Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

Split

Pr-1783/2023-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, postupajući po sucu ovoga suda Katici Bojčić Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice MD , OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Meri Blaslov Pavasović, odvjetnica u Splitu, Ćiril Metodova 38, protiv tuženika Dom za starije i nemoćne osobe – Makarska, OIB: 78056825735, Makarska, Kalalarga 31, kojeg zastupa ravnateljica LD, a ona po punomoćniku Ivanu Ćosiću, odvjetniku u Imotskom, radi naknade štete, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene dana 13. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev, a koji glasi:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s naslova nematerijalne štete isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 185.811,93 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18. lipnja 2008., pa do isplate po stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. , po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Dužan je tuženi u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s naslova naknade imovinske štete, a na ime bruto razlike između plaće koju bi tužiteljica bila ostvarila da je radila i naknade plaće koju je ostvarila za trajanja bolovanja, u razdoblju od 01. lipnja 2003. do 25. travnja 2010, isplatiti tužiteljici iznose kako slijedi:

- za lipanj 2003. bruto iznos od 100,69 eur,

- za srpanj 2003. bruto iznos od 50,22 eur,

- za kolovoz 2003. bruto iznos od 170,69 eur,

- za rujan 2003. bruto iznos od 274,90 eur,

- za listopad 2003. bruto iznos od 268,28 eur,

- za studeni 2003. bruto iznos od 292,73 eur,

- za prosinac 2003. bruto iznos od 334,73 eur,

- za siječanj 2004. bruto iznos od 352,77 eur,

- za veljaču 2004. bruto iznos od 289,42 eur,

- za ožujak 2004. bruto iznos od 266,63 eur,

- za travanj 2004. bruto iznos od 383,27 eur,

- za svibanj 2004. bruto iznos od 334,18 eur,

- za lipanj 2004. bruto iznos od 348,10 eur,

- za srpanj 2004. bruto iznos od 273,28 eur,

- za kolovoz 2004. bruto iznos od 303,89 eur,

- za rujan 2004. bruto iznos od 298,27 eur,

- za listopad 2004. bruto iznos od 365,54 eur,

- za studeni 2004. bruto iznos od 270,98 eur,

- za prosinac 2004. bruto iznos od 227,19 eur,

- za siječanj 2005. bruto iznos od 367,61 eur,

- za veljaču 2005. bruto iznos od 314,51 eur,

- za ožujak 2005. bruto iznos od 306,66 eur,

- za travanj 2005. bruto iznos od 304,67 eur,

- za svibanj 2005. bruto iznos od 392,96 eur,

- za lipanj 2005. bruto iznos od 306,14 eur,

- za srpanj 2005. bruto iznos od 335,83 eur,

- za kolovoz 2005. bruto iznos od 287,04 eur,

- za rujan 2005. bruto iznos od 281,96 eur,

- za listopad 2005. bruto iznos od 314,65 eur,

- za studeni 2005. bruto iznos od 302,84 eur,

- za prosinac 2005. bruto iznos od 367,17 eur,

- za siječanj 2006. bruto iznos od 409,50 eur,

- za veljaču 2006. bruto iznos od 381,64 eur,

- za ožujak 2006. bruto iznos od 300,08 eur,

- za travanj 2006. bruto iznos od 532,20 eur,

- za svibanj 2006. bruto iznos od 496,14 eur,

- za lipanj 2006. bruto iznos od 380,41 eur,

- za srpanj 2006. bruto iznos od 361,94 eur,

- za kolovoz 2006. bruto iznos od 250,67 eur,

- za rujan 2006. bruto iznos od 260,05 eur,

- za listopad 2006. bruto iznos od 228,25 eur,

- za studeni 2006. bruto iznos od 265,47 eur,

- za prosinac 2006. bruto iznos od 301,61 eur,

- za siječanj 2007. bruto iznos od 234,03 eur,

- za veljaču 2007. bruto iznos od 182,87 eur,

-za ožujak 2007. bruto iznos od 314,08 eur

- za travanj 2007. bruto iznos od 262,03 eur,

- za svibanj 2007. bruto iznos od 352,86 eur,

- za lipanj 2007. bruto iznos od 396,72 eur,

- za srpanj 2007. bruto iznos od 336,26 eur,

- za kolovoz 2007. bruto iznos od 242,31 eur,

- za rujan 2007. bruto iznos od 411,18 eur,

- za listopad 2007. bruto iznos od 337,08 eur,

- za studeni 2007. bruto iznos od 263,18 eur,

- za prosinac 2007. bruto iznos od 362,52 eur,

- za siječanj 2008. bruto iznos od 583,39 eur,

- za veljaču 2008. bruto iznos od 443,87 eur,

- za ožujak 2008. bruto iznos od 394,18 eur,

- za travanj 2008. bruto iznos od 372,87 eur,

- za svibanj 2008. bruto iznos od 328,65 eur,

- za lipanj 2008. bruto iznos od 348,74 eur,

-za srpanj 2008. bruto iznos od 340,50 eur,

- za kolovoz 2008. bruto iznos od 166,03 eur,

- za rujan 2008. bruto iznos od 566,51 eur,

- za listopad 2008. bruto iznos od 457,01 eur,

- za studeni 2008. bruto iznos od 711,15 eur,

- za prosinac 2008. bruto iznos od 621,28 eur,

- za siječanj 2009. bruto iznos od 618,78 eur,

- za veljaču 2009. bruto iznos od 660,67 eur,

- za ožujak 2009. bruto iznos od 534,56 eur,

- za travanj 2009. bruto iznos od 678,92 eur,

- za svibanj 2009. bruto iznos od 696,26 eur,

- za lipanj 2009. bruto iznos od 653,10 eur,

- za srpanj 2009. bruto iznos od 428,18 eur,

- za kolovoz 2009. bruto iznos od 711,05 eur,

- za rujan 2009. bruto iznos od 550,80 eur,

- za listopad 2009. bruto iznos od 701,93 eur,

- za studeni 2009. bruto iznos od 672,79 eur,

- za prosinac 2009. bruto iznos od 715,96 eur,

- za siječanj 2010. bruto iznos od 789,09 eur,

- za veljaču 2010. bruto iznos od 482,01 eur,

- za ožujak 2010. bruto iznos od 246,28 eur

- za travanj 2010. bruto iznos od 223,04 eur

sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se od dana dospijeća svakog mjesečnog potraživanja – petnaesti dan slijedećeg mjeseca za protekli mjesec pa do isplate, obračunava do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s naslova materijalne štete, na ime troškova liječenja, isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 1.327,23 eura (10.000,00 kn), sve to sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak."

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 133.988,20 eura, dok se za više zatraženo, za iznos od 80.694,90 eura, tuženik odbija.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dne 18. lipnja 2008. podnijela tužbu Općinskom sudu u Makarskoj radi naknade štete. U tužbi se navodi da je od 6. travnja 1982. bila zaposlenik pravnog prednika tuženika, da je radila na radnom mjestu glavne medicinske sestre i s tuženikom dne 28. ožujka 1996. zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme time da je člankom 2. ugovoreno da će tužiteljica obavljati poslove utvrđene Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji i to poslove glavne medicinske sestre - medicinske sestre, poslove zdravstvene zaštite, njege i higijene korisnika. S obzirom na to da je 1996. rodila treće dijete to je tužiteljica koristila porodni dopust u trajanju od tri godine, nakon čega je nastavila s radom kod tuženika. Po povratku tužiteljice s porodnog dopusta tuženik je po ravnateljici započeo s kontinuiranim i sistematskim provokacijama tužiteljice, šikaniranjem i omalovažavanjem, što je dovelo kod tužiteljice do nesigurnosti, straha za gubitak radnog mjesta, nesanice i nezadovoljstva, a što je kao posljedicu prouzrokovalo duševno stanje i sve češće i obimnijih osipa po cijelom tijeku radi čega je bila prisiljena zatražiti liječničku pomoć te joj je dijagnosticiran neurološki dermatitis. Takovo postupanje tuženika je kulminiralo donošenjem Odluke o otkazu ugovora o radu od 15. svibnja 2005. s ponudom izmijenjenog ugovora o radu kojim je tužiteljica raspoređena na radno mjesto njegovateljice za koje je potreban PKV stručna sprema, a koji ponuđeni ugovor tužiteljica nije prihvatila, ali je zatražila sudsku zaštitu pred nadležnim sudom te je Općinski sud u Makarskoj donio presudu pod br. P-642/03 od 31. ožujka 2005., potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-3061/05 od 14. prosinca 2006., na način da je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, te je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije ni prestao, a tuženik je u ostavljenom roku bio obvezan vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto glavne medicinske sestre- medicinske sestre, sve prema ugovoru o radu od 28. ožujka 1996. Upravo zbog donesene Odluke o otkazu ugovora o radu kod tužiteljice dolazi do pogoršanja psihičkog stanja zdravlja zbog čega je istoj 18. lipnja 2003. otvoreno bolovanje i to upravo zbog psihičkih tegoba uzrokovanih nezakonitim i šikanoznim postupanjem tuženika. Naime, ordinirajući liječnik utvrdio je da je tužiteljici zbog stresa izazvanog na radnom mjestu u vezi s tim prouzročenim psihičkim tegobama potrebna stručna liječnička pomoć. Unatoč kontinuiranom liječenju, uključivo i višekratnom liječenju na odjelu Dnevne bolnice Klinike za psihijatriju KB Split kod tužiteljice umjesto poboljšanja psihičkog zdravlja došlo je do pogoršanja, i to sve tijekom trajanja postupka radi bojazni o ishodu postupka te egzistencije njezine obitelji pa je upravo radi pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja rješenjem HZMO PS Split 1. veljače 2006. utvrđeno da je kod tužiteljice zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad te je istoj priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 8. studenoga 2005., koje rješenje je potvrđeno rješenjem HZMO Središnje službe od 29. lipnja 2006.

1.1.Zbog nezakonitog postupanja tuženika tužiteljica se sve više povlačila u sebe, a njezina zabrinutost, nezadovoljstvo, frustracija, ljutnja, bijes doveli su do poremećaja njezina dotadašnjeg zdravlja, te su kod tužiteljice nastupile trajne posljedice u vidu psihičkih tegoba u smislu depresije prepsihotičnog nivoa, psihosomatski sindrom, a tužiteljica prije ovih zbivanja nije imala nikakvih problema, te je bez ikakvih primjedbi uredno obavljala radne i obiteljske obveze pa smatra da je tuženik isključivo odgovoran za trajne posljedice po stanje njezinog zdravlja. Dakle, za sadašnje zdravlje tužiteljice, odnosno zbog bolesti nastale profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno nastupanje trajnog i teškog invaliditeta kod tužiteljice, te s tim u svezi i svih neugodnosti kojima je bila izložena isključivo je odgovoran tuženik. Uslijed opisanih događaja tužiteljici je prouzročena znatna nematerijalna štete pa s toga osnova i to pretrpljenih fizičkih bolova i neugodnosti potražuje iznos od 20.000,00 kn, s osnova trajnih posljedica koje će ogledati u znatno umanjenoj općoj životnoj sposobnosti tužiteljice od 1.350.000,00 kn, s osnova pretrpljenog straha i zabrinutosti za ishod liječenja od 30.000,00 kn, ili ukupno 1.400.000,00 kn na ime neimovinske štete. Osim toga, tužiteljica je pretrpjela i materijalnu štetu pa potražuje razliku između plaće koju bi bila ostvarila da je u spornom razdoblju od 18. lipnja 2003. do 1. lipnja 2008. radila i naknade plaće za vrijeme bolovanja, te drži da je u tom smislu oštećena za najmanje bruto 100.000,00 kn time da pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev po dostavi platnih podataka. Tužiteljica je također zatražila i naknadu troškova liječenja u paušalnom iznos od 10.000,00 po slobodnoj sudačkoj ocjeni.

1.2. Temeljem prednjeg, tužiteljica potražuje od tuženika na ime naknade nematerijalne štete isplatu iznosa od 1.400.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, te na ime materijalne štete u vidu izgubljene zarade za razdoblje od 18. 6. 2003. do 1. 6. 2008. isplatu iznosa od 100.000,00 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 18. 6. 2003. do isplate, a na ime troškova liječenja isplatu iznosa od 10.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, sve to uz potraživanje troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 22. 7. 2008. tuženik čini nespornim da je tužiteljica pred Općinskim sudom u Makarskoj vodila postupak pod br. P-642/2003, ali osporava da bi donesena Odluka o otkazu ugovora o radu bila razlogom poremećaja njezinog dotadašnjeg duševnog i tjelesnog zdravlja, niti na strani tuženika postoji radnja ili propuštanje koji bi mogli prouzročiti nematerijalnu štetu tužiteljici. Osporava i zatraženu materijalnu štete jer kada je tužiteljica bila na bolovanju dobivala je naknadu, a tuženik za njezinu bolest nije odgovoran, a u odnosu na zatražene troškove liječenja u paušalnom iznosu ne zna što se pod tim traženjem podrazumijeva.

3. Podneskom od 26. lipnja 2020., te ponovno podneskom od 1. travnja 2021., tužiteljica je, a nakon provedenog vještačenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Matije Trogrlić od 2. lipnja 2020., uredila tužbeni zahtjev pod točkom II., a na ime naknade imovinske štete na ime izgubljene zarade, odnosno razlike između naknade plaće koju je ostvarila za trajanja bolovanja i plaće koju bi ostvarila da je radila za razdoblje od 1. lipnja 2018. do odlaska u mirovinu 25. travnja 2010. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na druge točke ostao neizmijenjen.

4. U odnosu na istaknuti tuženikov prigovor zastare potraživanja za utuženo razdoblje, a posebice ono nakon utuženja, tj. od 1. 6. 2008. do 25. 4. 2010. tj do umirovljenja, sadržan u podnesku od 13. 7. 2020., tužiteljica u podnesku od 23. srpnja 2020. navodi kako joj pripadaju sva prava iz radnog odnosa u razdoblju od prestanka radnog odnosa na temelju nezakonitog otkaza pa do uspostave ranijeg radno-pravnog statusa tj. od lipnja 2003. do 23. svibnja 2007., s obzirom na to da joj je tuženik dao otkaz 15. svibnja 2003., a vraćena je na rad kod tuženika 23. svibnja 2007. temeljem ovršnog postupka, s time da je zastara potraživanja iz osnove isplate naknade plaće počela teći od 14.12.2006. kao danom pravomoćnosti presude P 642/03 od 31. 3. 2005., a tužba je podnesena 18. 6. 2008., dakle unutar zastarnog roka. Što se tiče razdoblja od lipnja 2008. do odlaska u mirovinu 25. 4. 2010., u kojem razdoblju je tužiteljica bila na bolovanja iz razloga za koje je odgovoran tuženik, to je tužiteljica i za to razdoblje proširila tužbeni zahtjev podneskom od 26. lipnja 2020. time da je tužiteljica podnošenjem tužbe od 18. 6. 2008. prekinula zastaru za sva sljedeća razdoblja koja nisu obuhvaćena tužbom, a koji rok bi počeo teći tek nakon pravomoćnosti presude donesene u ovoj pravnoj stvari pozivajući se na pravno stajalište VSRH RevX 889/10 od 24.11.2011. s time da se zastara kada je riječ o trajnoj šteti koja je već nastala i trajat će u budućnosti čini cjelinu i svako sukcesivno utuživanje treba promatrati u smislu čl. 245. Zakona o obveznim odnosima kao radnju oštećenika poduzetu pred sudom ne samo da se ostvari naknada za proteklo razdoblje kako je to traženo tužbom već i da se očuva osnovano pravo iz kojega proizlaze buduća potraživanja.

5. Tuženik u svojim daljnjim podnescima ustraje u navodima iz odgovora na tužbu. Navodi, kako u vrijeme kada je tužiteljica otišla na bolovanje 2003. bila je zaposlena na radnom mjestu medicinske sestre, na koje radno mjesto ju je tuženik u ovršnom postupku vratio nakon pravomoćno okončanog postupka koji se poradi otkaza ugovora o radu iz 2003. vodio, ali ista nikada stvarno nije više radila na tim poslovima. Naime, kod tužiteljice je rješenjem HZMO od 08.11.2005. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad zbog bolesti te je ista ostvarila pravo na invalidsku mirovinu. U vrijeme pravomoćnosti presude kojom je otkaz utvrđen nedopuštenim 10. svibnja 2007. tužiteljica je navedenim rješenjem HZMO-a bilo utvrđeno kako je nesposobna obavljati poslove medicinske sestre, da bi konačno rješenjem HZMO-a rješenjem od 24.03.2010. tužiteljici utvrđena opća nesposobnost za rad počevši od 23.01.2010. uslijed bolesti izvan rada, time da joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu. Tuženik ističe kako je odluku o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora donio radi promjene Pravilnika nadležnog ministarstva temeljem kojega tužiteljica nije imala potrebnu stručnu spremu za glavnu medicinsku sestru, odnosno da tuženik tu odluku nije donio iz zlih tj. šikanoznih namjera jer je tuženik prije donošenja te odluke tražio mišljenje i savjet može li tužiteljica sa SSS smjer primalje obavljati te poslove na što mu je odgovoreno da ona sa tom školom obavljati samo poslove primalje ili da položi još 16 ispita u doškolovanju.

6. Presudom ovog suda pod br. Pr-356/2015-125 od 10. siječnja 2023. odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev, te je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 515.516,20 kn/86.420,86 eura

7. Odlučujući po žalbi tužiteljice i tuženika, Županijski sud u Zagrebu je svojom odlukom pod br. GžR-308/2023-2 od 24. listopada 2023. ukinuo gore navedenu presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

8. Podneskom od 2. runa 2025. tužiteljica je sukladno stupanju na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj uredila tužbeni zahtjev pod točkom II. tako da s naslova naknade imovinske štete, a na ime bruto razlike između plaće koju bi tužiteljica bila ostvarila da je radila i naknade plaće koju je ostvarila za vrijeme bolovanja u razdoblju od 1. lipnja 2003. do 25. travnja 2010. potražuje mjesečne iznose u eurima, a podneskom od 19. siječnja 2026. uredila je tužbeni zahtjev pod točkom I. na način da sada na ime nematerijalne štete potražuje isplatu iznosa od 185.811,93 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

9. Tuženik se protivi i tako uređenom tužbenom zahtjevu, ostaje pri istaknutom prigovoru zastare u odnosu na oba tužbena zahtjeva.

10. Tijekom ponovnog postupka sud je proveo dokaze pregledom spisa Općinskog suda u Splitu pod br. Pr-649/2015., presude Općinskog suda u Makarskoj br. P-642/03 od 31.ožujka 2005., presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-3061/05 od 14. prosinca 2006. ( str 8-10 spisa), , rješenja HZMO PS u Splitu Klasa:UP/I-140-04-03-01, Urbroj:

341-18-05/3-05-46767 od 01.02.2006. ( str. 35.) , rješenja HZMO Središnja služba, broj: Klasa. 141-02/06-01., Urbroj: 341-99-05/3-06/9099 od 29.06.2006. ( str.36.), saslušanjem tužiteljice ( str. 51-52, 143.), slušanjem svjedoka VD ( str 56, JD ( str 56., 57.), zz tuženika ( str 57,58, i 144.), rješenjem HZMO PS Split Klasa: 141-02/05-01/03303304811, Urbroj: 341-18-05/3-05-046767 od 24.03.2010., ( str 62.), dopis Ministarstva zdravstva RH od 16.01.2003., ( str 39.), upozorenje o obvezama iz radnog odnosa od 28. 5. 2001., 21. 1. 2002. (str. 70,71.), saslušanjem svjedokinje KD, SD, ( str 88-90.), upozorenja o obvezama iz radnog odnosa na ime drugih radnika tuženika ( str94-98, 104-106), sistematizacija i procjena radnih odnosa u Domu za odrasle Makarska od 1993. ( 118.), Pravilnik o radu doma umirovljenika [adresa] od 28.12.1996. ( str 120-122.), Pravilnik o radu, sistematizaciji i unutarnjem ustrojstvu od 20.12.2002., ( str167- 172.), dopisi RH Ministarstva rada i socijalne skrbi od 16.01.2003., 16.12.2001., 06.04.2004., 30.10.2002. ( str 166, 173- 176 i 181.,182), saslušanjem svjedoka DD, ID, ND ( str 137-139), zdravstvenog kartona tužiteljice i druge medicinske dokumentacije priložene u spisu, pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. Časlava Lončara, spec. psihijatar od 17. 5. 2017. ( str 150-155.), od 19.10.2017. ( str. 161.), usmena dopune od 27. 9. 2018. ( str 205), pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. Milane Varinac Barač, spec. medicine rada od 17. 4. 2018. ( str 186-188.), knjigovodstveno financijsko vještanje stalnog sudskog vještaka Matije Trogrlić od 23.10.2019. ( str 226-230.) od 2. 6. 2020. ( str 248-253), podataka Ministarstva financija RH, Porezne uprave, Područni ured Split, Ispostava Omiš od 15. 1. 2021. ( str 299-300), II dopune knjigovodstveno financijskog vještačenja Matije Trogrlić od 11. 2. 2021. (str. 301-309), pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. Ninoslava Mimice, spec. psihijatar od 8. 6. 2021. ( str 362-382), usaglašavanje nalaza i mišljenja dr. Mimice i dr. Lončara na ročištu od 24.11.2021. ( str 396-399.), pisanog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje specijaliste psihijatrijske struke dr. Elizabete Dadić-Hero od 31. 3. 2022. (str 428-465), dopunskog nalaza i mišljenja vještakinje dr. Elizabete Dadić-Hero na ročištu od 11.10.2022. ( str 481-483.), ponovne dopune vještačenja vještakinje dr. Elizabete Dadić-Hero u pisanom obliku od 15. 4. 2024. i usmeno na ročištu od 21. listopada 2024., pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. Ivana Urlića, spec. psihijatar od 5. 5. 2025., dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. Ivana Urlića od 21.10.2025., usmenog očitovanja sudskog vještaka dr. Ivana Urlića na ročištu od 15.12.2025., usuglašavanjerm mišljenja stalnih sudskih vještaka psihijatrijske struke dr. Elizabete Dadić-Hero i dr. Ivana Urlića na ročištu od 13. 4. 2026., nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju dr.sc. Branke Vidrih, dr.med. od 15. 2. 2026. dostavljene po tuženiku pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

11 Neprijeporno je između parničnih stranaka:

- da je tužiteljica medicinska sestra primaljskog smjera,

- da je tužiteljica od 6. travnja 1982. radila kod prednika tuženika na radnom mjestu glavne medicinske sestre temeljem Odluke o zasnivanju radnog odnosa od 2. travnja 1982.,

- da je tužiteljica primjenom čl. 241. Zakona o radu ( NN 38/95, 54/95, 65/95) temeljem ugovora o radu od 28. ožujka 1996. radila kod tuženika na radnom mjestu glavne medicinske sestre – medicinske sestre, za poslove zdravstvene zaštite, njege i higijene korisnika, na neodređeno vrijeme,

- da je tužiteljica treće dijete rodila tijekom 1996. i bila na rodiljnom dopustu tri godine sve do 1999.

- da je tuženik 15. svibnja 2003. donio Odluku o otkazu ugovora o radu uz ponudu izmijenjenog ugovora o radu za obavljanje poslova njegovateljice, koji ponuđeni ugovor tužiteljica nije potpisala,

- da je tužiteljica podnijela tužbu radi zaštite svojih povrijeđenih prava pred Općinskim sudom u Makarskoj 3. srpnja 2003. koji se predmet vodio pod broj P-642/2003, te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Makarskoj od 31. ožujka 2005. prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno otkaz ugovora o radu utvrđen je nedopuštenim, te da tužiteljičin radni odnos nije prestao uz obvezu tuženiku vratiti tužiteljicu na poslove glavne medicinske sestre - medicinske sestre, sve prema ugovoru od 28. 3. 1996. (presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-3061/05 od 14.12.2006.),

- u postupku ovrhe koji je pokrenula tužiteljica sukladno rješenju Općinskog suda u Makarskoj br. Ovr-248/07 od 23. 5. 2007., tužiteljica je vraćena na rad kod tuženika 23. svibnja 2007.

- da je tužiteljica pred Općinskim sudom u Makarskoj podnijela tužbu radi isplate razlike između naknade bolovanja i one naknade bolovanja da joj je osnovica za obračun plaće tj. naknade bila po koeficijentu glavne medicinske sestre od 1,1, a ne 0,98, koja tužba je vođena pod brojem IP-1338/09 i u kojem predmetu je donesena presuda 18.12.2013, koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu br. Gžri- 250/2014 od 2403.2015.

- po ukidnom rješenju predmet je dobio novi poslovni br. Pr-649/15 te je vođen sada pred Općinskim sudom u Splitu u kojem predmetu je donesena presuda 7. 3. 2016. koja je presudom Županijskog suda u Splitu br. GžR-653/2016 od 3. travnja 2017. preinačena na način da su tužiteljici dosuđeni iznosi razlike bruto naknade plaće i to za razdoblje od svibnja 2003. do prosinca 2009.

- da se tužiteljica nalazila na bolovanju od 18. lipnja 2003. do odlaska u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad 25. travnja 2010.

- da je tužiteljici Rješenjem HZMO PS u Splitu, Klasa:UP/I-140-04-03-01, Urbroj: 341- 18-05/3-05-46767 od 01.02.2006. ( str. 35.) utvrđena profesionalan nesposobnost za rad te invalidska mirovina od 08.11.2005. zbog bolesti, koje je potvrđeno Rješenjem HZMO Središnja služba, broj: Klasa: 141-02/06-01., Urbroj: 341-99-05/3-06/9099 od 29.06.2006.,

- da je tužiteljici rješenjem HZMO PS Split Klasa: 141-02/05-01/03303304811, Urbroj:

341-18-05/3-05-046767 od 24.03.2010., ( str 62.), utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu od 23.02.2010. jer je kod iste zbog profesionalne bolesti nastala opća nesposobnost za rad.

12. Prijeporno je između parničnih stranaka postojanje pretpostavki za odgovornost tuženika za nematerijalnu i materijalnu štetu do koje je došlo omalovažavanjem i šikaniranjem tužiteljice od strane zz tuženika, a potom i otkazivanjem ugovora o radu koji je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđen nedopuštenim. Dakle, prijeporno je li se s obzirom na ponašanje zz tuženika prema tužiteljici na koje ponašanje ukazuje tužiteljica tijekom trajanja radnog odnosa te tijekom i nakon otkazivanja ugovora o radu radilo o mobingu, odnosno je li otkaz ugovora o radu dan tužiteljici dne 15. svibnja 2003. bio posljedica mobinga, te jesu li zdravstvene (psihičke) tegobe posljedica otkazivanja ugovora o radu koje ima obilježja mobinga pa je slijedom toga sporna osnovanost zahtjeva tužiteljice za naknadom nematerijalne i materijalne štete, a time i visina štete. Prijeporna je i osnovanost istaknutog prigovora zastare.

13. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim.

14. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom nematerijalne i materijalne štete koju je tužiteljica pretrpjela kod tuženika kao poslodavca radi mobinga (ponašanja i ophođenja zz tuženika prema tužiteljici, otkaza ugovora o radu, trajanja sudskog postupka) radi kojega se kod tužiteljice razvila bolest zbog koje je otišla u invalidsku mirovinu radi profesionalne nesposobnosti za rad 8. studenog 2005., a od 23. veljače 2010. u invalidsku mirovinu radi opće nesposobnosti za rad.

15. Tužiteljica smatra da je radnjama tuženika, odnosno zz tuženika LD bila uznemiravana, šikanirana, omalovažavana i da se nad njom vršio kontinuirani mobbing, što je kulminiralo donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu zbog čega joj je narušeno psihičko zdravlje radi čega je kod nje nastupila profesionalna nesposobnost za rad pa joj je od 8.11.2005. priznato pravo na invalidsku mirovinu, a od 23. 2. 2010. priznata invalidska mirovina radi opće nesposobnosti za rad.

16. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva – potraživanje naknade štete zbog posljedica uznemiravanja i šikaniranja od strane zz tuženika prema tužiteljici, a potom i zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, odnosno mobinga pri otkazivanju ugovora o radu, kao i prije i nakon toga radi se o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 154. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), a kojega je ovdje za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) prema kojoj je određeno tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu.

16.1. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravljanje štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.

16.2. Da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tuženika, koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

17. Odredbom čl. 4. st.1. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 149/09, 61/11 - dalje u tekstu: ZR) određena je zaštita dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja.

18. Tužiteljica se u tužbi i tužbenom zahtjevu poziva na uznemiravanje, omalovažavanje i šikaniranje koje se podvodi pod mobing, a uznemiravanje po ZR uživa (što bi proizlazilo iz odredbe članka 4. stavak 1. ZR) zaštitu samo ako je utemeljeno na nekom od osnova diskriminacije (i to ne samo onih taksativno propisanih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije i koje uznemiravanje prema odredbi članka 3. stavak 1. ZSD predstavlja svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacijskih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe te uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje), ali uznemiravanje koje se podvodi pod mobing uživa zaštitu po ZR u svezi Zakona o obveznim odnosima, jer, prema odredbi članka 109. stavak 1. ZR, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

19. Ovaj sud smatra, a nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanja svjedoka, saslušanja tužiteljice i zz tuženika kao parničnih stranaka, medicinskih vještačenja, materijalnih isprava) da nema mjesta naknadi štete jer tužiteljica navedeno nije dokazala. Opće pretpostavke za postojanje izvanugovorne odgovornosti za štetu su postojanje subjekata obveznog odnosa, štetne radnje, štete, uzročne veze između štetne radnje i nastale štete te protupravnost time da te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a ako jedna od njih izostane, ne postoji odgovornost za naknadu štete.

20. Naime, mobing nije kategorija koja je definirana u Zakonu o radu ili kojem drugom Zakonu, ali pod pojmom mobinga se smatra specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do uklanjanja s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale, odnosno ako traju određeno duže vrijeme, a ne jedna radnja u vidu fizičkog sukoba.

21. Dakle, u postupku je bilo potrebno utvrditi postojanje sustavnog, dugotrajnijeg psihičkog zlostavljanja tužiteljice, odnosno sustavnog povrjeđivanja prava tužiteljice iz radnog odnosa od strane tuženika kao poslodavca, odnosno zz tuženika, da bi se ispunile pretpostavke da se tužiteljici dosudi naknada štete zbog mobinga.

22. Uvidom u Sistematizaciju i procjenu radnih mjesta u Domu za odrasle osobe Makarska (str. 118-119) razvidno je da je za radno mjesto glavne medicinske sestre potrebna SSS stručna sprema, na koje je mjesto bila raspoređena tužiteljica, a koja je donesena na temelju Odluke Ministra rada i socijalne skrbi od 28. 9. 1993.

23. Pravilnik o vrsti doma za djecu i doma za odrasle osobe i njihovoj djelatnosti, te uvjete glede prostora, opreme i potrebnih stručnih i drugih djelatnika doma socijalne skrbi (NN 101/99), ( str. 91,92 spisa) u čl. 125. st.1. propisao je da dom koji smještava do 50 korisnika mora imati jednog socijalnog radnika ( VŠS/VSS), 4 medicinske sestre (jedna VŠS, a ostale SSS općeg usmjerenja), 4 njegovateljice ( PKV- osnovna škola i završeno osposobljavanje za njegovateljice).

24. Pravilnikom o radu doma umirovljenika Makarske koji je stupio na snagu 28.12.1996. (str. 120-122.) u čl. 10. određeno je da je za glavnu medicinsku sestru potrebna VŠS ili VSS stručna sprema i 3 godine radnog iskustva, dok je Pravilnikom o radu, sistematizaciji i unutarnjem ustrojstvu od 20.12.2002. ( str. 167-172.) u čl. 14. za radno mjesto glavna medicinska sestra predviđena VŠS stručna sprema za medicinske sestre, i 12 mjeseci rada u stri sa položenim stručnim ispitom, a za medicinsku sestru je potrebna SSS općeg medicinskog usmjerenja sa 17. mjeseci radnog iskustva i položen stručni ispit.

25. Dopisom Ministarstva rada i socijalne skrbi od 16.12.2003. i 6. 4. 2004. dane su upute glede postupanja po izmijenjenim Pravilnicima o radu sa sistematizacijom radnih mjesta. Iz dopisa Ministarstva rada i socijalne skrbi od 16. 1. 2003. ( str 166. ) razvidno je da tužiteljica, s obzirom na njenu stručnu spremu, nije mogla biti raspoređena na radno mjesto glavne medicinske sestre, te da je u svjedodžbi o završenom ispitu upisano da je ona medicinska sestra primaljskog smjera.

26. Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru u Domu za starije i nemoćne osobe Makarska sa sjedištem u [adresa] od 25. i 26. rujna 2003. razvidno je da je utvrđeno da kao medicinske sestre SSS rade tri sestre općeg usmjerenja i 1 primalja, a da je komisija pod Mjerom 8 predložila ravnateljici da kod sklapanja novih ugovora o radu za objekt u [adresa] razmotri zamolbu tužiteljice, a pod 9. da sukladno izmijenjenim općim aktom koji se uređuje unutarnji ustroj zaposli radnike istom i nalazu Povjerenstava.

27. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi kako je do problema sa zz tuženika počelo onoga momenta kada je počela raditi u Domu s lokacijom u Runovićima kroz 2001. i 2003., da joj je ista svojim postupanjima i načinu usmenog obraćanja uništila njezinu psihu. Navodi kako je zz tuženika privih 6 mjeseci 2001. viđala dva puta tjedno, kada je ona i drugi radnici čuvali dom, odnosno do primanja korisnika doma, kako je zz tuženika zaključavala telefon kako se radnice pa i ona ne bih mogle koristi istim, da je nije htjela povesti od Kamen mosta do Runovića kada bih dolazila na posao, s time da je tužiteljica radila od 8,30 do 16,00 sati, dok bi zz tuženika dolazila u Dom negdje do 10,00-10,30 sati, da joj se zz tuženika miješala u sastavljanje rasporeda, da je tražila od nje da napravi raspored, a imala je nedovoljno radnika za rad u tri smjene, da joj nije dala na njezin upit sanitarne knjižice radnica koje su radile na spravljanju hrane za koje se kasnije utvrdilo da nisu zdrave (imale su bakterije), da bi je zz tuženika često zvala u svoju kancelariju i prijetila joj otkazom, da joj je često govorila da je nesposobna, znala bi se izvikati na nju, a i često je znala na oglasnu ploču izvisiti njezine propuste da to svi vide i budu upoznati, da joj je prijetila kako će je dovesti do radnog mjesta čistačice, te da je ista htjela potjerati sve stare radnike, a na njihova mjesta zaposliti svoje poznanike. Smatra da ju je zz tuženika gore navedenim postupanjima maltretirala, šikanirala, ponižavala, te joj uništavala duh. Nakon dobivanja otkaza ugovora o radu 2003. bila je na bolovanju zbog toga što je zapala u tešku depresiju i na bolovanju je bila sve do odlaska u invalidsku mirovinu radi opće nesposobnosti za rad.

28. ZZ tuženika u u svom stranačkom iskazu navodi kako se prema tužiteljici ponašala kao i prema drugim radnicima, da nikada nije bila u sukobu s istom, da je od nje tražila savjete kako prilikom zapošljavanja radnika, tako i tijekom njihova rada jer je ista imala najbolji uvid u to kako koji radnik obavlja svoje poslove. Decidirano izjavljuje kako tužiteljicu ili bilo kojeg drugog radnika nije omalovažavala ili šikaniranja, u komunikaciji prema radnicima radne zadatke i naloge je davala usmeno, a kada bi utvrdila da pojedini nisu izvršili iste, davala bih im i pisane radne naloge, te da je ona samo tražila da radnici obavljaju poslove koji su za to radno mjesto bili predviđeni u sistematizaciji radnih mjesta, a u odnosu na tužiteljičino profesionalno obavljanje posla da nije imala primjedbi. U vrijeme kada su djelatnici Doma pa tako i tužiteljica zajedno s njima imali obvezu čuvanja objekta u Runovićima istima je dala slobodu da se sami organiziraju, kao što im je omogućila i korištenje doma radi spavanja u istom i dr. Navodi kako je stupanjem na snagu novog Pravilnika kao zz tuženika morala uskladiti i donijeti novi Pravilnik sa sistematizacijom radnih mjesta. Ističe, kako tužiteljica već i prema Pravilniku iz 1996. nije ima potrebnu stručnu spremu, kao što to nije imala ni novim Pravilnikom koji je za glavnu medicinsku sestru tražio VŠS ili VSS sestrinskog smjera. U momentu mijenjanja tog Pravilnika tužiteljicu je uputila nadležnom Ministarstvu tražiti tumačenje, a ona joj je prema tumačenju Ministarstva dala otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nudeći joj mjesto njegovateljice s time da je tijekom njezinog rada od 2001. do 2003. nije mogla poslati na doškolovanje jer nije imala kadra potrebnog za rad. Također, ističe kako se tužiteljica obraćala raznim inspekcijama, institucijama, Vladi i sl. da je ona nju maltretirala i prozivala kroz tisak, te da joj je tužiteljica narušila zdravlje takvim ponašanjem.

