REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] R 5
Poslovni broj: Us I-63/2026-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja RČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Luka Šumberac (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Puli, Flanatička 16, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba UČ, radi starosne mirovine, 2. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/25-01/03073566189, URBROJ: 341-99-05/3-25-6208 od 10. studenoga 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: 140-02/25-01/03073566189, URBROJ: 341- 13-05/3-25-011198 od 16. srpnja 2025., u upravnom postupku pokrenutom na zahtjev tužitelja od 14. travnja 2025., tužitelju je priznato počevši od 2. svibnja 2025. pravo na starosnu mirovinu u svoti od 1.694,85 eura, u koju je uračunat i dodatak na mirovinu, uz ostale prateće odluke.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/25-01/03073566189, URBROJ: 341-99-05/3-25-6208 od 10. studenoga 2025., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.
3. Tužitelj u tužbi i na raspravi osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Dostava prvostupanjskog rješenja nije obavljena zakonito. Prvostupanjsko rješenje doneseno je 16. srpnja 2025., dakle nakon stupanja na snagu novog Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 96/25, u nastavku teksta: ZOMO/25). Tuženik pogrešno smatra da taj Zakon ovdje nije mjerodavan, pri čemu je tuženik pogrešno primijenio prijelaznu odredbu članka 174. stavka 1. navedenog Zakona, budući da ovdje ne može biti relevantna činjenica da je tužiteljev zahtjev podnesen 14. travnja 2025. godine. Pretjerano formalistička i doslovna primjena spomenute prijelazne zakonske odredbe dovodi do povrede prava jednakosti i zabrane diskriminacije. Uz to, prvostupanjsko rješenje doneseno je nakon roka propisanog Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). S obzirom na to da su javnopravna tijela primijenila Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u nastavku teksta: ZOMO/13), tužitelju su pogrešno i nepovoljnije utvrđeni vrijednosti bodovi, što je dovelo do pogrešno određene svote mirovine. Predlaže da Sud pri rješavanju ovog predmeta primijeni teleološko tumačenje, u skladu s ciljem i svrhom propisa. Tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (PDV uključen), uvećano za zatezne kamate.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporavanog rješenja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog upravnog spora.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 26. kolovoza 2026., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Među strankama je sporno pravno pitanje je li pri određivanju svote tužiteljeve starosne mirovine trebalo primijeniti odredbe ZOMO-a/13 ili ZOMO-a/25. Prvi je zakon na snazi bio do 30. lipnja 2025., dok je drugi na snagu stupio 1. srpnja 2025. godine.
8. Sud utvrđuje sljedeće:
8.1. Nesporno je da je tužitelj predmetni zahtjev podnio 14. travnja 2025., zatraživši priznavanje prava na starosnu mirovinu s danom 2. svibnja 2025. godine. Pri ispunjavanju pretpostavki za priznavanje tog prava, osigurani slučaj nastupio je 2. svibnja 2025., u vrijeme važenja ZOMO-a/13.
8.2. Prijelaznom odredbom članka 174. stavka 1. ZOMO-a/25 propisano je da će se postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja koji se ostvaruju do stupanja na snagu toga Zakona, kao i postupak za utvrđivanje mirovinskog staža pokrenut do stupanja na snagu toga Zakona završiti prema propisima koji su važili do tog dana.
8.3. Odredba članka 174. stavka 1. ZOMO-a/25 kogentna je, jasna i nedvosmislena. Njezina dosljedna primjena ne predstavlja pretjerani formalizam. Ustaljena je i dosljedna upravna i upravnosudska praksa da se takve prijelazne odredbe tumače onako kako su napisane. Ni jedna od ustaljenih tehnika pravnog tumačenja, pa ni ona teleološka, ne ukazuje da to da bi takve odluke trebalo tumačiti drukčije. U tom je pogledu posve jasna regulacijska namjera Hrvatskog sabora kao zakonodavca, u okviru njegove legislativne autonomije (članak 1. stavak 3., članak 2. stavak 4. podstavak 1., članak 71. i članak 81. podstavak 2. Ustava Republike Hrvatske).
8.4. Usto, takvo uređenje prijelaznog režima, koji primjenu propisa vezuje uz dan pokretanja upravnog postupka, uobičajen je ne samo na području mirovinskog osiguranja, nego i u drugim upravnim područjima. Na području upravnog prava iznimno su rijetke prijelazne zakonske odredbe koje primjenu novog zakona protežu i na započete postupke, čega ovdje nema. Povezano s time, tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja osnovano ističe da se na osigurane slučajeve do 30. lipnja 2025. primjenjuje ZOMO/13. Na koncu, u regulaciji obveznog mirovinskog osiguranja nije propisano opće pravilo primjene za stranku povoljnijeg propisa neovisno o tome koji je zakon mjerodavan u odnosnom slučaju.
8.5. Tuženikovim tumačenjem mjerodavnih pravnih normi tužitelji nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke u usporedivoj situaciji. U svjetlu zaštite od diskriminacije, skupina osiguranika usporediva s tužiteljem su osiguranici koji su zahtjev podnijeli za vrijeme važenja ZOMO-a/13 zatraživši priznavanje prava za vrijeme toga Zakona, a ne osiguranici koji su zahtjev podnijeli nakon stupanja na snagu ZOMO-a/25 i koji pravo iz mirovinskog osiguranja ostvaruju počevši od dana koji je obuhvaćen važenjem ZOMO-a/25. Podredno, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je pri odlučivanju o njegovu pravu postojala diskriminacija po nekoj od osnova propisanih člankom 1. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12 ), vezano uz članke 2. i 20. toga Zakona.
8.6. Činjenica da o zahtjevu stranke prvostupanjsko tijelo nije odlučilo u propisanom roku ne konstituira pravo stranke na primjenu zakona koji inače nije primjenjiv za rješavanje konkretne upravne stvari. U takvoj situaciji stranci su na raspolaganju instrumenti zaštite zbog šutnje uprave propisani ZUP-om.
8.7. Nema, dakle, valjane pravne osnove u prilog glavnoj tužiteljevoj tezi da je u predmetnom slučaju trebalo primijeniti ZOMO/25, a ne ZOMO/13. Nasuprot tome, javnopravna tijela pravilno su, zbog prethodno iznesenih razloga, ovdje primijenila ZOMO/13, na temelju članka 174. stavka 1. ZOMO-a/25.
9. Nadalje, prema članku 37. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ZOMO-a/13, pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik može steći kada ispuni uvjete za mirovinu, a nakon prestanka osiguranja ako tim Zakonom nije drukčije određeno.
10. U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i ostale mjerodavne odredbe ZOMO-a/13. Te su odredbe, stoga, tužitelju poznate.
11. Pod pretpostavkom da je ovdje trebalo primijeniti ZOMO/13, što je Sud i utvrdio, tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je svota tužiteljeve mirovine određena nepravilno.
12. Naposljetku, očito je da način provedbe dostave prvostupanjskog rješenja nije utjecao na pravo tužitelja na meritorno odlučivanje o njegovoj žalbi i o njegovoj tužbi. Stoga, čak i da je ta dostava bila neuredna, ne bi se radilo o postupovnoj manjkavosti koja utječe na rješavanje predmeta postupka, a time ni na ishod ovoga spora.
13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 2. rujna 2026.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetniku Luki Šumbercu, Pula, Flanatička 16
- Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A.
Mihanovića 3
