REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4961/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 28. kolovoza 2026., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 2. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 232,36 eura.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. st. 4. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9011861748 sklopljenog 04.09.2006. godine između tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,500% od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta“

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 272,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 4. rujna 2006. zaključio Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9011861748. Prema čl. 1. Ugovora naknada za obradu i administraciju kredita plaća se u iznosu 2,50% od iznosa kredita te se plaća na dan dospijeća prvog anuiteta. Temeljem navedene odredbe tužitelju je 31. listopada 2006. naplaćena naknada u iznosu 232,26 eura. Ističe da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika te da tužitelj nije ni na koji način bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora o kreditu niti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Iz sporne odredbe nije vidljivo od kojih se troškova sastoji predmetna naknada te zašto je određena baš u tom iznosu, što sve smatra da je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporio je postojanje pravnog interesa za postavljanje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Istaknuo je da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu potrošačkog prava kao i prigovor zastare. Također smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, kao i da tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa da se ne može smatrati da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnom sporne odredbe. Ukazao je i da je ugovaranje ulazne naknade bilo dopušteno Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite. Stoga je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu (uz zadužnicu) broj 9011861748 od 4. rujna 2006. (listovi 4-5 spisa), otplatnu tablicu (listovi 6-7 spisa), potvrdu o korištenju kredita (list 8 spisa), plan otplate (list 9 spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 10-13 spisa), dopis s povratnicom (listovi 14-15 spisa) te je saslušan tužitelj (list 112 spisa).

3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita.

4.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o brzom gotovinskom kreditu (uz zadužnicu) broj 9011861748 od 4. rujna 2006.

4.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva ništetna.

5. Prema odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,500% od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.

6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

7. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je njegova obiteljska kuća bila potpuno uništena te mu je trebao novac zbog radova na kući. Na kući su i danas potrebni daljnji radovi, a zbog tih radova je uzimao više kredita, čini mu se da ih je bilo pet. Kuća se koristi za stanovanje te nikada nije bila davana u najam ili zakup. Nikada nije imao obrt ili trgovačko društvo te na adresi kuće nije bilo prijavljeno niti sjedište nekog obrta ili trgovačkog društva. Bio mu je predočen gotov Ugovor te je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi". Ugovor je pročitao te je znao da mora platiti spornu naknadu, ali rekli su mu da se naknada mora platiti te da će biti naplaćena iz iznosa kredita. Nitko mu nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća. U banci mu nisu objasnili što će dobiti za protuuslugu za naplaćenu naknadu. Nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu bez sporne ugovorne odredbe. Prije nego što se umirovio bio je djelatna vojna osoba, stručne spreme zaštitar osobe i imovine.

7.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

8. Temeljem sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud utvrđuje da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za adaptaciju tužiteljeve obiteljske kuće koja se koristi za stanovanje. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

8.1. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP.

10. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da su mu predočili gotov ugovor, da je sve funkcioniralo po principu „uzmi ili ostavi“ te da se ugovor nije mogao sklopiti bez plaćanja sporne naknade, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

11. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP).

11.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbom čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.

11.4. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 2,50% iznosa kredita.

12.1. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. S obzirom da se, dakle, o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

15. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

16. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.

17. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom da traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu iznosa naplaćenog temeljem iste odredbe valja reći da isti također nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. ZOO-a propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev- 1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pri tome isplatu s navedene osnove, kao niti je li navedeni kredit u cijelosti isplaćen.

17.1. Dodatno treba reći i da tužitelju zastara za isplatu iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je ta odredba utvrđena ništetnom.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

18.1. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.500,00 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

18.2. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći da tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje, ali da je pravni interes tužitelja isplata naplaćene naknade temeljem ugovorne odredbe koju traži da se utvrdi ništetnom, zbog čega smatra da vrijednost predmeta spora treba biti određena u visini naplaćene naknade 232,26 eura.

18.3. Prema odredbi 40. st. 2. ZPP-a kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

18.4. Dakle, tuženik je pravovremeno prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

18.5. Kako je predmet spora nenovčana tražbina i to utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, u slučaju osnovanosti zahtjeva tužitelj ima mogućnost tražiti isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno iznosa 232,36 eura. Dakle, u konkretnom slučaju, iako je predmet spora nenovčana tražbina i to utvrđenje ništetnosti, moguće je po objektivnim kriterijima utvrditi vrijednost koju za tužitelja ima deklaracija. Zbog toga je, prema shvaćanju ovoga suda, u pravu tuženik kada smatra da vrijednost predmeta spora treba odrediti u iznosu čiju isplatu tužitelj može tražiti u slučaju da uspije sa tužbenim zahtjevom u ovom parničnom postupku.

18.6. Stoga je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

19. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 18. kolovoza 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 28. kolovoza 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

19.1. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.

19.2. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 55,00 eura te na presudu u iznosu 30,00 eura.

19.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava zahtjeva za pribavu isprava, jer se ne radi o trošku u smislu odredbe čl. 151. ZPP-a.

19.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 272,50 eura.

19.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika