REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-718/2019-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 24. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 2. rujna 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se u cijelosti deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost i sadržana u čl.16.7. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103549988, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. svibnja 2007., a koja glasi: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke."

2. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103549988, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. svibnja 2007., a koja glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

3. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103549988 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. svibnja 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to

- odredba čl. 2. u dijelu koji glasi:

"… CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.",

- odredba čl. 7.4. u dijelu koji glasi:

"… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

II. Odbija se, kao neosnovan, glavni (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.505,85 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 0,01 eura od 1.7.2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 eura od 1.8.2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 eura od 1.9.2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 eura od 1.10.2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 eura od 1.11.2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 eura od 1.12.2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 eura od 1.1.2008. do isplate;

- na iznos od 47,51 eura od 1.2.2008. do isplate;

- na iznos od 47,37 eura od 1.3.2008. do isplate;

- na iznos od 47,22 eura od 1.4.2008. do isplate;

- na iznos od 47,07 eura od 1.5.2008. do isplate;

- na iznos od 46,92 eura od 1.6.2008. do isplate;

- na iznos od 46,77 eura od 1.7.2008. do isplate;

- na iznos od 46,61 eura od 1.8.2008. do isplate;

- na iznos od 46,46 eura od 1.9.2008. do isplate;

- na iznos od 46,31 eura od 1.10.2008. do isplate;

- na iznos od 46,15 eura od 14.11.2008. do isplate;

- na iznos od 45,99 eura od 5.12.2008. do isplate;

- na iznos od 45,83 eura od 1.1.2009. do isplate;

- na iznos od 45,66 eura od 1.2.2009. do isplate;

- na iznos od 45,50 eura od 11.3.2009. do isplate;

- na iznos od 45,34 eura od 15.4.2009. do isplate;

- na iznos od 76,36 eura od 15.5.2009. do isplate;

- na iznos od 76,08 eura od 1.6.2009. do isplate;

- na iznos od 75,79 eura od 1.7.2009. do isplate;

- na iznos od 75,51 eura od 1.8.2009. do isplate;

- na iznos od 75,23 eura od 1.9.2009. do isplate;

- na iznos od 74,94 eura od 1.10.2009. do isplate;

- na iznos od 74,65 eura od 1.11.2009. do isplate;

- na iznos od 74,36 eura od 1.12.2009. do isplate;

- na iznos od 74,06 eura od 1.1.2010. do isplate;

- na iznos od 73,77 eura od 1.2.2010. do isplate;

- na iznos od 73,46 eura od 1.3.2010. do isplate;

- na iznos od 73,16 eura od 1.4.2010. do isplate;

- na iznos od 72,85 eura od 1.5.2010. do isplate;

- na iznos od 72,54 eura od 1.6.2010. do isplate;

- na iznos od 72,23 eura od 1.7.2010. do isplate;

- na iznos od 71,91 eura od 1.8.2010. do isplate;

- na iznos od 71,59 eura od 1.9.2010. do isplate;

- na iznos od 71,27 eura od 1.10.2010. do isplate;

- na iznos od 50,56 eura od 1.11.2010. do isplate;

- na iznos od 50,32 eura od 1.12.2010. do isplate;

- na iznos od 50,09 eura od 1.1.2011. do isplate;

- na iznos od 49,85 eura od 1.2.2011. do isplate;

- na iznos od 49,59 eura od 1.3.2011. do isplate;

- na iznos od 49,35 eura od 1.4.2011. do isplate;

- na iznos od 49,10 eura od 1.5.2011. do isplate;

- na iznos od 25,33 eura od 1.6.2011. do isplate;

- na iznos od 25,19 eura od 1.7.2011. do isplate;

- na iznos od 25,05 eura od 16.8.2011. do isplate;

- na iznos od 24,91 eura od 13.9.2011. do isplate;

- na iznos od 24,77 eura od 10.10.2011. do isplate;

- na iznos od 0,33 eura od 4.2.2014. do isplate;

- na iznos od 0,33 eura od 8.3.2014. do isplate;

- na iznos od 0,32 eura od 8.4.2014. do isplate;

- na iznos od 0,31 eura od 1.5.2014. do isplate;

- na iznos od 0,30 eura od 3.6.2014. do isplate;

- na iznos od 0,30 eura od 3.7.2014. do isplate;

- na iznos od 0,29 eura od 1.8.2014. do isplate;

- na iznos od 0,27 eura od 6.9.2014. do isplate;

- na iznos od 0,27 eura od 1.10.2014. do isplate;

- na iznos od 0,26 eura od 10.11.2014. do isplate;

- na iznos od 0,26 eura od 1.12.2014. do isplate;

- na iznos od 0,25 eura od 8.1.2015. do isplate;

- na iznos od 0,24 eura od 1.2.2015. do isplate;

- na iznos od 0,23 eura od 3.3.2015. do isplate;

- na iznos od 0,23 eura od 9.4.2015. do isplate;

- na iznos od 0,22 eura od 28.5.2015. do isplate;

- na iznos od 0,21 eura od 30.6.2015. do isplate;

- na iznos od 0,20 eura od 6.7.2015. do isplate;

- na iznos od 0,19 eura od 1.8.2015. do isplate;

- na iznos od 0,19 eura od 28.9.2015. do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da isplati tužitelju FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 24.534,73 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 0,95 eura od 1.6.2007. do isplate;

- na iznos od 0,44 eura od 1.7.2007. do isplate;

- na iznos od 0,48 eura od 1.8.2007. do isplate;

- na iznos od 8,55 eura od 1.9.2007. do isplate;

- na iznos od 4,67 eura od 1.12.2007. do isplate;

- na iznos od 3,75 eura od 1.1.2008. do isplate;

- na iznos od 22,65 eura od 1.2.2008. do isplate;

- na iznos od 35,08 eura od 1.3.2008. do isplate;

- na iznos od 47,36 eura od 1.4.2008. do isplate;

- na iznos od 18,55 eura od 1.5.2008. do isplate;

- na iznos od 10,55 eura od 1.6.2008. do isplate;

- na iznos od 19,29 eura od 1.7.2008. do isplate;

- na iznos od 1,87 eura od 1.8.2008. do isplate;

- na iznos od 5,79 eura od 1.9.2008. do isplate;

- na iznos od 22,99 eura od 1.10.2008. do isplate;

- na iznos od 80,89 eura od 14.11.2008. do isplate;

- na iznos od 57,79 eura od 5.12.2008. do isplate;

- na iznos od 115,86 eura od 1.1.2009. do isplate;

- na iznos od 120,51 eura od 1.2.2009. do isplate;

- na iznos od 137,23 eura od 11.3.2009. do isplate;

- na iznos od 101,93 eura od 15.4.2009. do isplate;

- na iznos od 106,87 eura od 15.5.2009. do isplate;

- na iznos od 97,29 eura od 1.6.2009. do isplate;

- na iznos od 78,91 eura od 1.7.2009. do isplate;

- na iznos od 86,47 eura od 1.8.2009. do isplate;

- na iznos od 99,79 eura od 1.9.2009. do isplate;

- na iznos od 86,83 eura od 1.10.2009. do isplate;

- na iznos od 85,56 eura od 1.11.2009. do isplate;

- na iznos od 100,98 eura od 1.12.2009. do isplate;

- na iznos od 113,34 eura od 1.1.2010. do isplate;

- na iznos od 129,51 eura od 1.2.2010. do isplate;

- na iznos od 125,60 eura od 1.3.2010. do isplate;

- na iznos od 153,42 eura od 1.4.2010. do isplate;

- na iznos od 147,39 eura od 1.5.2010. do isplate;

- na iznos od 154,00 eura od 1.6.2010. do isplate;

- na iznos od 228,02 eura od 1.7.2010. do isplate;

- na iznos od 211,64 eura od 1.8.2010. do isplate;

- na iznos od 271,89 eura od 1.9.2010. do isplate;

- na iznos od 242,01 eura od 1.10.2010. do isplate;

- na iznos od 212,76 eura od 1.11.2010. do isplate;

- na iznos od 288,54 eura od 1.12.2010. do isplate;

- na iznos od 327,18 eura od 1.1.2011. do isplate;

- na iznos od 298,27 eura od 1.2.2011. do isplate;

- na iznos od 307,18 eura od 1.3.2011. do isplate;

- na iznos od 282,96 eura od 1.4.2011. do isplate;

- na iznos od 285,65 eura od 1.5.2011. do isplate;

- na iznos od 355,58 eura od 1.6.2011. do isplate;

- na iznos od 368,05 eura od 1.7.2011. do isplate;

- na iznos od 516,47 eura od 16.8.2011. do isplate;

- na iznos od 389,40 eura od 13.9.2011. do isplate;

- na iznos od 354,14 eura od 10.10.2011. do isplate;

- na iznos od 364,56 eura od 1.11.2011. do isplate;

- na iznos od 359,95 eura od 1.12.2011. do isplate;

- na iznos od 348,97 eura od 1.1.2012. do isplate;

- na iznos od 366,60 eura od 1.2.2012. do isplate;

- na iznos od 367,01 eura od 1.3.2012. do isplate;

- na iznos od 356,00 eura od 1.4.2012. do isplate;

- na iznos od 359,62 eura od 1.5.2012. do isplate;

- na iznos od 366,41 eura od 1.6.2012. do isplate;

- na iznos od 359,96 eura od 1.7.2012. do isplate;

- na iznos od 360,44 eura od 1.8.2012. do isplate;

- na iznos od 354,24 eura od 1.9.2012. do isplate;

- na iznos od 341,96 eura od 1.10.2012. do isplate;

- na iznos od 356,09 eura od 1.11.2012. do isplate;

- na iznos od 360,13 eura od 1.12.2012. do isplate;

- na iznos od 387,68 eura od 2.1.2013. do isplate;

- na iznos od 366,10 eura od 5.2.2013. do isplate;

- na iznos od 374,09 eura od 6.3.2013. do isplate;

- na iznos od 385,10 eura od 22.4.2013. do isplate;

- na iznos od 336,96 eura od 23.5.2013. do isplate;

- na iznos od 351,33 eura od 3.6.2013. do isplate;

- na iznos od 348,84 eura od 4.7.2013. do isplate;

- na iznos od 353,65 eura od 1.8.2013. do isplate;

- na iznos od 361,74 eura od 2.9.2013. do isplate;

- na iznos od 378,94 eura od 2.10.2013. do isplate;

- na iznos od 371,01 eura od 4.11.2013. do isplate;

- na iznos od 376,10 eura od 2.12.2013. do isplate;

- na iznos od 377,27 eura od 7.1.2014. do isplate;

- na iznos od 356,77 eura od 4.2.2014. do isplate;

- na iznos od 360,95 eura od 8.3.2014. do isplate;

- na iznos od 355,79 eura od 8.4.2014. do isplate;

- na iznos od 352,45 eura od 1.5.2014. do isplate;

- na iznos od 347,40 eura od 3.6.2014. do isplate;

- na iznos od 353,14 eura od 3.7.2014. do isplate;

- na iznos od 360,11 eura od 1.8.2014. do isplate;

- na iznos od 368,26 eura od 6.9.2014. do isplate;

- na iznos od 369,04 eura od 1.10.2014. do isplate;

- na iznos od 377,17 eura od 10.11.2014. do isplate;

- na iznos od 381,03 eura od 1.12.2014. do isplate;

- na iznos od 381,79 eura od 8.1.2015. do isplate;

- na iznos od 382,15 eura od 1.2.2015. do isplate;

- na iznos od 382,15 eura od 3.3.2015. do isplate;

- na iznos od 382,15 eura od 9.4.2015. do isplate;

- na iznos od 382,15 eura od 28.5.2015. do isplate;

- na iznos od 382,15 eura od 30.6.2015. do isplate;

- na iznos od 382,15 eura od 6.7.2015. do isplate;

- na iznos od 382,15 eura od 1.8.2015. do isplate;

- na iznos od 382,15 eura od 28.9.2015. do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.786,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Odbija se, kao neosnovan, prvi eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 30.410,42 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. , po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

IV. Djelomično se prihvaća drugi eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 10.316,84 eura sa zateznim kamatama od 2. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. U preostalom dijelu, i to za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 10.316,84 eura za razdoblje od 1. listopada 2015. do 1. travnja 2026. , drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.828,83 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,00 eura od 2.11.2011. do isplate,

- na iznos od 2,00 eura od 2.12.2011. do isplate,

- na iznos od 90,25 eura od 2.1.2012. do isplate,

- na iznos od 89,74 eura od 2.2.2012. do isplate,

- na iznos od 89,24 eura od 2.3.2012. do isplate,

- na iznos od 88,73 eura od 2.4.2012. do isplate,

- na iznos od 88,21 eura od 2.5.2012. do isplate,

- na iznos od 87,69 eura od 2.6.2012. do isplate,

- na iznos od 87,17 eura od 2.7.2012. do isplate,

- na iznos od 86,64 eura od 2.8.2012. do isplate,

- na iznos od 86,11 eura od 2.9.2012. do isplate,

- na iznos od 85,57 eura od 2.10.2012. do isplate,

- na iznos od 85,03 eura od 2.11.2012. do isplate,

- na iznos od 84,49 eura od 2.12.2012. do isplate,

- na iznos od 2,80 eura od 2.1.2013. do isplate,

- na iznos od 2,78 eura od 2.2.2013. do isplate,

- na iznos od 2,78 eura od 2.3.2013. do isplate,

- na iznos od 2,76 eura od 2.4.2013. do isplate,

- na iznos od 2,75 eura od 2.5.2013. do isplate,

- na iznos od 2,74 eura od 2.6.2013. do isplate,

- na iznos od 2,73 eura od 2.7.2013. do isplate,

- na iznos od 2,71 eura od 2.8.2013. do isplate,

- na iznos od 2,71 eura od 2.9.2013. do isplate,

- na iznos od 2,69 eura od 2.10.2013. do isplate,

- na iznos od 2,68 eura od 2.11.2013. do isplate,

- na iznos od 2,67 eura od 2.12.2013. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura od 2.1.2014. do isplate,

- na iznos od 94,39 eura od 2.2.2014. do isplate,

- na iznos od 93,64 eura od 2.3.2014. do isplate,

- na iznos od 92,89 eura od 2.4.2014. do isplate,

- na iznos od 92,14 eura od 2.5.2014. do isplate,

- na iznos od 91,38 eura od 2.6.2014. do isplate,

- na iznos od 90,62 eura od 2.7.2014. do isplate,

- na iznos od 89,85 eura od 2.8.2014. do isplate,

- na iznos od 89,08 eura od 2.9.2014. do isplate,

- na iznos od 88,30 eura od 2.10.2014. do isplate,

- na iznos od 87,51 eura od 2.11.2014. do isplate,

- na iznos od 86,72 eura od 2.12.2014. do isplate,

- na iznos od 85,92 eura od 2.1.2015. do isplate,

- na iznos od 85,13 eura od 2.2.2015. do isplate,

- na iznos od 84,31 eura od 2.3.2015. do isplate,

- na iznos od 83,50 eura od 2.4.2015. do isplate,

- na iznos od 82,68 eura od 2.5.2015. do isplate,

- na iznos od 81,86 eura od 2.6.2015. do isplate,

- na iznos od 81,03 eura od 2.7.2015. do isplate,

- na iznos od 80,20 eura od 2.8.2015. do isplate,

- na iznos od 79,36 eura od 2.9.2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103549988 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 15. siječnja 2016.

II. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 1. travnja 2026.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.325,65 eura sa zateznim kamatama od 2. rujna 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6. lipnja 2019. navodi da je 9. svibnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103549988, kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 200.570,00 CHF, prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

1.1. Ugovor sadrži odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke (čl. 16.7.), a koja je nepoštena i ništetna. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, a sadržaj odredbi je unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, a banka je spomenutu odredbu unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, s obzirom na to da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, kojemu se tom odrednom nameću dodatni financijski troškovi u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Prema odredbi čl. 19. st. 1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga je tužitelj podnio tužbu pred naslovnim sudom.

1.2. Nadalje, Ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ugovor sadrži i odredbu o valutnoj klauzuli, jer je banka korisniku kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 200.570,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u visini od 1.579,38 CHF te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama i rizicima promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (16. svibnja 2007.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,419800. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta korisnika kredita. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te s obzirom na to da se predmetnim Ugovorom glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, a korisnik kredita kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula, shodno spomenutim pravomoćnim presudama tužitelj predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli.

1.3. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklapali su se aneksi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu, kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u eurima. U cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u euro valuti, aneksima je došlo do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutka sklapanja ugovora, stoga se ima smatrati da ništetne ugovorne odredbe nisu ni sklopljene, to jest da pravno uopće ne postoje. To u konkretnom slučaju znači da u trenutku sklapanja aneksa, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa. Iz navedenog je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost aneksa. Naime, 15. siječnja 2016. tužitelj i tuženik zaključili su Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U odredbi čl. 5.2. Aneksa navedeno je da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 64.577,61 eura, što u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan 30. rujna 2015. iznosi 492.727,16 kuna. No, s obzirom na ništetnost odredbi osnovnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i va lutnoj klauzuli, na dan 30. rujna 2015. (prema početnim parametrima) preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 105.297,34 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti, primjenom tečaja koji je bio važeći na dan solemnizacije ugovora, iznosi 465.393,18 kuna. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja od one prikazane u aneksu. Kako bi tužitelj ostvario pravo na potpunu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja aneksa, postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog aneksa ugovora o kreditu.

1.4. Tužitelj u nastavku napominje da je 1. lipnja 2017. u cijelosti otplatio predmetni kredit, čime je u cijelosti isplatio i iznos novoutvrđene glavnice u eurima, pa time i onaj iznos za koji je ta glavnica više od glavnice obračunate po početnom otplatnom planu, odnosno po tečaju važećem na dan isplate kredita. Time je stekao pravo povrata novčanih sredstava koja je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini razlike između stvarno plaćenog i onoga što je trebalo biti uplaćeno prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan solemnizacije Ugovora.

1.5. Opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu (4,750 %) te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog Ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika a iznosio je 4,419800, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. Kada bi se uzeli u obzir početni parametri, smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 202.725,00 kuna / sada 26.906,23 eura. Na svaki pojedinačni iznos pripada mu i zatezna kamata od njegovog dospijeća do isplate. Predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi ništetnost odredaba o isključivoj mjesnoj nadležnosti, kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, da utvrdi ništetnost Aneksa Ugovoru o kreditu, kao i da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 202.725,00 kuna / sada 26.906,23 eura sa zateznim kamatama od 31. srpnja 2007. do isplate. Potražuje i parnični trošak.

2. Podneskom od 8. travnja 2020. (prije dostave tužbe na odgovor i upuštanja tuženika u raspravljanje) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, na način da, kao u osnovnom tužbenom zahtjevu, zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti, kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i isplatu iznosa od 202.725,00 kuna / sada 26.906,23 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa, precizirane u navedenom podnesku, teku od njihovog dospijeća do isplate.

2.1. Dakle, uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj više ne zahtijeva utvrđenje ništetnosti Aneksa Ugovoru o kreditu pa je sud rješenjem sadržanim u presudi (točka I) utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena na temelju čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP).

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva. Istaknuo je prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Kako je tužba podnesena 6. lipnja 2019., prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

3.1. Nadalje, ističe da je s tužiteljem 15. siječnja 2016. sklopio Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz švicarskog franka u euro u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužitelja izjednačio je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Gos 1/2019 iz kojeg proizlazi da je Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika valjan i da proizvodi pravne učinke te da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. On je sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u eurima od početka ugovornog odnosa pa se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, koji se odnosi samo na CHF korisnike kredita. Tužitelj u tužbi uopće ne osporava da je konverzija provedena u skladu sa zakonom, a ako bi to u nastavku postupka i osporavao, tuženik predlaže da se na tu okolnost, kao i na okolnost jesu li prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve uplate korisnika kredita zatraži očitovanje financijskog vještaka.

3.2. Glede odredaba o valutnoj klauzuli, smatra da su odluke iz postupka kolektivne zaštite, na koje se poziva tužitelj, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, sud EU je u spomenutoj odluci zaključio da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira radi li se o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati njihova nepoštenost, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli koja je sadržana u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, unatoč tome smatra potrebnim istaknuti da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, korisnik kredita je i svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Smatra da je postojalo sasvim dovoljno informacija na temelju kojih bi korisnik kredita mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak te da je on itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

3.3. Glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je sve promjene kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12 i 143/13), tuženik je bio u obvezi prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos, odnosno, prema čl. 308. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 117/08), obavijestiti ga o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije početka primjene nove stope te mu uz obavijest dostaviti izmijenjeni otplatni plan, a tvrdi da je upravo tako i postupao. Navodi da se, zbog izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja Ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu ugovornih odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima, ali istodobno predviđa i određene iznimke u odnosu na pružatelje financijskih usluga. Tako se, prema navodima tuženika, ne smatra nepoštenom odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, ako za to postoji valjan razlog, pod uvjetom da o tome u najkraćem mogućem roku obavijesti drugu ugovornu stranu koja tada ima pravo raskinuti ugovor, kao ni odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti cijenu ako je njezina promjena uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaja. Stoga smatra da se Zakon o zaštiti potrošača mora tumačiti u skladu s Direktivom 93/13/EEZ te da navedene iznimke treba uzeti u obzir iako nisu izrijekom unesene u odredbe tog Zakona. Nadalje, ističe da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, kojom su definirani parametar, fiksna marža i razdoblja promjene kamatnih stopa, a koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos. Konačno, smatra da je deklaratorna zaštita koju zahtijeva tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa jer bi se uklanjanjem odredbe o načinu promjene kamatne stope zadiralo u inicijalni dogovor ugovornih strana da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa.

3.4. Nadalje, navodi da bi se, u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, početno ugovorena kamatna stopa od 4,75 % imala primjenjivati kao fiksna tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, zbog čega tužitelj ne bi imao pravo na sniženja kamatne stope koja su primjenjivana od 1. listopada 2011., niti na zakonsko ograničenje kamatne stope na 3,23 %. Stoga ističe prigovor radi prebijanja te predlaže da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 30.455,71 kuna / sada 4.042,17 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate, a potom izvrši prijeboj te tražbine s tražbinom tužitelja.

