Posl.br. P-187/2024-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-ce EČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Jošku Sprčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217, zastupana po odvj. Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 21. travnja 2026.god. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, a objavljene dana 02. rujna 2026.god.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217, isplatiti tužitelju EČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 9.369,15 eura

(devettisućatristošezdesetdevet eura i petnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30.9.2015. koja se do 31.12.2022.g. obračunava po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva isplatu 9.206,08 eura (devettisućadvjestošest eura i osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30.9.2015. koja se do 31.12.2022.g. obračunava po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217, platiti tužitelju EČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dio troškova vještačenja u iznosu od 300,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, u roku 15 dana.

Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja.

IV. Odbija se prigovor radi prebijanja potraživanja kojim tuženik potražuje od tužitelja iznos od 19,80 eura.

Obrazloženje

1. 1.Tužiteljica navodi u tužbi da su ona kao korisnik kredita i prednik tuženika ("Volksbank" d.d.) kao kreditor zaključili dana 19. siječnja 2007. godine ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici iznos kredita utvrđen kao kunska protuvrijednost 86.000 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Dana 19.02.2016. tužiteljica i prednik tuženika ("Sberbank"d.d.) su sklopili Anex ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su kredit konvertirali na način da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u novčanoj valuti eur.

Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), predmetni Ugovor o kreditu je potrošački ugovor, te je ovdje tužitelj prema odredbama čl. 3. Zakona definiran kao potrošač, a ovdje tuženik je definiran kao trgovac.

1.2.Tužiteljica je predmetni Ugovor o kreditu zaključila na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o kreditu iz ponude tužene, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, uključujući i sporne odredbe o zaštitnoj (valutnoj) klauzuli kojom se glavnica ugovorenog iznosa kredita veže uz tečaj švicarskog franka. Tužiteljica nije dobila informacije o učestalosti promjene tečajeva svjetskih valuta, da valutu CHF ne štiti HNB, koje informacije su djelatnici tuženika trebali imati i podijeliti korisnicima. Dapače, djelatnici su skriveno ili izričito davali suprotne informacije klijentima i upućivali ih upravo na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu.

1.3.Tužitelj potražuje preplatu koja je nastala kod otplate, jer su se otplatni anuiteti povećavali zbog ugovorene valutne klauzule u valuti CHF, koja je unijeta u ugovor protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, tužitelj potražuje i preplatu koja je nastala kod mjesečnih otplata stoga što su se anuiteti povećavali i zbog povećanja kamatne stope. Prilikom konverzije tuženik je obračunao tužitelju veću nedospjelu glavnicu koju je tužitelj nadalje otplaćivao u eurima, a koja je trebala biti niža da ju je tuženik obračunao po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi obzirom na ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koja ništetnost tada još nije bila pravomoćno utvrđena.

1.4. Osim navedenog, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u sladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 9. travnja 2015., pod brojem Revt-249/14. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07. , 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

A sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj po naprijed navedenim osnovama (toč.1.1.) potražuje ukupni iznos od 18.575,21 eura.

2.1. Tuženik ne osporava da su ovdje parnične stranke sklopile ugovor o kreditu kako navodi tužitelj. Međutim, tužitelj je slobodno izabrao tuženika kao banku u kojoj će sklopiti ugovor o kreditu. Promjena tečaja strane valute tuženiku nije bila predvidiva, nije mogao znati kako će se kretati tečaj, niti je znao koliko će se mijenjati kamatna stopa. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu tuženiku bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

2.2. Provedena je konverzija kredita u kredit u eur valuti, što je tužitelj slobodno prihvatio. U slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev, tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeve tražbine, jer je u provedenoj konverziji utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 1.765,64 eura, a tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. Nakon provedenog vještačenja, tuženik je precizirao iznos radi prebijanja tražbine na iznos od 19,80 eura (na glavnoj raspravi, list 331).

2.3.Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Smatra da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza tužiteljeve imovine u imovinu tuženika jer je provedena konverzija ugovora o kreditu u ugovor koji su imali korisnici kredita u eurima, izjednačen njihov položaj s drugim korisnicima kredita i izračunate su razlike koje su umanjile novu otplatu. Iznosi prigovor zastare potraživanja i smatra da je zastarni rok tri godine za postavljanje kondemnatornog zahtjeva od dana plaćanja.

3.Tijekom dokaznog postupka proveden je uvid u Ugovor o kreditu (list 98-104spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (list 81-86), otplatni plan (21-27) ispitan je tužitelj kao stranka na okolnosti statusa potrošača i sklapanja ugovora i provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

4.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita i prednik tuženika, kao davatelj kredita sklopili 19. siječnja 2007.g. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 86.800,00CHF za kupnju stana, a tužiteljica se obvezala vratiti novac po otplatnom planu u roku 25 godina, u protuvrijednosti u kunama po valutnom tečaju na dan plaćanja.

6.Ispitana kao stranka, tužiteljica je izjavila da je kredit trebala za kupnju manjeg stana. U "Volksbank, d.d. joj je predložen kredit u CHF valuti sukladno njezinim financijskim mogućnostima. Ugovor je sastavila banka, nije znala za mogućnost pregovaranja. početni otplatni obrok bio je 2.100,00 kun, a narastao je na iznos od 5.000,0 kuna. Pojmovi valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nisu joj posebno objašnjavani u banci.

7.Ugovor o kreditu sklopila je tužiteljica kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

9. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu razlike nastale zbog povećanja otplatnih obroka uslijed ugovorene promjenjive kamatne stope koja je ugovorna odredba utvrđena ništavom u kolektivnom sporu potrošača protiv banaka na Trgovačkom sudu u Zagrebu i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. Tužba s kondemnatornim tužbenim zahtjevom koji se poziva na pravomoćno utvrđenje o ništavim odredbama iz oglednog spora je u ovome predmetu podnijeta 11.lipnja 2023., dakle, devet godina nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu. Vrhovni sud RH zauzeo je pravno stajalište da se kondemnatorni tužbeni zahtjevi mogu postaviti u zastarnom roku od 5 godina od pravomoćnog utvrđenja u tzv. kolektivnom sporu. Stoga ovaj sud drži da je glede dijela tužbenog zahtjeva kojim se potražuje razlika preplaćenih anuiteta s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope, a pravomoćnom presudom utvrđene ništavom kao ugovorna odredba, nastupila zastara prava na potraživanje, te je tužiteljica odbijena s ovim dijelom tužbenog zahtjeva, a koji uključujući potraživane zakonske kamate iznosi 3.344,80 eura. Također, tužiteljica je odbijena i sa zahtjevom na isplatu razlike glavnice, jer obzirom na dosuđujući dio isplate razlike po osnovi tečajnih promjena, sud drži da se radi o kumulaciji o potraživanju koje se makar i djelomično poklapa s potraživanjem razlike preplaćenih anuiteta. Naime, iz provedenog vještačenja i postavljenog tužbenog zahtjeva ne može se zaključiti je li bi dio ove razlike bio obuhvaćen zastarnim rokom, ako je izačunat po osnovi promjenjive kamatne stope. Dakle, sud ne može , prema postavljenom tužbenom zahtjevu oscijeniti osnovanost spomenutog potraživanja.

Stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio je presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je i Ustavni sud odlukom br.: U-III-4150/2019, U-III4388/2019, U-4389/2019, U-4390/2019, U-III-4396/19, U-III-4516/19, U-III4532/19 od 2.02.2021., odbio ustavne tužbe banaka protiv revizije VSRH broj Rev- 2221/2018.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo.

10.Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga je nesporno da predmetni ugovor u CHF valuti sadrži nepoštene i ništetne odredbe vezane uz ugovorenu valutnu klauzulu, a tužitelj nije bio informiran o svim rizicima prilikom sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu u CHF valuti.

11.U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu EČ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

12. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditima u CHF valuti pravomoćno je utvrđena dana 14. lipnja 2018., dakle, tek nakon provedene konverzije. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev-18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev - 2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Bez obzira što je predmetni kredit konvertiran, tuženik u konverziji nije vratio do tada preplatu zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

14.1. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, a po postavljenom tužbenom zahtjevu.

14.2.Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna valute CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja anuiteta, a koji dio tužbenog zahtjeva nije u zastari obzirom je 14. lipnja 2018.g. postala pravomoćnom odluka Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/1717 od 20.3.2018 o ništavosti ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima zbog ugovorene valutne klauzule u CHF valuti. Kako je tužba podnijeta 11. lipnja 2023., to nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO) i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022.

14.3. Tuženik ima pravo na uračunavanje preplate koju je priznao tužitelju na dan konverzije, jer bi u protivnom tužitelj ostvario benefit ostvaren priznatom preplatom i benefit ostvaren izračunom banke.

15.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Sud je Nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale.

16. U nalazu i mišljenju vještak utvrđuje da je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan isplate kredita u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 2.ožujka 2007. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015., ukupno 8.189,88 eura. Nakon izračuna vještaka, zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose od 2.898,48 eura, sud je oduzeo priznatu preplatu u konverziji u iznosu od 1.719,21eura, uslijed čega je preostali iznos za isplatu tužiteljici 9.369,15 eura.

Vještak je izračunao i preplatu s osnova ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (od 2.162,83 eura), zakonske zatezne kamate na istu (od1.181,98 eura) razliku glavnice (od 5.861,26 eura), a koji zahtjevi su odbijeni u ukupnom iznosu od 9.206,08 eura. Također je odbijen prigovor radi prebijanja tražbine konačno postavljen na iznos od 19,80 eura, jer nije vidljiv osnovani razlog za isto potraživanje. Tijekom prethodnog postupka, postavljen je u prigovoru radi prebijanja iznos preplate prilikom konverzije, a koji je sud uračunao unutar dosuđenog iznosa isplate tužiteljici.

Temeljem provedenog vještačenja, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev, a sve sukladno čl. 190.a Zakona o parničnom postupku, koji je sud djelomično prihvatio.

16. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja teče od dana konverzije.

Odluka o visini stope zatezne kamate određena je sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

17. Kako su stranke uspjele u ovome sporu u približno jednakim dijelovima, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku, odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja. Kako su troškovi vještačenja u iznosu od 600,00 eura bili neophodni za rješavanje predmeta spora, a predujmila ih je tužiteljica, to se obvezuje tuženik naknaditi joj polovicu troška vještačenja.

18. Temeljem iznjetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 2.rujna 2026.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika