Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: Px-6/2014-199

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Dr. LAlle2, Savezna Republika Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici Mijo Jeličić i Darko Medak, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. iz Splita, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 9. srpnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Darka Medaka i Mije Jeličića te punomoćnice tuženika JČ, na ročištu za objavu presude, dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

a) "Dužna je tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju LČ kamatu u valuti glavnog duga po stopi od 12 % godišnje koja se obračunava mjesečno konformnom stopom zajedno s glavnicom čini osnovicu za obračun kamata u slijedećem mjesecu sve do isplate na iznos od 811.174,85 USD koja teče od 6. ožujka 1994. do 31. prosinca 2004., a od 1. siječnja 2005. godine razliku kamata između ugovorenog iznosa od 12 % godišnje u valuti glavnog duga i dosuđene kamate po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju , sve do isplate."

b) u dijelu kojim je pod točkom II petita na iznos glavnice od 868.825,15 USD tražena ugovorna kamata kao razlika kamata između kamate po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju, do tražene ugovorene kamate od 12 %.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužna je tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju LČ iznos od 868.825,15 USD s kamatom u valuti glavnog duga po stopi koju plaćaju banke u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge po viđenju."

III. Nalaže se tužitelju LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, na ime troškova ovog postupka iznos od 393.878,65 EUR.

Obrazloženje

1. Pred ovim sudom, među strankama navedenima u uvodu, u tijeku je parnični postupak radi isplate, iniciran tužbom podnesenom dana 20. svibnja 1994.. U tužbi se u bitnome navodi da je tužitelj kod tuženika vlasnik deviznog računa broj 7272-0840- 9-20-175-98806-7. Tužitelj da je petnaestak godina značajni štediša tuženika te je s tuženikom uvijek zaključivao posebne aranžmane i dobivao posebne kamate obzirom na veličinu svojih uloga.

1.2. Ugovorom o deviznoj štednji od 11. rujna 1990. priznata mu je kamata od 10 %, ugovorom od 13. lipnja 1991 priznata mu je kamata od 11 %, ugovorom od 28. kolovoza 1991. priznata mu je kamata od 12 % te ugovorom od 6. listopada 1993. priznata mu je kamata od 12 % godišnje. Ugovori su uvijek vrijedili za period od trećeg mjeseca predmetne godine do trećeg mjeseca naredne godine. Štednja sa glavnicom od 1.417.000,00 USD da je bila vrlo značajna za tuženika.

1.3. Nakon Uredbi o preuzimanju deviznih depozita građana kod banaka u javno dug RH / Narodne novine broj 71/91 od 23. prosinca 1991., tuženik je, respektirajući veliku i dugogodišnju štednju, ponovno stavio devizna sredstva tužitelju na raspolaganje. Ne samo to, već je tužitelj od tadašnjeg Ministra financija te vd direktora tuženika bio uvjeravan da se njegova devizna sredstva nalaze na inozemnim deviznim sredstvima tuženika, te da su u tom času potrebna RH s obzirom na ratno stanje. Tužitelj je mogao svoja sredstva preuzeti u obliku gotovine ili čeka, te ih deponirati u inozemstvu, ali je poštujući stanje Hrvatske pristao da ona i dalje budu oročena kod tuženika sa utvrđenom ugovornom kamatom.

1.4. Dijelom deponiranih sredstava da je tužitelj raspolagao kao sa novom deviznom štednjom, što je vidljivo iz fotokopije devizne štedne knjižice. Isplate su vršene 28. travnja 1993., 21. listopada 1993. , 26. studenoga 1993., 2. prosinca 1993., i to u znatnim iznosima , mimo onih koje su isplaćivali drugim građanima. Tuženik da je odlučio devizna sredstva tužitelja vratiti u status tzv. stare devizne štednje, i o tome je obavijestio tužitelja dopisom od 19. travnja 1994. Ovo da nije moguće učiniti, jer je devizna štednja tužitelja pretvorena u novu deviznu štednju, a što da je učinjeno s povjerenjem u bankarsko poslovanje, jer bi u protivnom svoj novac deponirao kod inozemnih banaka. Ukoliko bi se devizna štednja pretvorila u staru deviznu štednju, tužitelju da bi nastala ogromna šteta što ne bi mogao raspolagati svojim deviznim pologom, te što ne bi mogao ugovarati posebnu kamatu. Zbog navedenoga, tužitelj je predložio sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, devizna sredstva na deviznom računu tužitelja koji se vodi kod tužene br. 747006840-9-20-175-25250-5 ili broj 72710840-9-20-175-25250-5 devizne štednje, tako da je tužitelj ovlašten tražiti, a tužena dužna u naznačenom roku glavnicu sa pripadajućim obračunatim kamatama, isplatiti tužitelju u američkim dolarima, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. lipnja 1994., tuženik u bitnome navodi da je točno da je tužitelj dugogodišnji štediša sa značajnim iznosom sredstava na štednji te da je glede uvjeta oročavanja (kamatne stope) i prava raspolaganja deviznim ulogom imao poseban status odnosno da su mu ulozi oročavani, uz više kamatne stope te da su mu povremeno odobravane isplate sa oročene devizne štednje, a u skladu sa mogućnostima banke. Međutim, kako je tužiteljev devizni ulog zatečen na računu banke na dan 27. travnja 1991., to je odredbom članka 1. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug RH oročen sa rokom dospijeća za prvi obrok 30. lipnja 1995., i za posljednji, 20 obrok, sa rokom dospijeća 31. prosinca 2004. To što je tužena, postupajući in favorem tužitelja, odobrila nekoliko isplata sa "stare" devizne štednje, nije time promijenila status uloga određen zakonom, radi čega se zahtjev tužitelja ukazuje kao nedospjeli, pa tužena predlaže da tužbeni zahtjev bude odbijen kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da joj naknadi troškove postupka.

3. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 20. lipnja 2011. (list 422-427 spisa) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te je predložio sudu donošenje presude kojom će naložiti tuženiku da mu isplati kamatu u valuti glavnog duga po stopi od 12 % godišnje koja se obračunava mjesečno konformnom metodom i zajedno sa glavnicom čini osnovicu za obračun kamata u slijedećem mjesecu sve do isplate, na iznos od 811.174,85 USD , a koja teče od 6. ožujka 1994. do 31. prosinca 2004., a od 1. siječnja 2005. razliku kamata između ugovorenog iznosa od 12% godišnje u valuti glavnog duga i dosuđene kamate po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge u viđenju, do isplate (točka I petita) te zahtjev za isplatu iznosa od 868.825,15 USD s kamatom u valuti glavnog duga po stopi od 12 % godišnje koja se obračunava mjesečno konformnom metodom i zajedno s glavnicom čini osnovicu za obračun kamata u slijedećem mjesecu, a koja teče od 6. ožujka 1994. do isplate.

4. U ovom predmetu doneseno je više prvostupanjskih i drugostupanjskih odluka, kao i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske te Ustavnog suda Republike Hrvatske.

5. Posljednjom prvostupanjskom presudom poslovni broj P 2-5668/2010, koja je u ovoj pravnoj stvari donesena dana 19. listopada 2011. godine (ispravljenoj rješenjem od 27. ožujka 2012. godine) u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev te je obvezana tužena isplatiti tužitelju kamatu u valuti glavnog duga po stopi od 12% godišnje koja se obračunava mjesečno konformnom stopom zajedno s glavnicom čini osnovicu za obračun kamata u sljedećem mjesecu sve do isplate, na iznos od 811.174,85 USD, a koja teče od 06. ožujka 1994. godine do 31. prosinca 2004. godine a od 01. siječnja 2005. godine razliku kamata između ugovorenog iznosa od 12% godišnje u valuti glavnog duga i dosuđene kamate po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju, sve do isplate (točka I. izreke).

Nadalje, obvezana je tužena isplatiti tužitelju iznos od 868.825,15 USD s kamatom u valuti glavnog duga po stopi od 12% godišnje koja se obračunava mjesečno konformnom stopom i zajedno s glavnicom čini osnovicu za obračun kamata u sljedećem mjesecu koja teče od 06. ožujka 1994. godine do isplate (točka II. izreke).

Rješenjem je odbačen prijedlog tužene za ponavljanje postupka (točka I. izreke), te i revizija tužene od 21. lipnja 2011. godine (točka II. izreke); te je tužena obvezana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.098.778,00 kn (točka III. izreke).

6. Pri tome je prvostupanjski sud u bitnome smatrao da, obzirom na sadržaj odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-689/2008 od 27. listopada 2010., ugovorni odnos među strankama nije nikada prestao te da je tužbeni zahtjev utemeljen i iz osnova naknade štete, jer da je tužena cijelo vrijeme raspolagala tužiteljevim novcem, a da je uobičajena kamata bila 12 %, koju korist da bi tužitelj zasigurno očekivano ostvario.

7. Po izjavljenoj žalbi tuženika, Županijski sud u Splitu je odlukom poslovni broj Gžp- 602/12 od 15. siječnja 2014., istu djelomično odbio kao neosnovanu, a djelomično prihvatio, te je potvrdio rješenje ovog suda broj P2-5568/10 od 19. listopada 2011. u pobijanom dijelu , i to točki I izreke, dok je ukinuo u cijelosti presudu Općinskog suda u Splitu broj P2-5568/10 od 19. listopada 2011. godine, ispravljenu rješenjem broj P2- 5568/10 od 27. ožujka 2012. godine te rješenje Općinskog suda u Splitu broj P2- 5568/10 od 19. listopada 2011. godine u pobijanom dijelu i to točki III. izreke; te je u tom pobijanom dijelu presude i rješenja predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Pri tome je drugostupanjski sud u navedenom ukidnom rješenju, a glede merituma prijepora, izrazio pravno shvaćanje kako slijedi:

- da je tužbeni zahtjev glede ugovornih kamata od 12 % o kojemu je sud prvog stupnja odlučivao već dijelom pravomoćno odbijen, i to još prvom prvostupanjskom presudu koja je donesena pod brojem II P-1267/94 od 8. srpnja 1994. godine, jer je tom presudom sud prvog stupnja djelomično prihvatio tužbeni zahtjev te je obvezao tuženu da stavi tužitelju na raspolaganje iznos od 1.681.000,00 USD u statusu nove devizne štednje, pa da je tako tužitelj ovlašten, a tužena dužna isplatiti taj iznos sa pripadajućom zakonskom kamatom na devize, dok je za višetraženu kamatu (a tražena je bila ugovorna kamata od 12 %) , zahtjev odbio;

- da je po žalbi tužene (tužitelj se nije žalio na odbijajući dio) , Županijski sud u Splitu svojom odlukom broj Gž-2409/94 od 28. rujna 1994., ukinuo navedenu presudu u pobijanom dijelu (dakle u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev), čime da je pravomoćno razriješeno pitanje pripada li tužitelju ugovorna kamata od 12 % za razdoblje od 6. ožujka 1994., do isplate, na način da je taj zahtjev odbijen, stoga da je pravomoćno razriješeno pitanje je li tužitelju pripada pravo na ugovornu kamatu od 12 % za razdoblje od 6. ožujka 1994. do isplate, na način da je taj zahtjev odbijen;

- da je upravo o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tj. zahtjevu za isplatu iznosa od 1.681.000 USD sa pripadajućom zakonskom deviznom kamatom u valuti glavnog duga kojeg tužena priznaje na sredstva po viđenju odlučeno sljedećom prvostupanjskom presudom broj II P176/95 od 13. rujna 1995. godine, koju presudu je drugostupanjski sud preinačio presudom broj Gž-3045/95 od 21. veljače 1996. godine na način da je zahtjev tužitelja u cijelosti odbio, ali je ista odluka ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-425/97 od 17. prosinca 1997. godine,

- da tužitelj nakon toga vrši preinaku tužbe na način da ponovno traži isplatu iznosa od 1.681.000 USD sa kamatom po stopi od 12% iako se radi, glede dijela kamata, o pravomoćno presuđenoj stvari te da takav tužbeni zahtjev odbija prvostupanjski sud odlukom broj II P-138/98 od 04. srpnja 2000. godine, koja odluka je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-2026/02 od 16. kolovoza 2002. godine;

- da se presudom broj II P-1289/02 od 01. ožujka 2006. godine odlučuje ponovno o traženju isplate iznosa od 1.681.000 USD sa ugovorenom kamatom od 12%, koji zahtjev sud prihvaća djelomično, na način da tužitelju dosuđuje iznos od 811.174,85 USD sa kamatom po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke na štedne uloge položene po viđenju, uz obrazloženje da se radi o staroj deviznoj štednji i nakon što je do tog iznosa došao uračunavanjem do tada učinjenih isplata tužitelju;

- da takvu presudu potvrđuje Županijski sud u Splitu presudom broj Gž-3289/06 od 11. siječnja 2007. godine (osim u dijelu odluke o parničnom trošku), a da obje presude potvrđuje Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Rev-

370/07 od 26. rujna 2007. godine;

- međutim, da Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-689/2008 od 27. listopada 2010. godine ukida odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske te točku II. izreke prvostupanjske odluke i s tim u vezi odgovarajući dio drugostupanjske odluke, uz obrazloženje da je iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno zaključiti da su stranke, unatoč stupanja na snagu Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 71/91, dalje - Uredba), zaključivale ugovore s posebnim aranžmanima; da su predmet spora devizna novčana sredstva koja je podnositelj deponirao kod tužene po osnovu sukcesivno sklapanih ugovora o deviznom štednom ulogu, i za koje je imao (legitimno) očekivanje da će mu po isteku ugovornog odnosa biti vraćena (u iznosu uvećanom za ugovorenu kamatu); da je tijekom prvostupanjskog postupka nesporno utvrđeno da je podnositelju isplaćen iznos od 1.393.937,80 USD (i sam podnositelj dopunski saslušan na ročištu od 10. srpnja 2003. izjavio je kako mu je od 06. ožujka 1994. godine do 10. srpnja 2003. godine isplaćeno 1.393.937,00 USD).

- da su devizni štedni ulozi zatečeni kod banaka koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske na dan 27. travnja 1991. godine pretvoreni u javni dug Republike Hrvatske na temelju sukcesivno donašanih propisa i to Uredbe koja je stupila na snagu dana 23. prosinca 1991. godine; Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 71/92.); Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 58/93.); te Zakona koji je stupio na snagu 03. prosinca 1993. godine, te da navedeni propisi ne normiraju da bi prijeporni ugovor o deviznoj štednji bio ništav. Ovo stoga, jer su navedeni propisi donašani prije svega kako bi se utvrdio odnos između Republike Hrvatske i banaka po osnovu proglašavanja deviznih štednih uloga javnim dugom te da za isplatu tih (prinudno) oročenih depozita štedišama jamči Republika Hrvatska i to tako da država jamči za devizna sredstva do visine (prinudno) oročenih i preuzetih depozita, uvećanih za kamate obračunate po kamatnoj stopi od 5%;

- da je odredbom članka 7. stavak 5. Zakona propisano, ako je kamata na takav depozit ugovorena po stopi više od 5%, (a ovdje je ista bila ugovorena u visini od 12%) razliku do ugovorene kamatne stope dužna je osigurati banka u skladu s ugovorom, pa da proizlazi da je bilo dopušteno sklapati nove ugovore kao što je u konkretnom predmetu slučaju, budući je Zakonom izrijekom dopušteno ugovarati kamatnu stopu višu od Zakonom propisane, ali da u tom slučaju razlika u visini kamatne stope pada na teret banke,

- da tijekom postupka nije dokazano da su tužiteljeva novčana sredstva bila, od strane banke, položena na inozemnom računu u relevantnom trenutku sukladno Uredbi, čime je jasno da se u konkretnom slučaju radi o tzv. staroj deviznoj štednji građana;

- da iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske nedvojbeno proizlazi da devizni štedni ulog tužitelja predstavlja njegovu imovinu (što ne bi ni smjelo ni biti sporno), te da se između stranaka radi o ugovornom odnosu temeljem ugovora o deviznom štednom ulogu, slijedom čega se na odnose stranaka imaju primijeniti opće odredbe obveznog prava, ali pod pretpostavkom da Uredbom odnosno, Zakonom nije drugačije određeno;

- kako tim lex specialis kogentnim odredbama nije onemogućeno da stranke sklapaju ugovore sa višom kamatom od propisane (5%), da predmetni ugovor koji je sadržavao kamatu od 12% ni u tom dijelu nije ništav, ali da se isplata ima izvršiti na način i pod uvjetima koji su propisano Uredbom odnosno, Zakonom a posebice imajući u vidu odredbu članka 7. Zakona.

- pri tome, da se i isplata razlike kamata za preko 5% do 12% ima isplatiti prema dinamici i pod uvjetima koje propisuje Uredba odnosno Zakon.

9. Nadalje je drugostupanjski sud pojasnio da prihvaća zaključivanje suda prvog stupnja da su između stranaka sklapani glede kamate dopušteni ugovori o oročenoj deviznoj štednji s trajanjem oročenja do 06. ožujka 1994. godine, ali ne prihvaća daljnje zaključivanje suda prvog stupnja da je ugovorni odnos prešutno nastavljen pod istim uvjetima jer takvo što ne proizlazi iz stanja spisa predmeta.

Ovo stoga što je sam tužitelj dana 20. svibnja 1994. godine podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari kojom traži da mu se stavi na raspolaganje glavnica od 1.417.000 USD i pripadajuće kamate, što je tužena odbila, a prethodno se dopisom od 24. ožujka 1994. godine obratio tuženoj sa istim zahtjevom, što da se svakako može smatrati i pismenim otkazivanjem ugovora i jasnim očitovanjem volje da se ne nastavi ugovorni odnos.

Nadalje, da nije u pravu sud prvog stupnja kada smatra da tomu nije tako jer da bi po njemu, izjava o raskidu trebala biti izričita i nedvojbena te određena a predmetni dopis da ne sadrži broj ugovora, računa, iznos ni sl. Iz stanja spisa predmeta da nedvojbeno proizlazi da je tužitelj bio na razgovoru u banci odmah po isteku predmetnog ugovora i zahvalio se na dugogodišnjoj suradnji uz molbu da mu se sredstva stave na raspolaganje.

No, da je u ovoj fazi postupka isto irelevantno jer je sud već pravomoćno odbio tužbeni zahtjev tužitelja za više zatraženu kamatu (preko kamate koju tužena priznaje na štedne uloge položene u USD po viđenju do kamate po stopi od 12%) još 1994. godine.

9.2. Glede pravnog osnova naknade štete, drugostupanjski sud je naveo da je notorno da se u relevantnom razdoblju nisu uobičajeno mogli sklapati tako povoljni ugovori odnosno da tužitelj nije dokazao da bi u relevantnom razdoblju prijeporni štedni ulog deponirao kod neke druge banke uz kamatu od 12% pa tako nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari ostvario takovu korist te time, nije dokazao visinu štete.

Stoga da je iz navedenih premisa jedina moguća konkluzija da su parnične stranke bile u obveznopravnom odnosu temeljem više ugovora o deviznom štednom ulogu; da navedeni ugovorni odnos nije prešutno nastavljen; da se radi o staroj deviznoj štednji s tim što je prema odredbi članka 7. stavak 5. Zakona razliku do ugovorene kamatne stope dužna osigurati banka u skladu s ugovorom. Uostalom, i sama tužena u žalbi (str. 10.) navodi da su svi prethodni ugovori realizirani sa svim pripadajućim i ugovorenim kamatama.

10. Zaključno, drugostupanjski sud je u ukidnom rješenju dao uputu ovom prvostupanjskom sudu da je u opisanoj situaciji potrebno utvrditi stanje glavnice prema pravilima o staroj deviznoj štednji dakle, sukladno Uredbi i Zakonu uz dodatak razlike s naslova ugovorenih kamata prema odredbi članka 7. stavak 5. Zakona (prema kojoj odredbi je razliku do ugovorene kamatne stope dužna osigurati banka u skladu s ugovorom), ali imajući u vidu pravomoćno presuđeni dio u ovoj pravnoj stvari (dakle, da je tužitelju pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za više zatraženu kamatu na iznos od 1.680.000 USD, preko kamate koju tužena priznaje na štedne uloge položene u USD po viđenju do kamate od 12%, još 1994. godine, o čemu da sud prvog stupnja nije vodio računa.

Također, da je uz primjenu pravila iz odredbe članka 313. ZOO-a potrebno je izvršiti uračunavanje plaćenih iznosa, uz razjašnjenje i je li pravomoćno dosuđeni iznos (od 811.174,85 USD sa kamatom po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke na štedne uloge položene po viđenju od 01. siječnja 2005. godine) isplaćen i kada, te isto također uračunati u okvir zahtjeva tužitelja.

11. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, te radi pravilno i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije koja je priložena u spis, i to: Ugovora od 16. listopada 1993., štedne knjižice tužitelja, ugovora od 28. kolovoza 1992., izvještaja o zaduženju deviza od 5. ožujka 1992. , ugovora od 13. lipnja 1991., 11. rujna 1990., dopis od 9. ožujka 1992., 19. travnja 1994., bolničkog osiguranja tužitelja, prijevoda dozvole za vožnju, prijave stanovanja, preslika putovnice i vize, dopisa od 5. lipnja 1991., 24. lipnja 1991., 26. lipnja 1991., 23. siječnja 1992., odluke od 23. veljače 1992., dopisa od 4. veljače 1992., 29. veljače 1992., 3. ožujka 1992., 22. srpnja 1993., 23. rujna 1993., 22. travnja 1993., 28. travnja 1994., 2. svibnja 1994. odluke od 10. ožujka 1994., dopisa od 8. rujna 1995., 16. rujna 1993., obavijesti PU Splitsko-dalmatinske, dopisa od 9. ožujka 1992. naloga za prijenos deviza od 5. ožujka 1992., naloga za prijenos deviza od 28. kolovoza 1992., suglasnost za isplatu tužitelja od 20. travnja 1993., dopis tuženika svim poslovnim jedinicama broj 400-376 od 24. rujna 1993., dopisa poslovne jedinice [adresa] tuženiku od 22. travnja 1994., dopisa EČ MČ od 28. travnja 1994., dopisa IČ MČ od 2. svibnja 1994., dopisa tužitelja tuženiku od 3. svibnja 1994., dopisa tuženika tužitelju od 28. travnja 1998., korespondencije tužitelja i tuženika od 8. svibnja 1998., 26. svibnja 1998. , 12. lipnja 1998., 14. srpnja 1998., 24. rujna 1998., 28. listopada 1998., zapisnika sa sastanka održanog 11. prosinca 1998., dopisa od 18. prosinca 1998., 24. prosinca 1998., 17. veljače 1999., 18. veljače 1999., 1. ožujka 1999., 4. ožujka 1999., 5. ožujka 1999., 8. ožujka 1999., 10. ožujka 1999., naloga za prijenos deviza od 27. travnja 1994. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke te svjedoka EČ, VČ, BČ, FČ, MČ, TČ.

11.2. Nadalje, u ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke, izveden je dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Miri Krneti, OČ te Tamari Miljuš, kao i njihovim usmenim iznošenjem mišljenja na ročištima.

11.3. Tijekom postupka, sud je, obzirom na izmjenu raspravnog suca, odlučio da se izvedeni dokazi neće ponovno izvoditi već da će se pročitati zapisnici o izvođenju tih dokaza.

12. Punomoćnici stranaka su podnijeli zahtjev za naknadom troškova postupka.

13. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. ; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično nedopušten, dok je u preostalom dijelu u cijelosti neosnovan.

14. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za:

- isplatom iznosa od 868.825,15 USD sa ugovorenim kamatama od 12% godišnje uz primjenu konformnog metoda za razdoblje od 06. ožujka 1994. godine do isplate;

- isplatom ugovornih kamata u visini od 12%, na pravomoćno dosuđeni iznos od 811.174,85 USD, i to s naslova razlike kamata od pravomoćno dosuđenih na navedeni iznos po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju do ugovornih 12% godišnje na isti iznos za razdoblje od 01. siječnja 2005. godine pa do isplate;

-isplatom ugovornih kamata na taj pravomoćno dosuđeni iznos od 811.174,85 USD za razdoblje od 6. ožujka 1994. do 31. prosinca 2004.

15. Pri tome, u ovoj fazi postupka među strankama nije prijeporno:

-da je predmetni postupak iniciran tužbom podnesenom sudu dana 20. svibnja 1994., radi isplate iznosa od 1.681.000,00 USD sa zakonskom kamatom na devize;

-da je tužitelju pravomoćno dosuđena isplata iznosa od 811.174,85 USD sa kamatom po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju od 01. siječnja 2005. godine pa do isplate, i to temeljem presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-1289/02 od 1. ožujka 2006., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3289/06 od 11. siječnja 2007., sa osnova stare devizne štednje, do kojeg iznosa je sud došao uračunavanjem do tada učinjenih isplata tužitelju;

-da je tužitelj u stranačkom iskazu naveo da mu je isplaćen iznos od 1.393.937,80 USD, što je potvrdio i na ročištu održanom dana 10. srpnja 2003., kada je dopunski saslušan;

-da su parnične stranke dana 6. svibnja 1999. godine zaključile sporazum kojim su suglasno utvrdile slijedeće:

a) da se pred Općinskim sudom u Splitu između tužitelja i tuženika vodi predmetni parnični postupak;

b) da je u parnici polazište tužitelja da je cjelokupni iznos depozita prema Ugovoru o deviznom štednom ulogu od 6. listopada 1993. nova devizna štednja (glavnica uvećana za kamate 1.680.000,00 USD) te da mu temeljem točke 5. ostalih uvjeta Ugovora od 6. listopada 1993. pripada godišnja kamata u valuti glavnog duga od 12% godišnje, koja teče od 6. ožujka 1994. do isplate;

c) da je polazište tuženika da iznos od 1.417.914,26 USD predstavlja staru deviznu štednju, te da je dio glavnice s pripadajućim kamatama dospio na isplatu;

d) da banka izjavljuje da odmah stavlja deponentu na raspolaganje iznose koji su po evidenciji banke u statusu slobodne štednje bez prejudiciranja u ishod citiranog parničnog postupka, uz izričitu izjavu da prihvaćanje isplate od strane deponenta banke ne smatra prešutnim priznanjem statusa stare štednje; e) da deponent – tužitelj izjavljuje da prihvaća isplatu iznosa kojeg je banka voljna isplatiti bez prejudiciranja u ishod citiranog parničnog postupka, te da osporava vjerodostojnost i zakonitost knjiženja po njegovim štednim partijama i računima prema evidenciji banke, te da iznos kojeg je banka voljna isplatiti prihvaća samo kao djelomičnu isplatu po njegovom štednom ulogu, te da razliku pridržava pravo potraživati u citiranoj parnici.

16. Kao prijeporno je u ovoj fazi postupka valjalo utvrditi visinu potraživanja tužitelja temeljem Ugovora o štednom ulogu od 6. listopada 1993., obzirom da je u ukidnom rješenju drugostupanjskog suda, kojom je ovaj prvostupanjski sud vezan, navedeno da će u nastavku postupka sud prvog stupnja razjasniti visinu istoga kako slijedi:

- pitanje stanja glavnice prema pravilima o staroj deviznoj štednji dakle, sukladno Uredbi i Zakonu uz dodatak razlike s naslova ugovorenih kamata prema odredbi članka 7. stavak 5. Zakona (prema kojoj odredbi je razliku do ugovorene kamatne stope dužna osigurati banka u skladu s ugovorom s tim da se i isplata razlike kamata za preko 5% do 12% ima isplatiti prema dinamici i pod uvjetima koje propisuje Uredba odnosno Zakon),

- imajući u vidu pravomoćno presuđeni dio u ovoj pravnoj stvari dakle, da je tužitelju pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za više zatraženu kamatu na iznos od 1.680.000 USD (preko kamate koju tužena priznaje na štedne uloge položene u USD po viđenju do kamate po stopi od 12%),

- te uz primjenu pravila iz odredbe članka 313. ZOO-a, izvršiti uračunavanje plaćenih iznosa;

- uz razjašnjenje i je li pravomoćno dosuđeni iznos (od 811.174,85 USD sa kamatom po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke na štedne uloge položene po viđenju od 01. siječnja 2005. godine) isplaćen i kada, te isto također uračunati u okvir zahtjeva tužitelja.

17. Stranke su nakon primitka drugostupanjske odluke u mnogobrojnim i opširnim podnescima iznosile dijametralno suprotna viđenja i lamentiranja o predmetu prijepora, time da će se sud u nastavku obrazloženja referirati isključivo na one navode za koje smatra da bi bili pravnorelevantni, dok će zbog opširnosti izostaviti one za koje smatra da nisu od utjecaja za pravilno razriješenje prijepora.

18. Prema odredbi čl. 333. st. 2. ZPP, sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

18.2. Da li je stvar pravomoćno presuđena, ovisi o tome da li je o istovjetnim tužbenim zahtjevima između istih stranaka već ranije donesena pravomoćna sudska odluka.

19. Čitanjem presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-1267/94 od 8. srpnja 1994. godine, proizlazi da je tom presudom sud prvog stupnja djelomično prihvatio tužbeni zahtjev te je obvezao tuženu da stavi tužitelju na raspolaganje iznos od 1.681.000,00 USD u statusu nove devizne štednje, pa da je tako tužitelj ovlašten, a tužena dužna isplatiti taj iznos sa pripadajućom zakonskom kamatom na devize, dok je za višetraženu kamatu (a tražena je bila ugovorna kamata od 12 %), zahtjev odbio.

19.2. Po žalbi tužene (tužitelj se nije žalio na odbijajući dio), Županijski sud u Splitu svojom odlukom broj Gž-2409/94 od 28. rujna 1994., ukinuo navedenu presudu u pobijanom dijelu (dakle u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev), dok je u nepobijanom dijelu (kojim je tražena ugovorna kamata preko kamate koju banke plaćaju na devize do ugovorne kamate od 12%), prvostupanjska je presuda postala pravomoćna istekom roka za žalbu.

20. Time je, prema mišljenju ovog prvostupanjskog suda, a sukladno pravnom shvaćanju iz ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, pravomoćno razriješeno pitanje pripada li tužitelju ugovorna kamata od 12 % za razdoblje od 6. ožujka 1994., do isplate, i to na način da je taj zahtjev odbijen, čime je pravomoćno razriješeno pitanje pripada li tužitelju tražena ugovorna kamatu od 12 % za razdoblje od 6. ožujka 1994. do isplate, na način da je taj zahtjev odbijen.

21. Zbog navedenoga, a obzirom da tužitelj točkom I postavljenog tužbenog zahtjeva zahtijeva isplatu ugovornih kamata u visini od 12% godišnje, na pravomoćno dosuđeni iznos od 811.174,85 USD, i to s naslova razlike kamata od pravomoćno dosuđenih na navedeni iznos po stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju do ugovornih 12 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2005. do isplate, kao i isplatu ugovornih kamata od 12 % godišnje za razdoblje od 6. ožujka 1994. do 31. prosinca 2004., dok u točki II petita također zahtijeva ugovornu kamatu od 12 % godišnje na iznos od 868.825,15 USD, a radi se o potraživanju u kojemu je zahtjev već pravomoćno odbijen, valjalo je, primjenom članka 333. st. 2. ZPP, u tome dijelu tužbenog zahtjeva odbaciti tužbu te odlučiti kao pod točkom I izreke ove odluke.

22. Člankom 377. st. 2. ZPP, propisano je da je prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

23. Drugostupanjski je sud u ukidnom rješenju, razriješio sva sporna pravna pitanja glede statusa devizne štednje tužitelja, razmatrajući potraživanje kako sa pravnog osnova ugovora o deviznom štednom ulogu tako i sa aspekta pravnog osnova naknade štete, uz uputu ovom sudu na koji način je potrebno utvrditi visinu potraživanja (točka 16. obrazloženja).

24. Postupajući u skladu sa uputom drugostupanjskog suda, glede utvrđivanja visine tužbenog traženja, sud je u ponovljenom postupku izveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Miri Krneti, koja je u spis predmeta dostavila pisani nalaz i mišljenje, na koje su stranke iznosile prigovore.

25. Međutim, obzirom da je u međuvremenu, nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja navedene vještakinje, došlo do intervencije policije nakon što je vještakinja u predmetu pronašla kuvertu sa novcem, te je podnijela zahtjev za izuzećem, sud je u daljnjem tijeku postupka odredio izvođenje dokaza financijskom – knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo Tamari Miljuš, time da je predmet vještačenja, u smislu članka 261. st. 1. ZPP, odredio sukladno uputi drugostupanjskog suda.

26. Tako iz pisanog nalaza i mišljenja navedene sudske vještakinje, zaprimljenog pred ovim sudom dana 17. siječnja 2019., u bitnome proizlazi da je vještačenje u ovom predmetu na temelju raspoložive dokumentacije moguće samo djelomično provesti jer da nije do sada vještacima dostavljena, a niti je njoj dostavljena, dokumentacija neophodna da se utvrde sve činjenice i uspostavi međusobna ovisnost i utjecaj svih relevantnih poslovnih promjena.

26.2. Vještakinja nadalje ističe da u računovodstvenom smislu, a slijedom odredbi Zakona o računovodstvu, pod dokazom o nastaloj poslovnoj promjeni ne smatra se evidencija o transakcijama odnosno izvodi iz poslovnih knjiga već se vjerodostojnom dokumentacijom smatra isključivo isprava / dokument o nastaloj poslovnoj promjeni. Nadalje, da evidencije u poslovnim knjigama moraju biti vjerodostojan odraz nastalog poslovnog događaja te moraju osigurati praćenje tijeka novca. Za računovodstveno – financijsko vještačenje u ovom predmetu da je neophodno utvrditi slijed događaja i tijek novca na temelju vjerodostojne dokumentacije, odnosno uspostaviti računovodstvenu vezu između partija štednje kako bi se moglo pratiti kretanje novca. Vještak naglašava da banke vode poslovne knjige samostalno i da klijenti banke nemaju uvid, a kamoli utjecaj na vođenje poslovnih knjiga. U konkretnom slučaju, da PBZ d.d. nije osigurala praćenje tijeka novca niti su nalozi ispostavljeni i provedeni sukladno pravilima bankarskog poslovanja, o čemu su detalji izneseni u nalazu, posebno uz točke II. , IV. i V nalaza.

26.3. Vještačenjem je utvrđeno da nije uspostavljena knjigovodstvena veza između računa broj 747006840-9-20-175-05250-5 i računa broj 7271/20-175-05250-5 štedna knjižica broj [broj štedne knjižice], na koji račun je ugovoreno da će biti prenesena sredstva devizne štednje po isteku Ugovora o deviznoj štednji sklopljenog 6. listopada 1993. Obveza uplate sredstava po isteku roka oročenja navedenog ugovora upravo na tu štednju knjižicu da je navedena i u predmetnom ugovoru i na samoj štednoj knjižici.

26.4. Iz činjeničnog stanja detaljno opisanog pod točkom II nalaza, vještak se na upit suda da li postoji knjigovodstvena veza između depozita uplaćenog temeljem Ugovora o deviznom štednom ulogu od 6. listopada 1993. na računu broj 747006840-9-20-175 partije 05250-5 i devizne štedne knjižice serijski broj [serijski broj] račun 72710840-9-20- 175 partije 05250-5, izjašnjava da nije utvrđena knjigovodstvena veza navedenih računa kao ni veza navedenih računa i štedne knjižice serijski broj [serijski broj].

26.5. Slijedom računa na kojima su bila sredstva oročena po Ugovoru o deviznom štednom ulogu sklopljenom 6. listopada 1993., i računa navedenih na internom nalogu kojeg je ispostavila PBZ d.d. dana 27. travnja 1994., kojim internim nalogom je naložen prijenos sredstava s knjigovodstvenog računa broj 747006 partija 05250-5 na a vista štednju, na knjigovodstvenom računu broj 72710 partiji 98806-7, razvidno je da nije uspostavljena knjigovodstvena veza između tih sredstava i računa tzv. „stare“ devizne štednje, tj. predmetna sredstva devizne štednje se ne mogu dovesti u svezu sa starom deviznom štednjom / javnim dugom.

26.6. Na upit suda, je li depozit na računu i partiji iz ugovora od 6. listopada 1993. prema Kontnom planu za banke depozit tzv. stare devizne štednje ili je to depozit tzv. nove devizne štednje, vještak se izjašnjava da se sredstva iz Ugovora o deviznom štednom ulogu od 6. listopada 1993. kao niti račun štednje 72710 partije 05250-5 (štedna knjižica serijski broj [serijski broj]) ugovoren za prijenos sredstava nakon isteka Ugovora od 6. listopada 1993. nisu računi tzv. „stare“ devizne štednje niti se s tim računima mogu dovesti u vezu. Svi računi, tj. sredstva devizne štednje u svezi predmetnog ugovora kao i ugovora koji se dovode u vezu sa predmetnim ugovorom, da su računi na kojim se sukladno Kontnom planu za banke evidentiraju sredstva redovne devizne štednje građana i nisu u svezi sa računima tzv. „stare“ devizne štednje – javnog duga.

26.7. Na upit suda, jesu li isplate izvršene u inozemstvo u ukupnom iznosu od 1.393.937,00 USD u vezi sa računima i partijom broj 05250-5 na kojoj su bile evidentirana devizna sredstva po ugovoru od 6. listopada 1993. , vještak se izjašnjava da nije dostavljena dokumentacija kojom bi bila uspostavljena knjigovodstvena veza partije 05250-5 po ugovoru od 6. listopada 1993. niti partije 98806-7 s predmetnim isplatama.

27. U odnosu na nalog suda da se utvrdi stanje glavnice po depozitu ugovorenom 6. listopada 1993. i obračuna kamata, sve po pravilima tzv „stare devizne štednje“ dakle sukladno Uredbi i Zakonu , uz uvažavanje ostalih uvjeta iz naloga vještaku, vještak se izjašnjava da kao niti vještaci prije nje nije imala na raspolaganju dokumentaciju neophodnu za utvrđivanje svih činjenica u ovom predmetu, slijedom čega se vještakinja izjasnila da nije u mogućnosti utvrditi glavnicu niti izvršiti obračun kamata kako se to traži jer bi se utvrđivanje glavnice i obračun kamata bazirao na pretpostavkama, a ne na činjenicama i dokazima.

27.2. Utvrđivanje glavnice partije štednje po ugovoru sklopljenom 6. listopada 1993. na iznos od 1.500.000,00 USD i evidentirane na računu 747006 partija 05250-5 i za koja sredstva su nakon što je isteklo oročenje 6. ožujka 1994. internim nalogom datiranim 27. travnja 1994. naložen prijenos u korist štedne knjižice serijski broj [serijski broj] račun 72710 partija 98806-7 u ukupnom iznosu od 1.680.000,00 USD te istoga dana 27. travnja 1994. u iznosu od 1.417.914,26 USD naložen prijenos u korist novog računa štednje štediše LČ koji račun je otvorila sama PBZ d.d. na knjigovodstvenom računu 76790 partiju 97771-0 na temelju prometa računa tzv. „stare“ devizne štednje evidentirane na računu 764050 partiji 97771-0 bilo protivno pravilima bankarske struke i pravilima vještačenja.

27.3. Zaključno, vještak navodi kako je stava da, dovoditi u vezu dvije partije štednje zato što su dana 27. travnja 1994. i 1. siječnja 1995. na tim računima evidentirani iznosi u istoj visini je u smislu knjigovodstvenog utvrđivanja stanja i povezanosti tih računa bespredmetno. Naime, na računu redovne štednje knjigovodstveni konto 72710 partija 98806-8 uspostavljeno je na dan 27. travnja 1994. stanje u visini od 1.417.914,26 USD uz primjenu tečaja iz studenoga 1992. (točka V nalaza) i isto stanje štednje u visini od 1.417.914,26 USD evidentno je 1. siječnja 1995. na računu 7604050 partiji 97771-0 pa vještak ponovno ističe da povezivanje partija isključivo na temelju visine sredstava nije niti mjerodavno niti dostatno za uspostavljanje knjigovodstvene veze ovih partija.

27.4. Vještak se izjašnjava da na temelju dostupne dokumentacije nije moguće utvrditi realno i objektivno stanje glavnice pa tako niti obračunati kamatu , a da se vještačenje ne temelji na pretpostavkama, što da ne bi bilo u skladu sa pravilima struke.

28. Na ročištu za glavni raspravu održanom dana 13. rujna 2019., imenovana stalna sudska vještakinja je, prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja te odgovaranja na primjedbe stranaka, navela kako je matematički izračun, na onakav način kako je to u ukidnom rješenju dao uputu drugostupanjski sud, ipak moguć, slijedom čega je istoj naloženo izraditi dopunu nalaza i mišljenja sukladno uputi iz odluke Županijskog suda u Splitu broj Gžp-602/12 od 15. siječnja 2014.

29. Tako je vještakinja u spis predmeta dana dostavila dopunu nalaza i mišljenja (list 929 - 942 spisa), sa predmetom vještačenja određenim kako je navedeno u citiranoj ukidnoj odluci.

Iz dopune nalaza i mišljenja u bitnome proizlazi da vještak navodi kako mora upozoriti sud koliko takav zadatak vještačenja odstupa od činjenica navedenih u spisu na koje se do sada pozivao tuženik, kako u svezi iznosa glavnice od 1.417.914,26 USD tako i iznosa glavnice od 1.680.000,00 USD , a posebno da bi sredstva u tim iznosima bila na raspolaganju tužitelju / štediši dana 24. srpnja 1991., odnosno od 6. ožujka 1994.

29.2. Matematičkim obračunom kamate koja na osnovicu od 1.417.914,26 USD teče:

1) po stopi od 11% za period do 3.ožujka 1992.,

2) po stopi od 12% za period od 3. ožujka 1992. do 6. ožujka 1994., 3) a nakon toga datuma po stopi koju tužena banka priznaje na štedne uloge položene u dolarima po viđenju, sve uz primjenu pravila o uračunavanju ispunjenja, tako da je kod prve isplate izvršene tužitelju dana 11. svibnja 1999. u visini od 1.204.045,53 USD zatvori do tada obračunatu kamatu i dio glavnice, a potom isto učini i na dan preostale dvije uplate, te isto konačno i na dan 1. ožujka 2006., kada je tužitelju dosuđen iznos od 811.174,85 kn,

utvrđeno je da je prema zadanim parametrima tužitelj u obvezi prema tuženiku u iznosu od 67.815,41 USD. Mišljenje vještaka je da je ovaj matematički obračun sam sebi svrha, jer se ne baziran niti na pretpostavkama koje je tijekom postupka isticao sam tuženik.

29.3. Matematičkim obračunom kamate na glavnicu u iznosu od 1.680.000,00 USD za razdoblje od 6. ožujka 1994. do 1. ožujka 2006. godine po kamatnim stopama koje tužena PBZ d.d. priznaje na štedne uloge po viđenju i uz primjenu pravila o uračunavanju navedenih isplata, vještačenjem je utvrđeno da bi tužitelj bio u obvezi prema tuženiku u iznosu od 250.236,72 USD.

30. Nadalje, tijekom postupka je izveden dokaz i financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo OČ, koji je dana 27. ožujka 2023., u spis predmeta dostavio pisani nalaz i mišljenje, sa predmetom vještačenja određenim sukladno uputi drugostupanjskog suda.

31. Tako iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog stalnog sudskog vještaka u bitnome proizlazi da vještak ne može iznijeti iznijeti mišljenje o tome radi li se o staroj ili novoj deviznoj štednji, jer isto predstavlja pravno pitanje na koje vještak nije stručan ni ovlašten dati odgovor.

31.2. Nadalje, stanje glavnice prema pravilima o staroj deviznoj štednji, sukladno Uredbi o pretvaranju deviznih depozita građana u javno dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 71/92.) na dan 1. ožujka 2006., godine iznosi 247.672,22 USD, a izračun je izvršen uvažavajući pravomoćno presuđeni dio stvari, isplaćene iznose i pravomoćno dosuđeni iznos.

31.3. U spisu ne postoji dokumentacija da je dosuđeni iznos isplaćen, slijedom čega se može zaključiti da nije isplaćen, a ukupno obračunate kamate koje je tužena banka priznavala na štedne uloge položene po viđenju u USD, koja teče od 6. ožujka 1994. do 1. ožujka 2006., iznosi 275.772,26 USD. Primjenom pravila uračunavanja, stanje glavnice na dan 1. ožujka 2006. iznosi -249.340,39 USD (1.680.000,00 + 275.772,26 – 2.205.112,65).

32. Nakon primitka pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka OČ, tužitelj je podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 19. svibnja 2023. iznosio prigovore i primjedbe, koji se suštinski svode na pravna pitanja koja ne bi bila u domeni stalnog sudskog vještaka, odnosno isticao je da se ne radi o staroj štednji nego o novim ugovorima, to radi li se o novoj ili staroj štednji, da tužena nije dostavila knjigovodstveni dokaz da je predmetna sredstva tužitelja deponirala kod Narodne banke Jugoslavije, te je osporavala da bi pitanje ugovorne kamate predstavljalo pravomoćno presuđenu stvari.

33. Dodatno, tužitelj je naveo kako mu nikada nije izvršena isplata temeljem predmetnog Ugovora o deviznom štednom ulogu od 6. listopada 1993., na iznos od 1.500,000,00 USD s računa broj 747006840-9-20-175-05250-5 niti da mu je isplaćena na ugovoreni račun broj 72710840-9-20-175-05250-5 i štednu knjižicu broj [broj štedne knjižice], koja je u tu svrhu otvorena.

34. Tuženica je podneskom od 5. lipnja 2023. iznijela prigovore na pisani nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, navodeći u bitnome da je vještak izradio pogrešan obračun u dijelu u kojemu je zaključio da tužitelju ne bi pripadala kamata do 6. ožujka 1994., a da bi ga nakon toga pripadala kamata po stopi od 12 %, već da je upravo suprotno – da tužitelju ne pripada kamata (jer je pravomoćno odbijena) za razdoblje od 6. ožujka 1994. pa nadalje.

34.2. Dodatno, tužena je navela kako je u tablici pod brojem 3., na stranicama 4. i 5., pregled kamata na štedne uloge, po viđenju u USD, pogrešno naznačeno vrijeme važenja kamatne stope pod rednim brojem 13 i 14, jer je kamata po stopi od 2,50 % važila od 1. siječnja 2010. do 14. studenoga 2000. , a ne do 30. studenoga 2000., kako to stoji u tablici, odnosno nastavno da je kamata po stopi od 0,75 % važila od 15. studenoga 2000., a ne od 1. prosinca 2000. Zbog razlika u metodi obračuna kamata, da su uočene i manje razlike u tablicama 5. i 6. pa da tako, prema bančinom obračunu kamate prema parametrima u Tablici 5. iznose 1.693.455,32 USD, odnosno u tablici 6., 216.428,52 USD.

35. Sud je rješenjem poslovni broj Px-6/2014-127 od 2. listopada 2024. naložio stalnom sudskom vještaku OČ da sačini dopunu pisanog nalaza i mišljenja, u kojoj će se očitovati na prigovore stranaka iznesene na pisani nalaz i mišljenje, te da sačini vještačenje u varijanti kao da je riječ o novom ugovoru, i to u dvije varijante, u prvoj varijanti kao da bi ugovorne kamate od 12 % (preko kamate koju je banka priznavala na devizne štedne uloge po viđenju do ugovorne kamate od 12 %) predstavljale pravomoćno presuđenu stvari te u drugoj varijanti, kao da ugovorne kamate ne bi predstavljale pravomoćno presuđenu stvar.

36. Naime, sud je u smislu članka 261. st. 1. ZPP, smatrao da bi, obzirom na oprečne i suprotstavljene tvrdnje stranaka nakon ukidnog rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-601/12 od 14. siječnja 2014., bilo oportuno i ekonomično predmet vještačenja odrediti sukladno dokaznim prijedlozima obiju stranaka, uvažavajući suprostavljena pravna shvaćanja i izlaganja stranaka glede merituma prijepora.

37. Tako je vještak OČ u spis predmeta dana 8. lipnja 2025., uvažavajući navedene parametre određene u citiranom rješenju suda, dostavio pisani nalaz i mišljenje u kojemu je u bitnome, glede prigovora stranaka, naveo:

-da je tuženik sa sredstvima postupao na način kao da se radi o tzv. novoj deviznoj štednji, što da potvrđuju svi knjigovodstveni dokumenti;

-da je tužitelj pokušao naplatiti iznos od 811.174,85 USD koji je pravomoćno dosuđen, putem ovršnog postupka, te da je i tuženik pozivao tužitelja na prihvat ispunjenja i tražio osnivanje sudskog depozita te da je u skladu sa tim iznos uključen sukladno nalogu suda;

- da su vještačenjem sredstva promatrana kao nova devizna štednja s kamatama na devizne štedne uloge po viđenju, nova devizna štednja s ugovorenim kamatama te stara devizna štednja s ugovorenim kamatama pri čemu se nije ulazilo u to koji postotak plaća tuženik, a koji država,

-da dokumentacija u spisu jasno ukazuje da se isplaćena sredstva u iznosu od 1.393.937,80 USD odnose na predmetni spor, ali da su isplaćena bez prejudiciranja konačnog ishoda postupka.

38. Nadalje, vezano za visinu potraživanja, vještak je naveo da, uzimajući u obzir parametre iz točke II a rješenja od 2. listopada 2024., kojim je vještaku naloženo da izradi nalaz i mišljenje kao da se u konkretnom slučaju radi o novim ugovorima, sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, u varijanti da su potraživanja tužitelja temeljem ugovorene kamatne stope od 12 % za razdoblje od 6. ožujka 1994. do dana isplate pravomoćno presuđena, potraživanja tužitelja s osnova glavnice su na dan 1. ožujka 2006. u potpunosti podmirena te postoji pretplata u iznosu od 249.340,39 USD, što je prikazano u Tablici I.

39. Nadalje, vještak je u Tablici 2. prikazao izračun potraživanja, uzimajući u obzir da potraživanja sa osnova ugovorene kamatne stope od 12 %, za razdoblje od 6. ožujka 1994. do dana isplate nisu pravomoćno presuđena, koja da bi iznosila na dan 1. ožujka 2006., 1.451.923,20 USD na ime glavnice te ukupna potraživanja sa ugovornom kamatom na dan 1. ožujka 2006., iznose 1.709.537,29 USD.

40. U nastavku postupka, sud je pozvao stalnog sudskog vještaka OČ da na ročištu održanom dana prosinca 2025. iznese usmeni nalaz i mišljenje, čime su u cijelosti otklonjeni svi prigovori tužitelja koji su u domeni sudskog vještaka, dok je pisanom dopunom nalaza i mišljenja zaprimljenog pred ovim sudom dana 9. ožujka 2026., sukladno primjedbama tuženika, ispravio nalaz i mišljenje u dijelu koji se odnosi tijek i visinu kamata.

41. Tako iz navedene dopune, koja je izrađena sukladno predmetu vještačenja određenom u ukidnom rješenju Županijskog suda u Splitu, u bitnome proizlazi da je u Tablici 1. prikazan obračun kamata, obroka i izračun glavnice, prema pravilima koja se primjenjuju na staru deviznu štednju, uz primjenu kamatne stope na štedne uloge građana po viđenju u USD.

Na temelju ove verzije obračuna može se zaključiti da je tuženik dana 1. ožujka 2006. godine u cijelosti podmirio kako glavnicu tako i pripadajuće kamate, te da je pritom pretplatio iznos od 29.286,80 USD.

42. Radi otklanjanja svake eventualne nejasnoće, sud je u daljnjem tijeku postupka, u smislu članka 261. st. 1. i članka 260. ZPP, odredio izvođenje dokaza usmenim sučeljavanjem vještaka Tamare Miljuš i OČ, i to na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 7. srpnja 2026.,

43. Na navedenom ročištu, izuzev odstupanja koje ne bi bila u domeni sudskih vještaka za financije i računovodstvo te koja ne utječu na pravilno utvrđivanje činjenica mjerodavnih za meritum prijepora (o čemu će se sud referirati u nastavku), vještaci su suglasno naveli kako je tuženik, uzimajući u obzir parametre vještačenja definirane ukidnom odlukom Županijskog suda u Splitu, u cijelosti podmirio sva potraživanja tužitelja temeljem spornog ugovora o deviznom štednom ulogu iz listopada 1993.

Pri tome je naglasiti da je ovaj sud stava kako su vještak OČ i vještakinja Miljuš prilikom izrade nalaza i mišljenja sa predmetom vještačenja kako je određeno u ukidnom rješenju višeg suda, suglasni da je tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu naspram tužitelja, dok odstupanja glede visine obveze utvrđene u njihovim nalazima i mišljenjima, koju je tuženik, prema mišljenju vještaka, pretplatio, i to na način da je vještak OČ naveo da je tuženik pretplatio iznos od 29.286,80 USD, dok je vještakinja Miljuš navela da je tuženik pretplatio iznos od 250.236,72 USD, prema mišljenju ovog suda, nije pravno relevantna jer u postupku nije istaknut nikakav zahtjev sa osnova povrata stečenog bez osnove.

44. Konkludira, u opisanom činjeničnom supstratu, kada je sporedno potraživanje sa osnova ugovornih kamata po stopi od 12 % pravomoćno presuđena stvar; kada tijekom postupka nije bilo sporno da je tužena isplatila tužitelju u tri rate ukupan iznos od 1.393.937,80 USD te kada je tužitelju pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj II P-1289/02 od 1. ožujka 2006. dosuđen iznos od 811.174,85 USD sa kamatom po stopi u valuti glavnog duga koju banke plaćaju na štedne uloge po viđenju, koje činjenice su vještaci imali u vidu prilikom izrade pisanog nalaza i mišljenja te su suglasni u odlučnoj činjenici da je tužena u cijelosti podmirila potraživanje naspram tužitelja po osnovu Ugovoru o deviznom štednom ulogu od 6. listopada 1993., jasno je da je prigovor ispunjenja u cijelosti osnovan.

45. Zaključiti je da je tužbeni zahtjev postavljen pod točkom II petita, usmjeren na isplatu iznosa od 868.825,15 USD sa kamatom po stopi u valuti glavnog duga koju banke plaćaju na štedne uloge po viđenju, u cijelosti neosnovan.

46. Međutim, radi dugotrajnosti ovog postupka (tužba je podnesena sudu 20. svibnja 1994.), a obzirom na opširna elaboriranja tužitelja u podnescima (kako u kvantitativnom smislu, tako i u kvalitativnom smislu), sud će se, iako smatra da su sve sporne pravne nedoumice otklonjene u rješenju Županijskog suda poslovni broj Gžp- 601/2012, koje ovaj prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća, u nastavku obrazloženja referirati na suprotstavljene tvrdnje stranaka nakon ukidne odluke.

47. Iz stanja spisa proizlazi, a ujedno među strankama nije ni bilo sporno, da je tužitelj bio vlasnik više deviznih računa i da je višekratno sklapao ugovore o štednji kojima mu je priznavana povoljnija ugovorna kamata i način raspolaganja deponiranim sredstvima u odnosu na druge klijente banke, sve obzirom na visinu uloženih novčanih sredstava; da je sklapao jednogodišnje ugovore i to:

- dana 11. rujna 1990. godine na iznos od 1.182.000,00 USD s godišnjom kamatom od 10% do 02. ožujka 1991. godine;

-dana 13. lipnja 1991. godine na iznos od 1.182.000,00 USD s godišnjom kamatom od

11% do 03. ožujka 1992. godine;

- dana 28. kolovoza 1992. godine na iznos od 1.444.700,00 USD s godišnjom kamatom od 12% do 04. ožujka 1993. godine;

- i dana 06. listopada 1993. godine na iznos od 1.500.000,00 USD s godišnjom kamatom od 12% do 06. ožujka 1994. godine, a sve prema posebnim Odlukama tužene za svaki pojedini ugovor.

48. Nadalje, proizlazi da je tužena dopisom od 19. travnja 1994. godine obavijestila tužitelja da njegova oročena devizna sredstva tretira sukladno Uredbi, dok iz dopisa tužene od 08. ožujka 1999. godine proizlazi da isplata s naslova ugovora broj: 20-175- 05250- 5 u tom trenutku nije izvršena, jer da taj ugovor za banku nije važeći, a iz dopisa tužitelja od 24. ožujka 1994. godine proizlazi da isti zahvaljuje banci na dugogodišnjoj suradnji i traži da mu se stave na raspolaganje novčana sredstva.

49. Nakon toga, tužitelj je dana 20. svibnja 1994. ustao tužbom u ovoj pravnoj stvari protiv tuženika, radi isplate iznosa od 1.680.0000,00 USD sa pripadajućim kamatama temeljem Ugovor od 6. listopada 1993. godine, pri čemu je u tužbi naveo da je dijelom deponiranih sredstava tužitelj raspolagao kao sa novom deviznom štednjom, što da je vidljivo iz fotokopije devizne štedne knjižice.

50. Slijedi zaključak da je i sam tužitelj očigledno , prilikom podnošenja tužbe, smatrao da je samo djelomično imao pravo raspolagati deponiranim sredstvima po ugovoru iz listopada 1993., očigledno jer je bio svjestan da ostatkom sredstava nije bio u mogućnosti raspolagati jer su ista pretvorena u javni dug RH. Zaključiti je da je tužena banka tužitelju, obzirom na visoke uloge štednje koje je deponirao kod tužene dugi niz godina, povoljnije uvjete zaključenja tih ugovora te status tužitelja kao štediše tužene sa posebnim aranžmanima, koji su mu odlukama nadležnih tijela tuženika odobravani, tužitelju dozvoljavala da dijelom sredstava raspolaže i dalje.

51. Pri tome je primijetiti, od strane ovog prvostupanjskog suda, da tužitelj u cijelosti zanemaruje činjenicu da je među strankama dana 6. svibnja 1999. (dakle za vrijeme trajanja ovog postupka) zaključen sporazum koji prileži sudskom spisu na stranicama 1451-1452, a čiji je sadržaj naveden pod točkom 15. obrazloženja, a koji sporazum se odnosi upravo na ovaj parnični postupak ( ranijeg poslovnog broja II P-176/95).

52. U članku 2. st. 1. Sporazuma, stranke su suglasno utvrdile da banka odmah stavlja na raspolaganje iznose koji su po evidenciji banke u statusu slobodne štednje, bez prejudiciranja u ishod citiranog parničnog postupka, uz izričitu izjavu da prihvaćanje isplate od strane deponenta banke ne smatra prešutnim priznavanjem statusa stare štednje. Tužitelj tijekom postupka nije isticao da bi navedeni sporazum bio ništetan ili da ne bi predstavljao odraz njegove prave volje, a niti je tijekom postupka osporavao da bi primio isplatu po tome sporazumu (u sporazumu je naveo da iznos kojeg je banka voljna isplatiti prihvaća samo kao djelomičnu isplatu po njegovom štednom ulogu te da razliku pridržava potraživati u ovoj parnici).

53. Dosljedno, iz dopisa tužene upućenog tužitelju, datiran sa danom 21. travnja 1999. (list 99 spisa), dakle neposredno prije zaključenja sporazuma, banka navodi kretanje novca tužitelja temeljem spornog ugovora, na način kako slijedi:

a) iznos koji je 6. ožujka 1994. trebao dospjeti po Ugovoru o deviznom štednom ulogu od 6. listopada 1993. koji se vodio na partiji 20-175-05250-5, a kojim je 1.500,000 USD oročeno kao nova, a ne kao stara devizna štednja, tj ,iznos od 1.680.000,00 USD prenesen je u korist Vaše partije broj 20-175-98806-7, na kojoj je bio račun nove devizne štednje, obzirom da su se sredstva prije oročenja vodila baš na toj partiji;

b) da od navedenog iznosa od 1.680.000,00 USD, iznos od 1.417.914,26 USD (iznos tužiteljeve štednje u PBZ na dan 27. travnja 1991. uvećan za kamatu do 31. prosinca 1991.) predstavljao staru deviznu štednju vraćen na partiju broj 20- 175-97771-0 na račun stare devizne štednje, na kojoj se partiji i računu nalazio prije prijenosa izvršenog 5. ožujka 1992.;

c) da je preostali iznos (razlika između 1.680.000,00 USD i iznosa stare devizne štednje od 1.417.914,26 , tj iznos od 262.085,74 USD) ostao na partiji 20-175- 98806-7 na računu nove devizne štednje;

d) da banka navedenim dopisom potvrđuje kako će se isplata odnositi na ono što je prema bančinim računima dospjela za isplatu, a to su iznosi na računu dospjelih obroka stare devizne štednje koji se nalaze na partiji 20-175-97771-0 (Radi jasnoće: iznos od 1.417.914,26 USD), i dospjela kamata po toj partiji, kao i iznosi koji će biti isplaćeni sa partije 20-175-988806-7 (radi jasnoće: iznos od 262.085,74 USD).

54. Uzimajući u obzir sadržaj navedenog Sporazuma zaključenog među strankama 6. svibnja 1999. kojemu je prethodio citirani dopis banke od 21. travnja 1999. , kao i opisano praćenje tijeka novca po Ugovoru o 6. ožujka 1994., koji je detaljno naveden u dopisu banke od 21. travnja 1999., jasno je da je dokazni prijedlog tužitelja za vještačenjem postojanja knjigovodstvene veze između depozita uplaćenog temeljem ugovora od 6. listopada 1993. na računu i partiji broj 747006840-9-20-175-05250-5 i devizne štedne knjižice 130031, sa tuženikovom isplatom iznosa iz prigovora djelomičnog ispunjenja od 1.393.937,00 USD s računa broj 71411-9-840-20-175- 97771-0 (točka 53. obrazloženja), u cijelosti promašen i pravno irelevantan te da se, protivno navodima tužitelja, ne radi o ispunjenju obveze temeljem Sporazuma sa nekih trećih tužiteljevih računima.

55. Naime, tužitelju nije mogao ostati nepoznat sadržaj dopisa tuženika od 21. travnja 1999., koji je prethodio zaključenju Sporazuma od 6. svibnja 1999., a u kojemu je jasno navedeno da je od iznosa od 1.680.000,00 USD koji je trebao dospjeti po Ugovoru o deviznom štednom ulogu od 6. listopada 1993., iznos od iznos od 1.417.914,26 USD (iznos tužiteljeve štednje u PBZ na dan 27. travnja 1991. uvećan za kamatu do 31. prosinca 1991.) koji je predstavljao staru deviznu štednju, vraćen na partiju broj 20- 175-97771-0 na račun stare devizne štednje, na kojoj se partiji i računu nalazio prije prijenosa izvršenog 5. ožujka 1992.

55.2. Kako je upravo sa tog računa tužitelja broj 20-175-97771-0, prema nalazima i mišljenjima vještaka, izvršena isplata iznosa od 1.393.937,00 USD, jasno je da su dokazni prijedlozi tužitelja da se vještačenjem utvrdi knjigovodstvena veza između depozita uplaćenog po ugovoru od 6. listopada 1993., te tuženikove isplate iznosa od 1.393.937,00 USD, u cijelosti nepotrebni, jer se tijek novca po tome ugovoru može utvrditi čitanjem spisu priloženih isprava, za što nije potrebno posebno stručno znanje vještaka.

55.3 Stoga izneseni prigovori na vještačenja predstavljaju prigovore pravne prirode, koji ne bi bili u domeni sudskog vještaka, a odlučne činjenice, suprotno navodima tužitelja, mogu se utvrditi čitanjem spisu priležeće dokumentacije i isprava.

55.4. Samo napomene radi, i vještak OČ i vještakinja Miljuš su se kako pisanim nalazom i mišljenjem, tako i u usmenom iznošenju nalaza i mišljenja, očitovali da su sredstva isplaćena sa računa tužitelja broj 20-175-97771-0 (dakle računa iz točke 53. obrazloženja), na njegov drugi račun u inozemstvu.

56. Tumačeći volju stranaka prilikom zaključenja Sporazuma od 6. svibnja 1999., vodeći računa da je Sporazum zaključen za vrijeme trajanja sudskog postupka, sud je stava kako predmetni sporazum po svojoj naravi predstavlja izvansudsku nagodbu glede predmeta spora, kojim je djelomično riješena neizvjesnost o predmetu spora. Naime, prema članku 1089. st. 1. ZOO/91, ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, s pomoću uzajamnih popuštanja, prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze.

56.2. U konkretnom slučaju, iz Sporazuma jasno proizlazi da su se stranke usuglasile oko djelomičnog ispunjenja po Ugovoru iz listopada 1993. (i to sa računa broj 20-175- 97771-0), uz izričitu izjavu tužene da prihvaćanje isplate od strane deponenta banke (tužitelja) ne smatra prešutnim priznanjem statusa stare štednje te uz izričitu izjavu tužitelja da iznos kojeg je banka voljna isplatiti prihvaća samo kao djelomičnu isplatu po njegovom štednom ulogu, te da razliku pridržava pravo potraživati u citiranoj parnici.

56.3. Stoga je, u opisanoj situaciji, kada je tužitelj prije zaključenja Sporazuma, bio upoznat sa kretanjem novca po Ugovoru iz listopada 1993. i partiji na koju je iznos od 1.417.914,26 USD prenesen, a to je račun broj 20-175-9771-0, sa kojega je i izvršena isplata upravo tog iznosa temeljem Sporazuma na drugi tužiteljev račun u inozemstvu (u čemu su vještaci suglasni), ukazati je tužitelju da je pravnoirelevantna činjenica je li isplata iznosa od 1.393.937,00 USD po Sporazumu (koji ima pravni značaj djelomične izvansudske nagodbe), izvršena sa računa broj 72710840-9-20-25250-5, na koji račun je po isteku ili raskidu ugovora trebao biti uplaćen depozit s kamatama iz ugovora iz listopada 1993.

57. Jasno je da je tužitelju iz dopisa tužene neposredno prije zaključenja Sporazuma, moralo biti poznato da je depozit temeljem Ugovora iz listopada 1993. u iznosu od 1.680.000,00 USD, prvo prenesen u korist njegove partije broj 20-175-98806-7, na kojoj je bio račun nove devizne štednje, obzirom da su se sredstva prije oročenja vodila baš na toj partiji, da bi od navedenog iznosa, iznos od 1.417.914,26 USD (iznos tužiteljeve štednje u PBZ na dan 27. travnja 1991. uvećan za kamatu do 31. prosinca 1991.) koji predstavlja staru deviznu štednju, vraćen na partiju broj 20-175-97771-0 na račun stare devizne štednje, na kojoj se partiji i računu nalazio prije prijenosa izvršenog 5. ožujka 1992.

57.2. Kako iz suglasnih nalaza i mišljenja vještaka OČ i vještakinje Miljuš proizlazi da je nesporno isplaćen iznos od 1.393.937,00 USD isplaćen upravo sa računa broj 20-175-97771-0, na drugi tužiteljev račun u inozemstvo, jasno je da su prigovori ove naravi u cijelosti neosnovani.

58. Čak i kada bi se pitanje potraživanja tužitelja razmatralo sa pravnog osnova novih ugovora, odnosno tzv. "nove štednje", i tada bi tužbeni zahtjev bio neosnovan.

58.2. Naime, pitanje ugovorne kamate od 12 % (odnosno kamate preko kamate koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju do ugovornih kamata od 12 %) već je pravomoćno presuđeno, a dodatno, sve i kada ne bi tome bilo tako, nema govora o tome da bi primjenom točke 5. ostalih uvjeta ugovora, kod činjenice da nijedna strana u roku od mjesec dana pismeno otkazala daljnje oročavanje, došlo do automatske obnove ugovora uz iste uvjete.

58.3. Ovo stoga što je sam tužitelj dana 20. svibnja 1994. podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari, a prethodno se dopisom od 24. ožujka 1994. obratio tuženoj sa zahtjevom da mu stavi na raspolaganje glavnicu od 1.417.000,00 USD i pripadajuće kamate, što je tužena odbila, što se svakako, prema ocjeni ovog suda, može smatrati pismenim otkazivanjem ugovora i jasnim očitovanjem da se ne nastavi ugovorni odnos, i to sa danom podnošenja dopisa 24. ožujka 1994. Ne bi trebalo biti sporno da, u situaciji kada ugovor nije produljen, odnosno isti je istekao, nema ni pravnog osnova za isplatu ugovornih kamata po stopi od 12 %.

59. Upravo radi pravilno i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja mjerodavnog za meritum prijepora, a obzirom na oprečna pravna shvaćanja stranaka, sud je, u smislu članka 259. st. 1. ZPP, rješenjem poslovni broj Px-6/2014-127 od 2. listopada 2024. (list 1507-1510) naložio vještaku financijsko-knjigovodstvene struke OČ da se očituje o visini potraživanja u više varijanti, time da je naloženo vještaku i očitovati se o visini potraživanja sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 689/2008 od 27. listopada 2010., primjenjujući na predmetni Ugovor o deviznom štednom ulogu od 6. listopada 1993., odredbe članka ZOO/91, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora, kao i mjerodavne financijsko-računovodstvene propise iz svoje domene, a imajući u vidu:

- da je tužitelju pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj IIP- 1289/02 od 1. ožujka 2006. dosuđen iznos od 811.174,85 USD sa kamatom od 1. siječnja 2005. po kamatnoj stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju;

- uz uvažavanje iznosa za koji je tužitelj u svome stranačkom iskazu potvrdio da je plaćen (list 197), u visini od 1.393,937,80 USD;

- uz uvažavanje Sporazuma zaključenog među strankama dana 6. svibnja 1999. (list 1452-1453);

-uz uvažavanje pravnog stava izraženog u odluci Županijskog suda u Splitu broj Gžp-602/12 od 15. siječnja 2014., prema kojoj bi tražena ugovorna kamata od 12% za razdoblje od 6. ožujka 1994. do isplate, predstavljala pravomoćno presuđenu stvar, kao i u varijanti da navedeno potraživanje tužitelja s osnova ugovorne kamate ne predstavlja pravomoćno presuđenu stvar.

60. Vještak se, glede naloga, uzimajući u obzir da tražena ugovorna kamata po stopi od 12 % predstavlja pravomoćno presuđenu stvar, očitovao navodeći da su potraživanja tužitelja s osnova glavnice su na dan 1. ožujka 2006. u potpunosti podmirena te postoji pretplata u iznosu od 249.340,39 USD, što je prikazano u Tablici I dopune nalaza i mišljenja.

61. Stoga, kako je tijekom postupka nedvojbenim utvrđeno da je potraživanje tužitelja sa osnova Ugovora o 6. listopada 1993. u cijelosti podmireno, u kojoj odlučnoj činjenici su suglasni i vještak OČ i vještakinja Miljuš, a vještaci su prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeli u obzir sve pravno relevantne činjenice, odnosno da bi se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o staroj deviznoj štednji gdje je ugovorena kamata veća od 5 % (koju je sukladno članku 7. st. 5. Zakona dužna osigurati banka u skladu sa ugovorom); da se glede zahtjeva ugovornih kamata po stopi od 12 % (točnije preko kamate koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju do ugovornih kamata od 12 %) već pravomoćno presuđeno, uvažavajući činjenicu da je tužitelju već pravomoćno dosuđen iznos na ime stare devizne štednje od 811.174,85 USD sa kamatom koju u valuti glavnog duga plaćaju banke na štedne uloge po viđenju od 1. siječnja 2005. do isplate, te uz uvažavanje iznosa od 1.393,937,00 USD koji je isplaćen temeljem Sporazuma, odlučeno je kao pod točkom II izreke.

62. Zaključno, sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza novim vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke, jer je smatrao da ne bi bili ispunjeni uvjeti iz članka 261. st. 3. ZPP za određivanjem novog vještačenja.

62.2. Naime, prema odredbi članka 261. st. 3. ZPP, ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

62.3. Dakle, vještačenje po drugom vještaku se provodi ako je nalaz vještaka iz obavljenog vještačenja nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili izviđenim okolnostima, odnosno ako mišljenje vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, što ovdje nije slučaj.

62.4. . Drugim riječima, postojanje osnovanosti sumnje u pravilnost danog mišljenja treba biti uvjerenje stvoreno na strani suda, a ne da proizlazi iz samog nezadovoljstva stranke, nedovoljno argumentiranog i potkrijepljenog, dok odredbama ZPP nije propisan institut "kontrolnog vještačenja". (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd-3117/2024-2 od 10. rujna 2024.).

63. Obzirom da tužitelj, izuzev subjektivnog nezadovoljstva predmetom vještačenja te rezultatima provedenih vještačenja nije iznio nikakve konkretne prigovore i primjedbe kojima bi osporio ili doveo u pitanje pravilnost, stručnost, korištene metode obračuna i primjenu zakonskih propisa, od strane sudskih vještaka prilikom izrade nalaza i mišljenja, već je isključivo iznosi prigovore pravne naravi (koji nisu u domeni sudskih vještaka) sud je odbio predloženi dokaz novim financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem, jer je smatrao da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 261. st. 3. ZPP.

64. Slijedi zaključak da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan te je odlučeno kao pod točkom II izreke.

65. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima parničnog postupka.

66. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. st. 1. ZPP u vezi sa člankom 164. ZPP. Imajući na umu citirane zakonske odredbe, tužitelj, koji je izgubio parnicu, je dužan tuženici u cijelosti naknaditi troškove postupka.

67. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 868.825,15 USD / 753.680,00 EUR (kao vrijednosti glavnog potraživanja) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

68. Napomenuti je da je o parničnom trošku nastalom do donošenja prvostupanjske presude poslovni broj IIP-1289/02 od 1. ožujka 2006. već odlučeno, obzirom da je točka III izreke citirane prvostupanjske presude djelomično preinačena rješenjem Županijskog suda u Splitu sadržanom u presudi poslovni broj Gž-3289/06 od 11. siječnja 2007., na način da je tužitelju dosuđen na ime troškova postupka iznos od 1.123.138,40 kn.

69. Dakle, u ovoj fazi postupka preostalo je donijeti odluku o troškovima postupka nastalima u ponovljenom postupku, nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo citirane odluke, kao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-370/07-2 od 29. rujna 2007.

70. Prema Tbr 52/3 Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

71. Obzirom na vrijednost predmeta spora (iznos od 753.680,00 EUR), vrijednost svake radnje iznosi 5 331 bodova, odnosno 10.662,00 EUR. Međutim, kako je tuženik u zahtjevu za naknadom troškova postupka, potraživao za svaku obavljenu radnju nagradu od 10.596,00 EUR, to će se, sukladno zahtjevu tuženika, parnični trošak obračunati prema istome.

72. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

-sastav podneska od 4. srpnja 2011. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 6. srpnja 2011. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 3. listopada 2011. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-sastav žalbe protiv prvostupanjske presude od 12. ožujka 2012. (Tbr 10/1 Tarife), iznos od 13.245,00 EUR;

-sastav podneska od 7. travnja 2016. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 12. travnja 2016. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- sastav podneska od 27. listopada 2017. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- zastupanje na ročištu od 30. listopada 2017. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 5. travnja 2018. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr 9/5 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 5. lipnja 2018. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr 9/5 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 23. listopada 2018. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- sastav podneska od 8. svibnja 2019. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 27. svibnja 2019. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-sastav podneska od 30. kolovoza 2019. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 13. rujna 2019. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-sastav podneska od 23. rujna 2019. kojim je u spis dostavljen dokaz o uplati predujma na ime troškova vještačenja (Tbr 8/4 Tarife), iznos od 50,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 28. rujna 2021. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- sastav podneska od 22. studenoga 2021. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 25. studenoga 2021. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 10. siječnja 2022. na kojemu je pretvorena glavna rasprava (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-sastav podneska od 17. siječnja 2022. (Tbr 8/4 Tarife), iznos od 50,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 1. veljače 2022. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-sastav podneska od 31. siječnja 2022. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- zastupanje na ročištu od 28. ožujka 2022. na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima (Tbr 9/2 Tarife), iznos od 5.298,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 11. svibnja 2022. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 14. lipnja 2022. na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima (Tbr 9/2 Tarife), iznos od 5.298,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 19. listopada 2022. , na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima (Tbr 9/2 Tarife), iznos od 5.298,00 EUR;

-sastav podneska od 5. lipnja 2023. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-sastav podneska od 23. lipnja 2023. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-sastav podneska od 12. srpnja 2024. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- zastupanje na ročištu od 22. srpnja 2024. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 2. prosinca 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- sastav podneska od 17. prosinca 2025. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- zastupanje na ročištu od 4. svibnja 2026. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR;

- zastupanje na ročištu od 9. srpnja 2026. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 10.596,00 EUR, dakle ukupni iznos od 310.233,00 EUR, što uvećano za PDV po stopi od 25 % (77.558,25 EUR), daje iznos od 387.791,25 EUR.

73. Povrh toga iznosa, tuženiku je valjalo priznati i ukupan iznos od 1.990,83 EUR na ime troška sudskih pristojbi ( iznos od 663,61 EUR na ime sudske pristojbe na presudu, te iznos od 1.327,22 EUR na ime sudske pristojbe na žalbu protiv prvostupanjske presude).

73.2. Konačno, tuženiku je valjalo priznati i trošak plaćenog predujma na ime financijsko-knjigovodstvenih vještačenja, u ukupnom iznosu od 4.096,57 EUR (iznos od 3.000,00 kn / 398,17 EUR plaćen dana 14. travnja 2016.; iznos od 2.000,00 kn / 265,45 EUR plaćen dana 2. studenoga 2017.; iznos od 5.000,00 kn / 663,61 EUR plaćen dana 17. srpnja 2019.; iznos od 6.000,00 kn / 769,34 EUR plaćen dana 11. siječnja 2022. te iznos od 2.000,00 EUR plaćen dana 4. travnja 2023.).

74. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak žalbe od 23. svibnja 2005. ni trošak revizije od 28. veljače 2007. , jer u izjavljenoj žalbi odnosno reviziji nije uspio. Nadalje, iz istog razloga mu nije priznat ni trošak sastava prijedloga za ponavljanje postupka od 16. veljače 2011. kao ni trošak revizije od 21. lipnja 2011.

Tuženiku nije priznat ni traženi trošak pristupa na ročište za objavu presude od 19. listopada 2011., jer iz stanja spisa ne proizlazi da bi punomoćnik pristupio na navedeno ročište (zapisnik o objavi presude na listu 463).

Nadalje, tuženiku nije priznat trošak podnošenja zahtjeva za izuzećem suca jer sastav navedenog podneska, odnosno zahtjeva za izuzećem, ne spada u radnje za koje je Tarifom propisano da bi punomoćniku pripada nagrada.

75. Dakle, tuženiku je na ime troškova parničnog postupka dosuđen iznos od 393.878,65 EUR.

75.2. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka je izostala obzirom da ista nije ni zatražena u zahtjevu za naknadom troškova postupka (članak 151. st. 3. ZPP).

76. Stoga je odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove odluke.

U Splitu 1. rujna 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženici po punomoćniku

- u spis