REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] K 5

Poslovni broj: Us I-1547/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužitelj KŠ iz [adresa], smješten u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 36162371878, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi ograničenja slobode kretanja, 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka 3. rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite KLASA: UP/I-216-03/26-06/4670, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 14. kolovoza 2026.

te se sudi uvrštavanjem slijedeće točke 3. u izreku navedenog rješenja:

"3. Obveza boravka iz točaka 1. i 2. izreke određuje se u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva".

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite KLASA: UP/I-216-03/26-06/4670, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 14. kolovoza 2026. u dijelu pod točkama 1. i 2. izreke.

III. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju KŠ u ovom upravnom sporu.

IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.250,00 (tisuću i dvjesto i pedeset) eura, u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/26-06/4670, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 14. kolovoza 2026. točkom 1. tražitelju međunarodne zaštite, ovdje tužitelju, državljaninu Narodne Republike Bangladeš, rođenom **.**.2004., EBS: 0505004090866, izrekao mjeru ograničenja slobode kretanja na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (u nastavku teksta: Prihvatilište). Točkom 2. je određeno da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Točkom 3. je određeno da je ograničenje slobode kretanja određeno za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja, odnosno do ranijeg završetka postupka na granici.

2. Tužitelj je ovom sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika navodeći da je predmetnim rješenjem povrijeđen zakon, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da je temeljem tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donesena nezakonita odluka u postupku. U tom smislu se traži saslušanje tužitelja i održavanje ročišta u ovom predmetu. U obrazloženju osporavanog rješenja tuženik se poziva na dostupne podatke Eurostata, a da pri tome ne navodi koje podatke Eurostata tuženik koristi, za koju godinu, koja je točna stopa za NR Bangladeš. Tužitelj tvrdi da je tuženik u ovom slučaju koristio zastarjele podatke za NR Bangladeš, a poglavito da su podatci koje je koristio nevjerodostojni, s obzirom da se isti odnose ne na ukupne podatke o postotku dodjeljivanja azila, već na podatke koji se odnose na odluke o azilima isključivo u prvom stupnju, dok one koje se dodjeljuju nakon potpunog, pa i upravnosudskog postupka nema u evidenciji tuženika. Stoga da su podatci zastarjeli, nepotpuni i nevjerodostojni. Nastavno ističe da se u izreci osporavanog rješenja u točki 3. navodi: "Obveza boravka ... određuje se u trajanju od 12 tjedana od dana uručenja ovog rješenja...". Međutim, članak 51. stavak 2. Uredbe propisuje da maksimalno trajanje postupka na granici iznosi 12 tjedana od registracije namjere za podnošenje zahtjeva. I novi članak 42. stavak 8. ZMIPZ-a izričito govori o "12 tjedana od registracije namjere". Dakle tuženik ne smije početi računati 12 tjedana od uručenja rješenja. U ovom predmetu tuženiku je uzeta namjera 13. kolovoza 2026., dok je rješenje doneseno 14. kolovoza 2026. Prema Uredbi i hrvatskom zakonu, rok se računa od registracije namjere, a ne od 14. kolovoza. To znači da je tuženik potencijalno produžio maksimalno dopušteno trajanje postupka za jedan dan. Ovdje nije riječ o diskreciji tuženika, već o izravno propisanom maksimalnom roku. Možda jedan dan nije puno, međutim radi se o primjeni zakona na koju se tuženiku valja ukazati. Nadalje, tužitelj ističe da tuženik nije utvrdio niti obrazložio postojanje osnovnih materijalnih pretpostavki iz članka 43. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1348, osobito činjenicu da tužitelju još nije bio dopušten ulazak na državno područje Republike Hrvatske te da ne ispunjava uvjete za ulazak na državno područje Republike Hrvatske iz članka 6. Uredbe (EU) 2016/399. Tuženik samo paušalno navodi u osporavanom rješenju da je u postupku provedena procjena osobnih okolnosti tražitelja, uključujući procjenu posebnih prihvatnih i postupovnih potreba, bez da se vidi temeljem koje analize je donesen svaki pojedini zaključak te nakon toga zaključuje da nisu utvrđene okolnosti koje bi onemogućavale provođenje postupka na granici. Zar ne bi bilo ispravno da i drugi koji sudjeluju u ovom postupku imaju iz samog obrazloženja relevantne informacije o konkretnim zaključcima, kako dubinske provjere i kada je ista dovršena, tako i procjene ranjivosti, kao i indikacija temeljem kojih je odlučeno da se provodi u odnosu na tužitelja postupak na granici. Nadalje, ističe da nema nikakvih podataka je li tužitelj već ranije temeljem bilo koje osnove bio na području Republike Hrvatske, jer jednostavno nema podataka u obrazloženju osporavanog rješenja kada je tužitelj došao u Republiku Hrvatsku ili gdje je zatečen. Tuženik jednostavno u obrazloženju osporavanog rješenja ne daje dovoljno činjeničnih podataka kako bi se to moglo provjeriti. Nadalje, problem je i s dijelom izreke iz točke 1. osporavanog rješenja, a gdje se navodi da je tužitelj obavezan boraviti... Naime, postavlja se pitanje ukoliko tuženik tvrdi da točkom 1. označenim tekstom samo deklarira zakonsku obvezu iz članka 42. stavka 2. ZMIPZ-a, tada se postavlja logično pitanje radi li se zapravo o ograničenju slobode kretanja ili zadržavanju. Naime, ukoliko se postavi pitanje može li tužitelj slobodno izaći, je li objekt fizički zatvoren, postoji li nadzor, i može li napustiti objekt bez odobrenja, tada su odgovori na ta pitanja jasni, pa se postavlja pitanje radi li se o deklaraciji ili o kondemnaciji, Ukoliko je jasno iz ovih odgovora da se radi o prikrivenoj kondemnaciji, tj. onda se može otvoriti pitanje radi li se zapravo o ograničenju slobode kretanja ili zadržavanju, za koje novi članci 54. i 54.a ZMIPZ-a traže posebne uvjete i posebno rješenje. Konkretno, točka 1. izreke osporavanog rješenja da ima kondemnatorni karakter jer njome tuženik tužitelju izrijekom nalaže određeno ponašanje, odnosno nameće mu obvezu boravka na točno određenoj lokaciji. Istodobno, navedena točka ima konstitutivni učinak jer se njome konkretizira i individualizira pravni položaj tužitelja te mu se, na temelju zakonske ovlasti, nameće konkretna javnopravna obveza. Stoga se ne može smatrati pukim deklaratornim utvrđenjem zakonske obveze. Budući da se radi o konstitutivnom i kondemnatornom dijelu izreke kojim se neposredno zadire u prava i slobodu kretanja tužitelja, zakonitost takve odluke se mora ocjenjivati ne samo prema tome postoji li opća zakonska obveza boravka tražitelja u postupku na granici, nego i prema tome jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene sve materijalnopravne pretpostavke za određivanje takve obveze. Članak 54. traži da se u rješenju o ograničenju slobode kretanja navedu razlozi zbog kojih se sloboda ograničava, dok čl. 54.a zahtijeva individualnu procjenu i načelo primjene blažih mjera. Nastavno, Uredba kaže da postupak na granici mora trajati što je kraće moguće, pa se postavlja pitanje obrazlaganja radi čega je potrebno trajanje u maksimumu, bez obzira na pokušaj ublažavanja na način da ukoliko kraće traje tada će ga deportirati. Ističe da je potrebno zbog manjka obrazloženja osporavanog rješenja provesti postupak pred sudom. Temeljem svega navedenog, predlaže poništiti rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je utvrđeno da je tužitelj 13. kolovoza 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, a tijekom dubinske provjere utvrđeno je dą će se zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatrati u graničnom postupku. Tijekom dubinske provjere da je utvrđeno da tužitelj ima državljanstvo Narodne Republike Bangladeš, države za koju je prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju stopa odobravanja međunarodne zaštite 20 % ili manja, zbog čega se zahtjev za međunarodnu zaštitu sukladno članku 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348 razmatra u graničnom postupku. Slijedom navedenog utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti iz članka 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348 za razmatranje njegova zahtjeva u graničnom postupku. Neosnovan je navod opunomoćenika tužitelja da se tuženik u osporenom rješenju neodređeno poziva na dostupne podatke Eurostata, bez navođenja godine, izvora i konkretne stope za državljane Narodne Republike Bangladeš, kao i navod da je riječ o zastarjelim podacima. Opunomoćenik tužitelja u navedenom iznosi oprečne izjave. Navedeni podaci, kao i sama lista, dostavljaju se u prilogu svakog odgovora na tužbu te isti jasno pokazuju da je riječ o podacima iz 2025. godine. Nadalje, Uredbom (EU) 2026/464 od 24. veljače 2026. je izmijenjena Uredba (EU) 2024/1348 te je Bangladeš određen kao sigurna zemlja podrijetla na razini Europske unije. Inicijalno se u obrazloženju iste navodi da je prema informacijama Agencije Europske unije za azil stopa priznavanja za podnositelje zahtjeva državljane [adresa] na razini Unije u 2024. godini iznosila 4%. Uzimajući u obzir sve navedeno, uočen je pad u broju odobrenih međunarodnih zaštita na razini Europske unije za državljane Narodne Republike Bangladeš, i to za 0,9 %. Nastavno na navode opunomoćenika, tuženik ističe kako se tužitelju ni u kojem pogledu ne produljuje maksimalni rok od 12 tjedana. Točno je da se rok računa od registracije namjere, no ističe se da je maksimalno trajanje postupka na granici propisano zakonom i pravom EU-a te se ne može produljiti pojedinačnim rješenjem, a samo trajanje obveze boravka vezano je i tumači se u skladu s člankom 42 stavkom 8. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji navodi: "Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51 . stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite." Na kraju ističe kako će Ministarstvo tijekom trajanja mjere kontinuirano pratiti postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te da će mjera biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu. Dalje tuženik ističe kako su u obrazloženju osporavanog rješenja navedene sve činjenice i okolnosti na temelju kojih je osporavano rješenje doneseno, kao i pravni elementi te su uzete u obzir sve činjenice na temelju dostupne dokumentacije dostavljene nakon izražene namjere. Kao što je u osporavanom rješenju navedeno, sukladno odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, tražitelji međunarodne zaštite na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348. U konkretnom slučaju određeno je da tražitelj boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu kao mjestu određenom za provedbu graničnog postupka. Sukladno članku 54. stavku 3. Uredbe (EU) 2024/1348, Republika Hrvatska obavijestila je Europsku komisiju o lokacijama određenima za provedbu graničnog postupka. U skladu s navedenim, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu određeno je kao lokacija za provedbu graničnog postupka. Slijedom navedenog, nadležno tijelo da nije proizvoljno odlučilo da će zahtjev razmatrati u graničnom postupku, već je bilo dužno primijeniti zakonom propisani postupak jer su za to bile ispunjene sve zakonske pretpostavke. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja kojima se osporava zakonitost provođenja graničnog postupka. Tuženik ističe da tijekom cijelog trajanja graničnog postupka tužitelj ima pravo na besplatnu pravnu pomoć i savjetovanje od strane ovlaštenih pružatelja pravne pomoći, u skladu sa zakonom te će tužiteljeva temeljna ljudska prava bit u potpunosti poštovana, uz neovisni nadzor nad zakonitošću postupanja. Navedene okolnosti, kao i sama činjenica da je tužitelj izjavio da mu je namjeravana zemlja dolaska bila Francuska Republika, da u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno mjesto boravka niti druge okolnosti koje bi upućivale na njegovu namjeru ostanka te da je tek u trenutku podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu dao točne osobne podatke, predstavljaju individualno utvrđene činjenice koje opravdavaju zaključak da je navedena mjera donesena ispravno. Sve navedeno predstavlja skup individualno utvrđenih okolnosti iz kojih proizlazi da Republiku Hrvatsku nije smatrao državom u kojoj namjerava ostati tijekom provedbe postupka međunarodne zaštite. Iz obrazloženja tužbe da proizlazi da je tužitelj zapravo nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem. lako tuženik ima razumijevanja za tužiteljevo nezadovoljstvo, ističe da subjektivno nezadovoljstvo osporavanim rješenjem ne znači da je osporavano rješenje i objektivno nezakonito i stoga predlaže da se tužba odbije.

4. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 1. rujna 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24, 39/26, dalje: ZUS) omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

5. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja njegovim saslušanjem smatrajući da je činjenično stanje u provedenom postupku utvrđeno na potpun i pravilan način te da za donošenje odluke o zakonitosti pobijanog rješenja tuženika nije potrebno provođenje daljnjih dokaza.

6. Na temelju razmatranja svih spornih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Članak 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (u nastavku teksta: Uredba) glasi:

"Lokacije za provedbu postupka azila na granici

1. Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju članka 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin članak 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice.

2. Ne dovodeći u pitanje članak 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346.

3. Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje članak 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih člankom 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena.

4. Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu.

5. Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice."

8. Povezano s netom citiranim odredbama Uredbe, na umu je potrebno imati i pripadajuće uvodne izjave Uredbe.

8.1. Posrijedi su, prije svega, sljedeće uvodne izjave:

"(58) Svrha postupka na granici za azil i vraćanje trebala bi biti da se na vanjskim granicama u načelu brzo ocijeni jesu li zahtjevi neutemeljeni ili nedopušteni te da se brzo vrate osobe koje nemaju pravo ostanka, na način kojim se u potpunosti poštuje načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, istodobno osiguravajući da se osobe s utemeljenim zahtjevima uključe u redovan postupak i da im se omogući brz pristup međunarodnoj zaštiti. Države članice trebale bi stoga moći zahtijevati od tražitelja za međunarodnu zaštitu da u pravilu borave na vanjskoj granici ili u njezinoj blizini ili na tranzitnom području, odnosno na drugim lokacijama određenima na njihovim državnim područjima, kako bi se ocijenila dopuštenost zahtjeva. U jasno definiranim okolnostima države članice trebale bi moći osigurati razmatranje osnovanosti zahtjeva i, u slučaju odbijanja zahtjeva, vraćanje dotičnih državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva. U cilju provedbe postupka azila na granici i postupka vraćanja na granici, uspostavljenog Uredbom (EU) 2024/1349 Europskog parlamenta i Vijeća, države članice trebale bi poduzeti mjere nužne za uspostavu odgovarajućih kapaciteta, u smislu prihvata i ljudskih resursa, osobito kvalificiranog i dobro osposobljenog osoblja, koji su potrebni za razmatranje određenog broja zahtjeva u bilo kojem trenutku i za izvršenje odluka o vraćanju."

"(65) Pri primjeni postupka na granici za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu države članice trebale bi osigurati da se poduzmu potrebne mjere za smještaj tražitelja, u pravilu na vanjskim granicama ili u njihovoj blizini ili na tranzitnim područjima, u skladu s Direktivom (EU) 2024/1346. Države članice mogu razmatrati zahtjeve na lokaciji na vanjskoj granici različitoj od one na kojoj je izražena namjera za podnošenje zahtjeva za azil tako što će tražitelja transferirati na određenu lokaciju na vanjskoj granici ili u blizini vanjske granice dotične države članice, odnosno na drugim lokacijama određenima na njezinom državnom području na kojima postoje odgovarajući objekti. Države članice trebale bi zadržati diskrecijsko pravo pri odlučivanju o tome na kojim bi se konkretnim lokacijama takvi objekti trebali postaviti. Međutim, države članice trebale bi nastojati ograničiti potrebu za transferiranjem tražitelja u tu svrhu te bi stoga trebale nastojati postaviti takve objekte s dostatnim kapacitetom na graničnim prijelazima ili dijelovima vanjske granice na kojima se izražava većina namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uzimajući u obzir i duljinu vanjske granice i broj graničnih prijelaza ili tranzitnih područja. Države članice trebale bi obavijestiti Komisiju o konkretnim lokacijama na kojima će se provoditi postupci na granici."

8.2. Sud upućuje i na sljedeće uvodne izjave:

"(56) U interesu brzih i pravednih postupaka za sve tražitelje te istodobno osiguravajući da se boravak tražitelja koji se ne kvalificiraju za međunarodnu zaštitu u Uniji neopravdano ne produlji, uključujući državljane trećih zemalja izuzete od obveze posjedovanja vize na temelju Uredbe (EU) 2018/1806, države članice trebale bi ubrzati razmatranje zahtjeva tražitelja koji su državljani ili, u slučaju osoba bez državljanstva, osobe s prethodnim uobičajenim boravištem u trećoj zemlji za koju je udio odluka o odobrenju međunarodne zaštite u ukupnom broju odluka za tu treću zemlju 20 % ili manji, uzimajući u obzir, među ostalim, značajne razlike između prvostupanjskih i konačnih odluka. Ako je u dotičnoj trećoj zemlji došlo do znatne promjene od objave relevantnih podataka Eurostata i uzimajući u obzir smjernice na temelju članka 11. Uredbe (EU) 2021/2303 ili ako tražitelj pripada određenoj kategoriji osoba za koje se niska stopa priznavanja ne može smatrati reprezentativnom za njihove potrebe za zaštitom zbog posebnog razloga proganjanja, razmatranje zahtjeva ne bi trebalo ubrzavati. Slučajevi u kojima se treća zemlja može smatrati sigurnom zemljom podrijetla ili sigurnom trećom zemljom za tražitelja u smislu ove Uredbe trebali bi se i dalje primjenjivati kao zasebna osnova za ubrzani postupak razmatranja odnosno postupak razmatranja dopuštenosti.

(57) Mnoge namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izražavaju se na vanjskoj granici ili tranzitnom području države članice, a među ostalim ih izražavaju osobe uhićene zbog nezakonitih prelazaka vanjske granice, odnosno u trenutku nezakonitog prelaska vanjske granice ili blizu te vanjske granice nakon što je prijeđena, ili osobe iskrcane nakon operacije traganja i spašavanja. Za provedbu identifikacije, sigurnosnih provjera i zdravstvenih pregleda na vanjskim granicama te za usmjeravanje dotičnih državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva na relevantne postupke potrebna je dubinska provjera. Nakon dubinske provjere državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva trebalo bi uključiti u odgovarajući postupak azila ili vraćanja ili im odbiti ulazak. Stoga bi trebalo uvesti fazu prije ulaska koja se sastoji od dubinskih provjera i postupaka na granici za azil i vraćanje. Trebalo bi dobro i učinkovito povezati sve faze relevantnih postupaka za sve nezakonite dolaske."

9. Kao pomoćno interpretacijsko sredstvo mogu poslužiti i službeni materijali Europske unije. Primjerice, u točki 9.1. Vodiča Europske komisije o azilu i postupku na granici (Guidance on the Asylum and Return Borders Procedure; https://home- affairs.ec.europa.eu/document/4b886cc9-d5ed-4e82-9941-ed0037452fba_en) navedeno je, između ostalog, sljedeće:

"Ograničenja slobode kretanja na temelju članka 9. trebala bi se sustavno primjenjivati na sve podnositelje zahtjeva koji podliježu postupku na granici (države članice obvezne su pribjeći tim ograničenjima), što znači da države članice nisu dužne opravdavati zašto je to ograničenje nužno za tu konkretnu osobu, niti ocjenjivati je li taj režim najprikladniji kada je riječ o ograničenju slobode kretanja."

