REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ante Starčevića 23

21260 Imotski

P-717/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom po sucu Mati Kukavici u pravnoj stvari tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Matea Burazin Lončar , odvjetnica iz Imotskog, protiv tuženika MARKOJA d.o.o., OIB: 10585552225, Selska cesta 93, Zagreb kojeg zastupa punomoćnik Danijel Klobučar, odvjetnik iz Zagreba, radi zabrane uznemiravanja prava vlasništva i uspostave prijašnjeg stanja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Mateu Burazin Lončar, odvjetnicu, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Markoja d.o.o. da ukloni instalirane električne kablove, optičke kablove, betonske konstrukcije, betonske temelje sa ugrađenim željeznim šipkama s nekretnine tužitelja ČR, i to nekretnine označene kao d. č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u pov. od 74 m2 označene u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Perice Puljića točkama A-B-C-F-A i d. č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u pov. od 34 m2 označene u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Perice Puljića točkama C- D-E-F-C, a koji nalaz i mišljenje čini sastavni dio ove odluke, odnosno ukupne površine 108 m2, te da zemljište dovede u prvobitno stanje, a sve u roku od 15 dana, te se nalaže tuženiku da ubuduće prestane uznemiravati tužitelja ČR u ostvarivanju vlasničkih prava glede predmetne nekretnine.

II/ Nalaže se tuženiku Markoja d.o.o. naknaditi tužitelju ČR trošak parničnog postupka u iznosu od 2.119,46 eura sa zateznom kamatom počevši od 02. rujna 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to u roku od 15 dana.

III/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja ČR za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 539,82 eura sa zateznom kamatom počevši od 02. rujna 2026. pa do isplate.

IV/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Markoja d.o.o. za naknadom troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi je tuženik uznemiravao njegovo pravo vlasništva tako što je na njegovoj nekretnini instalirao električne kablove, optičke kablove, izgradio betonske konstrukcije, te betonske temelje sa ugrađenim betonskim šipkama koje služe za postolje stupa, i to sve bez znanja i suglasnosti tužitelja.

1.1. Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se naloži tuženiku da uspostavi stanje kakvo je bilo prije uznemiravanja, te da u tom smislu ukloni stvari koje je postavio na njegovu nekretninu, kao i da mu se zabrani uznemiravanje tužitelja u ostvarivanju vlasničkih prava na toj nekretnini ubuduće.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, ističe da je vlasnik predmetne nekretnine Republika Hrvatska s kojom je sklopio Ugovor o osnivanju prava služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, te da je upravo temeljem te pravne osnove izgradio baznu stanicu u vidu antenskog stupa. Stoga, osporava da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, te u tom smislu ističe da isti niti nije inicirao odgovarajući postupak za utvrđenje prava vlasništva, ali i da je druga osoba (FR) podnijela tužbu radi smetanja posjeda protiv istog tuženik pred ovim sudom, a radi iste nekretnine. U tom smislu ističe da tužitelj ničim ne dokazuje svoje pravo vlasništva.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u prijepis posjedovnog lista za predmetnu nekretninu, rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog MR, presliku novinskog članka o predmetnim radovima, izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, presliku Ugovora o osnivanju prava služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske od 10. travnja 2025., presliku tužbe tužitelja FR iz postupka koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem Psp- 18/25, presliku "Kupoprodajne Pogodbe" od 14. ožujka 1914., presliku "Sporazuma" od 05. rujna 1967., presliku "Kupoprodajnog ugovora" sklopljenog između ŠR i BR kao prodavatelja te tužitelja kao kupca, a osim navedenog izveden je dokaz uviđajem na licu mjesta uz geodetsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Perici Puljiću te dokaz saslušanjem svjedoka DR, SR, KR, te tužitelja.

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; nadalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da je na nekretnini koje je predmet spora tuženik izgradio baznu stanicu u vidu antenskog stupa/odašiljača što obuhvaća električne kablove, optičke kablove, betonske konstrukcije, te betonske temelje sa ugrađenim betonskim šipkama koje služe za postolje stupa, a nije sporno niti da je tuženik izgradio navedeni antenski stup temeljem Ugovora o osnivanju prava služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, kao i da je Republika Hrvatska uknjižena vlasnica predmetne nekretnine.

6. Između stranaka je sporno je li tužitelj vlasnik predmetnog dijela nekretnine pa je li u tom smislu tuženik neovlašteno postavio predmetne stvari, te je li stoga uopće došlo do uznemiravanja prava vlasništva tužitelja tim činima.

7. Iz iskaza svjedoka DR, SR, KR i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je nekretnina koja je predmet ovog spora tužiteljeva djedovina, te da je nekada nekretnina bila obrađivana za loze, a kasnije za voće i to višnje i trešnje, da na predmetnom lokalitetu nema nikakvog spora oko međa između stvarnih vlasnika nekretnina te da su u tom smislu svugdje suhozidi koji označavaju međe između nekretnina, kao i da su na predmetnom lokalitetu sve vlasnici fizičke osobe, a ne Republika Hrvatska. Pored navedenog, utvrđeno je i to da su se tužitelj i ostali mještani koji su vlasnici nekretnina na tom lokalitetu, među kojima su bili i svjedoci SR i KR, prilikom dolaska radnika koji su za tužitelja izvodili radove ukazali istima da se radi o privatnom vlasništvu mještana odnosno za ovu nekretninu tužitelja, te da su ih pokušali spriječiti u početku izvođenja radova, ali nisu uspjeli s obzirom na intervenciju policije.

8. Nadalje, uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog MR, oca tužitelja (list 5–8 spisa), utvrđeno je da je dio ostavine iza tužiteljeva oca upravo predmetna nekretnina te da je ista pripala tužitelju u vlasništvo temeljem nasljedstva, pri čemu je uvidom u posjedovni list (list 4 spisa) utvrđeno da je upravo tužitelj u odnosu na tu česticu (2843/31) upisan kao posjednik iste, što svakako ukazuje na vršenje faktične vlasti ne predmetnoj nekretnini, i to makar na dijelu te čestice koja je predmet ovog spora.

9. U kontekstu prethodno navedenog, za ukazati je da je uvidom u ispravu „Kupoprodajna Pogodba“ (list 42-47 spisa) utvrđeno da je još tužiteljev djed VR kupio, između ostalog i nekretninu, koja je predmet ovog spora i to 14. ožujka 1914., time da se nekretnina u tom pravnom poslu naziva pučkim nazivom „Krnjevice“, te je iz Sporazuma od 05. rujna 1967. (list 48-49 spisa) utvrđeno da je ista nekretnina bila predmet diobe između sunasljednika (tužiteljeve oca i stričeva), a da je u konačnici tužitelj od svojih rođaka kupio sve nekretnine koje su istima pripali, što proizlazi iz kupoprodajnog ugovora koji prileži listu 50 spisa.

10. Slijedom navedenog, kako se iskazi navedenih svjedoka i tužitelja u bitnome nalaze u skladu s navedenim ispravama, ovaj sud prihvaća kao vjerodostojne njihove iskaze. Osim toga, radi se o osobama starije životne dobi koji od rođenja žive u mjestu gdje se nalazi nekretnina koja je predmet postupka, a i sami na tom području imaju u vlasništvu nekretnine, pa posebno i zbog toga isti imaju neposrednih saznanja o predmetu spora.

11. S obzirom na sve istaknuto u prethodnim točkama obrazloženja, zaključak je ovog suda da je uračunavajući vrijeme svojih prednika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. i st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine RH br. 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZV), tužitelj u neprekidnom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine računajući najkasnije od 14. ožujka 1914., kao i da posjed ima sve tri kvalitete u smislu zakonitosti, istinitosti i poštenja sukladno odredbi čl. 18. ZV-a, a u vezi s odredbom čl. 159. st. 2. i st. 4. ZV-a, pa je isti temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je predmet ovog postupka sasvim sigurno puno ranije od 10. travnja 2025. kada je prema navodima tuženika isti sklopio Ugovor o osnivanju prava služnosti s uknjiženom vlasnicom Republikom Hrvatskom.

12. Sama činjenica da tužitelj nije uknjižen kao vlasnik u zemljišnoj knjizi nije od utjecaja na navedeni zaključak suda jer u slučaju stjecanja vlasništva dosjelošću, tužitelj je postao vlasnikom kada su se ispunili uvjeti u pogledu stjecanja vlasništva dosjelošću u smislu odredbe čl. 114. st. 2. ZV-a, a to je sukladno navedenim odredbama čl. 159. i čl. 160. ZV-a sasvim sigurno bilo bitno ranije od 10. travnja 2025., kako je ranije istaknuto.

13. U tom smislu, potrebno je ukazati da je općepoznato i notorno da je na području Republike Hrvatske gdje se nalazi i sporna nekretnina u većini slučajeva zemljišnoknjižno stanje neusklađeno sa stvarnim stanjem u pogledu vlasništva i to posebno kada se radi o Republici Hrvatskoj kao uknjiženoj vlasnici, a što je svakako Republici Hrvatskoj moglo i moralo biti poznato prilikom sklapanja predmetnog ugovora o osnivanju prava služnosti na koji ukazuje tuženik.

14. Ovaj sud ne može dopustiti da takav nemar ide na štetu stvarnog vlasnika, ovdje tužitelja, a tuženik se ne može osnovano pozivati niti na dobru vjeru s obzirom da je već prije izvođenja radova imao saznanje da postoji prijepor u smislu da se ne radi o stvarnom vlasništvu Republike Hrvatske već fizičkih osoba, a kako je već istaknuto da je utvrđeno iz iskaza svjedoka. Pri tome je za ukazati, da sud u ovom postupku ne odlučuje o upisu prava služnosti koje je upisano u korist ovdje tuženika.

14.1. Osim toga, sve navedeno je razvidno i iz preslike novinskih članaka (list 9- 15 spisa), ali unatoč tome tuženik je ustrajao u izvođenju radova postavljanja predmetne antene, čime je tužitelja uznemirio u vršenju njegovih vlasničkih prava.

15. Isto tako, pitanje odnosa između tuženika i Republike Hrvatske u kontekstu ugovora o osnivanju prava služnosti u smislu eventualne odgovornosti za štetu, nije od utjecaja na tužitelja niti na njegovo pravo da zaštiti svoje pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 167. st. 1. i 3. ZV-a.

16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Perice Puljića i uviđaja na licu mjesta identificirana je nekretnina koja je predmet spora. Naime, u odnosu na prigovore tuženika da se ne može samo na temelju skice vještaka utvrditi da je tužitelj vlasnik nekretnine, za ukazati je da je stalni sudski vještak doista na temelju pokazivanja tužitelja identificirao nekretninu koja je predmet spora, ali vještak je u tom smislu samo izradio skicu ne ulazeći u to tko je vlasnik predmetne nekretnine niti mu je to bio zadatak, dok je na tužitelju u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokaza da dokaže da je upravo tako pokazana nekretnina njegovo vlasništvo, a isti je to uspio dokazati ispravama i personalnim dokazima, kako je već prethodno u ovom obrazloženju pojašnjeno.

16.1. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Perice Puljića kao stručno i objektivno jer niti jedna od stranaka nisu imale suštinskih primjedbi na isto, a vještak je identificirao nekretninu koja je predmet postupka i jasno odredio njene granice i položaj.

17. Nastavno na navedeno, nije osnovan niti prigovor tuženika da je druga osoba i to FR zbog jednakog čina u pogledu iste nekretnine podnio posjedovnu tužbu pa da i zbog toga nije razvidno vlasništvo tužitelja, a budući da se radi samo o istoj čestici zemlje, ali različitim dijelovima.

17.1. Naime, iz iskaza svjedoka DR, SR i KR, te iskaza tužitelja, utvrđeno je, pored već navedenog, da tužitelj graniči s FR u sjeveroistočnom dijelu svoje nekretnine, te da međa između njih nije sporna, kao i da se dio odašiljača nalazi i na njegovoj zemlji, time da je to razvidno i iz samo tužbe FR odnosno „Napomene“ uz samu tužbu (list 36 spisa) budući da isti ukazuje da se dio objekta nalazi na zemljištu „susjednog posjednika“, a jednako proizlazi i iz skice nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Perice Puljića.

18. Slijedom svega navedenog, a temeljem odredbe čl. 167. st. 1. i 3. ZV-a prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

19. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, naloženo je tuženiku da mu naknadi trošak parničnog postupka. Tako je temeljem Tbr. 7. – 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa) tužitelju dosuđeno po 200,00 eura za sastav tužbe, za sastav podneska od 02. lipnja 2026., isti iznos za zastupanje na ročištima 01. travnja 2026., 13. svibnja 2026. i 16. srpnja 2026., kao i po 100,00 eura za zastupanje na ročištima od 03. travnja 2026. i 16. lipnja 2026., što ukupno s pripadajućim PDV-om iznosi 1.500,00 eura, a na što je valjalo nadodati trošak predujma plaćenog za vještačenje u iznosu od 500,00 eura te trošak sudskih pristojbi u iznosu od 39,82 eura za tužbu i 79,64 eura za presudu, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

20. Sud tužitelju nije dosudio trošak za sastav podneska od 17. ožujka 2026. jer je je tužitelj isprave koje je dostavio tim podneskom mogao dostaviti još uz tužbu, stoga ta radnja nije u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a bila potrebna radi vođenja parnice. Osim toga, sud nije tužitelju dosudio zatražene iznose za zastupanje na ročištima od 03 travnja 2026 i 16. lipnja 2026. iz razloga jer se radi o ročištima na kojima se sukladno Tbr. 9. Tarife raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa je za te radnje tužitelju dosuđen iznos od po 100,00 eura, te je slijedom svega navedenog odlučeno kao u izreci pod točkom II.

21. Kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, tako je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti odbijen i njegov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka, pa je i odlučeno kao u izreci pod točkom III.

22. O zateznoj kamati na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to počevši od 02. rujna 2026. pa do isplate.

U Imotskom, 02. rujna 2026.

Sudac

Mate Kukavica

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.