29. Iz iskaza svjedokinje VD, koja je radila kod tuženika kao čistačica od 1989. do 2004. kada je otišla u invalidsku mirovinu, proizlazi kako su svi djelatnici imali problema s ravnateljicom, te da je i njoj htjela dati otkaz, a poznato joj je da je zz tuženika tužiteljicu uzela na "pik" i da se radi njezinog ponašanja tužiteljica često tresla, plakala, a na tužiteljičino radno mjesto zz tuženika je zaposlila svoju rodicu UD.

30. Svjedokinja ED koja je u radila u Domu u Splitu gdje je neko vrijeme radila i tužiteljica, o tužiteljičinim sukobima i radu u Domu u Runoviću je doznala od same tužiteljice, koja je bila u stresu i grču svaki put kada bi pričala o odnosu nje i ravnateljice Doma. Iz priča tužiteljice da je zaključila kako postoji netrpeljivost ravnateljice u odnosu na tužiteljicu i da je to glavni problem.

31. KD, koja je u Domu radila na zamjeni ZD , kroz 2001. ili 2002. na radnom mjestu čistačice, u svom iskazu navodi kako je ravnateljica maltretirala tužiteljicu, da joj je izdavala naredbe koje je ona kao glavna sestra trebala sprovesti na način da je iste takve naredbe trebala davati čistačicama, tj svojim podređenim ( npr. očistiti stepenice žicom za suđe, otvoriti i očistiti vodokotliće i sl.), te da ne bi tužiteljicu po završetku smjene povela iako je išla službenim vozilom, a nije joj dopustila ni da prespava u Domu iako su to drugi radnici radili pa bi tužiteljica radi toga bila uznemirena, plakala bih često.

32. Svjedokinja ZD, koja je kod tuženika radila 29 godina kao kuharica, navodi da je do problema tužiteljice pa i nje same došlo kada je kao ravnateljica izabrana LD, što se ogledalo da je ista radila razne smicalice svim starim radnicima. Tužiteljicu je omalovažavala nazivajući je nesposobnom, da njoj ravnateljica nije omogućila prespavati u Domu kada su vremenski uvjeti bili zimski, pa je radi toga često prespavala u automobilu, a kada joj je tužitelja omogućila da prespava u Domu pa je onda i tužiteljici bilo zabranjeno prespavati u Domu, već su njih dvije spavale kod susjede. Tužiteljica je radi postupanja ravnateljice bila nervozna, plakala bi, dobila bi osipe. Ona da je dobila otkaz radi čega je vodila radni spor koji je izgubila. Inače da je ravnateljica tražila da joj javlja što se sve u radi u domu, kako to nije htjela raditi to je i nju uzela na pik.

33. Saslušana svjedokinja DD, koja od 2002. radi kao čistačica, u svom iskazu navodi kako joj je tužiteljica bila nadređena, da joj je ona davala naloge što treba raditi, da su tužiteljica i ravnateljica prema njoj bile korektne, da nikada nije nazočila razgovoru između tužiteljice i ravnateljice, tužiteljica da je radila uvijek u prvoj smjeni, da se inače radilo u Domu u tri smjene, da je u to vrijeme radile ID kao med. sestra, VD kao čistačica, TD kao kuharica. Nakon što je tužiteljica prestala raditi njene poslove je radila ĐD i ČD.

34. Svjedokinja ID u svom iskazu navodi da je u Domu u Runovićima počela raditi 2000. na poslovima medicinske sestre, da je tužiteljica radila kao glavna medicinska sestra, a korisnici su počeli pristizati u travnju 2001. Tužiteljica kao glavna medicinska sestra radila je u prvoj smjeni s početkom od 8,30 do 16 sati. Odnos između tužiteljice i ravnateljice je bio korektan i profesionalan, ravnateljica nije imala nikakvih čudnih zahtjeva i naloga, sve je bilo u funkciji posla , ravnateljica je imala jednak odnos prema tužiteljici kao i prema drugim radnicima. Prijevoz je do Doma u Runovićima postojao do Kamen mosta te su do Doma ili stopirali ili išli na noge. Inače, da je znala ostajati raditi 6 dana u tjednu obje smjene (radila bi po 16 sati), a potom bi bila sljedećih 6 dana sljedećeg tjedna slobodna, da bi u Domu i prespavala, a na isti način su radile kuharice, pomoćno osoblje i čistačice. Nakon što je tužiteljica prestala biti glavna medicinska sestra ista je radila u tri smjene. Ravnateljica je koristila službeno vozilo i nije bilo točno određeno vrijeme u radnom danu kada bi ista dolazila u Dom, vidjela je par puta kako je tužiteljica otišla s ravnateljicom s posla. Nakon tužiteljice glavne sestre su bile ĐD i ČD kojima je radno vrijeme bilo od 6 do 14 sati, i radile su uvijek u prvoj smjeni, dok je ravnateljica tužiteljici omogućila da radi u radnom vremenu od 8,30 do 16 sati radi prijevoza i radi djece. Inače, tužiteljica je sa VD i SD bila više u prijateljskim, nego u profesionalnim odnosima u odnosu na ostale radnike pa je tako ista prikrivala redovito kašnjenje VD što bi se odražavalo i otežavalo rad drugih radnika pa tako i njezin rad što je tužiteljica kao glavna medicinska sestra trebala organizirati i kontrolirati i našto joj se ona žalila, a s tim je bila upoznata i ravnateljica koja je tražila od tužiteljice rješenje tog problema.

35. Svjedokinja ND, koja je u Domu u Makarskoj radila kao šef računovodstva te je radi potreba posla dolazila dva do četiri puta tjedno u Runoviće u svom iskazu navodi kako je odnos između tužiteljice i ravnateljice je bilo korektan i profesionalan, te da joj se tužiteljica nije nikada žalila da ima problema s ravnateljicom Navodi kako ne postoji organiziran prijevoz do Runovića već postoji samo prijevoz do Dubca i od Dubca do Kamen Mosta radi čega bi ravnateljica svaki put kada bi išla znala povesti radnike pa tako i tužiteljicu do doma u Runovićima čemu je osobno nazočila.

36. Uvidom u Upozorenja o obvezama iz radnog odnosa ( str. 94-99, 105-107) razvidno je da je ravnateljica takva Upozorenja davala gotovo svim zaposlenicima (HD, UD, PD, ĆD, VD, HD, ČD, ŠD, GD), ne samo tužiteljici, što potvrđuje navode iz iskaza ravnateljice.

37. U postupku je izveden dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku specijalisti psihijatru dr. Časlavu Lončaru koji u svom pisanom nalazu i mišljenju od 17. 5. 2017., a na temelju zdravstvenog kartona tužiteljice, medicinske dokumentacije i pregleda 9. 5. 2017. navodi kako su sva opisana događanja i dugotrajnost radnog spora između tužiteljice i tuženika (što je isti utvrdio pregledom cijelog spisa s izvedenim dokazima saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka) mogla izazvati psihičke smetnje koje su pronađene kod tužiteljice i koje su u izravnoj vezi s opisanim događanjima na radnom mjestu, ali su ove smetnje determinirane nekim predispozicijama u predtraumatskoj osobnosti tužiteljice. Naime, svaka osoba ima sebi svojstven prag tolerancije na frustracije, a to ovisi o zrelosti njegove ličnosti, o njegovim obrambenim mehanizmima, prethodnim traumatskim iskustvima, o njegovim temeljnim moralnim načelima, osobnom sustavu vrijednosti i sl. Kod tužiteljice se može kazati da prije opisanih događanja nije imala značajnije smetnje na psihičkom planu, ali da u strukturi svoje osobnosti ima određene predispozicije koje su prepoznate i tijekom liječenja.

Vještak zaključuje kako je rješenje o rasporedu na drugo radno mjesto, dugotrajnost spora i samog liječenja kod tužiteljice moglo izazvati psihički poremećaj kao što je opisano u obimnoj medicinskoj dokumentaciji. Uvažavajući sve okolnosti kod tužiteljice je postojala psihička bol koja se javljala paralelno sa zbivanjima u njenoj radnoj sredini, kada je premještana na drugo radno mjesto, bio je prisutan i strah, ali on je bio više usmjeren na ishod spora pa ga procjenjuje u sklopu ukupne psihičke boli. Psihijatrijskim liječenjem i činjenicom da je tužiteljici od strane HZMIO Područna služba Split priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog nastanka profesionalne nesposobnosti za rad, opisana duševna bol se reducira. Može se kazati da je sve dovelo do privremene povrede duševnog integriteta lakog do srednje teškog stupnja između 25 do 30% i to sve u razdoblju od premještanja na novo radno mjesto za vrijeme psihijatrijskog liječenja do 1. prosinca 2010.

37.1. S obzirom na primjedbe tuženika na vještačenje, sudski vještak dr. Časlav Lončar u pisanoj dopuni vještačenja od 19. listopada 2017., te u usmenoj dopuni na ročištu od 27. 9. 2018. sudski vještak dr. Časlav Lončar navodi kako je bolovanje tužiteljice od 2003. pa do utvrđenja opće nesposobnosti za rad 2005, odnosno 2010. u izravnoj vezi s opisanim događajima na radnom mjestu. Rješenje o premještaju, dugotrajnost sudskog postupka i dugotrajnost samog liječenja mogli su izazvati opisani psihički poremećaj, evidentiran u sudsko medicinskoj dokumentaciji.

38. U postupku je izveden dokaz i medicinskim vještačenjem od strane specijaliste medicine rada dr. Milane Varinac Barač koja je svoj nalaz i mišljenje od dala na temelju spisa, medicinske dokumentacije, te nalaza i mišljenja dr. Časlava Lončara, te je ista zaključila kako je tužiteljica otišla u invalidsku mirovinu poradi psihičke bolesti tužiteljice.

39. Tuženik je na nalaz i mišljenje dr. Časlava Lončara imao primjedbi jer da su razlozi na koje se vještak oslanja utvrđujući direktnu uzročno posljedičnu vezi s otkazom ugovora o radu i s premještanjem na drugo radno mjesto, dugotrajnost postupka te bolovanja i tužiteljičinim umirovljenjem poradi opće radne nesposobnosti, neodređeni, ne konkretizirani, a posebice utvrđenja koja isti nije obrazložio u smislu kako struktura osobnosti uvijek izravno utječe na pojavljivanje bilo kakvih psihičkih smetnji pa tako i kod tužiteljice pa s obzirom na to da imenovani vještak u dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 19.10.2017. ( str. 161.) i usmenom od 27. 9. 2018. ( str. 205.) nije otklonio i kvalitetno odgovorio na primjedbe tuženika na koji način je izazvao sumnju u ispravnost danog nalaz i mišljenja sud je odredio izvođenje dokaza psihijatrijskim vještačenjem po drugom sudskom vještaku dr. Ninoslavu Mimici, spec. psihijatru.

40. Stalni sudski vještak dr. Ninoslav Mimica, specijalist psihijatar u svom nalazu i mišljenju od 8. 6. 2021., kojega je isti sačinio na temelju pregleda cjelokupnog sudskog spisa, medicinske dokumentacije, zdravstvenog kartona tužiteljice i pregleda tužiteljice od 28. 5. 2021. utvrdio da je tužiteljica otišla u mirovinu poradi opće nesposobnosti za rad uslijed bolesti, no ista se ne može uzročno posljedično povezati sa proživljenim događajima na poslu. Psihička vulnerabilnost tužiteljice evidentna je od mladosti (neuro-vegetativna distonija) preosjetljivost je nadalje potvrđena u psihijatrijskom nalazima i psihologijskom testiranju, a osobnost tužiteljice, koja je okarakterizirana kao hipersenzibilna vulnerabilna struktura s mogućnosti dekompenzacije i u situacijama prosječne zahtjevnosti, bila je odlučna za konfliktnu profesionalnu interakciju, komunikaciju spram autoriteta, odnosno hijerarhijski nadređene osobe. Naknadno dijagnosticirana povratna depresija pre-psihotičnog karaktera i oscilirajućeg intenziteta nepoznate je etiologije. Kod tužiteljice nema umanjenja radne sposobnosti, odnosno životnih aktivnosti zbog eventualno narušenog duševnog zdravlja, a koje bi bilo uzročno posljedično vezao za učine tuženika (otkaz ugovora o radu, postupanje nadređenih, tj ono što proizlazi iz stanja spisa) posebno uzimajući u obzir tužiteljičinu utvrđenu opću nesposobnost za rad uslijed bolesti kako je to utvrdila nadležna služba HZMO.

40.1. Tuženik na dani nalaz i mišljenje dr. Ninoslava Mimice nije imao primjedbi te je držao kako je isto stručno, kvalitetno te sukladno cjelokupnoj medicinskoj dokumentaciji koja prileži spisu, to drži kako isti nije odgovoran za tužiteljičin odlazak u invalidsku mirovinu, ali je tužiteljica imala primjedbi na dani nalaz i mišljenje dr. Ninoslava Mimice jer je isti u cijelosti oprečan nalazu i mišljenju dr. Časlava Lončara, pa je sud, sukladno odredbi članka 261. ZPP-a, proveo usaglašavanje njihovih stavova na ročištu od 24. studenoga 2021., međutim, vještaci su i nadalje ostali pri svome nalazu i mišljenju s time da dr. Mimica navodi kako se kod tužiteljice radi o preosjetljivoj osobi, ali da dijagnoza depresija kao psihičke bolesti nepoznatog uzroka ne može se automatski povezati s bilo kojim proživljenim događajem, dok dr. Lončar navodi kako je struktura ličnosti tužiteljice dijelom suodgovorna u nastanku depresivnih smetnji koje su trajale 3 godine a iste su uzrok odlaska tužiteljice u mirovinu, pa i nadalje drži kako su te smetnje u uzročno posljedičnoj vezi sa zbivanjem na radnom mjestu, dugotrajnosti radnog spora.

40.2. Kod ovakve procesne situacije tužiteljica je predložila novo vještačenje po specijalisti psihijatru koje je provedeno po stalnom sudskom vještaku psihijatrijske struke dr. Elizabeti Dadić-Hero, koja je svoj nalaz i mišljenje sačinila na temelju uvida u predmetni spis, medicinsku dokumentaciju i pregled tužiteljice od 25. ožujka 2022.

41. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje dr. Elizabete Dadić-Hero proizlazi da je tužiteljica imala normalni duševni razvitak, te se ne nalaze elementi duševne bolesti, duševnog težeg poremećaja niti nedovoljnog duševnog razvitka. Iz razgovora s tužiteljicom doznaje se da prije događaja radi kojeg se vodi ovaj parnični postupak nikad nije bolovala ni tjelesno ni psihički. Ipak, uvidom u osobni zdravstveni karton tužiteljice uoči se da je liječnik obiteljske medicine ( LOM) upisao 8. 9. 1980. - Internist

- Opstipatio, Dystonio neurovegetativa. Th. Eglonyl, Portalak, Sinersul, kao i 7. 5. 1985. liječena u Zagrebu, Zavod za dijabetes i endokrine bolesti dg. Galactorrhoca. Mišljenja sam da je galaktorea direktna posljedica uzimanja navedenog lijeka Eglonyla, odnosno njegova česta nuspojava. Tužiteljica navodi vještaku početak psihičkih smetnji dolaskom nove ravnateljice i njezinog ponašanja spram nje. Opisuje situacije kojima je bila izložena, no ne opisuje prateće psihičko stanje. Radi smetnji o kojima je iskazivala tužiteljica je otvorila bolovanje od 24. 5. 2003., a sve do 25. 4. 2010, kada se umirovila u dobi od 49 godina života. Svjedoci u postupku navode različite činjenice i opise postupaka ravnateljice spram tužiteljice. Iz specijalističkih nalaza doznaje se da se tužiteljica psihijatrijski liječi od 2. 6. 2003. kada se dijagnosticira reaktivna depresija F32.1, a da bi se već tijekom pregleda od 24. 6. 2003. uočile „paranoidne ideje i intrepretacije“ radi čega je u terapiju bio i dodan antipsihotik Moditen, a koji joj je psihijatar prepisivao sve do 2005. godine. Radi navedenog učinila je 15.11.2005. i psihologijsko testiranje kojim se objektiviziraju smetnje jer u navedenom testiranju stoji „ Eksploracija ličnosti upućuje na regres graničnog intenziteta uz značajno naglašenu depresivnost i anksioznost. Uočene pojavnosti i njihov intenzitet u značajnoj mjeri utječu na socijalno funkcioniranje i radnu učinkovitost“ . Vještakinja napominje kako tijekom svakog psihijatrijskog pregleda tužiteljica nije iznosila poboljšanje psihičkog stanja, te unatoč toga medikacija, odnosno lijekovi nisu mijenjani. Po pravilima struke je da nakon 3 mjeseca liječenja određenim lijekovima isti ne poluče poboljšanje psihičkog stanja, isti se moraju ili korigirati u svojoj dozi ili promijeniti. To kod tužiteljice nije činjeno, pa je tako istu medikaciju uzimala od 2006-2010. godine. Osobni zdravstveni karton tužiteljice datira od 8. 9. 1980. do 18. 2. 2016. i uvidom u isti evidentno je da je tužiteljici prepisivana medikacija po preporuci psihijatra, no ipak nedostatna za svakodnevno uzimanje. Iz navedenog se zaključuje da tužiteljica medikaciju nije uzimala redovito. Nadalje, po umirovljenju tužiteljica još se liječi godinu dana ( 2011.), nakon čega prestaje s psihijatrijskim liječenjem, odnosno isto joj više nije bilo potrebno. U zadnjoj psihijatrijskoj kontroli od 13.12.2011. stoji „…imala radni spor koji je dobila. Umirovljena je poradi psihičkih smetnji kao posljedica mobbinga na poslu“ .

Kod tužiteljice s obzirom na osobnost po vještakinji može se dijagnosticirati Granični poremećaj ličnosti, a koji se i objektivizira učinjenim psihološkim testiranjem od 15.11.2005. Za navedeni poremećaj je karakteristično nestabilnost u međuljudskim odnosima, slici samog sebe i osjećajima, ali i izrazite impulzivnosti. Kod osoba s ovim poremećajem ličnosti emocionalno napuštanje koje može biti stvarno ili izmišljeno dovode do njihove dekompenzacije. I sam osjećaj nadolazeće separacije ili napuštanja dovode do promjena u ponašanju. Javlja se intenzivan strah od napuštanja i neprimjeren bijes čak i kada se suoče sa realnom i ograničenom separacijom ( kada netko kasni na dogovor, kod osoba sa ovakvim poremećajem ličnosti razvit će bijes i srdžbu). Osobe sa graničnim poremećajem ličnosti imaju model nestabilnih odnosa ali su intenzivni. Na početku takve osobe idealiziraju svoje ljubavnike, prijatelje, šefove, da bi kroz neko vrijeme bile sklone obezvrjeđivati ih, ucjenjivati ili prigovarati da nemaju dovoljno njihove pažnje. Dakle, sklone su dramatičnim promjenama mišljenja o drugim ljudima u jednom trenutku drže ih za dobrotvorima, a kasnije smatraju ih okrutnim. Kod osoba s ovim poremećajem temeljno raspoloženje je disforično i često prekidano razdobljima bijesa, panike ili očaja, dok su rijetki periodi zadovoljstva i dobrog raspoloženja. Koriste krajnji sarkazam, gorčinu ili verbalne izljeve bijesa, a koji se javi kao posljedica promišljanja da ne dobiva dovoljno pažnje neke osobe ( često u emocionalnom odnosu). U tim periodima mogu se javiti i prolazne paranoidne ideje koje nisu dovoljno duge niti teške da bi se davale dodatne dijagnoze. Simptomi traju nekoliko sati ili minuta, a stvarnim ili zamišljenim povratkom pažnje osobe dovodi do remisije simptoma kod osobe sa Graničnim poremećajem ličnosti.

Zaključak vještakinje Dadić-Hero je da je tužiteljica MD bolovala od Depresije ( od F32.2.-F32.3) te Povratnog depresivnog poremećaja F33, radi čega je redovito odlazila na kontrolne preglede, no nije uzimala dostatno lijekove kako je preporučio psihijatar. U mirovinu odlazi 23.10.2010. godine, a psihijatrijski se prestaje liječiti 13.12.2011., da je kod tužiteljice prisutan Granični poremećaj ličnosti F60.3 i da se ne bilježi kod tužiteljice umanjenje radne sposobnosti, odnosno životnih aktivnosti, a vezano za učine tuženika (otkaz, postupanje radnika tuženika i to ravnateljice prema tužiteljici i sl.), odnosno nije se narušilo njezino psihičko zdravlje, kako je to utvrdila nadležna služba HZMO-a kao opća nesposobnost za rad uslijed bolesti.

41.1. Odgovarajući na prigovore tužiteljice u svom usmenom dopunskom nalazu i mišljenju vještakinja Dadić-Hero navodi da je u medicinskom zdravstvenom kartonu tužiteljice našla podatak da je 8. 9. 1980. zabilježena neurovegetativna distonija odnosno neuroza po kasnijim klasifikacijama i odredio se lijek Eglonil. Navedeni lijek ima određene nuspojave ali u ta doba, govori o periodu od 40 godina je lijek koji se često koristio, galaktoreja odnosno iscjetka iz dojke ono može biti posljedica uzimanja Eglonila, a i nekih drugih endokrinoloških smetnji, da tužiteljica od 1985 do 2003. nije uzimala Eglonil s obzirom na dostavljenu medicinsku dokumentaciju, da su životne promjene između 1980. i 2003. uzrokovale pojavu psihičkih smetnji koje bi zahtijevale liječenje "Brak, trudnoća, djeca, radna okruženja" po iskazu tužiteljice brak je bio jako dobar, trudnoća i djeca su bila željena te iz njenog funkcioniranja ne bi se reklo da je imala određene smetnje. Također u osobnom zdravstvenom kartonu nije zabilježeno da bi imala određene smetnje. Osim što je 1995. imala kožne promjene vlasišta; da je granični poremećaj ličnosti poremećaj koji određuje nečiji karakter i po klasifikaciji bolesti ima 10-ak različitih poremećaja ličnosti, a one nastaju kao posljedica nečijeg karaktera, a na karakter utječu geni, okolina u kojoj se osoba odgaja i utjecaj samog društva. Što se tiče pitanja je li tužiteljica uzimala terapiju za graniči poremećaj ličnosti, ističem da specifične terapije možda i nema iako je više uzimala terapiju za jedan paranoidni dio kada joj je u terapiji bio uveden Moditen, a kasnije je liječena antidepresivima.Granični poremećaj ličnosti egzistirata cijelo vrijeme dok osoba živi, funkcionira u skladu sa svojim mogućnostima. Psihijatrijsko liječenje bilo od 2. 6. 2003. pa do 13.12.2011., a lijekove koje je uzimala nije uzimala u dostatnoj dozi, rjeđe su propisivani i podizani od potrebite i znakovito je s obzirom na dijagnoze teške depresije pa povremeno sa i bez psihotičnosti, da je rješavanjem svoje mirovine i dokazivanje da je potpunosti radno nesposobna odustala odlaziti kod psihijatra 2011. Sve navedeno ukazuje da su postupci određivani prvenstveno strukturom ličnosti. Također po vještakinji je znakovito da joj za cijelo vrijeme liječenja nije mijenjana medikametozna terapija tj. mijenjani lijekovi iako je tužiteljica bila ustrajna u svojim smetnjama i opisivanju kliničke slike. Po pravilima struke ukoliko jedna kombinacija lijekova ne poluči rezultat unutar 3 mjeseca mora se kombinacija lijekova mijenjati. U konkretnom slučaju s obzirom da se radi o graničnom poremećaju ličnosti njihova karakteristika je da naglašavaju određene smetnje, određene odnose kao što je navela i opisala funkcioniranje graničnog poremećaja na str. 36 nalaza i mišljenja. Prvi nalaz je od 8. 9. 1980. zabilježena distonija neurovegetativna i dan je Egnonil, da li je ona bila prije ne postoji ranija medicinska dokumentacija, nakon tog datuma 7.5.1985. se zabilježi galaktoreja i uputi se na zavod za endokrinologiju Zagreb. Egnonil može prepisivati liječnik obiteljske medicine, nije nužno da ga prepisuje psihijatar ili gastroenterolog on se ranije prepisivao jer ljudi koji bi bili "neurozniji i u stresu" su lučili više želučane kiseline pa su ga mogli radi toga nekada ranije davati. Na granični poremećaj ličnosti utječu i okolinski faktori dakle utječu i geni, okolina i društvo. Granični poremećaj ličnosti kao takav "ne može se izliječiti" radi toga što predstavlja dio karaktera, jedino je moguće ukoliko osoba prepozna svoja povremena drugačija ponašanja u okolini, ista korigirati.

41.2. Vještakinja Elizabeta Dadić-Hero u dopuni vještačenja od 15. travnja 2024. navodi kako tužiteljica u mirovinu odlazi 23.10.2010., a psihijatrijski se prestaje liječiti 13.12.2011., dakle ubrzo nakon umirovljenja nestaju i njezine psihičke smetnje. Tijekom bolovanja redovito je odlazila na ambulantne kontrolne psihijatrijske preglede, izvještavala psihijatra da ne dolazi do poboljšanja psihičkog stanja, a odlazila je i u Dnevnu bolnicu. Po pravilima struke je da nakon 3 mjeseca liječenja određenim lijekovima isti ne poluče poboljšanje psihičkog stanja, isti se moraju ili korigirati u svojoj dozi ili promijeniti. To kod tužiteljice nije činjeno, pa je tako istu medikaciju uzimala od 2006-2010. godine. Činjenica je da psihijatar unatoč njezinim pritužbama nije mijenjao lijekove, odnosno povisivao količinu istog, a radi toga jer i sam psihijatar je procjenjivao da joj isto nije potrebno odnosno da su hipertrofirani simptomi ( naglašavanje simptoma) i takvo postupanje psihijatra je uobičajeno. Da je postupak psihijatra bio dobro procijenjen govori i činjenica da uvidom u osobni zdravstveni karton tužiteljice, lijekovi joj nisu redovito prepisivani. U nalazu i mišljenju od 31. 3. 2022. napisanog na 37 stranica vještakinja ističe kako je objasnila dijagnozu Granični poremećaj ličnosti F 60.3. Poremećaj ličnosti dijagnosticira se u ranoj odrasloj dobi iako rjeđe može čak i u adolescenciji, a poremećaj ličnosti je dio nečijeg karaktera i ne predstavlja duševnu bolest niti teži duševni poremećaj. Za razliku od psihičkih poremećaja, poremećaji ličnosti su trajni obrasci neprilagođenosti. Pogoršanje psihičkog stanja tužiteljice nema uzročne veze s ponašanjem tuženika.

41.3. Vještakinja dr. Elizabeta Dadić-Hero na ročištu od 21. listopada 2024. naglašava da je njezin nalaz i mišljenje u suglasnosti s dva ranija vještaka prof. Bagarićem i prof. Mimicom i njihova vještačenja su gotovo suglasna. Ističe kako se tužiteljica liječila pod dijagnozom iz spektra depresije i nije joj bilježen granični poremećaj ličnosti, što ne znači da sama pacijentica istog nije imala jer je to dio nečijeg karaktera, a granični poremećaj ličnosti dijagnosticirala je i na osnovu nalaza psihologa od 15.11.2005. gdje stoji eksploracija ličnosti upućuje na regres graničnog intenziteta, kao i na osnovu osobnog pregleda psihičkog statusa, spec. nalaza i osobnog zdravstvenog kartona, sve detaljno opisano na str. 36. nalaza i mišljenja jer karakteristika tog poremećaja da svaki osjećaj napuštanja stvarnog ili imaginarnog pa se to međe prenesti na osjećaj nepravde i slično osobe s poremećajem ličnosti mogu burnije reagirati. Vještakinja je mišljenja da je psihička dekompenzacija graničnog poremećaja ličnosti bila trenutak kada više nije bila glavna sestra, što takva ličnost procjenjuje kao izdaju, napuštanje i burnije reagira no što bi reagirala osoba bez navedenog poremećaja.

42. S obzirom na primjedbe tužiteljice i na dopunu vještačenja vještakinje Elizabete Dadić-Hero, to je provedeno novo vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Ivanu Urliću, spec. psihijatar koji u svom pisanom nalazu i mišljenju od 5. svibnja 2025. navodi kako nakon detaljnog pregleda sudskog spisa, a posebice medicinske dokumentacije i vještačenja navedenih psihijatara i specijaliste medicine rada smatra da su vještačenja prof. Bagarića (2020.godine), prof. Mimice (2021. godine) i prof. Dadić-Hero (2024. godine) kontroverzna što se tiče uvođenja novih dijagnoza ili projiciranja etioloških faktora psihičkih poteškoća tužiteljice u promatranom kritičnom periodu, negirajući uzročno-posljedičnu povezanost psihičke dekompenzacije tužiteljice prvenstveno u vidu razvoja depresije kako je to opisano u medicinskoj dokumentaciji. Smatra da obimna sudska i posebice medicinska dokumentacija ukazuje da se kod tužiteljice radi o osjetljivoj osobi koja je uredno završila svoje školovanje, uredno obavljala svoje profesionalne radne zadatke preko 20 godina, uredno održavala obiteljske odnose kao majka troje djece i supruga pomorca koji je često duže odsustvovao. Depresija koja se u tužiteljice razvila u kritičnom periodu u izravnoj je uzročno-posljedičnoj vezi s konfliktnim situacijama na radnom mjestu tužiteljice u određenom periodu (100%), što je dovelo do privremene povrede duševnog integriteta tužiteljice za period od 2003. do 2010. godine srednje teškog stupnja, što bi predstavljalo u postocima 30%, a spadalo bi u srednje teške ozljede, dakle umjereno oštećenje koje se prema Hrvatskim orijentacijskim medicinskim tablicama za procjenu oštećenja tjelesno i/ili duševnog zdravlja izdanim u Zagrebu 30, kolovoza 2010. ocjenjuju u rasponu od 25-49%.

42.1. S obzirom na primjedbe tuženika na vještačenje vještaka dr. Ivana Urlića, vještak dr. Ivan Urlić navodi kako je u svom vještačenju na str. 2 naveo da su problemi sa stanjem zdravlja tužiteljice, odnosno funkcioniranja iste u radnoj sredini, nastupili odlaskom LD na poziciju ravnateljice tuženika, a za koje postupke je drugostupanjski sud zaključio da predstavljaju klasičan mobing i za takav zaključak dao valjane razloge. Na str. 12-17 naveo je osnovna uporišta svakog od pojedinih vještava u kronološkom redu (ukupno 5 vještava, od toga 4 psihijatrijska) pa zaključak nema potrebu dalje komentirati. Negacija uzročno-posljedične povezanosti psihičke dekompenzacije tužiteljice u promatranom kritičnom periodu, prvenstveno u vidu razvoja depresije kako je to opisano u medicinskoj dokumentaciji, nije dokaz da ta povezanost ne postoj i o tome postoje jasni podaci. Sve ostalo opisano je u njegovom vještvu kod kojega u cijelosti ostajem.

42.2. Sudski vještak dr. Ivan Urlić u svom usmenom očitovanju na primjedbe tuženika na ročištu od 15. prosinca 2025. navodi kako ne nalazi da treba išta više dodati u odnosu na ono što je već napisao u svom vještačenju i u obrazloženju kao dopuni tog vještačenja. Doslovno je citirao stavove 5 vještaka koji su već bili angažirani u ovoj pravnoj stvari, 4 psihijatrijska i jedno vještačenje spec. medicine rada i za njega je stvar jasna. Navodi kako uvođenje dijagnoze granične organizacije ličnosti je za njega vrlo rizičan pothvat u vještačenju. To je trajan poremećaj osobnosti koji ima svoje izrazite karakteristike i ne pojavljuje se manifestno sporadično u nekoj konfliktnoj situaciji. Za trajnu manifestaciju poremećaja koji se karakterizira kao granična organizacija ličnosti u dostupnoj medicinskoj dokumentaciji i u cijelom spisu nema. Sudska vještakinja za medicinu rada, a i vještaci psihijatri ne negiraju da se radilo o konfliktnoj situaciji na radnom mjestu što je dekompenziralo psihički tužiteljicu koja je prethodno uredno završila svoje studije i 20 godina radila timski posao bez konflikta. Zbog toga je naveo da negirati povezanost između konfliktne situacije na poslu u određenom periodu nije dovoljno da bi se pokazalo da to postoji. Vještak ostaje pri svom vještačenju i kod procjene 30% umanjenja životne aktivnosti.

42.3. Na ročištu od 13. travnja 2026. provedeno je usuglašavanje mišljenja sudskih vještaka dr. Elizabete Dadić-Hero i dr. Ivana Urlića , te su vještaci ostali svaki kod svojeg nalaza i mišljenja, pisanih dopuna i usmenih očitovanja.

43. U postupku je sud, a na prijedlog tužiteljice, izveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem i dopunama od strane stalne sudske vještakinje Matije Trogrlić, koja je sačinila na temelju spisu dostavljene dokumentacije u vidu platnih lista usporednih radnika, platnih lista na ime tužiteljice i njezinih isplaćenih naknada za vrijeme bolovanja kao i isplaćene razlike plaće koja je tužiteljici bila isplaćena na temelju pravomoćne i ovršne presude Pr-649/15 od 07.03.2016. koja je preinačena presudom Županijskog suda u Splitu br. GžR-653/2016 od 03.travnja 2017.

43.1. Tako je vještakinja u svom II dopunskom nalazu i mišljenju od 11. 2. 2021. na str. 305/306 utvrdila da je u razdoblju od 18. lipnja 2003. do 25. travnja 2010. godine razlika između bruto prosjeka plaće usporednih radnica ID, OD i FD i bruto naknade plaće za vrijeme bolovanja isplaćene tužiteljici uvećane za presudom Općinskog suda u Splitu broj: Pr-649/15 od 7. ožujka 2016. godine i Županijskog suda u Splitu broj:Gž-R-653/2016 od 3. travnja 2017. godine pravomoćno dosuđeni bruto iznos, iznosi 240.673,87 kn bruto, sve po mjesecima kako je to tužiteljica tražila u tužbenog zahtjevu u podnesku od 1. 4. 2021. u kojem je uredila točku II tužbenog zahtjeva, kako je to i navela već u tužbi. Na utvrđena bruto primanja usporednih radnica kao i primanja tužiteljice s osnova naknade plaće za vrijeme bolovanja (koje je za potrebe izrade ove dopune nalaza preračunala u bruto iznose) nisu od utjecaja porezne olakšice tužiteljice. Porezne olakšice od značenja su za izračun visine neto primanja. Vještakinja je za razdoblje od 18. lipnja 2003. do 25. travnja 2010. izračunala razliku između naknade plaće za vrijeme bolovanja koju je tužiteljica MD primila uvećane za pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj: Pr-649/15 dosuđene iznose (preračunate u neto), i plaće koju bi primila da joj se ista isplaćivala u visini prosječnih bruto plaća ID, OD i ŽD preračunato u neto uz primjenu poreznih olakšica tužiteljice, od ukupno 174.380,22 kn neto, koliko je tužiteljica manje primila, sve po mjesecima.

44. Imajući u vidu sve provedene dokaze, konkluzija je ovog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o uznemiravanju tužiteljice, odnosno mobingu, a postupanje tuženika kao poslodavaca, odnosno zz tuženika prema tužiteljici u svakom pojedinom slučaju na koji se poziva tužiteljica ne ukazuje da bi tuženik učinio bilo koju štetnu radnju, odnosno bilo kakvo sustavno, šikanozno ili zlonamjerno ponašanje s ciljem eliminacije s radnog mjesta, odnosno da bi tuženik učinio bilo koju štetnu radnju.

45. Naime, štetnu radnju po tužiteljici predstavljaju (osim samog otkazivanja ugovora) upravo pojedini (protupravni) postupci tuženika koja imaju obilježja mobinga (zaključavanje telefona kako se radnice i ona ne bi mogle koristiti istim, nije ju htjela povesti od Kamen mosta do Runovića kada bi dolazila na posao, poslala bi ju u Imotski s nalogom da obavi posao i vrati se na vrijeme, a ne bi joj dala službeni automobil, da joj se miješala u sastavljanje rasporeda, da je tražila od nje da napravi novi raspored, a imala je nedovoljno radnika za rad u tri smjene, da joj na traženje nije dala sanitarne knjižice radnica koje su spravljale hranu i za koje se utvrdilo da nisu zdrave, da bi je često zvala u kancelariju i prijetila otkazom, da joj je često govorila da je nesposobna, da bi na oglasnu ploču izvisila njezine propuste da svi vide i budu upoznati, znala se izvikati na nju, prijetila joj da će je dovesti do radnog mjesta čistačice), međutim, po mišljenju ovog suda radi se o radnjama koje je poslodavac ovlašten poduzeti prema svojim zaposlenicima sukladno odredbama ZR, te u provedenim dokazima nema elemenata za zaključak da navedeni postupci poslodavca predstavljaju protupravne štetne radnje zbog kojih bi tužiteljici nastala šteta.

45.1. Poslodavac ima pravo zahtijevati da njegovi radnici obavljaju obveze svog radnog mjesta na korektan način, pravovaljano i u skladu s internim propisima i zahtjevima radnog mjesta, te da u slučaju kršenja obveza radnog odnosa od strane pojedinog radnika poslodavac ima pravo radnika upozoriti pa i pod prijetnjom otkaza ugovora o radu, a takvo postupanje poslodavca samo po sebi nema značaj uznemiravanja, dok omalovažavanje, prijetnje, vrijeđanje, vikanje na tužiteljicu od strane zz tuženika ista nije dokazala pa ni iskazom saslušanih svjedokinja VD, ZD i KD koje su iskazivale o netrpeljivosti između tužiteljice i ravnateljice (a i njih samih), o problemima koje je tužiteljica, a i one imale s ravnateljicom, o maltretiranju tužiteljice, zbog čega bi tužiteljica plakala, padala u nesvijest, završila u bolnici.

45.2. Svjedokinji VD poznato je da ravnateljica nije podnosila tužiteljicu i to zato što je više puta svjedočila njihovom odnosu kada bi joj prijetila da ima para i da može raditi što hoće, međutim, ne navodi u kontekstu čega su bile te navodne prijetnje, ako je bilo takvih prijetnji, te kada su bile te prijetnje. Također navodi kako je tužiteljicu ravnateljica nervirala, da bi se tužiteljica tresla od ravnateljice, puno puta oplakala, padala u nesvijest, završila u bolnici, no ne navodi koji su to događaji toliko utjecali na tužiteljicu da bi padala u nesvijest i završila u bolnici, a niti o tome postoji medicinska dokumentacija.

45.3. Svjedokinja KD o odnosu između tužiteljice i ravnateljice ne zna, već zna da bi joj tužiteljica izdavala naredbe, napisane na papiriću, što treba napraviti (kao npr. očistiti stepenice žicom za suđe, otvoriti i očistiti vodokotliće, vraćanje u sobu koju je već čistila, pokupiti prašinu iza radijatora, opuške cigara na vrhu vrata, okopati zelenilo) pa bi se onda tužiteljica okrenula i plakala, te pretpostavlja da su te naredbe od ravnateljice, no za navesti je kako su to sve poslovi njezinog radnog mjesta čistačice, za koje poslove joj ne bi ni trebalo izdavati posebne naredbe, već ih je trebala i sama obavljati, a posebice nema razloga da tužiteljica plače što se izdaju takve naredbe, a još k tome svjedokinja je radila 6 mjeseci jer je njezin radni odnos prestao otkazom pa je začuđuje da je u tih 6 mjeseci vidjela maltretiranje tužiteljice od strane ravnateljice, dok svjedokinja DD, koja radi kod tuženika od 2002. isto na poslovima čistačice nikada nije nazočila razgovoru tužiteljice i zz tuženika.

45.4. Po svjedokinji ZD ravnateljica je radila smicalice starim radnicima, tako i njoj i tužiteljici, htjela je doušnike, a što oni nisu htjeli biti, da joj je ŽD izdavala usmene naredbe za rad, koje bi ona izvršavala, a ako su bile grozne ŽD bi plakala, jer joj je bilo teško takve naredbe prenositi od ravnateljice na njih, a ona te naredbe ne bi ni izvršila, dakle iz iskaza ove svjedokinje proizlazi kako ista nije podnosila ravnateljicu, a niti je htjela izvršavati svoje obveze pa bile one "grozne" (kako je iskazala, mada ne navodi u čemu su grozne) ili ne, ali iz njezinog iskaza ne proizlazi u čemu se sastojalo maltretiranje tužiteljice od strane ravnateljice. Puko navođenje ove svjedokinje kako je ravnateljica znala reći tužiteljici da je nesposobna (kao npr. noseći neke papire ispod ruke u hodniku ravnateljica je tražila od nje i tužiteljice da ih potpišu, a kada bi tužiteljica htjela iste pročitati, ravnateljica bi joj rekla da ne treba i da je nesposobna; kada se pokvarila mašina za robu, ravnateljica zvala ŽD govoreći joj da je nesposobna), kako je tužiteljici ravnateljica rekla da podmetne KD crnu robu u mašinu, kako nisu mogle prespavati u Domu, jer kada je jedanput tužiteljica njoj dopustila da prespava u Domu, sutradan je morala na raport kod ravnateljice, bez konkretnih dokaza na te okolnosti ne može se prihvatiti kao vjerodostojno. Pitanje je je li ova svjedokinja obavljala poslove svog radnog mjesta (poslove kuharice) ili je uvijek bila nazočna u onim situacijama kada bi po njoj ravnateljica maltretirala tužiteljicu.

45.5. Dakle, u postupku nije utvrđeno da je poslodavac, odnosno zz tuženika poduzimala radnje kojima je sustavno psihički zlostavljala, omalovažavala i ponižavala tužiteljicu dajući joj radne naloge koji premašuju objektivne mogućnosti, ili pak kojima bi omalovažavala i ponižavala tužiteljicu, što nesumnjivo proizlazi i iz iskaza zz tuženika, a i svjedokinja ID i ND, prema kojima je odnos tužiteljice i ravnateljice bio korektan i profesionalan. I svjedokinja DD kojoj je tužiteljica bila nadređena imala je korektan odnos i s tužiteljicom i s ravnateljicom, a nikada nije nazočila razgovoru tužiteljice i ravnateljice. Iskaze svjedokinja VD, KD i ZD o problemima tužiteljice sa zz tuženikom i maltretiranju tužiteljice od strane zz tuženika sud nije mogao prihvatiti kao iskrene i vjerodostojne, jer su svjedokinje KD i ZD bile u sporu s tuženikom i očito je da će govoriti u prilog tužiteljici, a svjedokinja VD imala je problema s obavljanjem radnih zadataka i sve one vide problem u ravnateljici čije radne zadatke nisu prihvaćale.

45.6. Okolnost što je zz tuženika tužiteljici davala poslove, koje joj je u okviru svoje nadležnosti mogla dati (sastavljanje rasporeda, a pri tome i sudjelovanje u rasporedu od strane zz tuženika), samo za sebe ne znači da te radnje predstavljaju sustavno zlostavljanje i uznemiravanje, odnosno mobing. Naime, tuženik kao poslodavac dužan se pridržavati sklopljenog ugovora o radu, te tužiteljici dati posao u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu, te internim aktima tuženika – Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta, međutim, samo kršenje te ugovorne obveze tuženika kao poslodavca, samo za sebe, ako takvo kršenje obveza iz radnog odnosa ne prate protupravne radnje sustavnog šikaniranja i uznemiravanja, ne dovodi do odgovornosti za štetu zbog mobinga.

45.7. U konkretnom slučaju, radnje tuženika, odnosno zz tuženika za koje tužiteljica tvrdi da narušavaju njezino psihičko zdravlje (miješanje zz tuženika u sastavljanje rasporeda, traženje da se napravi novi raspored, ne dostavljanje sanitarne knjižice radnica koje su spravljale hranu, da bi na oglasnu ploču izvisila njezine propuste da svi vide i budu upoznati, prijetnje otkazom, kao i sam otkaz), predstavljaju radnje koje zz tuženika obavlja u okviru svojih ovlasti i koje je ovlašten poduzeti prema svojim radnicima sukladno odredbama ZR-a pa činjenica da je ista upućivala na izvršavanje radnih zadataka - sastavljanje rasporeda i sudjelovala u rasporedu s tužiteljicom, davala upozorenja na izvršavanje obveza iz radnog odnosa takvo postupanje iste ne predstavlja kršenje odredbi ugovora o radu. Tužiteljica ne navodi da joj zadani poslovi ne spadaju u opis poslova i radnih zadataka njezinog radnog mjesta, te da je obavljala sve ugovorene poslove za vrijeme radnog vremena, već samo upućuje na maltretiranje, šikaniranje od strane ravnateljice. To što je tuženik upozorio tužiteljicu na počinjenje povreda obveza iz radnog odnosa samim time ne ukazuje na protupravno postupanje tuženika jer je pravo poslodavca upozoriti radnika na povrede iz radnog odnosa, ukoliko takvih povreda radnih obveza ima.

46. Što se pak tiče upozorenja koja su tužiteljici zasmetala i koja su bila obješena na oglasnoj ploči (tužiteljica ističe kako bi ravnateljica na oglasnu ploču izvisila njezine propuste da svi vide i budu upoznati) iz svih danih upozorenja razvidno je da je ravnateljica upozoravala sve radnike na izvršavanje njihovih radnih obveza, od kojih su se neka našla na oglasnoj ploči, a ne samo tužiteljici, ali time tužiteljica nije bila omalovažavana, uznemiravana, odnosno monbingirana. Za istaknuti je kako je mjesto i sjedište rada ravnateljice bilo u Makarskoj te je Dom u Runovićima dislociran i iz kojega razloga je ravnateljica trebala osobu od povjerenja na koju bi se mogla osloniti kada ona nije na toj lokaciji i radi kojih razloga je tražila pravodobne informacije, kao što je i po dolasku u Dom tražila da se naprave određeni poslovi koji nisu bili napravljeni, sve u okviru svojih ovlasti.

47. Nadalje, tužiteljica tvrdi kako im je zz tuženika zaključavala telefon kako se one radnice ne bi mogle koristiti istim, međutim, za navesti je da samim time radnicama tuženika pa tako i tužiteljici nisu oduzeta osnovna sredstva za rad i time nije onemogućena u izvršavanju poslova za koje ima sklopljen ugovor o radu, osim toga iz iskaza svjedokinje VD proizlazi kako su imali telefon i mogli su zvati, ona bi nazvala supruga kada bi trebala ili s običnog telefona s recepcije

48. Tvrdnje tužiteljice da ju zz tuženika nije htjela povesti od Kamen mosta do Runovića kada bi dolazila na posao, što isto smatra uznemiravanjem, za navesti je da zz tuženika, unatoč tome što je imala službeni automobil, nije u opisu radnih zadataka prevoziti radnike pa tako ni tužiteljicu, ali ista je znala prevesti tužiteljicu i druge radnike na posao, kako nesumnjivo proizlazi ne samo iz iskaza zz tuženika, već i iz iskaza svjedokinje ID (koja je iskazala kako je par puta vidjela tužiteljicu da odlazi s ravnateljicom u službenom vozilu s posla) i ND (koja je iskazala da je ravnateljica znala povesti radnike iz Makarske u Runoviće svaki put kada bi išla, a i tužiteljicu bi prevozila na relaciji Dubci-Runovići svaki put kada bi iona išla s ravnateljicom u Runoviće). Osim toga, kako proizlazi i iz iskaza same tužiteljice, a što potvrđuju svi saslušani svjedoci kao i ravnateljica, kada je tužiteljica radila kao glavna medicinska sestra radila je u radnom vremenu od 8.30 do 16.00, dok su ostale djelatnice kao glavne medicinske sestre i to ĐD i ČD radile u prvoj smjeni od 6.00 do 14.00 pa je zaključak suda kako je ravnateljica imala obzira prema tužiteljici upravo radi udaljenosti od mjesta stanovanja do mjesta rada i što tužiteljica ima troje djece.

49. Također, tvrdnje tužiteljice da joj je ravnateljica često govorila da je nesposobna, a znala se i izvikati na nju, prijetila joj da će je dovesti do radnog mjesta čistačice su neutemeljene i nedokazane. Da je ravnateljica postupala i ophodila se prema tužiteljici korektno i profesionalno proizlazi ne samo iz iskaza same ravnateljice, već i iz iskaza saslušanih svjedokinja DD, ID i ND, koje iskaze sud prihvaća kao istinite i vjerodostojne i njihovi se iskazi u bitnim činjenicama i podudaraju, nasuprot iskazu saslušanih svjedokinja ZD, KD i VD čije iskaze sud drži nevjerodostojnim i subjektivnim kako zbog prijateljskih odnosa s tužiteljicom, tako i zbog neslaganja s ravnateljicom koja je očigledno tražila drugačije obavljanje radnih zadataka nego raniji ravnatelj što je njima svima, dakle ne samo tužiteljici već i tim svjedokinjama zasmetalo. Iskaz svjedokinje ED, s obzirom da se radi o posrednom saznanjima (njezina saznanja su iz onoga što je tužiteljica ispričala), sud nije uzeo u obzir.

50. U odnosu na otkazivanje ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (osobno uvjetovani otkaz), koji tužiteljica nije potpisala već je pokrenula sudski postupak, za navesti je da se u odnosu na dopuštenost otkaza vodio postupak pod br. Pr-642/03 u kojem je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Makarskoj od 14. prosinca 2006. isti utvrđen nedopuštenim, ali to ne znači i da u okolnostima konkretnog slučaja koji su ranije navedeni isto predstavlja uz ostale radnje koja navodi tužiteljica radnju sustavnog psihičkog zlostavljanje tužiteljice.

50.1. Tuženik je morao nužno radi promjene pozitivnih propisa promijeniti i svoj Pravilnik o radu, sistematizaciji i unutarnjem ustrojstvu što je isti i napravio 20.12.2002., kao što je morao sukladno toj izmjeni urediti radno pravni status zaposlenika pa je u tom smislu rukovođen i dopisom Ministarstva rada i socijalne skrbi od 16. 1. 2003., tužiteljici dao osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu te joj je ponudio ugovor o radu za obavljanje poslova njegovateljice za koju je bila potrebna samo osnovna škola i tečaj za njegovateljice, koji ugovor ista nije prihvatila.

50.2.Navodi tužiteljice kako je ravnateljica, kada je u pitanju otkazivanje ugovora o radu, postupala šikanozno prema tužiteljici budući da je ugovor mogla otkazati temeljem Pravilnika iz točke 3.5. iz 1999., na koji se pozvala u svojoj odluci, odnosno Pravilnika o radu tuženika iz 1996., dakle, sve to i prije izmjene Pravilnika iz 2002., što nije učinila već je nedostatak odgovarajuće spreme tužiteljice, nakon njezine 21 godine primjerenog rada na radnom mjestu glavne medicinske sestre u situaciji poremećenih odnosa u radnoj sredini, te kontinuiranom i sistematskom provociranju tužiteljice, šikaniranjem i javnim omalovažavanjem postao razlogom njezinog otkaza su neutemeljeni. Naime, iz zaključenog ugovora o radu i Pravilnikom o radu doma umirovljenika Makarske koji je stupio na snagu 28.12.1996. (str. 120-122.) u čl. 10. određeno je da je za glavnu medicinsku sestru potrebna VŠS ili VSS stručna sprema i 3 godine radnog iskustva, tužiteljica je radila na radnom mjestu glavne sestre iako nije imala potrebnu stručnu spremu pa da je zz tuženika htjela šikanirati tužiteljicu (ili pak dovesti na njezino radno mjesto drugu osobu blisku ravnateljici kao navodi tužiteljica), to je mogla napraviti odmah pri stupanju na mjesto ravnateljice i prije izmjena Pravilnika iz 2002., a to nije učinila.

50.3. Tuženik je prije nego je tužiteljici otkazao ugovor o radu zatražio i mišljenje Ministarstva zdravstva koje je samo potvrdilo činjenicu da tužiteljica ima SSS – medicinska sestra primaljskog smjera, te da ista ne može biti glavna medicinska sestra, koje je poslove i obavljala do otkazivanja, stoga joj je tuženik mogao ponuditi radno mjesto medicinske sestre ili njegovateljice, što je i napravio (samo što je tuženik dao osobno uvjetovani otkaz, a ne poslovno uvjetovani otkaz jer je prestala potreba za njezinim radom kao medicinske sestre primaljskog smjera ili joj dati mogućnost doškolovanja, odnosno dokvalifikacije, što je tužiteljica mogla i sama tražiti). Samo donošenje Odluke o otkazu u konkretnom slučaju nije protupravno jer takva mogućnost dopuštena je pozitivnim propisom (Zakonom o radu), kao što i samo utvrđenja otkaza nedopuštenim ne bi prema okolnostima slučaja imalo značaj prekomjernog zlonamjernog postupanja zz tuženika.

50.4. Dakle, Odluka o otkazu nije se temeljila na mobingu ili kao kakvom drugom nepoželjnom, neprihvatljivom ponašanju tuženika prema tužiteljici, a niti je u bilo kojem postupku tuženika (prije i poslije otkazivanja ugovora) utvrđeno postojanje elemenata mobinga. Zaključak je suda kako između otkaza ugovora o radu i zdravstvenih tegoba koje tužiteljica ima (narušeno zdravlje, psihički problemi) ne postoji odgovarajuća uzročno posljedična veza. Dakle, činjenica da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit ne predstavlja valjanu osnovu za dosuđenje naknade štete (ovo shvaćanje već je izraženo u odlukama Vrhovnoga suda RH Rev-374/08 od 20 svibnja 2008., Revr - 652/06 od 13. prosinca 2006./). Činjenica da je tužiteljica po otkazu ugovora o radu otišla na bolovanje i da se psihijatrijski liječila od lipnja 2003. i da se nalazila na bolovanju sve do umirovljenja 2010. godine, dakle punih 7 godina, ne dovodi samim time do mobinga. Tužiteljica je očito doživjela šok otkazom ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora prema kojemu s radnog mjesta glavne sestre prelazi na niže rangirano radno mjesto njegovateljice i na rad u tri smjene (a ne samo jutarnja smjena, kako je i do otkaza radila), što nije mogla prihvatiti.

51. Naime, da bi postojala tuženikova odgovornost za štetu zbog mobinga potrebno je da na strani tuženika postoje (protupravni) postupci tuženika koja imaju obilježja sustavnog i učestalog uznemiravanja, odnosno šikanoznog postupanja, međutim, sud cijeni da radnje za koje tužiteljica smatra da predstavljaju radnje mobinga to nisu.

51.1. Tužiteljica je u postupku bila dužna dokazati da su postupanja tuženika kao poslodavca, odnosno postupanja zz tuženika imala obilježja uznemiravanja ili općenito elemente mobinga, a što tužiteljica, prema ocjeni ovog suda, to nije uspjela dokazati. Nije dokazana štetna radnja tuženika (mobing) koja bi imala za posljedicu odštetnu odgovornost. Zdravstveni problemi tužiteljice ne znače da je uznemiravana, diskriminirana, odnosno mobingirana, već treba postojati uzročno posljedična veza između ponašanja za koja radnik tvrdi da predstavljaju uznemiravanje i zdravstvenih problema, a čega u ovom slučaju nema.

51.2. Depresivni poremećaj što tužiteljica tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i mobinga, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica mobinga, odnosno uznemiravanja. Naime, subjektivni doživljaj tužiteljice da je u navedenom razdoblju bila izložena uznemiravanju i mobingu mora imati objektivizirane pokazatelje, te nije dovoljno da se tužiteljica, temeljem svog subjektivnog osjećaja osjetila uznemiravanom.

51.3. U ovom konkretnom slučaju, nije utvrđeno da radnje tuženika u svojoj ukupnosti imaju obilježja mobinga tako da okolnost što je tužiteljica imala subjektivni osjećaj da je narušeno njezino dostojanstvo i da je bila izložena mobingu, neovisno o psihijatrijskom vještačenju, ne znači i da je tuženik tužiteljici odgovoran za štetu.

51.4. Naime, medicinsko vještačenje moglo bi samo potvrditi činjenicu da je tužiteljica oboljela od psihičkog oboljenja, ali ocjenu o tome radi li se o mobingu koji bi za posljedicu imao i takvo oboljenje može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne medicinski vještak, jer bolest može biti posljedica ukoliko se utvrdi da je vršen mobing i da je tužiteljica upravo zbog njega oboljela. Stoga, kako je nesumnjivo utvrđeno da se nije dogodilo ono što tužiteljica tvrdi (da je uznemiravana, omalovažavana, šikanirana, odnosno mobingirana na poslu od strane tuženika, odnosno da je tuženik psihički zlostavljao i ponižavao tužiteljicu s ciljem da naruši njezino ljudsko dostojanstvo, ugled, čast i integritet), to na kraju sud provedena psihijatrijska vještačenja ( kako vještačenja vještaka dr. Ninoslava Mimice i Elizabete Dadić-Hero, po kojima ne postoji uzročno posljedična veza između narušenog psihičkog zdravlja tužiteljice i radnji tuženika, tako i vještačenja vještaka dr. Časlava Lončara i dr. Ivana Urlića koji su dovodili u uzročno-posljedičnu psihičko zdravlje tužiteljice i radnje tuženika) nije posebno ni cijenio.

51.5. Dakle, bez obzira što je tužiteljici u spornom razdoblju dijagnosticiran psihički poremećaj i što tužiteljica tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i mobinga, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica uznemiravanja, odnosno mobinga. Simptomatično je da su tužiteljici svi psihički problemi prestali odlaskom u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad u 2010., jer se njezino dugogodišnje psihijatrijsko liječenje završilo u prosincu 2011., zadnji nalaz datiran s 10.10.2014. i nakon toga se više psihijatrijski ne liječi.

51.6. Iz dokaznog postupka ne proizlazi da postupanja tuženika kao poslodavca za koja tužiteljica smatra da su joj narušila dostojanstvo i ugrozila zdravlje u svojoj ukupnosti predstavljale sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje, odnosno mobing. Posljedično tome, a s obzirom na to da tužiteljica u postupku nije dokazala postojanje štetne radnje kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu, nema osnove da se prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom nematerijalne i materijalne štete.

51.7. Štetne radnje koje po tužiteljici predstavljaju pojedini postupci tuženika koji po njoj imaju obilježja uznemiravanja, odnosno mobinga u postupku sud nije utvrdio da bi postupanje tuženika kao poslodavca imalo obilježja uznemiravanja, šikaniranja, odnosno mobinga, odnosno bilo kakvog ponašanja s ciljem eliminacije tužiteljice s radnog mjesta.

52. Imajući u vidu prednje, valjalo je tužbeni zahtjev za naknadom nematerijalne i materijalne štete odbiti u cijelosti kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude. S obzirom na to da je sud odbio tužbeni zahtjev, o istaknutom prigovoru zastare nije ni odlučivao.

53. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 153/23 - dalje Tarife).

53.1. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, to je istome sukladno VPS, te priloženom popisu priznat sljedeći trošak: za sastav odgovora na tužbu od 1510 bodova, za zastupanje na ročištima od 4. 9. 2014., 27.10.2014., 15.12.2014., 19. 2. 2015., 15. 9.2016., 16. 2. 2017., 22. 2. 2018., 19. 6. 2018., 27. 9. 2018., 20.11.2018., 22. 1. 2019. i 10.12.2019. po 1.510 bodova, za zastupanje na ročištima od 11. 2. 2016. i 7.12.2016. po 377,5 bodova, za zastupanje na ročištima od 14. 7. 2020., 31. 3. 2021. i 16. 9. 2021. po 1.583 boda, za zastupanje na ročištima od 24.11.2021., 11.10.2022., 26. 2. 2024., 4. 9. 2024., 21.10.2024., 23.10.2025., 15.12.2025., 18. 2. 2026., 13. 4. 2026. i 13. 5. 2026. po 1650,67 bodova, za sastav podnesaka od 28. 1. 2015. 19. 2. 2018. i 18.11.2019. po 1510 bodova, od 5.12.2023. 1650,67 bodova, od 5. 9. 2020., 5. 3. 2021., 23. 6. 2021., 15.11.2021., 30. 5. 2022., 13.10.2025., 11.12.2025., 25. 1. 2026. i 9. 5. 2026. po 50 bodova, ukupno 53.472,04 boda, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 106.944,08 eura, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 26.736,02 eura, te za troškove medicinskog vještačenja u iznosu od 308,10 eura (usuglašavanje mišljenja sudskih vještaka Ninoslava Mimice i Časlava Lončara na ročištu od 24.11.2021. u iznosu od 254,80 eura, te za pristup na ročište sudske vještakinje Elizabete Dadić-Hero u iznosu od 53,30 eura), sveukupno 133.988,20 eura, a za više zatraženo, za iznos od 80.694,90 eura, tuženik se odbija. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 13. 7.2020. jer je isti predan na ročištu od 14. 7. 2020. Također mu nisu priznati troškovi sudskih pristojbi, jer zahtjev za naknadom sudske pristojbe po određenju suda je neodređeno postavljen u smislu odredbi čl. 164. st. 2.ZPP-a.

U Splitu 2. rujna 2026.

S u t k i n j a

Katica Bojčić Vidović

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika