REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] Š 5
Poslovni broj: Us I-2243/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Ivana Lubine, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljice ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi povrata poreza, 1. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/24- 01/49, URBROJ: 513-04-25-2 od 25. srpnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija, KLASA: UP/I-416-02/24-04/8, URBROJ: 513-07-08-02-24-1 od 6. ožujka 2024., odbijen je zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog poreza na dodanu vrijednost.
2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu, a koja je odbijena rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-19/24-01/49, URBROJ: 513-04-25-2 od 25. srpnja 2025.
3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnom, da ona nije porezni obveznik, zbog čega je prvostupanjskom tijelu podnijela zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV), a koji javnopravna tijela nisu usvojila, pri čemu su se pogrešno pozvala na odbitak pretporeza te obrazlagala da tužiteljica nema to pravo za svoje privatne potrebe. Tužiteljica se poziva na odredbu članka 6. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23. , dalje: ZPDV), sukladno kojem da nije porezni obveznik poreza na dodanu vrijednost, zbog čega da nije niti upisana u registar poreznih obveznika. Nadalje, smatra spornom tvrdnju tuženika da se njezinom predmetnom zahtjevu ne može udovoljiti i iz razloga što odredbe ZPDV-a ne uređuju mogućnost povrata PDV-a "običnom" građaninu- fizičkoj osobi, jer da takav nedostatak ne može biti razlog odbijanja njezinog zahtjeva za povrat PDV-a. Osim toga, navodi i da je sam tuženik u osporenom rješenju naveo da ona nije porezni obveznik PDV-a. Nadalje, smatra da su tako provedenim postupkom i donesenim rješenjima povrijeđena njezina prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika od 25. srpnja 2025., da utvrdi pravnu osnovu njezinog zahtjeva za povrat PDV-a, donese rješenje kojim se prihvaća njezin zahtjev te naloži tuženiku povrat iznosa od 443,96 eura. Tužiteljica potražuje naknadu troškova ovog spora.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz osporenog rješenja od 25. srpnja 2026. iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. U tijeku spora održana je rasprava 25. kolovoza 2026. kako bi se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. i 39/26, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu.
6. Nesporno je da je tužiteljica podnijela zahtjev prvostupanjskom tijelu za povrat plaćenog PDV-a, koje tijelo je takav zahtjev odbilo, iz razloga što, u bitnom, zakonom nije propisana mogućnost povrata plaćenog PDV-a građaninu, fizičkoj osobi. Nesporno je i da je tuženik odbio žalbu tužiteljice protiv tog rješenja, no sporno je, je li takva odluka tuženika zakonita.
7. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora i u spisu upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio. Druge dokaze Sud nije izveo iz razloga što su se odlučne činjenice za odluku u ovom sporu mogle utvrditi uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora i upravnog postupka.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Odredbom članka 6. stavka 1. ZPDV-a propisano je da je »porezni obveznik« u smislu ovoga Zakona svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti. Stavkom 2. istog članka propisano je da je »gospodarska djelatnost« u smislu stavka 1. ovoga članka svaka djelatnost proizvođača, trgovaca ili osoba koje obavljaju usluge, uključujući rudarske i poljoprivredne djelatnosti te djelatnosti slobodnih zanimanja. Gospodarskom djelatnošću smatra se i iskorištavanje materijalne ili nematerijalne imovine u svrhu trajnog ostvarivanja prihoda.
10. Odredbom članka 66. stavka 1. ZPDV-a propisano je da porezni obveznik koji u razdoblju oporezivanja ima pravo na odbitak pretporeza, čiji je iznos veći od njegove porezne obveze, ima pravo na povrat te razlike ili može iznos preplaćenog PDV-a prenijeti u sljedeće razdoblje oporezivanja.
11. S obzirom da je status tužiteljice tuženik utvrdio uvidom u informacijski sustav Porezne uprave te da pravilnost njegova utvrđenja tužiteljica niti ne spori, ocjena je Suda da je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da tužiteljica ne obavlja gospodarsku djelatnost, zbog čega i nije upisana u registar poreznih obveznika na temelju obavljanja neke gospodarske djelatnosti, odnosno da ona postoji isključivo kao građanin, fizička osoba. Nadalje, s obzirom na prethodno navedeno, zakonito je tuženik utvrdio da se citirana odredba članka 6. ZPDV-a ne primjenjuje na tužiteljicu, iz razloga što navedena odredba utvrđuje porezne obveznike s obzirom na gospodarsku djelatnost koju obavljaju, a što nesporno nije slučaj kod tužiteljice.
12. Nadalje, budući da glava XII. ZPDV-a te odredba članka 66. stavka 1. tog zakona pitanje povrata plaćanja PDV-a određuju s obzirom na pravo poreznog obveznika na odbitak pretporeza, pravilno je tuženik spornom pitanju povrata PDV-a u ovoj pravnoj stvari pristupio s te točke, ispitujući jesu li ispunjene sve pretpostavke za odbitak pretporeza propisane ZPDV-om. S obzirom da navedeni zakon ne propisuje mogućnost odbitka pretporeza za privatne potrebe, zakonito je tuženik utvrdio da tužiteljica nema pravo na odbitak pretporeza, a s obzirom da je privatna potrošnja krajnja potrošnja i da je tužiteljica krajnji potrošač te je, kao takva, dužna platiti PDV, odnosno porez koji se naplaćuje na konačnu vrijednost koja je dodana proizvodu. Pored toga, zakonito je prvostupanjsko tijelo obrazložilo da je pored članka 66. ZPDV- a kojim je propisan povrat PDV-a po poreznoj prijavi, naveo da je člankom 67. ZPDV- a propisan način ostvarivanja povrata PDV-a obveznicima koji nemaju sjedište na području Europske unije, člankom 68. istog zakona da je uređen način ostvarivanja povrata PDV-a poreznim obveznicima sa sjedištem u drugoj državi članici te da je člankom 74. istog zakona propisan način ostvarivanja prava na povrat PDV-a tuzemnim poreznim obveznicima u drugim državama članicama, a sukladno kojima nije moguće usvojiti predmetni zahtjev tužiteljice. Dakle, s obzirom na navedeno, pravilan je i zakonit zaključak javnopravnih tijela da zakonodavac niti jednom odredbom nije propisao mogućnost povrata PDV-a građaninu, fizičkoj osobi, odnosno bilo kojoj osobi koja nije porezni obveznik u smislu odredbe članka 6. stavka 1. ZPDV- a, zbog čega, u konačnici, nije moguće usvojiti predmetni zahtjev tužiteljice.
13. S obzirom da su osporena rješenja donesena u pravilno provedenom postupku, da su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, ocjena je Suda da nije osnovan tužbeni navod da su osporenim rješenjima povrijeđena tužiteljičina ustavna prava te prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
14. Slijedom navedenog, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.
15. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
U Rijeci 1. rujna 2026.
Sudac
Vedran Juričić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dostaviti:
- tužiteljici ZC, [adresa],
- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5