10. Uredba je jedan od europskih propisa koji čine Pakt o migracijama i azilu, koji je na snagu stupio 12. lipnja 2026. godine. Postupak azila na granici među posebnim je postupcima uređenima Odjeljkom IV. Poglavlja III. Uredbe. Općenito, iz perspektive tražitelja azila, nova je europska regulacija postupka na granici restriktivnija od prijašnje. Ponajprije: uvedeni su slučajevi u kojima je postupak na granici obvezan; znatno je proširen krug tražitelja azila na koje se odnosi postupak na granici, uz uvođenje općeg kvantitativnog kriterija stope odobrenja zahtjeva u odnosu na državljane pojedine države; skraćen je rok za podnošenje zahtjeva; propisano je isključenje prava na ulazak na državno područje (uz pravnu fikciju da boravak na propisanoj lokaciji nije ulazak na teritorij dotične države); smještaj na za to određenoj lokaciji postaje pravilo. U skladu s načelom lojalne suradnje, na sudovima država članica je da novo europsko zakonodavstvo tumače u skladu s njegovim smislom i ciljevima, vodeći pritom računa o zaštiti temeljnih prava i sloboda.

11. Nadalje, članak 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, u nastavku teksta: ZMPZ), kojim je uređen postupak na granici, glasi:

"(1) Postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348.

(2) Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

(3) Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz članka 59. stavka 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici. (4) Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz stavka 3. ovoga članka može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske.

(5) Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno članku 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja.

(6) Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta.

(7) Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu.

(8) Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite."

12. U okviru općeg uređenja ograničenja slobode kretanja, člankom 54. stavcima 1. i 2. ZMPZ-a propisano je sljedeće:

"(1) Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga:

a) zaštite javnog reda ili

b) sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku. (2) Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama:

1. zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena

2. osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme

3. polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava."

13. Iz posebnih odredaba članka 54. Uredbe (uz pripadajuće uvodne izjave Uredbe) i članka 42. ZMPZ-a proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Riječ je o polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

14. U ovom se sporu tužitelj nije pozvao na osobne okolnosti koji bi upućivali na potrebu odstupanja od spomenutog polazišnog pravila, niti na okolnosti koje bi dovele u sumnju rezultate individualne procjene do kojih je došao tuženik. Podredno, ni nezakonit ulazak tužitelja u Republiku Hrvatsku ni njegova namjera odlaska u Italiju, niti izostanak veza između tužitelja i Republike Hrvatske, ne idu u prilog stajalištu tužitelja da je u odnosu na njega trebala biti primijenjena neka od blažih mjera, kojima u konkretnom slučaju očito ne bi bila ostvarena svrha stalne dostupnosti tužitelja za provedbu postupka na za to određenoj lokaciji, koji postupak se provodi primjenom kratkih rokova.

15. Dalje, prema članku 45. stavku 1. Uredbe, država članica razmatra zahtjev u okviru postupka na granici u slučajevima iz članka 43. stavka 1. ako se primjenjuje bilo koja od okolnosti iz članka 42. stavka 1. točaka (c), (f) ili (j) Uredbe. Pri tome se okolnost iz članka 42. stavka 1. točke (j) Uredbe odnosi na slučaj kada tražitelj ima državljanstvo treće zemlje ili, u slučaju osoba bez državljanstva, prethodno uobičajeno boravište u trećoj zemlji za koju je udio odluka o odobravanju međunarodne zaštite koje izdaje tijelo odlučivanja, prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata za cijelu Uniju, 20 % ili manji, osim ako tijelo odlučivanja procijeni da je od objavljivanja relevantnih podataka Eurostata došlo do znatne promjene u dotičnoj trećoj zemlji ili da tražitelj pripada kategoriji osoba za koje se udio od 20 % ili manji ne može smatrati reprezentativnim za njihove potrebe za zaštitom, uzimajući u obzir, među ostalim, znatne razlike između prvostupanjskih i konačnih odluka.

16. Neosnovani su navodi opunomoćenika tužitelja da se tuženik u osporenom rješenju neodređeno poziva na dostupne podatke Eurostata, bez navođenja godine, izvora i konkretne stope za državljane Narodne Republike Bangladeš, kao i navod da je riječ o zastarjelim podacima, obzirom da su navedeni podaci, kao i sama lista, dostavljeni kao prilogu odgovora na tužbu te isti jasno pokazuju da je riječ o podacima iz 2025. Nadalje, tuženik je u pravu kada navodi da je Uredbom (EU) 2026/464 od 24. veljače 2026. izmijenjena je Uredba (EU) 2024/1348 i da je Bangladeš određen kao sigurna zemlja podrijetla na razini Europske unije, te da je prema informacijama Agencije Europske unije za azil stopa priznavanja za podnositelje zahtjeva državljane [adresa] na razini Unije u 2024. iznosila 4%.

17. Zatim, sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće.

18. Međutim, osnovano tužitelj ističe da sadržaj točke 3. izreke osporavanog rješenja djelomično nije pravno utemeljen. Naime, člankom 51. stavkom 2. Uredbe, kao i člankom 42. stavkom 8. ZMPZ-a, propisano je da maksimalni 12-tjedni rok trajanja postupka na granici započinje od registracije namjere za podnošenje zahtjeva. Riječ je o jasnim i nedvosmislenim odredbama. Sud ne nalazi da bilo koja od općeprihvaćenih tehnika pravne interpretacije upućuje na zaključak da, na štetu stranke, početak tijeka spomenutog roka može biti vezan uz uručenje (dostavu) rješenja o obvezi boravka u Prihvatilištu.

19. Što se tiče upiranja tužitelja na bitna zbiljska obilježja primijenjene mjere, u situacijama kada obveza boravka u Prihvatilištu u okolnostima konkretnog slučaja može poprimiti obilježja ograničavanja slobode koje ulazi u doseg članka 5. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na slobodu i sigurnost, vezano uz članak 6. Povelje Europske unije o temeljnim pravima), vrijedi sljedeće. Pri utvrđivanju ulazi li odnosna mjera u konkretnom slučaju u doseg te konvencijske odredbe, mjerodavni su naročito tzv. kriteriji Guzzardi (vrsta, trajanje, učinak i način provedbe mjere; ESLJP, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. prosinca 1980., zahtjev br. 7367/76). Čak i pod pretpostavkom da mjera primijenjena prema tužitelju ulazi u doseg članka 5. Konvencije (u svjetlu stavka 1. točke f) toga članka - sprečavanje neovlaštenog ulaska u zemlju), iz ostalih elemenata obrazloženja ove presude slijedi: da ovdje postoji zakonska osnova za ograničavanja slobode (ne samo u nacionalnom, nego i u europskom zakonodavstvu); da mjera ima legitimni cilj (djelotvornu provedbu propisa o postupku na granici, u kontekstu zaštite imigracijskog poretka Europske unije i njezinih država članica, kao elementa javnog reda); da je mjera razmjerna cilju koji se želi postići.

20. Tuženik je, dakle, u kontekstu provedbe postupka na granici, bio ovlašten odrediti tužitelju mjeru obveze boravka u Prihvatilištu. Iz dosad iznesenog u ovom obrazloženju proizlazi da dosljedna provedba europskog i nacionalnog zakonodavstva o primjeni te mjere kao polazišnom pravilu u ovoj vrsti predmeta, u okolnostima konkretnog slučaja nije bila samovoljna, nerazmjerna, ni nerazumna. No, početak trajanja roka maksimalnog trajanja primijenjene mjere tuženik je, na štetu tužitelja, odredio protivno mjerodavnim odredbama europskog i hrvatskog prava.

21. Sukladno prethodnom, sud je, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a, poništio točku 3. osporavanog rješenja tuženika, te je u tom pogledu sam riješio stvar presudivši da se obveza boravka tužitelja u Prihvatilištu određuje u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva. U preostalom dijelu sud je osporavanu odluku tuženika ocijenio zakonitom, te je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na točke 1. i 2. osporavanog rješenja, na osnovi članka 116. stavka 1. ZUS-a.

22. Za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za besplatnu pravnu pomoć mjerodavne su odredbe članka 60. ZMPZ-a, te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik). Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane člankom 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu članka 8. stavka 10. Pravilnika. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

23. Priznata je zatražena naknada troška sastava tužbe i pristupa na ročište u iznosu od 500,00 eura za svaku radnju, tj. ukupno 1.000,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 eura (članak 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine", broj 38/23 i 107/25). Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 2. rujna 2026.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite