1              Poslovni broj: Gž-305/2024-3

 

   

 

             Poslovni broj: Gž-305/2024-3

 

U I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. iz G., OIB:…., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB….., zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društvo K. i P. iz Z., po odvjetniku M. K., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru posl. broj P-1170/2021-26 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru posl. broj P-1170/2021-26 od 12. siječnja 2024. u točkama I., II., III. i dijelu točke IV. izreke za dosuđeni parnični trošak  u iznosu od 1.760,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom uz ispravak točke II. izreke na način da  umjesto iznosa od 2.531,72 eur ispravno treba pisati 2.369,68 eur.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika se preinačuje odluka o trošku sadržana u toč. IV. izreke  presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru posl. broj P-1170/2021-26 od 12. siječnja 2024. preko iznosa od 1.760,58 eur te se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 134,30 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 27. listopada 2006., potvrđenog po javnom bilježniku 31. listopada 2006. pod brojem Ou-1.412/06 u dijelu odredbe čl. 1. i 7. Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, u dijelu odredbe čl. 2. kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema Odluci tuženika te u odredbi čl. 9. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da se  na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti tuženika kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora.

2. U točki II.a. izreke pobijane presude  naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.369,68 eur ( pogrešno napisano iznos od 2.531,72 eur) s zakonskom zateznom kamatom, u toč. II. b. odbija se tužitelj s preostalim dijelom restitucijskog zahtjeva, u točki III. naložena je isplata iznosa od 162,06 eur s zakonskom zateznom kamatom dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.894,88 eur s zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2024. pa do isplate.

3. Protiv prvostupanjske odluke, u dosuđenom dijelu točaka I., II.a, III. izreke te odluke o trošku sadržane u točki IV. izreke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev podredno da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5.  Žalba tuženika nije osnovana.

              6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. odredbe čl. 1. i 7. Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, u dijelu odredbe čl. 2. kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema Odluci tuženika te u odredbi čl. 9. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da se  na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti tuženika kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora.

7. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu od 27. listopada 2006. ovjeren kod javnog bilježnika 31. listopada 2006. kojim je u odredbi  čl. 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.928,64 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je u  odredbi čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je u odredbi čl. 2. Ugovorena ugovorena redovna redovna kamata od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke – kreditora.

- da sporna odredba čl. 2. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika ne sadrže referentnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope,

- da takva ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke ne sadrži jasne i razumljive kriterije promjene iste te da  ugovor ne sadrži mehanizme promjene kamatne stope na način da je isto jasno i razumljivo korisniku kredita te na način da bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze što da stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka sve na štetu tužitelja kao korisnika kredita,

- da su odredbe o promjeni kamatne stope kao i  valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF tužitelju kao prosječnom potrošaču nerazumljive jer ne sadrže jasne i razumljive kriterije njihove promjene te da su kao takve ništetne,

- da je Ugovor o kreditu sklopljen za kupnju osobnog vozila te da tužitelj ima status potrošača jer je ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

-da je među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen,

-da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske  od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je tuženik na taj način povrijedio važeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima,

isto tako u tom postupku da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske  od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

-da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje spornog Ugovora bila drugačije u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu tj. da nije dokazao da se je o sklapanju ugovor o kreditu pregovaralo,

-da je tužitelj tijekom trajanja Ugovora o kreditu, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku F. L. d.o.o. tijekom perioda otplate kredita radi povećanja tečaja na dan dospijeća pojedinih anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate kredita platio više iznos od 2.369,68 eur,

- da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je iznos anuiteta obračunavan po tečaju nižem u odnosu na početni tako da negativna tečajna razlika ukupno iznosi 130,01 eur,

8. Temeljem iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je odredba čl. 2. toč.1. među strankama sklopljenog Ugovora kojoj je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema Odluci tuženika bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena na ugovorna odredba koja uzrokuje neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tuženik kao banka takvom ugovornom odredbom jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti pravilnost promjene može provjeriti jer za to nema  egzaktnih parametara ništetna ugovorna odredba ugovora, kako je to pravomoćno utvrđeno i u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a kako se pravo na isticanje ništetnosti sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ne gasi to prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te utvrđuje ništetnom dio odredbe čl. 2. toč. 1. sklopljenog Ugovora u dijelu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema Odluci tuženika te presuđuje kao u toč. I. izreke pobijane presude.

9. Isto tako polazeći od činjenice da je u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je na taj način povrijedio važeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima a rukovodeći  se odredbom čl. 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete  ili isplatu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva pa kako tuženik nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje spornog Ugovora o kreditu bile drugačije u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu to prvostupanjski sud  zaključuje da su sporne  odredbe  među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu sadržane u dijelu odredbe čl. 1., 2., 7. i 9. Ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje je unaprijed formulirao tuženik kao trgovac i na sadržaj kojih  tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja a koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja  uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača nepoštene ugovorne odredbe te kao takve nepoštene sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP) te posljedično tome ništetne.

10. Kao posljedicu ništetnosti Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF prvostupanjski sud prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa u visini od 2.239,67  eur ( pogrešno napisano u toč. II. izreke u visini od 2.531,72 eur) a koji iznos utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja vještaka pravilnost kojeg izračuna u cijelosti prihvaća te tuženika u toč. II. izreke obvezuje na plaćanje predmetnog iznosa sve s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa zaključujući da je tuženik prema odredbi čl. 1111. dužan tužitelju vratiti sve iznose koje je naplatio temeljem ništetne odredbe cijeneći neosnovanim istaknuti prigovor zastare jer je tužba za isplatu stečenog  na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu.

11. U točki III. izreke presude prvostupanjski sud obvezuje tuženika na plaćanje tužitelju iznosa od 162,06 eur a koji iznos je tužitelj platio tuženiku 3. prosinca 2011. prilikom prijevremene otplate kredita  visinu kojeg iznosa utvrđuje iz knjigovodstvene kartice tuženika ( list 19 spisa).

12. U donošenju prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP) niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

13. Presuda nije nerazumljiva te nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati.  Protivno žalbenim navodima tuženika okolnošću što je u uvodu pobijane presude navedena pogrešna adresa tuženika te što je u toč. I. izreke presude  očitom pogreškom u pisanju kao broj ovjere Ugovora kod javnog bilježnika napisan broj Ou11.412/06 umjesto ispravno broj  Ou-1.412/06, nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a jer se radi o očitim pogreškama u  pisanju koje presudu kao ni izreku ne čine nerazumljivom ili proturječnom samoj sebi ili razlozima presude.

14. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika izreka nije nerazumljiva niti u točki II. izreke zbog toga što je napisano da se nalaže tuženiku  R. A. d.d. Z., OIB:…, P. O.., isplatiti tužitelju zahtijevani iznos unatoč okolnosti na koju upire tuženik u podnesenoj žalbi da u sudskom registru nema registriranu podružnicu te da je sjedište tuženika u Z., jer je tuženik R. A. d.d. koji kao kao pravna osoba ima položaj stranke označen ispravnim nazivom i  ispravnim oib-om.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje da  tužitelj nema pravnog interesa  zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. među strankama sklopljenog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema Odluci tuženika s obzirom na činjenicu da tužitelj konačno u ovoj pravnoj stvari zahtjeva samo utvrđenje  ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ali ne i isplatu iznosa naplaćenih temeljem iste. 

16. Ovo iz razloga jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla time da na ništetnost kako je to propisano odredbom čl. 327.st.1. ZOO-a sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO-a).

17. Kako se pravo na isticanje ništetnosti  prema naprijed citiranoj odredbi ZOO-a ne gasi te kako se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba to tužitelj kao stranka ugovora koji sadrži ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope ima pravo istaknuti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i  u situaciji kada ne ističe restitucijski zahtjev za  isplatu temeljem  ništetne odredbe.

18. Ovaj sud prihvaća pravilnim činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i pravilnu primjenu materijalnog prava na utvrđene činjenice te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za pitanje statusa tužitelja kao potrošača pa tuženik sadržajem žalbe neosnovano upire na nepravilnost istog.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o neobrazloženosti odluke prvostupanjskog suda u pogledu statusa tužitelja kao potrošača jer je prvostupanjski sud pravilno, cijeneći sadržaj među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu te iskaz tužitelja utvrdio da je tužitelj Ugovor o kreditu  s tuženikom sklopio kao fizička osoba  za kupnju osobnog automobila u svrhu koja nije bila namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj  ili poduzetničkoj djelatnosti pa tužitelj u smislu odredbe čl.   3. st.1.t.1. ZZP/03 koji se primjenjuje na konkretna slučaj ima položaj potrošača te uživa pravnu zaštitu prema odredbama toga Zakona.

20. U konkretnom slučaju, sadržaj iskaza tužitelja nedvojbeno upućuje da tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta, nije imao OPG niti je bio član ili vlasnik nekog trgovačkog društva te da je Ugovor sklopio kao fizička osoba čime je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj  ima status potrošača. Zbog navedenog okolnost što prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika nije pribavljao podatak od nadležne Porezne uprave  da li  je tužitelj objekt financiranja ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta ili društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa kada je utvrđeno da tužitelj nije bio vlasnik bilo obrta bilo društva  te kada tuženik ispravama iz svima dostupnih javnih registara, protivno tvrdnjama tužitelja nije dokazao da bi tužitelj bio vlasnik istih, nepribavljanjem predloženih podataka od nadležne Porezne uprave u postupku kao što je konkretni u kojem sukladno odredbi čl. 220.st.2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica,  prvostupanjski sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka niti je odluka prvostupanjskog suda zbog toga nerazumljiva ili neobrazložena.

21. Isto tako suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i nevaljanosti odredbe čl. 2. među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema Odluci tuženika kao i odredbe čl. 1. i 7. među strankama sklopljenog Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF kao i dio odredbe čl. 9. ugovora te je pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 81. i 87. ZZP-a uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

22. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03). 

24. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03). 

25. U ovom postupku tuženik  nije dokazao, teret dokaza koje činjenice ležao na istom  da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo niti je na te okolnosti tuženik predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora s tužiteljicom.

26. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu prema utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda uzrokuju sporne odredbe, jer tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača nije u cijelosti informirao  o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene bilo  kamatne stope bilo valute te jer tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne. Ovo iz razloga jer je odredbom  čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano  da je nepoštena ugovorna odredba ništava slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom  utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema Odluci tuženika te odredbe čl.  1. i 7.. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF i pravilno odlučio kao u toč. I. i II. izreke pobijane presude.

27. Tuženik tijekom postupka nije  pružio dokaz da je  u konkretnom slučaju postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora po tuženiku kao trgovcu te jačoj ugovornoj strani bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe čl. 2. sklopljenog Ugovora o načinu promjene početno ugovorene kamatne stope te  određivanju visine njegove obveze  te ugovorene valutne klauzule vezano uz valutu CHF te nije dokazao da je informirao tužitelja  o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi s sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu te da je  tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

28. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

29. Isto tako da presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka   u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim,

30. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

31. Spornim odredbama Ugovora o kreditu od 27. listopada 2006. način promjene redovne kamatne stope te valutna klauzula ugovoreni su na sadržajno  identičan način kao i u onima koje su u  pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim pri čemu u ovom postupku tuženik nije dokazao  postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je ponašanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjivosti kamatne stope te valutne klauzule  između stranaka bilo drugačije od onog utvrđenog u tom postupku.

32. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da u određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten utvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, kao što je ugovor od 27. listopada 2006. ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze  i da je potrošaču unatoč punoj obavijesti  svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora  koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

33. Kako su predmetne ugovoren odredbe ništetne te kao ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja ugovora pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane  kako je to propisano odredbom čl. 326. st. 1. ZOO-s to su  za pitanje osnovanosti zahtjeva tuženika irelevantni  navodi tuženika da   je tužitelj ugovor potpisao te da  ni u jednom trenutku nije tražio raskid ugovora niti je  tijekom otplate kredita osporavao odredbe koji se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu i da je  svojem držanjem otplatom  kredita potvrđivao obračune sastavljen od strane tuženika.

34. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu u toč. II.a. izreke pobijane presude prekoračio tužbeni zahtjev. Iz stanja spisa, sadržaja podneska tužitelja od 21. travnja 2023. ( list 227-228) te navoda tužitelja iznijetih na ročištu 30. studenog 2023.  evidentno je da tužitelj sadržajem tužbenog zahtjeva  zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 2.369,68 eur do kojeg iznosa se dolazi zbrajanjem svakog pojedinog mjesečnog iznosa naznačenog  u naprijed navedenom podnesku tužitelja kao i u toč. II. izreke pobijane presude a koje iznose je prvostupanjski sud dosudio tužitelju, dakle ukupni iznos od 2.369,68 eur  a ne iznosa od 2.531,72 eur kako je to očito pogrešno napisano u toč. II. izreke presude.

35. Kako je prvostupanjski sud udovoljio zahtjevu tužitelja te u okviru istog tužitelju stvarno dosudio iznos od ukupno 2.369,68 eur to je evidentno da je u toč. Il. izreke pobijane presude učinjena očita pogreška u pisanju ukupnog iznosa dosuđenog tužitelju na način da je napisan ukupni iznos od 2.531,72 eur umjesto ispravno iznos od 2.369,68 eur, koliko je sud stvarno dosudio tužitelju u okviru njegova zahtjeva  pa je  evidentno da tužbeni zahtjev tužitelja  nije prekoračen, te je stoga ovom odlukom ta pogreška ispravljena.

36. Neosnovan je  i žalbeni navod tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na pitanje zastare. Kada je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu stečenog po tuženiku temeljem te ništetne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kaka je presuda u kolektivno sporu kojom je utvrđena ništtenost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. a tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 29. studenog 2021. to  je pravilan stav prvostupanjskog suda da je tužitelj zahtjev za isplatu podnio unutar zastarnog roka od pet godina te da je po tuženiku istaknuti prigovor zastare neosnovan.

37. Isto tako neosnovano tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vezi s tijekom zateznih kamata te su neosnovani žalbeni navodi tuženika da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, tuženik kao trgovac, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, je  bio svjestan rizika u odnosu na korisnika kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF time da potrošača nije upozorio o mogućnosti promjene vrijednosti te valute i promjenjive kamatne stope. S obzirom na izloženo pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tuženiku naloženo isplatiti zakonsku zateznu kamata od stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

38. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud nepravilno točkom III. izreke pobijane presude dosudio tužitelju iznos od 162,06 eur  s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2011. te nepravilno priznao tužitelju pravo na povrat po tuženik naplaćenog novčanog iznosa od 162,06 eur s osnova izlazne naknade.

39. Iako tužitelj u ovoj pravnoj stvari tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu članka 9. koji se odnosi na izlaznu naknadu, već samo u dijelu kojim se propisuje primjena općih akata tuženika na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu, neovisno o činjenici što  izrekom pobijane presude nije utvrđena ništetnost predmetne odredbe o izlaznoj naknadi, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu tužitelju predmetnog iznosa.

40. Ovo iz razloga jer je tuženik prilikom prijevremene otplate kredita kako je to utvrđeno po prvostupanjskom sudu od tužitelja s osnova izlazne naknade naplatio iznos od 162,06 eur a što prvostupanjski sud utvrđuje iz sadržaja knjigovodstvene kartice tuženika.

41. Dijelom odredbe čl. 9. među strankama sklopljenog Ugovor o kreditu ugovoreno je da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor. Među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu, kako je to evidentno iz sadržaja istog predstavlja standardni tipski ugovor u odnosu na koji se prema odredbi čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu tuženik u ovom postupku protivno nije dokazao, pa kako  se prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača to i  odredba čl. 9. među strankama sklopljenog Ugovora kojom je ugovoreno  da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koji odredi kreditor predstavlja ništetnu ugovornu odredbu.

42. Naime ta odredba Ugovora  nije lako razumljiva jer ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja uvjeta kreditora pod kojima se može izvršiti prijevremena otplata niti bilo kakav parametar ili precizan način određivanja iznosa  visine naknade koje će potrošač platiti za slučaj prijevremene otplate kredita a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora bio  na jasan i transparentan način  informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da jednostrano svojom odlukom određuje visinu iznosa naknade koju će tužitelj kao potrošač platiti za slučaj prijevremene otplate kredita.

43. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene  parametre za određivanje iznosa visine naknade za slučaj prijevremene otplate kredita tako ta tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija i parametara u vrijeme sklapanja ugovora može jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 9. među strankama sklopljenog Ugovora isto nije bio  slučaj jer predmetnom odredom nisu određeni bilo kakvi parametri za određivanje visine te naknade već se određivanje  visini iste  prepušta jednostranoj odluci tuženika.

44. Zbog navedenog ta odredba Ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojom se prepušta isključivo tuženiku kao trgovcu te jačoj ugovornoj strani u odnosu na tužitelja kao potrošača da određuje visinu naknada za prijevremenu otplatu kredita na što tužitelj nije imao utjecaja nedvojbeno predstavlja ugovornu odredbu koja nije lako razumljiva te odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je ista  nedopuštena te posljedično tome ništetna.

45. Predmetna ugovorna odredba ništava je po samom Zakonu i neovisno o tome da li se utvrđenje ništetnosti  iste zahtjeva samim tužbenim zahtjevom, pa kako  se tužitelj u ovom postupku poziva na ništetnosti odredbi među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu prema odredbama ZZP/03 te kako je predmetna ugovorna odredba sukladno odredbama toga Zakona ništetan to je pravilno provostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 162,06 eur kojeg je tuženik naplatio od tužitelje temeljem takve ugovoren odredbe.

46. Ovo iz razloga jer je u slučaju ništetnosti prema odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna vrati drugoj ono što je primila na temelju takva ugovora pa kako te tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 9. Ugovora od tužitelja primio iznos od 162,06 eur to je tako primljeni iznos dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a slijedom čega je, protivno žalbenim navodima tuženika  pravilno prvostupanjski sud u toč. III. izreke pobijane presude obvezao tuženika na isplatu tužitelju predmetnog iznosa s kamatom tekućom od 4. studenog 2011. pa do isplate.

47. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje da je predmetna tražbina tužitelja zastarjela. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

48. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora a koji pravni stav je zauzet i na sjednici Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega tražbina tužitelja za isplatu iznosa od 162,06 eur nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom je kao prethodno pitanje ustanovljena ništetnost ove odredbe  Ugovora

 

 

49. Kako se u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije se raspravljalo o ništetnosti odredbe ugovora vezano uz naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita to zastara u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu istepočinje teći od pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari iz čega je evidento da zahtjev tužitelja u tom dijelu nije zastario unatoč tome što je sporna naknada od tužitelja naplaćena 3. prosinca 2011.

50. Za istaći je da je neosnovano elaboriranje tuženika u sadržaju žalbe o primjenjivosti ili neprimjenjivosti Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. s obzirom na vremensko pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji s obzirom da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe ZZP/03 u primjeni odredbi kojeg Zakona su sporne odredbe među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu zbog naprijed iznijetih razloga ništetne.

51. Slijedom naprijed iznijetog primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo je odbiti  te prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi u toč. I., II.,III. kao i u odluci o trošku sadržanu u toč. IV. izreke za iznos od 1.760,58 eur u kojem dijelu je prvostupanjski sud pravilno tuženika  prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezao na naknadu troška tužitelju.

52. Međutim, osnovano tuženik sadržajem žalbe osporava pravilnosti odluke o troškovima postupka sadržane u toč. IV. izreke u dijelu kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 71,80 eur te troška sastava e-maila od 15. studenog 2021.  koji se odnosi na pribavu dokumentacije.

53. U konkretnom slučaju prvostupanjska presuda donesena je 12. siječnja 2024. kada je na snazi Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) kojim je u odredbi čl. 11. st.1.t.20. propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa kako je tužitelj po samom zakonu jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu to su osnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelju neosnovano priznato pravo na naknadu iste.

54. Isto tako po ocjeni ovoga suda  osnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada pravo na  naknadu troška za sastav e-maila od 15. studenog 2021.  a koji je upućen tuženiku prije pokretanja postupka jer sastav istog u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje postupka.

55. Kako tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sudske pristojbe na presudu u visini od 71,80 eur koja po tužitelju nije ni plaćene kao ni troška sastava maila od 15. studenog 2021. u odnosu na koji je tužitelju priznato pravo na naknadu iznosa od 25 bodova prema vrijednosti boda od 2,00 eur uvećano za PDV od 25%, tj. u iznosu od 134,30 eur to je odluku o trošku sadržanu u toč. IV. izreke u pobijanom dijelu valjalo preinačiti temeljem odredbe čl. 373.st.3. ZPP-a te odlučiti kao u toč. II. izreke ove odluke i zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 134,30 eur kao neosnovan odbiti.

56. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio s žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari te je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

 

U Rijeci 22. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

            Filka Pejković, v.r.,