3.5. Nastavno, ponavlja da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZID ZPK/15. Međutim, opreza radi te pod uvjetom da sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova preplate priznate konverzijom u iznosu od 86.730,17 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

3.6. Tuženik osporava i status potrošača tužitelja ističući da je namjena kredita bila kupnja stambenog prostora u svrhu turističkog iznajmljivanja, odnosno da je tužitelj ugovorio kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti.

3.7. Slijedom svega navedenog, predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

4. Podneskom od 12. lipnja 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu na način da je iznos koji potražuje na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prikazao u valuti euro, dodatno potražujući iznos od 3.786,31 eura na ime razlike u glavnici.

4.1. Podneskom od 26. listopada 2023. tuženik je uredio prigovor radi prebijanja, prikazujući tražbinu prema tužitelju u valuti euro. Isti prigovor konačno je uredio podneskom od 28. travnja 2026. (nakon dopune vještačenja), ističući postojanje tražbine prema tužitelju u iznosu od 2.828,83 eura s osnova negativnih razlika u pogledu promjenjive kamatne stope, sa zateznim kamatama koje na pojedinačne mjesečne iznose teku od njihova dospijeća (počevši od 2. studenog 2011. pa do 2. rujna 2015.) do isplate.

5. Konačno, podneskom od 1. travnja 2026., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uskladivši ga u kondemnatornom dijelu s nalazom i mišljenjem vještaka. Tako uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 30.826,89 eura, i to iznosa od 2.505,85 eura na ime preplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosa od 24.534,73 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule te iznosa od 3.786,31 eura na ime razlike u glavnici, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate na iznos koji potražuje na ime razlike u glavnici.

5.1. Ujedno je postavio dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva. Prvim eventualno kumuliranim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 30.410,42 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos obuhvaća preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (ukupno 27.040,58 eura) te dio razlike u glavnici (od 3.369,84 eura), a tužitelj navedeni iznos potražuje ako sud smatra da se od njegove tražbine ima oduzeti preplata priznata konverzijom.

5.2. Drugim eventualno kumuliranim zahtjevom tužitelj, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 10.316,84 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos predstavlja obračunate zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015.

5.3. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se o navedenoj preinaci tužbe nije posebno očitovao, a sud je dopustio preinaku tužbe sadržanu u podnesku od 1. travnja 2026., smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj nakon provedenog vještačenja ovlašten uskladiti tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka. Ujedno valja ukazati da je preinaka postavljanjem eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva uslijedila kao odgovor na neujednačenu praksu općinskih i županijskih sudova, pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, o pravnim učincima konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. U takvim bi okolnostima bilo pretjerano formalistički uskratiti tužitelju mogućnost ostvarenja sudske zaštite postavljanjem zahtjeva prilagođenih različitim pravnim shvaćanjima izraženima u sudskoj praksi.

5.4. Stoga je sud dopustio preinaku i odlučio kao u točki II izreke rješenja.

5.5. U odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev ukazuje se da je čl. 188. st. 2. ZPP propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

5.6. S obzirom na to da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva identičan u glavnom i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima, sud smatra da je tužitelj istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba (o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli), a da se kondemnatorni tužbeni zahtjev sastoji od glavnog zahtjeva i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva.

6. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš te je saslušan tužitelj kao stranka.

7. Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba je osnovan.

7.1. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, glavni zahtjev nije osnovan, a nije osnovan ni prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

7.2. Drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 10.316,84 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime uglavničenih zateznih kamata, osnovan je u pretežitom dijelu (u pogledu glavnice i dijela zateznih kamata).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103549988 od 9. svibnja 2007. o isključivoj mjesnoj nadležnosti, promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te zahtjev za isplatu novčanih iznosa za koje tužitelj tvrdi da ih je tuženiku platio na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

8.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 15. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103549988 u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK/15).

8.2. Predmet spora je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja s njegovom tražbinom u iznosu od 2.828,83 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, s osnove tzv. negativnih razlika nastalih u razdobljima u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

9. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 9. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5103549988, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 200.570,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj se obvezao vratiti kredit u 120 mjesečnih anuiteta u iznosu od 1.579,38 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Nije sporno da je čl. 8. Ugovora ugovorena početna kamatna stopa od 4,75 % godišnje te da je određeno kako se za vrijeme trajanja Ugovora mogu mijenjati ugovorena kamatna stopa te način njezina obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Ugovor je sklopljen uz valutnu klauzulu kojom su glavnica i mjesečni anuiteti vezani uz valutu švicarskog franka. Također nije sporno da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope u pojedinim mjesecima tijekom otplatnog razdoblja došlo do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

9.1. Nadalje, nije sporno da su stranke 15. siječnja 2016., na temelju ZID ZPK/15, sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103549988, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je utvrđeno da stanje neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015., nakon provedene konverzije, iznosi 64.577,61 eura te je nastavak otplate kredita uređen prema uvjetima kredita s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je utvrđeno da je provedbom konverzije nastala preplata u korist tužitelja u iznosu od 86.730,17 kuna, koji će se iskoristiti za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta po njihovom dospijeću, sve dok se taj iznos ne iskoristi u cijelosti. Nije sporno ni da je tužitelj prihvatio izračun konverzije te nastavio otplaćivati kredit prema uvjetima iz Aneksa.

10. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i posljedično ništetne, odnosno je li tužitelj prije sklapanja Ugovora bio na odgovarajući način informiran o načinu promjene kamatne stope i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF te je li o tim odredbama pojedinačno pregovarao. Sporan je i potrošački status tužitelja, budući da tuženik tvrdi da je kredit ugovoren radi kupnje nekretnine namijenjene turističkom iznajmljivanju.

10.1. Nadalje, sporno je kakav pravni učinak na zahtjev tužitelja ima naknadno provedena konverzija kredita, odnosno pripada li tužitelju nakon konverzije pravo na restituciju iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba i razlike u glavnici, odnosno, podredno, pravo na isplatu zateznih kamata obračunatih na pojedine iznose preplate do 30. rujna 2015., kao i visina eventualne tražbine tužitelja te osnovanost prigovora zastare.

10.2. Konačno, sporno je postoji li tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.828,83 eura s pripadajućim zateznim kamatama, istaknuta radi prebijanja, a koja se odnosi na tzv. negativne razlike nastale u razdobljima u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

11. Najprije je valjalo odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 16.7. Ugovora, kojom je određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle Općinski sud u Rijeci.

11.1. Kako predmetni Ugovor predstavlja potrošački ugovor (što će nastavno biti obrazloženo), za ocjenu ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora ("Narodne novine", broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), a koje odredbe su usklađene s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

11.2. Prema čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

11.3. Prema praksi Suda Europske unije, izraženoj i u spojenim predmetima Océano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA protiv Rocío Murciano Quintero i drugih, ugovorna odredba kojom se u potrošačkom ugovoru ugovara isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge može predstavljati nepoštenu ugovornu odredbu ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

11.4. Dakle, da bi se ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, potrebno je da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor sklopljen je u Puli, tužitelj ima prebivalište na području [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti unaprijed je formulirao tuženik kao trgovac, što proizlazi iz samog sadržaja tipskog Ugovora, dok tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda u mjestu svojega sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, dok bi tužitelj, zbog udaljenosti svojega prebivališta od suda u [adresa], bio izložen dodatnim troškovima dolaska na sud i otežanom ostvarivanju pravne zaštite. Takva odredba stoga uzrokuje značajnu neravnotežu u položaju ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11.5. Slijedom navedenog, odredba čl. 16.7. Ugovora o mjesnoj nadležnosti nepoštena je i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, zbog čega je odlučeno kao u točki I 1. izreke presude.

11.6. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

12. Radi utvrđenja je li tužitelj predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, kao i radi utvrđenja na koji način su tekli pregovori između tužitelja i tuženika u predugovornoj fazi, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

12.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit ugovorio 2007. radi kupnje kuće za stanovanje sebe i svoje obitelji. U to je vrijeme primao plaću preko tuženika, kojemu je vjerovao kao svojoj banci, pa se radi financiranja kupnje nekretnine obratio upravo tuženiku. U banci mu je djelatnica FŽC predstavila kredit vezan uz švicarski franak, uz početnu kamatnu stopu od približno 4,7 %. Objašnjeno mu je da je kamatna stopa promjenjiva, ali mu nisu bili pojašnjeni konkretni razlozi, kriteriji ni parametri prema kojima će se ona mijenjati, već mu je rečeno da eventualne promjene ne bi trebale značajnije utjecati na visinu mjesečne obveze. Kredit vezan uz švicarski franak predstavljen mu je kao povoljan, pri čemu mu je švicarski franak prikazan kao stabilna valuta kod koje se ne očekuju značajnije oscilacije. Druga mogućnost kreditiranja, odnosno kredit s fiksnom kamatnom stopom ili kredit vezan uz euro, nije mu ponuđena. Ponudu je prihvatio imajući povjerenja u banku i informacije koje je od njezine djelatnice dobio. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali na sadržaj njegovih unaprijed formuliranih odredaba nije mogao utjecati niti se o njima pojedinačno pregovaralo, uključujući odredbu o mjesnoj nadležnosti. Tijekom otplate kredita mjesečna se obveza znatno povećala, prema njegovu iskazu s približno 5.500,00 kuna na približno 11.000,00 kuna, zbog čega mu je podmirivanje kreditnih obveza postalo veliko financijsko opterećenje te mu je u njihovom podmirivanju pomagala i obitelj.

12.2. Vezano za turističko iznajmljivanje nekretnine, naveo je da je kredit ugovorio isključivo radi rješavanja stambenog pitanja sebe i svoje obitelji. Tek 2014., dakle više godina nakon sklapanja Ugovora, zbog povećanih kreditnih obveza i potrebe osiguranja dodatnih sredstava za njihovo podmirivanje, gornji je kat kuće preuredio u apartman i registrirao za turističko iznajmljivanje. Na takvu se odluku odlučio upravo zbog financijskog opterećenja nastalog povećanjem mjesečne obveze po kreditu, u razdoblju kada je imao i dodatne obiteljske troškove. U vrijeme kupnje kuće nije ni pomišljao na to da će je iznajmljivati.

12.3. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao jasan, uvjerljiv i životan te sukladan ostalim dokazima u spisu. Tuženik nije dokazao da je predmetni kredit ugovoren radi obavljanja djelatnosti turističkog iznajmljivanja. Naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da je nekretninu kupio radi stanovanja sebe i svoje obitelji, dok je s turističkim iznajmljivanjem dijela nekretnine započeo tek 2014., sedam godina nakon sklapanja Ugovora. Navedeno je u skladu i s dopisom Turističke zajednice Grada Pule od 9. veljače 2024. (list 433 spisa) i Rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu od 23. travnja 2014. (list 437-438 spisa), na koje se upravo tuženik poziva. Činjenica da je tužitelj dio nekretnine počeo turistički iznajmljivati 2014. ne dovodi u pitanje njegov potrošački status u trenutku sklapanja Ugovora 2007. Odlučna je, naime, svrha u koju je pravni posao sklopljen, a ne način na koji je tužitelj dio nekretnine počeo koristiti više godina nakon njegova sklapanja zbog novonastalih životnih okolnosti.

12.4. Stoga je sud utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio kao fizička osoba, radi kupnje nekretnine za stanovanje sebe i svoje obitelji, odnosno u svrhu koja nije bila namijenjena njegovoj poslovnoj ili profesionalnoj djelatnosti, pa ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03.

13. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika, među kojima je bio i ovdje tuženik, te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima uz valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Time je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupao protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali ni ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

13.3. Budući da je predmetni Ugovor, koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz CHF, sklopljen u relevantnom razdoblju obuhvaćenom navedenim odlukama, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja iz tih presuda.

13.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom je slučaju sud vezan za navedena utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih pozove.

13.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba bila je sadržana i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

13.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je i ovaj, ovlašten predlagati izvođenje dokaza radi dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno da mu je kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč potpunoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora.

14.1. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo niti da su mu prije sklapanja Ugovora pružene potpune i razumljive informacije na temelju kojih je mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF moglo imati na njegove obveze tijekom trajanja ugovornog odnosa. Tuženik je radi dokazivanja okolnosti koje su prethodile sklapanju Ugovora predložio saslušanje svoje djelatnice FŽC, koja je prema iskazu tužitelja s njime komunicirala prilikom ugovaranja kredita, ali je od izvođenja tog dokaza naknadno odustao. Nadalje, pisani iskaz HŽ i općenite upute, brošure i druga dokumentacija o informacijama koje su trebale biti dostupne korisnicima kredita, koji su dostavljeni od strane tuženika, ne dokazuju koje su konkretne informacije dane upravo tužitelju niti da se s njim pojedinačno pregovaralo. HŽ nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora s tužiteljem, pa njezin pisani iskaz ne može dovesti u sumnju neposredan i uvjerljiv iskaz tužitelja o tijeku predugovorne faze.

14.2. S druge strane, iz iskaza tužitelja, koji je sud iz razloga već navedenih prihvatio kao vjerodostojan, proizlazi da mu je kredit vezan uz CHF predstavljen kao povoljan, a švicarski franak kao stabilna valuta kod koje se ne očekuju značajnije oscilacije. Iako mu je bilo poznato da je kamatna stopa promjenjiva, nisu mu bili objašnjeni konkretni parametri ni metoda prema kojima će tuženik mijenjati kamatnu stopu, kao ni mogući učinci takvih promjena na visinu njegove mjesečne obveze. Jednako tako, nisu mu bile pružene informacije na temelju kojih bi mogao realno procijeniti posljedice mogućeg znatnijeg rasta tečaja švicarskog franka na visinu anuiteta i ukupnu obvezu vraćanja kredita. Samo upoznavanje tužitelja s činjenicom da je kredit vezan uz CHF i da je kamatna stopa promjenjiva ne predstavlja informiranje koje bi mu omogućilo donošenje razborite i informirane odluke o preuzimanju ekonomskih rizika takvog ugovora. Činjenica da je tužitelj Ugovor prije potpisivanja pročitao ne dokazuje da se o njegovim odredbama pojedinačno pregovaralo niti da mu je njihov ekonomski doseg bio na odgovarajući način objašnjen. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj spornih odredaba, već se radilo o unaprijed formuliranim odredbama tuženika koje je mogao prihvatiti ili odustati od sklapanja ponuđenog ugovora. Tuženik pritom nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja Ugovora na jasan i razumljiv način predočio moguće posljedice istodobnog rasta kamatne stope i tečaja CHF, niti da mu je omogućio da na temelju objektivnih i razumljivih kriterija unaprijed procijeni na koji će se način i u kojem opsegu njegova novčana obveza moći mijenjati tijekom trajanja Ugovora.

