Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-318/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC-BLIZNA d.o.o., OIB: 80385679206, Cesta dr. Franje Tuđmana 35, Labin (Općina Prgomet), kojeg zastupa zastupnik po zakonu Mladen Oštrić, a njega punomoćnica Ana Jadrić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika OTP BANKE d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskoga rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2026. u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja Mladena Oštrića, punomoćnice tužitelja Ane Jadrić, odvjetnice u Splitu te punomoćnika tuženika Tonija Marinca, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, na ročištu za objavu presude 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu reg. br. [registarska oznaka]/06 od 29. svibnja 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika Ivana Rajčića iz Splita dana 1. lipnja 2006., pod brojem ovjere OU-332/06-1 sadržane u:

- Članku 1. stavak 1. u kojem je ugovoreno da će se kredit koristiti kao devizni kredit po kojem je iznos kredita iskazan u CHF kao izabranoj valuti (stranim sredstvima plaćanja), a koji iznos izražava početnu / osnovnu / obvezu iz Ugovora, kao i da se svaka druga obveza Korisnika kredita iz Ugovora, neovisno o vrsti te obveze, obračunava i iskazuje na istovjetan način, odnosno u CHF, kao prethodno izabranoj valuti;

- Članku 1. stavak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da će se dužne činidbe odnosno obveze zasnovane na Ugovoru izvršiti u izabranoj stranoj valuti (CHF) ili u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja; i

- Članku 14. stavak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da će se za sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjivat akti Kreditora koji uređuju tu materiju, na što Korisnik da pristaje potpisom Ugovora.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana plati tužitelju iznos od 9.325,80 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od:

- 181,68 EUR teče od 22. prosinca 2008.,

- 753,83 EUR teče od 22. siječnja 2009.,

- 316,27 EUR teče od 24. srpnja 2009.,

- 256,99 EUR teče od 11. kolovoza 2009.,

- 344,63 EUR teče od 27. studenog 2009.,

- 546,66 EUR teče od 17. veljače 2010.,

- 655,73 EUR teče od 24. svibnja 2010.,

- 649,73 EUR teče od 24. svibnja 2010.,

- 1,545,17 EUR teče od 27. kolovoza 2010.,

- 1.704,64 EUR teče od 24. siječnja 2011.,

- 2.370,47 EUR teče od 23. rujna 2011. p do isplate,

sa time da je visina kamatne stope određena člankom 29. stavak 2. ZOO-a, te se obračunava od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 %, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

III Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. lipnja 2025. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je isti, kao korisnik kredita, s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditorom, 29. svibnja 2006. sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu reg. br. [registarska oznaka]/06, solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Rajčića iz Splita 1. lipnja 2006., pod brojem ovjere OU-332/06-1. Tim kreditom tužitelju da je odobren devizni kredit od 244.000,00 CHF, a vraćanje kredita je ugovoreno u CHF kao izabranoj stranoj valuti ili u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, u tromjesečnim ratama, uz kamatnu stopu koju čini 3-mjesečni LIBOR CHF uvećan za 3,75%-tnih poena godišnje, promjenjivo.

3. Člankom 14. predmetnog Ugovora propisano je da će se za sve što nije regulirano Ugovorom, primjenjivati akti Kreditora koji uređuju tu materiju, na što Korisnik kredita pristaje potpisom Ugovora, slijedom čega je prilikom izračuna rate kredita prilikom otplate kredita, primjenjivan tuženikov prodajni tečaj važeći na dan plaćanja.

4. Tužitelj navodi kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe i to odredbu o deviznom kreditu u inozemnoj valuti CHF, uz obvezu korisnika kredita da će se vraćanje kredita, kao i svih ostalih dužnih činidbi iz Ugovora, izvršavati u izabranoj stranoj valuti – u CHF ili kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja (propisano aktima banke), iako je znao da inozemna valuta CHF nije stabilna u odnosu na domaću valutu, tada HRK te da tečaj valute CHF uopće nije zaštićen tečajnom politike Hrvatske narodne banke, a citirane odredbe su nepoštene dodatno iz razloga što se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već su iste bile tipizirane i unaprijed formulirane od strane tuženika te su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Ugovor da je razradio, sastavio i ponudio tuženik. Riječ je o adhezijskom ugovoru kojem nema prigovora.

5. Stoga, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu reg. br. [registarska oznaka]/06 od 29. svibnja 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika Ivana Rajčića iz Splita dana 1. lipnja 2006., pod brojem ovjere OU-332/06- 1 koje su sadržane u članku 1. stavak 1. i članku 14. stavak 1 Ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 10.350,35 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Tužitelj je predložio da sud provede dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja te da po potrebi provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja razlike koju je tužitelj preplatio na temelju tečaja koji je mijenjan jednostranim aktima banke.

7. Sukladno odredbi članka 284. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine " broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) tužba je tuženiku dostavljena na odgovor.

8. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporio je osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare. Osim toga, tuženik je naveo kako tužitelj nema status potrošača nego da se radi o trgovcu u smislu članka 1. stavak 1. ZTD-a, kao i da se radilo o dugoročnom investicijskom kreditu kojeg je tužitelj iskoristio za kupnju nekretnine koja mu je bila potrebna za obavljanje njegove registrirane djelatnosti – gospodarenja otpadom.

9. Stoga, tuženik navodi da se tužitelj ne može pozivati na potrošačko pravo niti može uživati pravne posljedice iz sudskih postupaka povodom kolektivnih tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i da se ne može pozivati niti na činjenična utvrđenja iz tih odluka jer nema status potrošača nego trgovca. Nadalje, tuženik je naveo kako sklapanjem predmetnog ugovora nije povrijeđeno niti načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.

– dalje: ZOO) jer su ugovorne odredbe glede valute obveze i otplate kredita potpuno jasne i razumljive te u skladu s uobičajenom poslovnom praksom kod sklapanja takvih ugovora. Dakle, ugovaranje predmetnog kredita kao deviznog kredita u valuti CHF i ugovaranje mogućnosti da će se otplata kredita izvršiti u valuti CHF ili u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja je bilo zakonito i pravno utemeljeno, a predmetne ugovorne odredbe su jasne i razumljive. Tužitelj je bio slobodan prihvatiti ili odbiti sklapanje takvog ugovora pa da je potpuno neprihvatljivo da tužitelju nije bilo jasno značenje i posljedica sklapanja deviznog ugovora u valuti CHF.

10. Nadalje, tuženik navodi kako je on u vrijeme sklapanja ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te da tužitelju nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju predmetnog ugovora. Osim toga, u vrijeme sklapanja ugovora i tužitelj kao trgovac se bio dužan informirati o svim posljedicama takvog ugovora te da se ne može tužitelj sada, nakon što je prošlo skoro 20 godina od sklapanja Ugovora, pozivati na to da mu odredbe Ugovora nisu bile jasne i razumljive i da nije bio svjestan rizika ugovaranja ovog deviznog kredita u valuti CHF. Naime, o kretanju tečaja CHF tužitelj da se mogao informirati i putem interneta te da mu za to nije bilo potrebno stručno znanje. Stoga, tuženik navodi da je neutemeljena tvrdnja tužitelja da mu je tuženik nametnuo sklapanje predmetnog ugovora u kojeg je "implementirao nepoštene odredbe o deviznom kreditu u valuti CHF".

11. Tuženik je predložio da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka.

12. Tužitelj je podneskom od 18. svibnja 2026. uredio tužbeni zahtjev na način da sada traži da sud utvrdi ništetnim odredbe koje su sadržane u članku 1. stavak 1. Ugovora o kreditu i članku 14. stavak 1. Ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.325,80 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

13. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. stavak 1. Ugovora o kreditu i članka 14. stavak 1. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 9.325,80 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koji se odnosi na preplaćene rate na temelju tečajne razlike koji je tužitelju naplaćen na temelju sporne odredbe članak 1. stavak 1. i 14. stavak 1. Ugovora o kreditu.

14. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao isprave i dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (listovi 8-13 spisa), ugovor o dugoročnom kreditu reg. br. [registarska oznaka]/06 zaključen 29. svibnja 2006. između HVB Splitske banke d.d. i trgovačkog društva ADRIATIC-BLIZNA d.o.o. (listovi 14-19 spisa), punomoć od 7. srpnja 2005. (listovi 20-26 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 7. prosinca 2007. (list 27 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 10. ožujka 2008. (list 28 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 9. lipnja 2008. (list 29 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 10. rujna 2008. (list 30 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 9. prosinca 2008. (list 31 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 11. ožujka 2009. (list 32 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 5. lipnja 2009. (list 33 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 10. rujna 2009. (list 34 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 10. prosinca 2009. (list 35 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 11. ožujka 2010. (list 36 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 8. lipnja 2010. (list 37 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 10. rujna 2010. (list 38 spisa), obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 13. prosinca 2010. (list 39 spisa) , obavijest o dospijeću obveze po kreditu od 11. ožujka 2011. (list 40 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 28. rujna 2007. (list 41 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 31. prosinca 2007. (list 42 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 30. lipnja 2008. (list 43 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 30. rujna 2008. (list 44 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 31. prosinca 2008. (list 45 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 31. ožujka 2009. (list 46 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 20. svibnja 2009. (list 47 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 30. lipnja 2009. (list 48 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 30. rujna 2009. (list 49 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 31. prosinca 2009. (list 50 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 31. ožujka 2010. (list 51 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 30. lipnja 2010. (list 52 spisa), obavijest o kamatnoj stopi i iznosu kamate od 30. rujna 2010. (list 53 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Milenka Galiota od 1. travnja 2025. (listovi 54-57 spisa), promet po računu br. 20005873402 za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (list 58 spisa), promet po računu br. 20005873403 za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (listovi 59-61 spisa), promet po računu br. 20005873404 za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (listovi 62-63 spisa), promet po računu br. 20005873024 za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (listovi 64-65 spisa), promet po računu br. 20005873405 za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (listovi 66-69 spisa), promet po računu br. 20005873752 za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (list 70 spisa), promet po računu br. 20005873754 za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (list 71 spisa), promet po računu br. 20005873756 za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 30. studenog 2018. (list 72 spisa), proveo je dokaz saslušanjem tužitelja te je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za vještačenje d.o.o.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

15. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

16. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor, 29. svibnja 2006. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu reg. br. [registarska oznaka]/06, koji je 1. lipnja 2006. ovjeren od strane javnog bilježnika Ivana Rajčića pod brojem OU-332/06-1.

17. Nadalje, među strankama nije sporno ni to je na temelju tog kredita tužitelju odobren dugoročni investicijski kredit u iznosu od 244.000,00 CHF, kao ni to da je između korisnika kredita i kreditora ugovoreno da će se kredit koristiti kao devizni kredit, kao ni to da je kredit odobren tužitelju za kupnju potraživanja od OTP banke d.d. koja ima potraživanje od firme Jurić d.o.o. u stečaju te da se plaćanje vrši isključivo namjenski.

18. Među strankama nije sporno da je člankom 1. stavak 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da će se plaćanje vršiti u izabranoj stranoj valuti CHF ili u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, kao ni to da je člankom 14. stavak 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da će se za sve što nije regulirano ugovorom primjenjivati akti kreditora koji uređuju tu materiju.

19. Među strankama nije sporno da tužitelj tvrdi kako je isti tuženiku preplatio 9.325,80 EUR-a uslijed promjene tečaja koja je vršena jednostranim odlukama banke.

20. Nadalje, među strankama nije sporno ni to da je tužitelj trgovačko društvo čiju primarnu djelatnost čini gospodarenje otpadom, kao ni to da tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu (članak 1. stavak 1. i članak 14. stavak 1.) ništetne jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da je tim odredbama tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika jer iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Nadalje, među strankama tijekom postupka nije bilo sporno ni to da tužitelj nema status potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/2022. i 59/2023.) nego da isti smatra kako odredbe članka 1. stavak 1. i 14. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu predstavljaju odredbe koje su ništetne na temelju relevantnih odredaba ZOO-a.

