva, očito, neprimjerena komunikacija nužno treba rezultirati kažnjavanjem odvjetnika s ciljem zaštite autoriteta sudbene vlasti.

 

10.1. U odgovoru na to pitanje treba krenuti od ocjene pravedne ravnoteže između dvaju legitimnih ciljeva i to, s jedne strane, zahtjeva za očuvanjem digniteta sudbene vlasti, kao jedne od pretpostavki njezine neovisnosti i učinkovitosti, a s druge strane, od temeljnog prava građanina na slobodu izražavanja koje je proklamirano u čl. 10.  Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda("Narodne novine-međunarodni ugovori", br. 18/17, 6/99-pročišćeni tekst,  8/99, 14/02, 1/06, 2/10 i 13/17 u daljnjem tekstu: Konvencija). Pravilnim vaganjem tih, ovdje, suprotstavljenih vrijednosti moguće je donijeti razuman zaključak je li ograničenje slobode izražavanja predviđeno u čl. 10. st. 2. Konvencije nužno u demokratskom društvu radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

 

10.2. Prema čl. 10. st. 2. Konvencije i autonomnom tumačenju Europskog suda za ljudska prava (odluke Radobuljac-citirano gore, Čeferin protiv Slovenije-zahtjev broj 40975/08 presude od 16. siječnja 2018.) ograničenje slobode izražavanja uvjetovano je utvrđenjem 1.) je li miješanje u slobodu utemeljeno na zakonu, 2.) je li težilo jednom ili više tamo navedenih legitimnih ciljeva te 3.) je li to miješanje nužno u demokratskom društvu. Tek kumulativnim ispunjenjem sva tri uvjeta može se zaključiti da je ''miješanje javne vlasti'' – ovdje novčanim kažnjavanjem branitelja, opravdano s aspekta Ustavnog i konvencijskog prava na slobodu izražavanja.

 

10.3. Nesporno je da su prva dva uvjeta ovdje ispunjena jer je kažnjavanje utemeljeno na čl. 80. st. 1. ZKP/08 te se njime težilo ostvariti legitiman cilj održavanja autoriteta sudbene vlasti. Ostalo je, međutim, procijeniti je li ograničenje slobode izražavanja bilo nužno u demokratskom društvu tj. procijeniti ''je li miješanje o kojem je riječ razmjerno legitimnom cilju koji se želi ostvariti''. (odluka Radobuljac- citirano gore)

 

10.4. Kada je, kao ovdje, to ograničenje vezano uz sudski postupak, Europski sud za ljudska prava napominje da su suci dio temeljne institucije države i kada obavljaju svoje službene dužnosti mogu podlijegati širim granicama prihvatljive kritike od ostalih građana, odnosno '' granice prihvatljive kritike u nekim okolnostima mogu biti šire u vezi s državnim službenicima koji obavljaju svoje dužnosti nego u odnosu na privatne osobe'' (odluka Nikula protiv Finske, zahtjev broj 31611/96 presuda od 21. ožujka 2002. i Morice protiv Francuske zahtjev broj 29369/10 presuda od 23. travnja 2015(VV))

 

10.5. S druge strane, suce, a time i sudbenu vlast koju oni predstavljaju, potrebno je zaštiti od izrazito štetnih i neosnovanih napada koji su motivirani isključivom željom da se sudac omalovaži i time obezvrijede njegove sudske odluke.(odluka Čeferin- citirano gore)

 

10.6. Nadalje, treba voditi računa jesu li neprimjereni izričaji povezani s funkcijom branitelja u postupku i njegovom dužnosti da pruži učinkovito zastupanje te jesu li uporabljeni izričaji dostatno povezani s činjenicama predmeta. U protivnom, miješanje u slobodu izražavanja branitelja ''može ometati njegovu dužnost da revno brani interese svojih klijenata'', a time i dovesti u pitanje pravo na pošteno suđenje njegove stranke jer ''načelo poštenosti ide u prilog slobodnoj i čak silovitoj razmjeni argumenata'' (odluka Morice – citirano gore).

 

10.7. U konkretnom slučaju, dakle, važno je utvrditi da li su neprimjereni termini usmjereni na osobu suca s isključivim ciljem njegovog omalovažavanja ili su usmjereni na kvalitetu utvrđenja navedenih u sudskoj odluci koja se pobija žalbom. Pri tome, nije dovoljno isključivo semantičko značenje riječi i fraza koje se koriste, već odnos spornih izjava treba staviti u kontekst činjenica slučaja kako bih se ocijenila relevantnost argumenata obrane. Također, ne treba zanemariti niti utvrđenje jesu i sporni izričaji ograničeni na žalbeni postupak, za razliku od kritike iznesene javno u sudnici, ili pak, u medijima, budući da je stupanj povrede autoriteta sudbene vlasti bitno različit.

 

11. Temeljem svih navedenih kriterija ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se neprimjereni izričaji navedeni u žalbi branitelja ne mogu shvatiti kao neopravdani osobni napad s jedinom svrhom vrijeđanja predsjednika vijeća prvostupanjskog suda koje je donijelo pobijanu odluku. Već iz teksta spornih izjava ''… utvrđenja su sramotna… obrazloženje prvostupanjskog rješenja uspoređuje s najdemokratskijim državama spominjajući S. K. i N. K.…'', vidljivo je da su usmjerene na neslaganje s pravnom argumentacijom prvostupanjskog suda temeljem koje su odbijeni zahtjevi obrane za izdvajanjem dokaza iz spisa. Branitelj je, i ranije tijekom postupka, dosljedno argumentirao nezakonitost tih dokaza, pa su ''uporabljeni izrazi dostatno usko povezani s činjenicama slučaja'' (odluka Morice, citirana gore). Iznesene vrijednosne prosudbe, iako neprimjereno oštre, nisu prešle granicu razumne argumentacije usmjerene na uvjeravanje višeg suda da je žalba okrivljenika osnovana te ju treba prihvatiti. Pri tome, sporni izričaji izneseni su samo pisanim putem unutar žalbenog postupka i nisu javno objavljeni pa je njihov utjecaj na povjerenje javnosti u djelovanje pravosudnog sustava bio ograničen.

 

11.1. Zbog svega navedenog, u pravu je žalitelj da se spornim izričajem ne prelaze granice dopuštene kritike usmjerene na zaštitu probitaka njegovog branjenika u postupku. Ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da zahtjevi pravedne ravnoteže između potrebe zaštite autoriteta pravosuđa i zaštite prava na slobodu izražavanja, u konkretnom slučaju, ne opravdaju miješanje u slobodu izražavanja branitelja izricanjem kazne jer to u smislu čl. 10. st. 2. Konvencije nije nužno u demokratskom društvu.

 

12. Kako su time navodi žalbe osnovani, a ispitivanjem pobijanog rješenja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nalazi povreda na koje je, u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08 dužan paziti po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 22. veljače 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.