Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-1107/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti, izvan ročišta, 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006 1031262160/51400607-5103727177 dana 12.11.2007. godine sklopljenog na iznos od 143.000,00 CHF između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao

Banke kako slijedi:

„10. NAKNADA

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedanposto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

Za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.”

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 2.922,95 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 843,74 EUR -a od 12. studenog 2007. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 2.079,21 EUR-a od 30. studenog 2010. godine do namirenja tužitelja,

a koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022.g po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku do 15 dana od presuđenja.

III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu 324,62 eura, uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku do 15 dana od presuđenja (2. rujna 2026.).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 11. lipnja 2026., u bitnom, navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103727177 dana 12.11.2007. na iznos od 143.000,00 CHF i to tužitelja u svojstvu korisnika kredita koji je solemniziran (potvrđen) kod javnog bilježnika iz Labina, Rite Udovičić, broj: OV-7559/07 (dalje: Ugovor o kreditu). Tužitelj vezano uz očekivani prigovor zastare potraživanja glede ništetnosti navodi odluku Županijskog suda u Rijeci u presudi Gž 317/2017-2 od 06.03.2018. godine u kojoj je navedeno: „To znači, u slučaju ništetnosti , koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari riječ, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari.“, te navodi pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. godine, Broj: Su-IV-47/2020-2 u kojem je navedeno: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Dakle, da i prema rješenju posl. br. Gž-666/13 od 9. prosinca 2015. Županijskog suda u Rijeci te pravnog shvaćanja VSRH u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, da je restitucija je dio tog instituta i ne može se odvojeno od njega promatrati i počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti, da se zastarni rok iz odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima primjenjuje tek nakon donošenja presude o ništavosti ugovora i/ili njegove odredbe. Nadalje, tužitelj ističe kako je odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik dužan platiti 1,00% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora, da je odredbom čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. Također, ističe kako je odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik dužan platiti 1,00% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. S obzirom na iznos kredita u visini od 143.000,00 CHF, jednokratna naknada od 1,00% iznosila je 1.430,00 CHF te je plaćena u iznosu od 6.357,21 kn odnosno s obzirom na tečaj konverzije 843,74 EUR -a i to 12. studenog 2007. godine. Uz to, tužitelj navodi kako je odredba o troškovima obrade kredita (ulazna naknada) utvrđena ništetnom sve do revizijskih postupaka odnosno ista da je ništetna i sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH). Poziva se i citira odluke VSRH, broj: Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023 od 12. veljače 2024. Ističe kako su temeljem čl. 1021. ZOO-a kao cijena ugovora o kreditu navedene isključivo ugovorene kamate što znači da pod cijenu ugovora o kreditu ne spadaju proizvoljno određeni (navodni) troškovi obrade. Navedeni način ugovaranja troškova obrade kredita da nije u skladu s odredbama čl. 4. i čl. 7. ZOO-a tj. nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao ni u skladu s načelom jednake vrijednosti činidaba. Dalje, temeljem odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) da je definirano koje su nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima. U navedenoj odredbi da je navedeno kako se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nedvojbeno je kako se radi o unaprijed formuliranoj odredbi. Takva odredba da predstavlja od banke unaprijed određen iznos u visini postotka vrijednosti kredita, a što nema nikakvo uporište u stvarnim troškovima obrade kredita, kojeg je dužan podmiriti korisnik kredita, da time potrošač tj. korisnik kredita na sebe preuzima značajne troškove i dovodi ga se u nepovoljan položaj, a sve kako bi banka kao trgovac stekla dodatna značajna sredstva koja ne čine stvarne troškove već predstavljaju isključivo nepotrebno dodatno opterećenje potrošača-korisnika kredita i dodatno neopravdano i nepošteno bogaćenje trgovca- banke. Na kraju krajeva bankama kao financijskim institucijama koje obavljaju kreditiranje građana kreditiranje predstavlja i dio uobičajenog poslovanja čije bi troškove trebale uključiti u cijenu tj. u ugovornu kamatnu stopu dok bi eventualne neočekivane ili dodatne troškove trebale točno unaprijed navesti kako bi informirali klijenta i točno ga upoznali na koji se način i kako formira visina troškova, a što banke (pa ni tuženik) nisu činile. Tužitelj da temeljem prije navedenoga smatra kako je Ugovorom o kreditu ugovorena nepoštena ugovorna odredba vezana uz jednokratne troškove obrade kredita, a koja je samim time i ništetna temeljem čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) te zahtijeva povrat stečenog bez osnove temeljem odredbe č. 1111. ZOO-a od strane banke zajedno sa zateznim kamatama od dana zaključenja kredita tj. isplate naknade u iznosu od 843,75 EUR-a i to 12. studenog 2007. godine. U tužbi nadalje navodi kako smatra da je i odredba o troškovima prijevremene otplate Ugovora o kreditu tj. odredbe čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je u slučaju prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. Iz pregleda prometa za klijenta je vidljivo kako je 30. studenog 2010. zaračunata naknada u iznosu od 15.665,79 kn što prema tečaju konverzije iznosi 2.079,21 EUR-a. Pored navedenog, kako je i odredba o troškovima prijevremene otplate (izlazna naknada) utvrđena ništetnom sve do revizijskih postupaka odnosno ista je ništetna i sukladno praksi VSRH. Poziva se i citira odluke VSRH, broj: Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. i broj: Rev-1020- 2021 od 4. listopada 2022. Tužitelj navodi da je jasno kako je odredba glede troškova prijevremene otplate protivna odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO -a kojom je određeno da je u slučaju raskida ugovora prije korištenja i u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Jasno je kako je Banka ovako ugovorenom odredbom čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu unaprijed odredila iznose prema vlastitoj želji, a ne s obzirom na nastalu štetu. Nadalje, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na koji potrošač tj. korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati. Zbog navedenoga se i prema odredbi čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) u kojoj je između ostaloga navedeno da se nepoštenom odredbom u potrošačkom ugovoru može smatrati odredba kojom se potrošač obvezuje platiti nadoknadu štete zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete. Dakle, u ovom se slučaju čak i ne radi o neispunjenju već se radi o prijevremenom ispunjenju te je primjenom argumentuma a fortiori jasno kako se radi o nepoštenoj te samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi temeljem čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007). Slijedom navedenoga tužitelj zahtijeva i povrat stečenog bez osnove temeljem odredbe č. 1111. ZOO -a od strane banke, a glede troškova prijevremene otplate, zajedno sa zateznim kamatama od dana isplate naknade od 2.079,21 EUR-a i to 30. studenog 2010. Predlaže donošenje presude sa sadržajem kao u izreci (točke I i II). Potražuje trošak postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženiku je tužba sa svim prilozima dostavljena radi podnošenja pisanog odgovora, te mu je određen rok od 30 dana radi podnošenja odgovora na tužbu od dana dostave iste, a također je upozoren da ukoliko ne podnesen odgovor na tužbu u određenom roku, sud će donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe) ako bude udovoljeno pretpostavkama iz čl. 331b. Zakona o parničnom postupku («Narodne Novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; nadalje u tekstu: ZPP).

3. Iz potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena proizlazi da je tuženik tužbu s prilozima i poziv na davanje odgovora na istu uredno zaprimio 15. srpnja 2026., ali u dodijeljenom mu roku od 30 dana (niti naknadno) za davanje odgovora, tuženik nije podnio pisani odgovor na tužbu.

4. Obzirom na prethodno navedeno, budući su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 331.b. ZPP-a, jer osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te kako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate te ne postoje općepoznate okolnost i iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, a niti se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati pa je prihvaćen tužiteljičin tužbeni zahtjev i odlučeno je sadržajem točaka I i II dispozitiva.

5. Odluka o trošku (točka III izreke) donesena je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir potpuni uspjeh tužitelja, vrijednost predmeta spora (2.922,95 eura), zatim popisani parnični trošak u tužbi, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne Novine» broj 138/2023 i 107/2025). Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe – 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), PDV od 25 % na prethodnu stavku (Tbr. 46. Tarife) – 50,00 eura, te po osnovi plaćene sudske pristojbe za tužbu iznos 74,62 eura (Tar.br.1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne Novine» broj 50/2026), dakle ukupno 324,62 eura.

6. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

U Rijeci 2. rujna 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste, u tri primjerka. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju po pun. – e.komunikacijom

- tuženiku – elektronički, putem informacijskog sustava