22. Među strankama nije sporno da tuženik smatra kako tužitelj nema pravo potraživati od tuženika utuženi iznos, kao i da je istaknuo prigovor zastare.

23. Među strankama je sporno jesu li stranke o odredbama članaka 1. stavak 1. i 14. stavak 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale, odnosno je li zastupnik po zakonu tužitelja bio upoznat sa značenjem tih odredaba te jesu li te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sporno je i je li nastupila zastara. Sporna je i visina iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku uslijed promjene tečaja.

24. Člankom 296. stavak 1. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Iz stavka 2. istog članka proizlazi da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Stavkom 3. istog članka propisano je da se odredba stavka 1. tog članka ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

25. Stoga, najprije je kao sporno trebalo utvrditi predstavlja li odredba članka 1. stavak 1. i 14. stavak 1. Ugovora o kreditu ugovornu odredbu koja je sastavljena za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač), u ovom slučaju banka (tuženik) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani (korisniku kredita) ili se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo, pri čemu je tužitelj kao druga ugovorna strana mogao utjecati na sadržaj te odredbe. Radi utvrđivanja te sporne činjenice sud je proveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja.

26. Zastupnik po zakonu tužitelja Mladen Oštrić je u svom iskazu naveo kako je 2006. tužitelj odlučio proširiti svoje poslovanje te da se pojavila mogućnost kupnje nekretnine. Iz tog razloga on da se obratio svojoj matičnoj banci, Splitskoj banci s kojom je do tada poslovao. Poslovanje tužitelja da je vodio referent Boban koji mu je rekao da prikupi potrebnu dokumentaciju i da će on učiniti sve da tužitelj dobije najpovoljnije uvjete. On da je prikupio potrebnu dokumentaciju i istu je dostavio referentu. Isti da mu je rekao kako je ugovor najbolje sklopiti u valuti CHF. Njemu da je to bilo malo neobično jer se do tada uvijek poslovalo u valutama kao što su marke, euri i dolari. Međutim, isti da mu je rekao da je CHF najpovoljnija valuta i da mu je naglašeno kako je najbolje sklopiti ugovor u toj valuti jer ne bi trebali imati promjene u kamatama. Nadalje, isti je naveo kako je nedugo nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do povećanja iznosa kojeg su oni mjesečno trebali plaćati banci. On da se tada obratio banci, međutim, referent Boban nije radio, a drugi referenti mu nisu dali neki odgovor. Nadalje, isti je naveo kako je Ugovor o kreditu sastavio tuženik te da on ne zna zašto bi utjecao na sadržaj ugovornih odredbi kada mu je rečeno da je takav ugovor za tužitelja najpovoljniji i da se kamata neće mijenjati. Nadalje, isti je naveo da on ugovor o kreditu nije iščitavao nego da je samo pogledao je li u ugovoru navedeno ono što mu je rečeno. Po njemu je to u ugovoru bilo sadržano.

27. Ovaj sud iskaz zastupnika po zakonu tužitelja prihvaća u cijelosti kao vjerodostojnog. Naime, zastupnik po zakonu tužitelja je o okolnostima sklapanja ugovora o kreditu, kao i mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorene odredbe, iskazivao logično te je njegov iskaz u skladu s ispravama koje su sadržane u spisu. Osim toga, ni sam tuženik nije tvrdio da je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovornih odredaba nego je tvrdio da je tužitelj s tim odredbama bio upoznat.

28. Stoga, kako iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti kao istinitog, proizlazi da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj odredbe članka 1. stavak 1. i 14. stavak 1. Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno da će se kredit koristiti kao devizni kredit, a iznos kredita je iskazan u CHF te je ugovorena otplata kredita u valuti CHF ili u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja, pri čemu se na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju akti kreditora, a koja odredba je sadržana u ugovoru kojeg je sastavio tuženik, radi se u ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na njen sadržaj te iste predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu članka 296. ZOO-a. Takva odredba prema kojoj se tečaj CHF mijenja sukladno odlukama banke, pri čemu korisnik kredita nije upoznat s tim što utječe na donošenje takve odluke, niti o čemu ovisi hoće li tečajna razlika biti manja ili veća, u situaciji kada je banka nakon sklapanja Ugovora o kreditu mijenjala tečaj na štetu korisnika banke, predstavlja ugovornu odredbu koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

29. Tuženik je tijekom postupka isticao kako je tužitelj pročitao taj ugovor, da je od strane tuženika upoznat s tom odredbom koja propisuje mogućnost promjene tečaja sukladno odlukama banke te da je potpisom ugovora tužitelj tu obvezu prihvatio. Po ocjeni ovog suda, da bi određena odredba ugovora predstavljala odredbu o kojoj se pojedinačno pregovaralo nije dovoljno da druga ugovorna strana (u ovom konkretnom slučaju korisnik kredita) bude od strane ugovorne strane koja je sastavljač ugovora upoznata o postojanju ugovorne odredbe koja predviđa mogućnost promjene tečaja valute sukladno odlukama nego se mora raditi o odredbi na čiji sadržaj je druga ugovorna strana (korisnik kredita) mogla utjecati, odnosno o odredbi o čijem sadržaju se moglo pregovarati na način da je korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Isto tako, ta odredba ne smije biti protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti smije prouzročiti očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga, kako tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj odredbe članka 1. stavak 1. i 14. stavak 1. kojima je ugovorena valuta CHF, pri čemu se otplata kredita vrši na dan plaćanja, u CHF ili u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja, a tečaj se mijenja na temelju jednostranih odluka banke, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi se o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale.

30. Stoga, odredbe članka 1. stavak 1. i članka 14. stavak 1. u tom dijelu predstavljaju ništetne odredbe (točka I. izreke).

31. Tužitelj je pored zahtjeva za utvrđenje ništetnim predmetnih odredbi postavio i zahtjev za isplatu iznosa od 9.325,80 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tužitelj preplatio tuženiku uslijed promjene tečaja na temelju jednostranih odluka banke.

32. S obzirom na to da je između stranaka bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za vještačenje d.o.o. radi utvrđivanja razlike između iznosa kojeg je tužitelj više platio tuženiku uslijed promjene tečaja u odnosu na početni tečaj.

33. Iz pisanog nalaza i mišljenja Centra za vještačenje d.o.o. proizlazi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita tečaj nije mogao mijenjati, ukupan iznos preplata (nakon što se uzme u obzir rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita) iznosi 9.325,80 EUR-a, kao i da je tužitelj, uzimajući u obzir pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, platio tuženiku manje 2.649,72 EUR-a. Dakle, sveukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita uslijed promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 6.676,08 EUR-a.

34. Stranke nisu imale prigovore na pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka pa ga kao pravilnog, potpunog i argumentiranog prihvaća i ovaj sud.

35. Tuženik je tijekom postupka isticao i prigovor zastare. Po ocjeni ovog suda, istaknuti prigovor zastare je osnovan.

36. Naime, upravo zbog toga što je tužitelj trgovac, a ne potrošač, očito je da je on znao odnosno mogao znati da je ugovaranje promjene tečaja prema jednostranim odlukama tuženika ništetno. Tužitelj je postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu odredbe članka 10. stavka 2. ZOO-a mogao (barem) odmah nakon svake tuženikove jednostrane izmjene tečaja, znati da se radi o izmjenama na koje tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj je prilikom svakog pojedinačnog plaćanja ugovorenog mjesečnog iznosa morao znati da to plaća na temelju tuženikove jednostrane promjene tečaja, a što je protivno prisilnim propisima pa stoga prema članku 1112. stavku 1. ZOO-a neosnovano potražuje od tuženika preplaćeni iznos zbog rasta tečaja pa je već samo iz tog razloga neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja.