14.3. Stoga tuženik u ovom postupku nije dokazao postojanje okolnosti koje bi predmetni ugovorni odnos razlikovale od činjeničnih i pravnih utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Naprotiv, provedeni dokazi potvrđuju da se ni u konkretnom slučaju o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj prije sklapanja Ugovora nije bio informiran na način koji bi mu omogućio razumjeti i procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje njihovom primjenom preuzima.

14.4. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je predmetni Ugovor, sklopljen između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke, obuhvaćen pravomoćnom presudom donesenom protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanom u točki 13. obrazloženja. Stoga je sud, u skladu s čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

15. Glede ostalih navoda istaknutih po tuženiku valja reći sljedeće. U postupku kolektivne zaštite nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena je zbog izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule, s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno zbog izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule, koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje u tekstu: ZOO/05), niti eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

15.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba ZZP/03, ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna je i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba stoga uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15.2. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, kako to proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, kao i poseban rizik vezan uz tu valutu, koji u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe stoga su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, jer su neizvjesni i iznos glavnice kredita koju tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena kredita, s obzirom na to da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

15.3. U konkretnom se slučaju radilo o istodobnom ugovaranju valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji se rizik tijekom otplate i ostvario, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa mjesečne obveze u odnosu na početnu. Razlozi i kriteriji za izmjenu kamatne stope trebali su biti precizirani već u Ugovoru, a kako to nije slučaj, predmetna je odredba ocijenjena nerazumljivom i nepoštenom, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu, u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti zbog kojeg potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze. Tuženik kao profesionalac – banka nije tužitelju kao korisniku kredita dao sve potrebne informacije koje bi mu omogućile razumijevanje ekonomskih posljedica preuzetih obveza, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

15.4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I.2. i I.3. izreke presude.

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.1. Tužitelj bi stoga, prema općim pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno od dana stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja, u skladu s čl. 1111. i 1115. ZOO/05. Pri utvrđivanju visine restitucije valjalo bi primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj kao jedine valjano određene parametre.

17. Međutim, budući da je među strankama sklopljen Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu sukladno ZID ZPK/15, za odluku o kondemnatornom zahtjevu odlučno je kakve pravne učinke provedena konverzija proizvodi na restitucijska prava tužitelja.

17.1. Konverzija kredita provedena je na temelju ZID ZPK/15, kojim je bankama naložena izmjena valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice. Svrha toga Zakona bila je položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem u kojem bi se nalazio da je od početka koristio odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovora sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

17.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su proveli konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora, ali ima pravo na zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate za razdoblje od njihove uplate do 30. rujna 2015., i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

17.3. Sklapanjem Aneksa stranke su s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale glavnice. Time je prestala obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi inače proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Iznosi koje je tužitelj uplatio do obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

17.4. Učinak konverzije djeluje od početka ugovornog odnosa i ima restitucijski učinak jer se sve uplate izvršene po osnovnom Ugovoru uzimaju u obzir pri uspostavi položaja u kojem bi se potrošač nalazio da je koristio odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Time je, u opsegu obračuna iz čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15, uspostavljena ravnoteža između djelotvorne zaštite potrošača i zahtjeva pravne sigurnosti.

17.5. Međutim, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate, obračunate od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga tužitelju kao potrošaču pripadaju u cijelosti na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05, bez umanjenja za preplatu utvrđenu konverzijom.

18. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar- fin d.o.o.

18.1. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je kredit u iznosu od 200.570,00 CHF tužitelju isplaćen 23. svibnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti od 883.591,08 kuna, primjenom srednjeg tečaja tuženika od 4,405400 kuna za 1 CHF. Pri izradi izračuna vještakinja je usporedila realiziranu otplatu kredita s otplatom prema početnim uvjetima, pri čemu je do 31. prosinca 2013. primijenila početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,75 %, a nakon toga kamatnu stopu od 3,23 % (sukladno ZID ZPK 143/13, čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF), te početni tečaj CHF od 4,405400 kuna.

18.2. Na temelju tako provedenog izračuna vještakinja je utvrdila da pozitivne razlike nastale zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj iznose ukupno 24.534,73 eura, dok pozitivne razlike nastale zbog promjene kamatne stope iznose ukupno 2.505,85 eura, pa ukupno više plaćeni iznosi po tim dvjema osnovama iznose 27.040,58 eura. Istodobno je utvrdila i negativne tečajne razlike u ukupnom iznosu od 7,21 eura te negativne razlike po osnovi kamatne stope u iznosu od 1.088,32 eura.

18.3. Na pojedinačne pozitivne razlike po osnovi promjene kamatne stope i tečaja vještakinja je obračunala zakonske zatezne kamate od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. te utvrdila da one ukupno iznose 10.316,84 eura.

18.4. U odnosu na preostalu glavnicu kredita na dan konverzije, vještakinja je pojasnila da nije ispravno uspoređivati nedospjelu glavnicu prema početnom otplatnom planu s glavnicom utvrđenom nakon konverzije, budući da se promjenom kamatne stope mijenja odnos kamate i otplatne kvote unutar obroka, a time i visina preostale glavnice. Stoga je smatrala da treba usporediti stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita u CHF koji je konvertiran, u iznosu od 105.400,96 CHF, s nedospjelom glavnicom konvertiranog kredita. Na taj je način utvrdila da razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita u EUR i kunske protuvrijednosti stvarnog ostatka nedospjele glavnice u CHF, obračunate prema početnom tečaju, iznosi 3.786,31 eura, za koliko je konvertirana glavnica viša.

18.5. Vještakinja je nadalje utvrdila da je tuženik u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. priznao tužitelju preplatu u iznosu od 10.733,31 eura, koju je tužitelj nakon provedene konverzije koristio za namirenje do 50 % budućih dospijevajućih obroka kredita konvertiranog u EUR. Prema rekapitulaciji vještakinje, nakon uračunavanja navedene preplate u skladu sa zadatkom suda, preplata po osnovi promjenjive kamatne stope i promjene tečaja, umanjena za neprebijeni dio preplate iz konverzije od 416,47 eura, iznosila bi 26.624,11 eura, dok bi zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015. nakon takvog uračunavanja bile u cijelosti zatvorene. Razlika u nedospjeloj glavnici ostala bi 3.786,31 eura.

18.6. Konačno, vještakinja je zaključila da, promatrajući odnos između ukupno utvrđenih pozitivnih razlika po osnovi promjene kamatne stope i tečaja od 27.040,58 eura i preplate priznate konverzijom od 10.733,31 eura, s financijskog aspekta konverzijom nije izvršena potpuna restitucija tužitelja, odnosno da njegova obveza nije svedena na iznos koji bi postojao prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju promjene kamatne stope i valutne klauzule.

19. Tužitelj je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga stručnim, točnim i potpunim, te je podneskom od 1. travnja 2026., u skladu s rezultatima vještačenja, uredio tužbeni zahtjev na način opisan u točki 5. obrazloženja.

19.1. Očitujući se na nalaz i mišljenje, tuženik je naveo da ne prigovara matematičkoj pravilnosti izrađenih izračuna, i dalje osporavajući pravnu osnovu potraživanja. Predložio je dopunu vještačenja radi izračuna manje plaćenih kamata pod pretpostavkom da bi se početno ugovorena kamatna stopa od 4,75 % primjenjivala kao fiksna kroz cijelo razdoblje otplate kredita, kao i radi očitovanja vještakinje je li konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Naime, u odnosu na primjenu kamatne stope od 3,23 %, tuženik je prigovorio izračunu za razdoblje od 1. veljače 2014. nadalje, smatrajući da bi, u slučaju utvrđenja ništetnom odredbe o načinu promjene kamatne stope, početno ugovorena stopa od 4,75 % postala fiksna za cijelo razdoblje otplate. Prema njegovu stajalištu, tužitelj u tom slučaju ne bi mogao istodobno ostvarivati korist od zakonski ograničene kamatne stope od 3,23 % iz čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je predložio izračun negativnih razlika između kamate koju bi tužitelj plaćao po stopi od 4,75 % i stvarno plaćene kamate u razdobljima u kojima je primjenjivana niža stopa. Glede učinaka konverzije, smatra da su učinci ništetnih ugovornih odredaba otklonjeni konverzijom, zbog čega više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini banke bez pravne osnove i tužitelj nema pravo na njihovu ponovnu isplatu. Ujedno je, za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva, ustrajao kod prigovora radi prebijanja, smatrajući da mu pripada restitucijska tražbina za razdoblja u kojima je tužitelj zbog primjene kamatne stope niže od početno ugovorene platio manje nego što bi platio uz primjenu stope od 4,75 %.

20. Po prijedlogu tuženika sud je odredio dopunu vještačenja naloživši vještakinji da izračuna manje plaćene kamate, odnosno negativne razlike po osnovi kamatne stope, uz pretpostavku primjene početno ugovorene kamatne stope od 4,75 % kroz cijelo razdoblje otplate kredita, te da se očituje je li konverzija provedena u skladu sa zakonom.

20.1. U dopuni nalaza i mišljenja vještakinja je, uspoređujući iznos kamate koju bi tužitelj bio dužan platiti prema početnom otplatnom planu uz primjenu stope od 4,75 % s iznosom kamate koju je stvarno platio, izračunala da ukupne negativne razlike po osnovi kamatne stope do 30. rujna 2015. iznose 2.828,83 eura. Ujedno je navela da su pri izračunu konverzije uzete u obzir sve kunske uplate tužitelja izvršene po stvarno otplaćivanom kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući učinke svih promjena kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. Pojasnila je da se pri konverziji nisu neposredno uspoređivale valute CHF i EUR, već su kunski iznosi stvarno uplaćeni po kreditu s valutnom klauzulom u CHF uspoređivani sa simulacijom otplate odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u EUR. Analizom načina provedbe konverzije vještakinja je navela da je tuženik početnu glavnicu CHF kredita preračunao u odgovarajuću glavnicu EUR kredita, primijenio kamatne stope odgovarajućih EUR kredita iste vrste i trajanja, izradio novi otplatni plan u EUR te sve uplate tužitelja izvršene po CHF kreditu pretvorio u EUR po odgovarajućem tečaju na dan uplate i uračunao ih u namirenje obveza po simuliranom EUR kreditu. Na temelju toga zaključila je da je tuženik izračun konverzije proveo ispravno i u skladu s odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15.

20.2. Tuženik je prihvatio dopunu nalaza i mišljenja te nije zahtijevao saslušanje vještakinje. Istaknuo je da utvrđenje da je konverzija provedena zakonito i da su u njezin izračun uključene sve uplate tužitelja potvrđuje njegove navode da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa više plaćenih po osnovnom Ugovoru. U skladu s dopunom vještačenja tuženik je konačno uredio prigovor radi prebijanja, ističući postojanje svoje tražbine prema tužitelju u iznosu od 2.828,83 eura, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, po osnovi manje plaćenih kamata u razdobljima u kojima je stvarno primijenjena kamatna stopa bila niža od početno ugovorene stope od 4,75 %.

21. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje te njegovu dopunu prihvatio u cijelosti, ocijenivši ih jasnima, potpunima i objektivnima te izrađenima na temelju dokumentacije sadržane u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Vještakinja je detaljno izložila metodologiju izračuna, primijenjene parametre, način na koji je usporedila realiziranu otplatu kredita s otplatom prema početnim uvjetima te učinke provedene konverzije. Prigovori tuženika koji se odnose na pravne učinke provedene konverzije pravne su prirode i razmotreni su u prethodnim točkama obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost izračuna vještakinje.

21.1. Sud stoga prihvaća obračun vještakinje prema kojem pozitivne razlike po osnovi promjene kamatne stope iznose 2.505,85 eura, pozitivne tečajne razlike 24.534,73 eura, zatezne kamate obračunate na pojedine pozitivne razlike do 30. rujna 2015. iznose 10.316,84 eura, dok razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita i stvarnog ostatka nedospjele glavnice CHF kredita obračunate po početnom tečaju iznosi 3.786,31 eura. Jednako tako prihvaća i obračun iz dopune nalaza prema kojem negativne razlike po osnovi kamatne stope, pod pretpostavkom primjene početno ugovorene stope od 4,75 % kao fiksne tijekom cijelog razdoblja otplate, iznose 2.828,83 eura.

21.2. Sud prihvaća i utvrđenje vještakinje da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da su pri njezinu izračunu uzete u obzir sve kunske uplate tužitelja izvršene po realiziranom kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i učinke promjena kamatne stope i tečaja. Iz dopune nalaza proizlazi da je tuženik konverziju proveo usporedbom stvarno izvršenih kunskih uplata po CHF kreditu sa simuliranom otplatom odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u EUR, primjenjujući pritom elemente propisane čl. 19.c ZID ZPK/15.

21.3. Valja međutim ukazati da ocjena pravnih učinaka provedene konverzije na restitucijske zahtjeve tužitelja nije pitanje iz područja financijskog vještačenja, već pravno pitanje o kojem odlučuje sud. Stoga sud nije vezan zaključkom vještakinje prema kojem s financijskog aspekta konverzijom nije izvršena potpuna restitucija u odnosu na početne uvjete kredita, već utvrđene činjenice i izračune ocjenjuje u svjetlu mjerodavnih materijalnopravnih odredaba i pravnih shvaćanja izloženih u točki 17. obrazloženja.

22. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026., sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. Prema navedenom pravnom shvaćanju, potrošač koji je kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na ponovnu isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora, budući da su učinci tih uplata obuhvaćeni zakonski provedenom konverzijom.

22.1. Naime, sklapanjem Aneksa, kojim su stranke s učinkom od početka ugovornog odnosa iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale glavnice, prestala je obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi, da konverzija nije provedena, proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Svi iznosi koje je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema usporednom kreditu s valutnom klauzulom u eurima, što je u ovom postupku potvrđeno i dopunom financijskog vještačenja, pa ti iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

22.2. Slijedom toga tužitelju ne pripada iznos od 2.505,85 eura po osnovi pozitivnih razlika nastalih zbog promjene kamatne stope niti iznos od 24.534,73 eura po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, neovisno o tome što je vještačenjem utvrđeno da bi ti iznosi predstavljali preplatu kada bi se otplata osnovnog Ugovora promatrala uz eliminaciju nepoštenih ugovornih odredaba.

22.3. Tužitelju ne pripada ni iznos od 3.786,31 euro po osnovi razlike u glavnici. Navedeni iznos predstavlja razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita u EUR i kunske protuvrijednosti stvarnog ostatka nedospjele glavnice kredita u CHF obračunate po početnom tečaju. Međutim, takav matematički izračun sam po sebi ne može dovesti do restitucijskog zahtjeva nakon valjano provedene zakonske konverzije. Aneksom je utvrđena nova visina nedospjele glavnice u EUR, a dopunom vještačenja utvrđeno je da je izračun konverzije proveden ispravno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

22.4. Stoga je odbijen glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 30.826,89 eura, koji se sastoji od 2.505,85 eura po osnovi promjenjive kamatne stope, 24.534,73 eura po osnovi valutne klauzule i 3.786,31 euro po osnovi razlike u glavnici, zajedno sa zateznim kamatama, pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

22.5. Iz istog razloga kao i glavni, odbijen je i prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 30.410,42 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Taj se zahtjev temelji na obračunskoj varijanti prema kojoj tužitelj potražuje ukupno 27.040,58 eura pozitivnih razlika po osnovi kamatne stope i tečaja te dio razlike u glavnici od 3.369,84 eura, uz uzimanje u obzir preplate utvrđene konverzijom. Međutim, ni takva obračunska varijanta nije u skladu s pravnim učincima pravilno provedene konverzije i pravnim shvaćanjem iz odluke Rev-457/2025-21, prema kojem potrošaču nakon konverzije ne pripada ponovna isplata glavnice preplaćenih iznosa iz osnovnog Ugovora. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

23. Drugi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev osnovan je u pogledu glavnice. Tim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 10.316,84 eura, koji se sastoji od uglavničenih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, obračunate od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015.

23.1. Prema pravnom shvaćanju proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-457/2025-21, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga potrošaču pripadaju u cijelosti, bez umanjenja za iznos preplate utvrđen pri konverziji, na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05.

23.3. Budući da iznos od 10.316,84 eura predstavlja uglavničene zatezne kamate, na taj iznos daljnje zatezne kamate, u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO/05, mogu teći tek od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). Tužitelj je zahtjev za isplatu navedenog osamostaljenog iznosa kamata prvi put postavio podneskom od 1. travnja 2026., pa mu daljnje zatezne kamate na iznos od 10.316,84 eura pripadaju od 2. travnja 2026. do isplate (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-243/2025 od 19. ožujka 2025).

23.4. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu 10.316,84 eura prihvaćen sa zateznim kamatama od 2. travnja 2026. do isplate, dok je u dijelu kojim su zatezne kamate na navedeni uglavničeni iznos zahtijevane za razdoblje od 1. listopada 2015. do 1. travnja 2026. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, pa je odlučeno kao u točkama

IV. i V. izreke presude.

24. Prigovor zastare nije osnovan. U odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i ne zastarijeva pa u tom dijelu nema govora o nastupanju zastare.

24.1. U odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve ističe se da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača.

24.2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 6. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

24.3. Na navedeno ne utječe činjenica da je tužitelj tek podneskom od 1. travnja 2026., nakon izvedenog financijskog vještačenja, konačno odredio visinu zahtjeva i postavio eventualno kumulirane zahtjeve. Tužitelj je već tužbom zahtijevao restituciju iznosa plaćenih na temelju istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora, zajedno sa zateznim kamatama, dok je naknadno uređenje visine zahtjeva posljedica provedenog vještačenja i pravnih učinaka konverzije. Stoga naknadnim kvantitativnim usklađivanjem zahtjeva s rezultatima vještačenja nije izmijenjena činjenična i pravna osnova potraživanja na način koji bi doveo do zasebnog tijeka zastare.

24.4. Ni okolnost da je tužitelj zahtjev za isplatu iznosa od 10.316,84 eura na ime uglavničenih zateznih kamata samostalno postavio tek podneskom od 1. travnja 2026. ne dovodi do drukčijeg zaključka. Tužitelj je već tužbom uz glavnicu zahtijevao i pripadajuće zatezne kamate, pa naknadno osamostaljenje i uglavničenje kamata koje su do 30. rujna 2015. nastale na istim pojedinačnim preplatama ne predstavlja novu činjeničnu osnovu potraživanja. Vrijeme kada je zahtjev za njihovu samostalnu isplatu postavljen odlučno je za početak tijeka daljnjih, procesnih kamata na uglavničeni iznos, kako je obrazloženo u točki 23.3., ali ne dovodi do osnovanosti istaknutog prigovora zastare. Stoga nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

25. Nije osnovan ni prigovor radi prebijanja kojim je tuženik zahtijevao da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 2.828,83 eura, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose. Tuženik navedenu tražbinu temelji na činjenici da je u pojedinim razdobljima tijekom otplate kredita primjenjivao kamatnu stopu nižu od početno ugovorene stope od 4,75 %, slijedom čega je tužitelj platio manje kamata nego što bi ih platio da se početno ugovorena kamatna stopa primjenjivala kao fiksna tijekom cijelog razdoblja otplate.

25.1. Utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je tuženiku omogućena jednostrana promjena kamatne stope ne nastaje pravo tuženika retroaktivno obračunati početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,75 % za razdoblja u kojima je vlastitom odlukom primjenjivao nižu kamatnu stopu. U tim je razdobljima tužitelj plaćao obveze u visini koju je odredio sam tuženik primjenjujući tada važeću kamatnu stopu, pa se ne radi o iznosima koje je tužitelj bez pravne osnove zadržao u svojoj imovini. Naime, pravna posljedica nepoštenosti i ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jest uklanjanje učinaka koje je takva odredba proizvela na štetu potrošača, odnosno uspostavljanje pravnog i činjeničnog položaja u kojem bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nije bilo. Ta zaštita ne može se tumačiti na način da banka, nakon što je sama tijekom ugovornog odnosa snizila kamatnu stopu i prema tako utvrđenoj stopi obračunavala tužiteljeve obveze, naknadno stekne pravo od potrošača zahtijevati razliku do početno ugovorene stope samo zato što je odredba koja joj je omogućavala jednostrano mijenjanje kamatne stope utvrđena ništetnom.

25.2. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

25.3. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.828,83 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose. Stoga je odlučeno kao u točki VI. izreke presude.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio s deklaratornim tužbenim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, dok je u odnosu na kondemnatorni dio, u pretežitom dijelu uspio s drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, i to za isplatu iznosa od 10.316,84 eura, dok nije uspio samo u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na navedeni uglavničeni iznos za razdoblje od 1. listopada 2015. do 1. travnja 2026. Okolnost da su glavni i prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev odbijeni kao neosnovani nije od utjecaja na odluku o trošku, budući da u odnosu na njih nisu nastali posebni troškovi postupka . Stoga je sud, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, ocijenio da tužitelju pripada naknada potrebnih troškova postupka u cijelosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023.).

26.1. Pri odmjeravanju visine troškova treba uzeti u obzir vrijednost predmeta spora drugog eventualno kumuliranog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio, odnosno iznos od 10.316,84 eura.

26.2. Tužitelju pripada po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 7. veljače 2024., 24. svibnja 2024. i 24. lipnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 8. travnja 2020., 12. lipnja 2023., 30. siječnja 2024. i 22. veljače 2024. (Tbr. 8.1. Tarife), 50 bodova za sastav podneska od 1. travnja 2026. i 23. svibnja 2026. (Tbr. 8.3. Tarife) te 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife), ukupno 950 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.900,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 475,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.375,00 eura.

26.3. Također, tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 700,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 250,65 eura.

26.4. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 3.325,65 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

26.5. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen (uzimajući u obzir da je tužitelj tražio trošak po vrijednosti predmeta spora od 30.826,89 eura) i neosnovan. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak izdavanja dokumentacije jer u zahtjevu za naknadu troška nije određeno na koju se dokumentaciju taj trošak odnosi niti je dostavljen dokaz o njegovu nastanku. Nije mu priznat ni trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice.

26.6. Tuženiku na temelju čl. 154. st. 5. ne pripada pravo na trošak pa je njegov zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

26.7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III. do V. izreke rješenja.

U Puli 2. rujna 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima