REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz-24/2026.-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog PJ, zbog kaznenog djela iz članka 179.a Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 1. srpnja 2026. broj KZZ-DO-94/2025., podignutom protiv pravomoćnog rješenja Općinskoga suda u Novom Zagrebu broj K-542/2022-45 kojeg čine rješenje suca pojedinca toga suda istog broja od 1. rujna 2023. i rješenje vijeća istoga suda broj Kv-192/2023-53 od 3. siječnja 2024., u sjednici Vijeća održanoj 1. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e:
Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan te da je rješenjem Općinskoga suda u Novom Zagrebu broj K-542/2022-45 kojeg čine rješenje suca pojedinca toga suda istoga broja od 1. rujna 2023. i rješenje vijeća toga suda broj Kv- 192/2023-53 od 3. siječnja 2024. povrijeđen zakon u odredbi članka 148. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda i 80/2022., dalje: ZKP-22.) pa se pobijano rješenje ukida i predmet vraća sucu pojedincu Općinskog suda u Novom Zagrebu na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
1. Pravomoćnim rješenjem Općinskoga suda u Novom Zagrebu odbijen je zahtjev oštećene ŽJ, podnesen 2. prosinca 2022. po opunomoćenici oštećenice, odvjetnici Lidiji Horvat, za naknadu troškova.
2. Protiv te pravomoćne odluke glavni državni odvjetnik podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede članka 148. stavka 4. ZKP-22. Predložio je da se utvrdi povreda zakona u navedenoj odredbi, ukine pravomoćno rješenje i predmet vrati sucu pojedincu Općinskog suda u Novom Zagrebu na ponovno odlučivanje.
3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.
4. U zahtjevu se navodi da „nije bilo mjesta odbijanju pravovremenog zahtjeva oštećene podnesenog na temelju članka 148. stavak 4. ZKP, druga rečenica … unatoč propustu što u izreci prvostupanjske presude nije, kada se određuje koje je troškove na temelju članka 145. stavak 1. ZKP optuženik dužan nadoknaditi , decidirano naveden i trošak iz točke 8. stavka 2. istog članka“. Pritom se glavni državni odvjetnik poziva na praksu najvišeg suda u Republici Hrvatskoj prema kojoj „taj propust u pravomoćnoj presudi ne znači da osuđenik nije dužan nadoknaditi i trošak kaznenog postupka u vidu nužnih izdataka oštećene i nagrade i nužnih izdataka njezine opunomoćenice“ (VSRH I Kž-287//2017. od 30 studenoga 2020.).
4.1. Glavni državni odvjetnik smatra da je „pravomoćnom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 542/2000. … ustanovljena obveza osuđenog na podmirivanja troškova kaznenog postupka, uključujući i trošak iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP bez obzira što taj trošak nije izričito u izreci presude naveden“. S obzirom na to, pobijanim se rješenjem „trebala ta, već pravomoćno uspostavljena obveza“ odrediti „samo vrijednosno – u novčanom iznosu“. Umjesto toga, pobijanim pravomoćnim rješenjem, „upustivši se (ponovno) u odlučivanje o osnovi troška“, sud je „prekoračio svoj ovlasti i povrijedio odredbu“ članka 148. stavka 4. ZKP-22.
5. U pravu je glavni državni odvjetnik kada navodi da je pobijanim rješenjem povrijeđen članak 148. stavak 4. ZKP-22., a pritom se i pravilno poziva na odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH I Kž-287/2017. od 30 studenoga 2020.) U toj je odluci izraženo pravno mišljenje u pravnoj situaciji koje je usporediva s pravnom situacijom u ovom predmetu.
5.1. Naime, u tom je predmetu u presudi navedeno da je optuženik dužan snositi troškove kaznenog postupka, ali i izreci nije izrijekom naveden i trošak opunomoćenika oštećenika. Taj propust „nije zapreka da su daljnjem tijeku postupka odlučuje i o troškovima nužnih izdataka oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika te nagrade i nužnih izdataka njegovog opunomoćenika [te] ne znači da optuženik nije dužan nadoknaditi i taj trošak kaznenog postupka“.
5.2. U ovom je predmetu sud presudom naložio optuženiku plaćanje troškova kaznenog postupka, ali je u izreci propustio navesti i troškove iz članka 148. stavka 2. točke 8. ZKP-22. (odredbe o troškovima sadržajno odgovaraju Noveli tog zakona iz 2026.). U odnosu na troškove kaznenog postupka žalila se oštećenica, a drugostupanjski je sud u odluci naveo „da se prvostupanjski sud upućuje da po dostavljenom troškovniku odluči i o troškovima punomoćnica oštećene posebnim rješenjem“.
5.3. Međutim, prvostupanjski je sud donio pobijano rješenje , koje je potvrđeno odlukom izvanraspravnog vijeća, a kojim je odbijen zahtjev oštećenice za naknadom troškova. Treba uočiti da odluka drugostupanjskoga suda nije precizna jer je trebalo uputiti prvostupanjski sud da posebnim rješenjem odluči o visini troškova jer je presudom optuženiku već naloženo i plaćanje troškova i oštećenice samo to nije izrijekom navedeno. No, bez obzira na tu nepreciznost, pogrešno se sud pobijanom rješenjem ponovno, nakon presude kojom je optuženik obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka, upustio u odlučivanje o obvezi optuženika da plati troškove kaznenog postupka oštećenici, umjesto da je, po pravodobno zaprimljenom zahtjevu za naknadom troškova („troškovniku“), odlučio o visini troškova oštećenice.
5.4. Treba dodati da se optuženik niti ne može osloboditi naknade troškova iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP-a (v. i odluku VSRH I Kž 435/2014. od 12. studenoga 2014., predzadnji odlomak). Ovdje je odlučno da je sud presudom obvezao optuženika na plaćanje troškova kaznenog postupka, a propust da u izreci navede da se obveza plaćanja troškova odnosi i na nužne izdatke oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika te nagradu i nužne izdatke njegova opunomoćenika ne znači da optuženik nije dužan nadoknaditi i taj trošak kaznenog postupka pa nema zapreke da se ovdje posebnim rješenjem odluči o visini tih troškova.
5.5. Prema tome, upustivši se ponovno o odlučivanje o obvezi plaćanja troškova, iako je ta obveza utvrđena u izreci presudi, pobijanim je rješenjem povrijeđena odredba članka 148. stavka 4. ZKP-a jer Općinski sud u Novom Zagrebu nije donio posebno rješenje o visini troškova.
6. S obzirom na navedeno, pobijanu je pravomoćnu odluku Općinskog suda u Novom Zagrebu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje (članak 513. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.). Pritom je Sud vodio računa da je odlučivanje o visini troškova ovdje u korist oštećenice (v. VSRH Kzz 29/2025. od 27. studenoga 2025.). U ponovljenom će postupku sudac pojedinac Općinskog suda u Novom Zagrebu donijeti posebno rješenje o visini troškova oštećenice.
Zagreb, 1. rujna 2026.
Predsjednik Vijeća:
Damir Kos