37. Naime, prema pravnom shvaćanju Europskog suda izraženom u odluci poslovni broj C-484/21 od 24. travnja 2024. u postupku F C C i M A B protiv Caixabank SA, a koja je donesena u postupku zaštite potrošača prema Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. i ispravci SL 2024., L, str. 1.) rok zastarijevanja može započeti teći i prije datuma pravomoćnosti odluke kojom se utvrđuje nepoštenost/ništetnost ugovorne odredbe. Taj sud u odlomku 35. te odluke navodi: „Međutim, valja pojasniti da, iako se, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 29. ove presude, Direktivi 93/13 protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat iznosa koje je potrošač podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe može početi teći neovisno o tome je li taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ta ugovorna odredba nepoštena, toj se direktivi ne protivi to da prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati za to prije nego što se donese presuda kojom se utvrđuje ništavost navedene ugovorne odredbe.” Ovaj sud napominje da je identično pravno shvaćanje Europski sud zauzeo i u odluci poslovni broj C-561/21 od 24. travnja 2024. u postupku GP, BG protiv Banco Santander SA, donesenoj također u postupku zaštite potrošača (odlomak 38. te presude). Dakle, znanje potrošača za nepoštenu odredbu ugovora jeste odlučno za početak tijeka zastare restitucijskog potraživanja, a taj rok započinje teći najkasnije od datuma pravomoćnosti odluke kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe jer time (tom odlukom) potrošač može saznati za svoja prava (tako i Europski sud u odlukama poslovni broj C-484/21 od 24. travnja 2024.; odlomak 34. i poslovni broj C-561/21 od 24. travnja 2021; odlomak 37.), no to ne isključuje mogućnost da zastara može započeti teći prije donošenja te presude ako prodavatelj robe ili pružatelj usluga dokaže da je potrošač i prije donošenja te presude znao ili razumno mogao znati za ništetnost ugovorne odredbe.

38. Dakle, u postupku zaštite potrošača prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je određeni potrošač znao ili razumno mogao znati za ništetnost pojedine ugovorne odredbe i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost te ugovorne odredbe, te stoga (ako on to dokaže) zastarni rok restitucijskog potraživanja iz članka 323. stavka 1. ZOO-a započinje teći od trenutka tog saznanja potrošača, a ne od trenutka donošenja sudske presude kojom je pojedina ugovorna odredba proglašena ništetnom odnosno od njezine pravomoćnosti. Uostalom, Europski sud je u točki 1. izreke presude C-561/21 od 24. travnja 2024. presudio: „Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te načelo pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se: ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.”

39. Prema tome, s obzirom da se to odnosi na potrošače koji se nalaze u slabijem položaju od trgovaca te da se od potrošača, za razliku od trgovaca, prilikom sklapanja ugovora ne može očekivati da se informiraju o pravnim aspektima odredaba ugovora, to se navedeno pravno shvaćanje Europskog suda mutatis mutandis odnosi i na tužitelja kao trgovca, pa rok zastarijevanja restitucijskog zahtjeva trgovca može započeti teći od trenutka njegova saznanja za ništetnost pojedine ugovorne odredbe, a ne isključivo tek od donošenja odnosno od pravomoćnosti sudske odluke kojom je nepoštenost/ništetnost utvrđena. Dakle, tuženik kao prodavatelj robe ili pružatelj usluge može i u postupku radi povrata onog što je primio po ništetnoj ugovornoj odredbi kojeg protiv njega vodi trgovac kao tužitelj dokazivati da je tužitelj prije donošenja presude kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe (zapravo, prije pokretanja postupka za utvrđenje te ništetnosti) znao za ništetnost dijela odredbe ugovora o promjeni tečaja i, povezano s time, da od trenutka tog tužiteljeva saznanja u smislu odredbe članka 215. stavka 1. ZOO-a započinje teći zastarni rok potraživanja prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a. U konkretnom predmetu iz provedenog dokaznog postupka jasnim proizlazi da je tužitelj znao odnosno razumno mogao znati za ništetnost odredbe, sukladno članku 10. stavku 2. ZOO-a i da je u vrijeme ispunjenja svoje ugovorne obveze znao da plaća višu ratu kredita zbog rasta tečaja po ništetnoj ugovornoj odredbi. Zato je tužitelj (čak i kada se ne bi radilo o slučaju iz članka 1112. ZOO-a) sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a već sljedećeg dana nakon svakog plaćanja mjesečne rate po izmijenjenom tečaju mogao tražiti povrat preplaćenog iznosa. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj posljednju ratu isplatio 23. rujna 2011., a ovaj spor je pokrenuo 26. lipnja 2025., nastupila je zastara utuženog potraživanja jer je prije pokretanja spora protekao opći (petogodišnji) zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da institut zastare ne može imati prevagu nad institutom ništetnosti i posljedicama koje ništetni ugovor ima na stranke što po prirodi stvari čini jedinstvo, jedinstvo razloga ništetnosti s posljedicama koje ništetnost povlači sa sobom (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-135/25 od 19. veljače 2025.; odlomak 10.). Osim toga, Europski sud je u odluci poslovni broj C-561/21 od 25. travnja 2024. (odlomak 39.) zauzeo pravno shvaćanje da je cilj zastarnih rokova u stvari jamstvo pravne sigurnosti - pri tome se taj sud pozvao na odluke tog suda C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020.). Taj je sud u navedenoj odluci (odlomak 28. i 29.) naveo:

„Što se tiče analize značajki zastarnog roka poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, Sud je pojasnio da se u toj analizi posebno moraju ispitati trajanje tog roka i način njegove primjene, uključujući događaj od kojeg on počinje teći (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C-776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 30. i navedena sudska praksa).

41. Iako je Sud presudio da se na zahtjev koji je potrošač podnio radi utvrđenja nepoštenosti odredbe sadržane u ugovoru koji je on sklopio s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge ne može primjenjivati nikakav zastarni rok (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C-776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 38. i navedena sudska praksa), on je pojasnio da se članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi nacionalni propis koji propisuje zastarni rok za zahtjev takvog potrošača za ostvarivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja, ne dovodeći u pitanje poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C- 776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 39. i navedenu sudsku praksu).”

42. Identično pravno shvaćanje Europski je sud zauzeo i u odluci donesenoj u spojenim predmetima poslovni broj C-810/21 do C-813/21 od 25. siječnja 2024.

(odlomci 44. i 45. te odluke).

43. Dakle, podnošenje deklaratorne tužbe za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ne zastarijeva, a kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom onoga što je stranka predala drugoj stranci na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva; pri tome, Europski sud napominje da taj zastarni rok „treba biti materijalno dovoljan da bi potrošaču omogućio da pripremi i podnese djelotvorni pravni lijek u svrhu ostvarivanja prava koje ima na temelju Direktive 93/13, i to osobito u obliku restitucijskih zahtjeva utemeljenih na nepoštenosti ugovorne odredbe” (odlomak 48. presude Europskog suda poslovni broj C-810/21 do C-813/21 od 25. siječnja 2024.). S obzirom na to da se na restitucijsko potraživanje iz članka 323. stavka 1. ZOO-a primjenjuje opći (petogodišnji) zastarni rok iz članka 225. tog Zakona, a taj je rok primjeren rok u kojem potrošač (pa tako i trgovac) može ostvarivati svoje pravo na povrat po ništetnoj odredbi ugovora, te je taj rok u ovom sporu nesumnjivo protekao računajući od trenutka kada je tužitelj kao trgovac znao odnosno morao znati („razumno mogao znati” prema terminologiji Europskog suda) za nepoštenost/ništetnost odredbe ugovora o promjeni tečaja, to je kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan (i) zbog zastare tužiteljeva potraživanja na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu (pa zato prema odredbi članka 214. stavka 3. ZOO-a sud pazi na zastaru potraživanja u ovom sporu).

44. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

45. O troškovima postupka ovaj sud je odlučio na temelju odredbe članka 154. stavkom 4. ZPP-a. Tužitelj je djelomično uspio u sporu u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev, a tuženik je uspio u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev čime su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je sukladno odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

46. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III. izreke.

U Splitu 2. rujna 2026.

Sutkinja

Rajana Buljan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćnici Ani Jadrić, odvjetnici u Splitu

- tuženiku po punomoćniku Vedranu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić &

Anić d.o.o. iz Splita

- u spis