Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1740/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, temeljem prijedloga više sudske savjetnice Nataše Kovačić – Lovrinčević, a po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB:14036333877, iz [adresa], zastupan po pun. Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave održane 30. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, odlukom objavljenom 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 328,11 EUR (slovima: tristo dvadeset osam eura i jedanaest centi), zajedno s pripadajućim kamatama od 14. lipnja 2007. po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sa zahtjevom za isplatu pripadajućih zateznih kamata na iznos od 328,11 EUR za vremensko razdoblje od 8. lipnja 2007. do 13. lipnja 2007., kao neosnovanim.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 214,04 EUR (slovima: dvjestočetrnaesteuračetiricenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude, odnosno od 2. rujna 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

lV. Odbija se tužitelj FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za naknadom troška postupka u iznosu od 31,25 EUR na ime troška objave presude, kao neosnovanim, jer će o istom sud odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, donesenim izvan ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 16. prosinca 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio 8. lipnja 2007., Ugovor o kreditu, broj:5140230452- 62000162472/20, ulazna naknada naplaćena je 14. lipnja 2007, Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.400,00CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 5 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 2% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj je pred ovim Sudom vodio parnični postupak koji je okončan presudom poslovni broj: P-682/2024 od 31. siječnja 2025., pravomoćnom 15. travnja 2025., te ovršnom 14. lipnja 2025. Citiranom prvostupanjskom Presudom utvrđena je ništetnost odredbe čl. 6. predmetnog Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administracija kredita, i to u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno neposredno prije isplate kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke. Budući je tuženik naplatom navedene naknade prema mišljenju tužitelja stekao korist bez valjane pravne osnove, isti traži da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 328,11 EUR, koji je isti naplatio od tužitelja temeljem te odredbe s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

2. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu od 30. siječnja 2026. u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Nadalje, tuženik ne spori da je prednik tužitelja 8. lipnja 2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140230452-62000162472/2007, no osporava visinu i datum naplate sporne naknade. Naime, tužitelju je sporna naknada naplaćena u iznosu od 1.365,40 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 181,22 EUR, a ne 328,11 EUR, kao što je tužitelj naznačio u tužbi. Nadalje, sporna ulazna naknada naplaćena je dana 14. lipnja 2007. te stoga tužitelj ne može potraživati zakonsku zateznu kamatu od dana 8. lipnja 2007. Dakle, tuženik prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 328,11 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od 181,22 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 181,22 EUR.

2.1. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u visini od 2,00% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 6. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07. – dalje u tekstu: ZZP). Naime, predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 2,00 % (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik nadalje smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, tuženik smatra da iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu

– obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tuženik se poziva na sudsku praksu – odluku Županijskog suda u Splitu u t. 23. presude poslovni broj: Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023. u kojoj se ističe: „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Nadalje, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u t. 29. obrazloženja utvrđuje: „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatnu stopu kao slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“

2.2. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.3. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu.

2.4. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

2.5. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

2.6. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom.

2.7. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

2.8. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 15.400,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 2,00%. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

2.9. Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas.

2.10. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

2.11. Tuženik je naveo i sudsku prasku Suda Europske unije pa između ostaloga, je utvrđeno, kako ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan o dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednom ili više ugovornih odredbi. Važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Slijedom navedenog, sud EU je među ostalih presudio da ugovorna odredba o ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlim iz ugovora, točka II izreke C-621/17.

2.12. S obzirom na navode tužitelja kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja neosnovan.

2.13. Uz navedeno, tuženik prigovora i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate.

2.14. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok 5 godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na Zaključak Građanskog odjela VSRH donesen na Sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Stoga treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanja sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, a sukladno s općim načelima o institutu zastare, radi čega treba utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelj te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U odnosu na zaprimljeni odgovor na tužbu tužitelj u podnesku od 20. ožujka 2026. ističe da tuženik u odgovoru na tužbu netočno navodi da je tužitelju naplatio iznos od 181,22 EUR, odnosno 1.365,40 HRK, a što je suprotno dokumentaciji koja prileži sudskom spisu. Iz čl. 6. ugovora o kreditu vidljivo je da je naknada naplaćena u iznosu od 2% od iznosa kredita, a koji je odobren u iznosu od 15.400 CHF. Jednostavnom računicom za koju nije potrebno stručno znanje vještaka jasno je da 2% od 15.400 CHF iznosi 308,00 CHF, odnosno 2.472,50 HRK, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije upravo onoliko koliko je to tužitelj naznačio u tužbi, odnosno 328,11 EUR. Svi ostali prigovori koje tuženik ističe u odgovoru na tužbu su nebitni za ovaj postupak, jer je pravomoćnom presudom koja prileži tužbi već prethodno utvrđeno da je odredba o "ulaznoj naknadi" ništetna, slijedom čega je tuženik bez osnove stekao utuženi iznos. Stoga tužitelj i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Podneskom od 25. lipnja 2026. tuženik ispričava dolazak na pripremno ročište i iskazuje suglasnost da se isto održi u njegovoj odsutnosti te i nadalje ostaje kod odgovora na tužbu te svih iznesenih navoda, prigovora i prijedloga. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ponavlja da je iz dostavljene dokumentacije vidljiv iznos naplaćene naknade. Također, predlaže sudu ukoliko na istom ročištu provede glavnu raspravu i sasluša tužitelja, da tužitelju postavi određena pitanja iz podneska (list 99 spisa).

5. Sud je sukladno odredbi čl. 461.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), budući da se radi o postupku u sporu male vrijednosti, na pripremnom ročištu zaključio prethodi postupak te na istom ročištu održao glavnu raspravu. U odnosu na prijedlog tuženika da sud sasluša tužitelja te mu postavi određena (unaprijed postavljena pitanja), sud je isti odbio, iz razloga jer se radi o sporu male vrijednosti i radi prekluzije prava. Osim navedenoga, spisu prileži pravomoćna presuda ovoga suda poslovni broj P-682/2024 u koju je sud izvršio uvid, a u kojem je postupku saslušan osobno tužitelj.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju sadržanu u spisu i to: tužbu, prilog tužbi – preslik Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, preslik potvrde javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca broj Ov-4851/07 od 14. lipnja 2007., te izvršio uvid u presudu ovog suda poslovni broj: P-682/2024-13 od 31. siječnja 2025., s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti, odgovor na tužbu tuženika od 30. siječnja 2026. s prilogom – sudskom praksom, preslik isplatnog naloga Slavonske banke d.d. Osijek, o odobrenom kreditu tužitelju, od 8. lipnja 2007., kao i obračun Hypo Alpe Adria Grup, podnesak tužitelja od 20. ožujka 2026. i podnesak od 25. lipnja 2026.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 2% od iznosa kredita, sukladno odredbi čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu, odnosno iznosa od 308,00 CHF / 2.472,50 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450 HRK) za 1 EUR iznosi 328,11 EUR, na dan podnošenja tužbe.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika (kao pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek), kao kreditora 8. lipnja 2007. sklopljen predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007., u iznosu od 15.400,00 CHF, s rokom otplate od 5 godina.

8.1. Također nije sporno da je tužitelj pred ovim sudom vodio parnički postupak pod brojem P-682/2024, a koji je okončan presudom od 31. siječnja 2025., pravomoćnom 15. travnja 2025., a ovršnom 14. lipnja 2025., kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 6. navedenog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu od 2 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno neposredno prije isplate kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

8.2. Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio 8. lipnja 2007. trošak obrade kredita u iznosu od 308,00 CHF/1.365,40 HRK, a što sad prema fiksnom tečaju valute kuna u valutu euro iznosi 328,11 EUR (7,53450 kuna za 1 EUR), što između ostalog proizlazi i iz tuženikovog pisanog odgovora na tužiteljev zahtjev, list 92 spisa.

9. Sporno je li tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos koji je od njega naplatio temeljem odredbe čl. 6. Ugovora zbog toga što je navedena odredba u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, i to u iznosu od 2% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno, neposredno pri isplati kredita, u međuvremenu utvrđena ništetnom, pravomoćnom i ovršnom presudom ovog suda posl. broj: P-682/2024, odnosno ista ne proizvodi pravne učinke.

10. Prema materijalnoj dokumentaciji u spisu koja prileži u tužbi proizlazi da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika (kao pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek), kao kreditora, 8. lipnja 2007. sklopljen predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007., u iznosu od 15.400,00 CHF, s rokom otplate od 5 godina, za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 8. lipnja 2007. (list 5-12 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st. 1. toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

13. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

14. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj kredit utrošio za kupnju osobnog automobila, koji je koristio za osobne potrebe, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. st.1. toč. 1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

15. Prije svega treba naglasiti da ništetnost dijela odredbe čl. 6. Ugovora, koja je utvrđena presudom ovog Suda poslovni broj: P-682/2024 od 31. siječnja 2025., zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. Tuženik je u podnesku od 25. lipnja 2026 (list 98-99 spisa) priznao da je naplatio spornu ulaznu naknadu tužitelju 14. lipnja 2007. u iznosu od 308,00 CHF, odnosno 1.365,40 HRK.

15.1. Navedeno upravo i proizlazi iz potvrde, odnosno obračuna od 14. lipnja 2007 (list 92 spisa). koji je dostavio u spis tuženik.

16. Temeljem odredbi čl. 323. i 1111.st. 1. ZOO-a tuženik je iznos od 328,11 EUR dužan vratiti tužitelju, a koji iznos prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450 HRK za 1 EUR ) na dan podnošenja tužbe iznosi upravno 328,11 EUR, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Dakle, tuženik je stekao korist bez pravne osnove te ju je stoga dužan vratiti tužitelju. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Budući je sporna ulazna naknada naplaćena, tuženik je u obvezi istu vratiti tužitelju s pripadajućim zateznim kamatama od 14. lipnja 2007., radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

16.1. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a.

16.2. S obzirom da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita tužitelju naplaćena 14. lipnja 2007., a kako to proizlazi i iz obračuna, odnosno potvrde tuženika (list 92 spisa), a ne 8. lipnja 2007., kako to tužitelj potražuje u tužbi, isti je za taj dio odbijen, kako je odlučeno u točki II. Izreke presude.

17. Zaključno, treba navesti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljevog zahtjeva za isplatu. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17.1. Stoga prema navedenom shvaćanju, utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer je presuda ovog Suda poslovni broj: P-682/2024 od 31. siječnja 2025., kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 6. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu od 2% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno, neposredno prije isplate kredita, postala pravomoćna 15. travnja 2025., a ovršna 14. lipnja 2025. Tužitelj je podnio ovu tužbu za isplatu dana 16. prosinca 2025., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a.

18. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st 1. ZPP- a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora od 328,11 EUR. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 62,50 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife), s uključenim PDV-om od 25%,

- iznos od 62,50 EUR za obrazloženi podnesak od 20. ožujka 2025. (Tbr. 7. točka 1. Tarife), s uključenim PDV-om od 25%,

- iznos od 62,50 EUR za zastupanje na pripremnom ročištu/glavnoj raspravi održanoj 30. lipnja 2026. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), s uključenim PDV-om od 25%.

19. Tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 187,50 EUR, s uključenim PDV-om od 25%.

19.1. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome, tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 214,04 EUR, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

20. Tužitelju nije priznat trošak ročišta za objavu presude, u iznosu od 31,25 EUR, s uključenim PDV-om od 25%, budući da je isti trošak u trenutku pisanja ove presude neizvjestan. Stoga će sud o istome odlučiti naknadno, posebnim rješenjem izvan ročišta, ukoliko punomoćnik tužitelja ili punomoćnik u zamjeni bude nazočio ročištu za objavu presude. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

Valpovo, 2. rujna 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2. 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika