REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2812/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-137/2026-2 od 25. ožujka 2026., kojom je potvrđena presuda i rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1199/2025-9 od 15. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-137/2026-2 od 25. ožujka 2026., kojom je potvrđena presuda i rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1199/2025-9 od 15. siječnja 2026.
2. Prijedlog je podnesen pozivom na čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25
- dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja predlagatelj smatra važnim za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava iz Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98-službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00-službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01-službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01-službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 85/10-službeni pročišćeni tekst – dalje: Ustav) i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine
– Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).
3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
4. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije nije osnovan.
5. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja sljedeća pitanja:
„i. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) ako banka potrošaču nije specificirala strukturu tog troška?
ii. Jesu li odredbe člana 1066. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996,112/1999, 88/2001, 35/2005) i članka 173. Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/2002) valjani pravni temelj za ugovaranje odredbe ugovora o kreditu na osnovi koje banka prije isplate kredita ima pravo naplatiti potrošaču troškove obrade kredita u postotnom iznosu glavnice?
iii. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, neodređena i neodrediva ugovorna odredba?
iv. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ukoliko iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste?
v. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360. i 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?“.
6. Polazeći od odredbi čl. 385.a i čl. 387. ZPP pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, glede prva tri postavljena pitanja valja reći da prvo pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da su nižestupanjski sudovi općenito ocijenili nepoštenim odredbe ugovora o kreditu kojima se ugovara naknada za obradu kredita. Naime, iz obrazloženja pobijanih odluka jasno proizlazi da je sud cijenio okolnosti konkretnog slučaja i na temelju toga utvrdio ništetnom odredbu o naknadi za obradu kredita pa samim time se radi o pitanju na koje odgovor ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Drugo postavljeno pitanje također nije važno, jer se ništetnost utvrdila u okolnostima pregovaranja odnosno izostanka pregovora o takvoj odredbi u konkretnom slučaju. Treće postavljeno pitanje problematizira neodređenost i neodredivost ugovorne odredbe, pa tako postavljeno pitanje ne može utjecati na odluku u konkretnom sporu.
7. Četvrto postavljeno pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da je utvrđenje nižestupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba tužitelju bila razumljiva i da je tužitelj obaviješten o njezinim učincima, pa to pitanje također nema utjecaja na odluku u sporu.
8. U pogledu petog postavljenog pitanja, a kojim se propituje mogućnost primjene pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. na situacije kada bi zastara već nastupila do 30. siječnja 2020. valja istaći da je drugostupanjski sud izrazio samostalno pravno shvaćanje da zastara restitucijskog zahtjeva nije nastupila pa niti to pitanje, tako kako je postavljeno, nema utjecaj na odluku u sporu.
9. Slijedom navedenog nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, radi čega je valjalo primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci pod toč. I.
10. Tuženik navodima iznesenim u prijedlogu nije učinio vjerojatnim da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Naime, nižestupanjske odluke su obrazložene i ne mogu se, po ocjeni ovoga suda, smatrati arbitrarnim niti očito nerazumnim, pa slijedom toga tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
11. Valja tome dodati da pozivanje tuženika na neobrazlaganje u pogledu usklađenosti sporne ugovorne odredbe u smislu čl. 1066. st. 2. ZOO i čl. 173. Zakona o bankama ne predstavlja takvu povredu, niti na razini vjerojatnosti, a obzirom na ranije navode, pri čemu je jasno shvaćanje nižestupanjskih sudova o potrebi određivanja obveze koje proizlaze iz ugovorne odredbe već prilikom ugovaranja te odredbe. Treba dodati da je identično shvaćanje sud zauzeo u odluci Revd-1081/2024 od 11. lipnja 2024. i dr.
12. Stoga u dijelu u kojem se prijedlog za dopuštenje temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP riješiti kao u toč. II. izreke.
Zagreb 1. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
