REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3543/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Atlantic Grupa d.d., iz Zagreba, Miramarska 23, OIB: 71149912416, kojeg zastupa punomoćnik Dominiko Žugaj, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri iz Zagreba, protiv tuženice UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovnog broja Gž - 67/2024-2 od 29. siječnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5889/2020-27 od 21. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavila pravna pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu, a koja glase (pritom se napominje da numeracija pitanja dolje navedena ne korespondira u cijelosti sa numeracijom koja je navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije, jer je u tom prijedlogu numeracija ponavljajuća i nedosljedna):

„1. Je li sud u primjeni čl.8. ZPP-a ovlašten, ukoliko ne može sa sigurnošću utvrditi određenu činjenicu, o postojanju te činjenice zaključivati procjenjujući vjerojatnost njezinog postojanja ili je u tom slučaju dužan primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz čl.221.a ZPP-a?

2. Obvezuje li čl.221.a ZPP-a sud da činjenicu za koju stranka koja se na nju poziva nije bila kadra pružiti dovoljno dokaznih sredstava, uzme kao nedokazanu u postupku ili je suprotna parnična stranka dužna dokazivati nepostojanje te činjenice («negativnu činjenicu»)?

3. Može li sud u primjeni čl.8. ZPP-a određene dokaze i dokazna sredstva smatrati nužnima za dokazivanje neke činjenice kao isključivo podobnima (npr. pisanu potvrdu), a zanemariti ostale dokaze kao neprikladne za dokazivanje?

4. Je li presuda nepravilna ukoliko sud nije izveo dokaz stranke predložen upravo radi utvrđenja činjenice koja je odlučna za donošenje odluke u postupku, pri čemu za takvo svoje postupanje sud nije naveo nikakvo obrazloženje?

5. Je li sud kada u presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku u smislu čl.369.st.1. ZPP-a počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a? 6. Je li drugostupanjski sud ovlašten utvrditi žalbene navode neosnovanima, a bez da je iz obrazloženja presude jasno vidljivo na koje žalbene navode se obrazloženje drugostupanjske odluke odnosi?

7. Je li prvostupanjski sud primjenjujući odredbu 220.st.2. ZPP-a ovlašten odbiti dokazne prijedloge stranke predložene upravo radi utvrđivanja činjenica za koje u obrazloženju presude smatra odlučujućima za svoju odluku?

8. Je li sud kada u presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku u smislu čl.369.st.1. ZPP-a počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a? 9. Je li drugostupanjski sud ovlašten utvrditi žalbene navode neosnovanima, a bez da je iz obrazloženja presude jasno i nedvojbeno vidljivo da je prilikom donošenja odluke o žalbi pažljivo razmotrio i obrazloženo odgovorio na sve žalbene navode? 10. Je li onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, ima pravo zahtijevati vraćanje, ako je nije zadržao pravo na povrat, i ako nije platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga nije zavisila od ispunjenja uvjeta?

11. Je li značenje prinude u smislu citirane odredbe čl.1112. ZOO/05 (ranije čl.211. ZOO/19) ima postupanje kojim se ugrožava život, tijelo ili neko drugo značajno dobro osobe prema kojoj se vrši prinuda, odnosno njoj bliske osobe, ili tek pokretanje sudskog postupka kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi.

12. Je li izbjegavanje vođenja ovršnog postupka ujedno i izbjegavanje prisile, tj., da li se prisilom smatra sudski spor ili fizička sila?

13. Računa li se tijek početka zastare i općeg petogodišnjeg zastarnog roka kod instituta stjecanja bez osnove od trenutka kada je pošteni stjecatelj stekao imovinu, ili od trenutka od kada je osoba čija je imovina prešla u imovinu druge osobe stekla pravo zahtijevati povrat te imovine?“.

1.2. Uz to se pozvala i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija).

2. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.1. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 , 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.2. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.

3. Ovaj sud je prijedloge razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP

4. U prijedlogu za dopuštenje revizije je određeno postavljeno trinaest pravnih pitanja i izneseni su određeni razlozi važnosti, međutim, prema ocjeni ovoga suda, odluke viših sudova koji se u prijedlogu navode kao razlozi važnosti postavljenih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni li za razvoj prava nisu odgovarajući razlozi važnosti postavljenim pitanjima, niti se radi o važnim pitanjima u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

5. Naime, nižestupanjski sudovi obvezali su tuženicu na plaćanje utuženog iznosa na temelju utvrđenja da je tužitelj izvršio plaćanje imajući svijest o tome da je u obvezi platiti tražbinu, s obzirom da je tužitelj prema rješenju Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga uplatio tuženici iznos, da je tužitelj je postupio prema navedenom ovršnom rješenju i platio tuženici ovdje utuženi iznos, da je to rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poništeno i postupak obustavljen, zbog čega da je otpala pravna osnova na temelju koje je tužitelj bio dužan platiti tuženici, te je uplaćeni iznos od strane tuženice stečen temeljem osnove koja je naknadno otpala, pa je tužbeni zahtjev za povrat navedenog iznosa ocijenjen osnovanim pozivom na odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 126/21 - dalje: ZOO), na koji iznos su dosuđene i zatezne kamate od dana utuženja.

6. U pogledu pravnih pitanja gore naznačenih pod 1. do 9., tuženica nije iznijela valjane razloge važnosti tih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava, odnosno obrazložila na koji bi način odgovori na postavljena pitanja bili relevantni za ovaj predmet i za osiguranje jedinstvene primjene prava te ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava.

7. U odnosu na navedena pitanja, ističe se i to da tuženica u odnosu na ta pitanja polazi od pogrešnih pretpostavki o primjeni čl. 8., čl. 221.a, čl. 369. st. 1. čl. 220. st. 2. i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, pa u nedostatku argumenata i nezadovoljna neuspjehom u parnici sada tvrdi da drugostupanjski sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku, što nije točno jer je drugostupanjski sud (jednako kao i prvostupanjski) dao jasne razloge za svoju odluku; valjano je obrazložio zašto smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Sudska praksa (odluke) koje je tuženica dostavila uz prijedlog za dopuštenje revizije, a na koje se poziva uz gore navedena pitanja, nije primjenjiva na ovaj postupak jer se ne radi o istim činjeničnim niti pravnim situacijama pa pravno shvaćanje koje je izraženo u tim odlukama nije dano u pravnoj situaciji usporedivoj s ovopredmetnom.

9. U odnosu na pravna pitanja gore naznačenih pod 10., 11. i 12., ističe se da tuženica polazi od pogrešne pretpostavke i neutvrđene (nedokazane) tvrdnje da je tužitelj izvršio isplatu tuženici znajući da nije dužan platiti, zanemarujući činjenicu da je tužitelj platio temeljem ovršnog rješenja HANFA-e, kao i činjenicu da je svatko dužan postupiti po pravomoćnom odnosno ovršnom rješenju ili presudi. U odnosu na navedeno i drugostupanjski i prvostupanjski sud dali su valjane razloge zbog kojih nisu prihvatili ove argumente tuženice, a ti razlozi su u potpunosti u skladu sa sudskom praksom koja je po ovom pitanju u potpunosti ujednačena. Prihvaćanje navoda tuženice da tužitelj nije bio dužan postupiti po Rješenju HANFA-e, odnosno prihvaćanje navoda da ovršno rješenje ne obvezuje osobu na koju se isto odnosi, dovelo bi do prihvaćanja stajališta da se ne treba postupati po ovršnim rješenjima državnih tijela što oduzima legitimitet državnih tijela te dovodi u pitanje samu svrhu instituta ovršnosti. Stoga, niti ova pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tim više je što praksa koju tuženica dostavlja i predstavlja kao razlog važnosti tih pitanja za osiguranje jedins tvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava, s obzirom na činjeničnopravni supstrat i pravni kontekst, potpuno neprimjenjiva na ovaj, konkretan predmet.

10. Osim toga, tuženica u pravnim pitanjima gore naznačenima pod 11. i 12. problematizira kvalifikaciju pojma „prinude“ odnosno „prisile“, no što je u potpunosti nevažno za odluku u ovome sporu, jer pravo shvaćanje nižestupanjskih sudova se ni ne temelji na kvalifikaciji prinude ili prisile prilikom isplate (tuženici) sada potraživanog novčanog iznosa.

11. U odnosu na pravno pitanje gore naznačeno pod 13. ističe se da tuženica nije obrazložila na koji način bi odgovor na to postavljeno pitanje bio relevantan za ovaj predmet, a osim toga u tom dijelu shvaćanje izneseno u pobijanoj odluci ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda te ni u tom smislu (dostavljenim poredbenim odlukama viših sudova) nisu dokazani razlozi važnosti tog pravnog prianja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava.

12. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je podnesen zbog pravnih pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. I.).

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP

13. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tuženice; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tuženica nije imala pravično suđenje i s tim povezano pravo na djelotvoran pravni lijek.

14. Osim toga, ovaj sud primjećuje da tuženica svoje navode o povredi tih temeljnih ljudskih prava zapravo sadržajno i konkretno ne obrazlaže, već samo paušalno citira isječke iz nekoliko odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa se sud niti ne može upuštati (uzeti u obzir) u ocjenu takvih, neobrazloženih navoda.

15. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se njime poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. II.).

Zagreb, 1. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug