Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1045/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Larise Gačanin kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Ivanu Adžiću , odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6892/2024 od 05. lipnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 01. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6892/2024 od 05. lipnja 2026. u toč. I) izreke i u dijelu toč. II) izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 307,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržane u toč. II) izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6892/2024 od 05. lipnja 2026. preko iznosa od 324,52 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška preko iznosa od 324,52 eura, za iznos od 900,02 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu od 08.09.2006., broj Ugovora: [broj kredita], zaključenog između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da tužiteljici na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 307,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11.09.2006. do isplate, kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže tužbu odbaciti, odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je tužiteljica vodila spor radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope i tečajne razlike u lipnju 2019., pa da je već tada imala saznanje o ništetnosti i predmetne ugovorne odredbe zbog čega da od tada treba računati zastrani rok. Navodi da tužiteljica nije aktivno legitimirana potraživati utuženo potraživanje u cijelosti, već samo u 1/2 dijela, obzirom da je kredit plaćan iz zajedničke bračne imovine, pa da preostalih 1/2 dijela pripada njenom suprugu. Navodi da je vrijednost predmeta spora pogrešno utvrđena jer da tužbeni zahtjev glasi na isplatu i utvrđenje ništetnosti, međutim kako da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, to da nije logično da je vrijednost deklaratornog zahtjeva u odnosu na vrijednosti predmeta spora, označen i cijenjen u iznosu koji višestruko premašuje iznos kojeg tužiteljica potražuje za isplatu. Navodi da je kondemnatorni dio u zastari, pa da je postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev trebalo odbaciti zbog pomanjkanja pravnog interesa. Navodi da predmetna odredba nije ništetna, već da se radi o dozvoljenim ugovornim uglavcima, da se radi o odredbi koja je bila jasna, uočljiva i lako razumljiva, da se o njoj pregovaralo, da je tužiteljica na tu odredbu pristala, da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ta odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, posebno stoga što da se radilo o neznatnom iznosu u odnosu na iznos kredita. Navodi da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno ustavno načelo ravnopravnosti građana i načelo pravičnosti, da je u konkretnom slučaju došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti, pa da se ništetnost više ne može isticati, te da se na predmetni ugovor koji je zaključen 2006. ne primjenjuje Direktiva 93/13 jer da se ista primjenjuje na ugovore koji su zaključeni nakon pristupanja RH u Uniju ( 01.07.2013. ) posljedično čemu da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je prigovorio statusu tužiteljice kao potrošača, a u svezi čega da je izostalo obrazloženje prvostupanjskog suda. Osporava i odluku o trošku jer da nisu svi dosuđeni troškovi bili nužni za vođenje postupka, posebno podnesci i trošak pristupa ročištu za objavu presude.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 08.09.2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke, a koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ( tzv. ulaznu naknadu ), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da se predmetnim ugovorom o kreditu tuženik kao davatelj kredita obvezao tužiteljici kao korisnici kredita isplatiti kredit od 33.184,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je iz toč. 11.3. predmetnog ugovora vidljivo da se prilikom obrade kredita jednokratno naplaćuje 1,50 % od iznosa kredita naknada, tzv. ulazna naknada prilikom prvog korištenja kredita,

- da visina utužene naknade nije sporna,

- da iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud prihvaća istinitim, životnim i logičnim, proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega da tužiteljica kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj,

- da tijekom postupka, tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja tužiteljičinog zahtjeva, kao niti koje je to troškove imao prilikom ugovaranja kredita, niti da je o tome obavijestio tužiteljicu,

- da iz navedenog proizlazi da je tuženik proizvoljno odredio visinu ulazne naknade, a o kojoj se nije pregovaralo,

- da stoga predmetni ugovor treba tumačiti primjenom čl. 320. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) u korist tužiteljice obzirom da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana tj. tuženik pri čemu tužiteljica nije mogao pregovarati,

- da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik da je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što da je suprotno čl. 247. ZOO-a,

- da se na konkretni slučaj primjenjuje i Direktiva 93/13 EEZ od 05.04.1993. prema kojoj da u slučaju ugovora kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, iste moraju biti jasne i razumljive,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništene odredbe ugovora, a kojem prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora zbog čega da zastara još nije ni počela teći.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) u svezi s čl. 4. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev, dok odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Međutim osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prilikom donošenja odluke o trošku prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo čime je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika u svezi odluke o glavnoj stvari ističe se slijedeće.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 08.09.2006. ) bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

14. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

15. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 11.3. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,50% od iznosa kredita iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

18. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužiteljici i ista je bila jasno sastavljena, te joj je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

19. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

20. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njihovoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

25. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njena obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj ica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazum ljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelj icu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 11.3. ugovora o kreditu očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini ugovorene naknade od 1,50% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

29. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

30. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita i osiguranju kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužitelj icom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a što isti nije dokazao, niti je na okolnosti predložio bilo kakve dokaze. Stoga su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

31. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

32. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

33. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO- a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužiteljice na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski. Obzirom na navedeno zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

35. Pri tom žalbeni razlozi da je tužiteljica još 2019., odnosno u vrijeme vođenja spora radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, imala saznanja o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe nisu osnovani iz razloga što predmetna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi nije bila predmetom kolektivnog spora.

36. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

37. Neosnovni su žalbeni navodi u svezi statusa tužiteljice kao potrošača. Naime, prema odredbama ZZP/03 i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

38. U konkretnom slučaju tužiteljica se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarira la kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz njenog iskaza, kao i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužiteljica kao fizička osoba koristila dobiveni kredit za kupnju vozila, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica istog zaključila kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imala svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljice ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da svrha i cilj sklapanja predmetnog ugovora nije bila u zadovoljavanja tužiteljičinih privatnih potrošačkih potreba.

39. Neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

40. Pri tom okolnost što je ugovor o kreditu ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužitelju odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF ( stav VS RH, Revd - 4381/2022 od 22.11. 2022.).

41. U odnosu na žalbeni navode o retroaktivnoj primjeni Direktive 93/13 valja istaknuti da je nesporno Republika Hrvatska pristupila Europskoj Uniji tek s učinkom od 01.07.2013., kao i da je nesporno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 od 05.04.1993. propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih, zakonskih ili regulatornih odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice i sl. ne podliježu odredbama ove Direktive. Međutim, imajući u vidu vrijeme pokretanja spora u kojem je tražena zaštita interesa potrošača, kao i razdoblje na koje se odnosi i traži zaštita interesa potrošača u ovom konkretnom sporu (ugovor o kreditu sklopljen je 2007.), primjenjuje se dakle, nacionalno, hrvatsko pravo, odnosno ZZP/03, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Direktive vijeća 93/13 i prakse suda Europske unije).

42. Štoviše i sam se tuženik tijekom postupka, pa i u žalbi pozivao upravo na navedenu Direktivu 93/13, pa su žalbeni navodi u tom smislu kontradiktorni.

43. U odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor solemnizian ističe se da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik nije mogao tužiteljicu informirati o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne ugovorene naknade i njenoj svrsi jer ti parametri nisu niti bili navedeni u ugovoru. Stoga su žalbeni navodi i u tom smislu neosnovani.

44. Konačno u odnosu na žalbene navode u svezi plaćanja anuiteta kredita iz sredstva zajedničke imovine tužiteljice i njenog supružnika valja istaknuti da je tužiteljica kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata kredita, aktivno legitimirana zahtijevati restituciju na temelju ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije od utjecaja tko je i iz kojih sredstva vršio uplate u svrhu povrata kredita jer su te uplate izvršene na ime obveze tužiteljice za otplatu kredita.

45. Slijedom navedenog, a kako u konkretnom predmetu nije utvrđeno da bi tuženiku tijekom prvostupanjskog postupka, zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje kao temeljno pravo zajamčeno Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, to nisu niti osnovani žalbeni navodi u tom smislu.

46. U odnosu na žalbene navode stranaka u svezi odluke o trošku ističe se slijedeće.

47. Iz stanja u spisu proizlazi:

- da je tužiteljica u tužbi postavila deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni na isplatu iznosa od 307,09 eura, te je označila vrijednost predmeta spora od 1.634,32 eura,

- da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta jer da se radi o sporu za isplatom, pa da bi vrijednost predmeta spora trebala iznositi 307,09 eura,

- da je prvostupanjski sud prihvatio označenu vrijednost predmeta spora u tužbi ( 1.634,32 eura ), te je prema istoj primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa ) dosudio tužiteljici trošak postupka.

48. U konkretnom slučaju tužiteljica je istaknula deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 307,09 eura, a koji joj je i dosuđen. Obzirom da o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju, to taj zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu, te se po stavu ovog suda ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga u situaciji kao što je konkretna, kada se i zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te kada su usmjereni na ostvarenje istog cilja, (uspostave restitucije i dovođenje tužiteljice kao potrošača u onaj imovinski položaj kao da ništetne ugovorne odredbe nema uz provođenje istih dokaza) a kada visina određene vrijednosti predmeta spora nije od utjecaja na stvarnu nadležnost, sastav suda ili pravo na pravni lijek, već isključivo na pravo na naknadu parničnog troška, tada ne postoje razlozi koji bi opravdavali isticanje vrijednosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u iznosu višem od vrijednosti samog restitucijskog zahtjeva. Štoviše prema odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a sud, stranke i drugi sudionici postupka moraju nastojati da se postupak provede, između ostalog i sa što manje troškova, a sud je dužan onemoguć iti svaku zlouporabu prava u postupku.

49. Slijedom navedenog, a kako je u konkretnom slučaju tužiteljica vrijednost zahtjeva za utvrđenjem istakla u znatno višem iznosu od samog zahtjeva za restituciju, iako ne postoje nikakve posebnosti tih zahtjeva u pitanju ostvarenja konačne pravne zaštite, tada takvo njeno postupanje, po ocjeni ovoga suda, ne može biti od utjecaja na visinu parničnog troška kojeg joj je u obvezi naknaditi tuženik kao stranka koja je izgubila parnicu.

50. Stoga je pogrešno prvostupanjski sud prihvatio vrijednost predmeta spora označene u tužbi posljedično čemu je pogrešno prilikom obračuna troškova primijenio Tarifu.

51. Obzirom na navedeno tužiteljici primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. u svezi sa Tarifom pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura, za sastav podneska od 13.08.2025. u iznosu od 50,00 eura, za zastupanje na ročištima 15.01.2026. i 21.04.2026. od po 50,00 eura, te pristup na ročište za objavu presude od 25,00 eura, PDV u iznosu od 56,25 eura, te sudska pristojba na tužbu prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ( NN 37/23 ) u iznosu od 13,27 eura i na presudu od 30,00 eura ( NN 50/26 ), odnosno ukupno iznos od 324,52 eura.

52. U odnosu na žalbene navode ističe se da je tužiteljici pravilno dosuđen trošak sastava podneska od 13.08.2025. kojim se ista očitovala na navode iz odgovora na tužbu kao i trošak pristupa na ročište za objavu jer se radi o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice.

53. U odnosu na žalbene navode ističe se da prema odredbi čl. 335. ZPP -a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 ), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( NN Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP -a ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

54. Obzirom na navedeno primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I) izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u toč. II) izreke ove presude.

55. Budući da tuženik u žalbenom postupku nije uspio u pogledu odluke o glavnoj stvari, već je uspio samo u odnosu na odluku o trošku, a u svezi čega nisu nastali posebni troškovi, to mu primjenom odredbe čl. 166. ZPP-a nije priznat žalbeni trošak, pa je odlučeno u toč. III) izreke ove presude.

U Rijeci, 01. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Larisa Gačanin