REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-75/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika: UPĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici mr. sc. Marijana Anđelić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika- protutužitelja: UP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku dr.sc. Željku Žuži, odvjetniku Zadru, radi isplate , nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2026. godine, u nazočnosti punomoćnice tužitelja Marijane Anđelić, odvjetnice u Rijeci te tuženika osobno s punomoćnikom dr.sc. Željkom Žuža, odvjetnikom u Zadru, po objavi dana 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Tuženik UP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], dužan je isplatiti tužitelju UPĆ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 61.355,03EUR, u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, uvećano za zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena (NN broj 75/08), koje na navedeni iznos teku od dana 20. 11. 2012. godine, pa do 31. 07. 2015. godine, a od 01. 08. 2015. godine po stopi određeno za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena do namirenja .

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi :

1. Radi ostvarenja tužiteljeve tražbine iz točke I. izreke ove presude, tuženik je dužan trpjeti namirenje tražbine tužitelja, za iznos od 61.355,03 EUR-a, u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, uvećano za zatezne kamate, koje teku na svaki pojedinačni iznos, kako je opisano u točki I. ove presude, kao i radi naplate svih sporednih tražbina, sudskom prodajom založene , te namirenjem tužitelja iz polučene prodajne cijene.

2. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak uvećan za zatezne kamate koje teku na navedeni iznos od dana donošenja presude pa do isplate, po topi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

III. Prihvaća se protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Nalaže se tužitelju-protutuženiku UPĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku-protutužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana izda ispravu kojom se tuženik-protutužitelj ovlašćuje da bez daljnjih pitanja ili odobrenja tužitelja-protutuženika izvrši upis brisanja založnog prava koje založno pravo je upisano pod poslovnim brojem Z 1539/98 kod Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižnog odjela Zadar na teret nekretnine kat. čest. [katastarska čestica].ZGR, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a u slučaju da tužitelj-protutuženik odbije izdati tuženiku-protutužitelju takvu ispravu, istu će zamijeniti ova presuda temeljem koje će tuženik-protutužitelj, nakon njene pravomoćnosti, zatražiti i postići brisanje založnog prava koje založno pravo je upisano pod poslovnim brojem Z1539/98 kod Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižnog odjela Zadar na teret nekretnine kat. čest. [katastarska čestica].ZGR, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

IV. Odbija se protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi :

Nalaže se tužitelju-protutuženiku UPĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku-protutužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka, u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe

V. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik sklopili Ugovor o zajmu dana 21. studenog 1997. godine kojim je tužitelj kao zajmodavac isplatio tuženiku-zajmoprimcu iznos od 120.000,00 DEM (stodvadesettisućanjemačkihmaraka) te se tuženik obvezao pozajmljeni iznos vratiti u roku od 10 godina, u jednakim mjesečnim obrocima - anuitetima. Pozajmljeni iznos od 120.000,00 DEM iznosi 61.355,03 EUR-a. Radi osiguranja potraživanja, temeljem Ugovora o zajmu, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, upisano je pravo zaloga na nekretnini k. č. [katastarska čestica] ZGR, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

Tužitelj da je u više navrata pozivao tuženika na vraćanje zajma, međutim tuženik zajam do danas nije vratio i odbio je potpisati aneks ugovora za produljenje roka za otplatu, koje produljenje je sam zatražio. Obzirom tuženik tužitelju nije vratio pozajmljeni iznos i da tužitelj nije prvotno želio ustati tužbom protiv tuženika, to je tužitelj zaključio ugovor o ustupu tražbine (cesiju), dana 09.11.2012. i prenio svoje potraživanje na LP, iz [adresa] koji je 16.11.2012. podnio tužbu protiv tuženika UP, a koji postupak se vodio pod poslovnim brojem: P-596/16 (ranije P- 2732/12).

Dana 08. kolovoza 2018. godine tužitelj, kao cedent i LP, kao cesionar, raskinuli su Ugovor o ustupu tražbine (cesiju) od 15.11.2012. godine, a kojim ugovorom je cedent na cesionara prenio svoje potraživanje prema cesusu - dužniku UP i to tražbinu od 120.000,00 DEM koji iznos denominiran na dan 25.11.2010. iznosi 61.355,03 EUR, zajedno sa založnim pravom na nekretnini opisanoj kao k. č. [katastarska čestica] ZGR, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru. Predmetnim raskidom ugovora stranke su utvrdile da je tužitelj izvršio povrat zaprimljenih sredstava LP te da LP više nema potraživanja prema UP, ovdje tuženom, već ga ima tužitelj, a to iz temelja osnovnog Ugovora o zajmu od 21.11.1997. godine. U tijeku ovosudnog parničnog postupka P-569/16 (ranije P-2731/12) sud je između ostalog, kao bitno utvrdio da:

- potraživanje spornog iznosa od 61.355,03 EUR, budući je osigurano zalogom na nekretnini tuženika, zasigurno nije u zastari, a to primjenjujući odredbu čl. 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje da kada protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi, ali zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja ne mogu se namiriti niti iz opterećene stvari

- da je ugovor o zajmu ništav, a to da proizlazi iz odredbe čl.10.st.3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne Novine", broj: 91/93) i da stoga svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora, sukladno odredbi čl.104.st.1. ZOO-a, odnosno da je dužan tuženik vratiti pozajmljeni iznos, a tužitelj omogućiti brisanje založnog prava na nekretnini; odnosno podredno ukoliko tuženik ne bi ispunio svoju obvezu vraćanja pozajmljenog iznosa, tada bi tužitelj imao pravo tražiti namirenje iz vrijednosti založene nekretnine

Zaključno, obzirom je tužitelj upisan kao založni vjerovnik, i to još dana 17.04.1998., pod posl.br. Z- 1539/98, temeljem Ugovora o zajmu od 21.11.1997., na nekretnini z.č. 18/2 ZGR, kuća i dvorište od 358 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], nedvojbeno je da ima pravo namirenja glavnice iz vrijednosti založene nekretnine, iako je proteklo vrijeme zastare, a to jer je institut založnog prava u konkretnom slučaju jači od zastare. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog dokaznog postupka, a posebice imajući na umu utvrđenja u ranije vođenom ovosudnom postupku P-569/16 (ranije P- 2731/12), donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev .

2. Tuženik UP u odgovoru na tužbu od 13. prosinca 2019.g (l.s.40-61) navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prvenstveno se ističe prigovor zastare. U konkretnom slučaju tužitelj svoju utuženu tražbinu temelji na Ugovoru o zajmu od 21.11.1997.g. koji je bio zaključen između parničnih stranaka.

Predmetni ugovor o zajmu ništav je budući je u vrijeme njegova sklapanja na snazi bio Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata prema kojem pozajmljivanje deviza između fizičkih osoba nije bilo dopušteno. Budući je ugovor o zajmu ništav to je zastarni rok od pet godina počeo teći odmah nakon sklapanja navedenog ugovora o zajmu pa je jasno da je do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara.

Bitno je za naglasiti da je radi naplate utužene tražbine prethodno vođen parnični postupak između LP kao tužitelja te tuženika, koji postupak se vodio kod Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P-569/16, i koji postupak je pravomoćno okončan u korist tuženika. U navedenom postupku tužbeni zahtjev je bio identičan kao i u ovoj pravnoj stvari pa se slijedom toga ističe da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Navedeni LP svoju tražbinu temeljio je na identičnim činjenicama kao i tužitelj u ovoj pravnoj stvari uz dodatak Ugovora o cesiji od 09.11.2012.g. Nakon što je LP pravomoćno izgubio parnični postupak P-569/19, tužitelj ustaje sa tužbom u ovaj pravnoj stvari, s time da su prethodno LP te tužitelj zaključili Raskid ugovora o ustupu tražbine (cesiji). Nadalje, tuženik ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije budući da tužitelj ne može biti stranka u ovom postupku. Naime isti je svoja prava na utuženu tražbinu prenio na LP i to Ugovoro o ustupu tražbine (cesiji) od 15.11.2012.g. Ovdje je bitno za ponoviti da je LP pravomoćnom sudskom presudom (presuda Općinskog suda u Zadru P-569/16 od 04.11.2016.g. i presuda Županijskog suda u Zadru G2-1426/16 od 28.05.2018.g.) pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom kojeg tužitelj u ovom postupku ponovno postavlja. Štoviše predmetni raskid ugovora o ustupu tražbine (cesiji) tužitelj i LP zaključili su 08.08.2018.g., a LP pravomoćno je izgubio parnicu protiv tuženika još 28.05.2018.g.?! Ali da niti to nije kraj ukazuje se na činjenicu da je LP dana 16.07.2018.g. protiv presude Županijskog suda u Zadru Gž-1426/16 od 28.05.2018.g. uložio reviziju kojom traži da Vrhovni sud RH uvaži istu te da preinači presudu Županijskog suda u Zadru Gž-1426/16 na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, kojeg i tužitelj u ovom postupku postavlja protiv tuženika?! Dakle s obzirom na prethodno navedeno jasno je da se radi o zloupotrebi od strane tužitelja te izvjesnog LP, a na štetu tuženika. U svakom slučaju raskid ugovora o ustupu tražbine (cesiji) ne može proizvoditi pravne učinke budući da LP i nadalje ustraje na ispunjenju tražbine koju temelji na Ugovoru o ustupu tražbine (cesiji). Dakle u ovom slučaju predlaže se odbaciti predmetu tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

Tuženik dakle ističe da je predmetni Ugovoru o zajmu od 21.11.1997.g. koji je bio zaključen između parničnih strana ništav ugovor i to zato jer Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata pozajmljivanje deviza između fizičkih osoba nije bilo dopušteno. Kako je predmetni Ugovor o zajmu ništav svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora što znači da je tužitelj dužan omogućiti tuženiku brisanje založnog prava na nekretnini tuženika.

U konkretnom slučaju nekretnina tuženika i to kat. čest. [katastarska čestica].ZGR, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], opterećena je založnim pravom u korist tužitelja i to temeljem predmetnog Ugovoru o zajmu od 21.11.1997.g., dakle temeljem ništavog ugovora, a koje založno pravo je upisano pod poslovnim brojem Z 1539/98. S obzirom na prethodne navode da je tužitelj dužan omogućiti tuženiku brisanje založnog prava na nekretnini tuženika, ovim putem tuženik postavlja protutužbeni zahtjev kojim traži od tužitelja da mu izda brisovno očitovanje radi brisanja predmetnog založnog prava,i to na način kako glasi u točki II izreke presude.

3. Tužitelj se podneskom od 1.travnja 2019 (l.s. 63-65) očitovao na odgovor na tužbu i protutužbu, te ukazuje na neosnovanost tuženikovog prigovora zastare. Naime, tužitelj svoju utuženu tražbinu temelji na:

- Ugovoru o zajmu od 21.11.1997. godine i uknjiženom pravu zaloga na nekretnini tuženika k. č. [katastarska čestica] ZGR, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], radi osiguranja potraživanja, temeljem ugovora o zajmu od 21.11.1997.

- raskidu ugovora o ustupu tražbine (cesiji) od 08.08.2018. - kojim je raskinut Ugovor o ustupu tražbine (cesiji) od 09.11.2012., između tužitelja kao cedenta i LP, kao cesionara Sukladno odredbi čl. 222. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje u tekstu: ZOO), a što je i obrazloženo presudom Općinskog suda u Zadru, posl.br.: P-569/16 od 04.11.2016. godine, kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom, može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.

Kako nije sporno da je u konkretnom slučaju založno pravo kao osiguranje za naplatu predmetne tražbine uknjiženo u zemljišnoj knjizi u korist tužitelja, to nedvojbeno znači da založni vjerovnik, ovdje tužitelj ima pravo namirenja glavnice čak neovisno o eventualnom roku zastare. Ranije vođen parnični postupak posl.br.: P- 569/16, između LP, kao tužitelja i ovdje tuženika, prije nego li je raskinut ugovor o ustupu tražbine (cesiji) dana 08.08.2018. godine izmedu LP i ovdje tužitelja, pravomoćno je okončan u korist tuženika samo iz razloga što je kao založni vjerovnik na predmetnoj nekretnini uknjižen tužitelj, a to nikada nije bio LP.

Odnosno, više nema nikakvih pravnih zapreka namirenju tužitelja za dugovani iznos iz vrijednosti predmetne nekretnine na kojoj je upisana hipoteka u korist tužitelja. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika da se radi o res iudicata jer ne postoji objektivni ni subjektivni identitet spora, odnosno ne postoji identitet parničnih stranaka, pa niti identitet predmeta spora, obzirom u parnici P-569/16 tužitelj nije bio upisan kao založni vjerovnik na nekretnini tuženika, već je to i tada bio ovdje tužitelj. Osporava se i prigovor promašene aktivne legitimacije.

Naime, potpuno su neosnovani i proizvoljni navodi tuženika kao i izlaganje historijata cijelog ovosudnog postupka P-569/16. Činjenica je da je između LP i ovdje tuženika voden parnični postupak P- 569/16, da je isti pravomoćno okončan presudom P- 569/16 od 04.11.2016. (potvrđena Presudom Županijskog suda u Zadru, Posl.br.: Gž- 1426/16 od 28.05.2018.), kao i da je LP uložio reviziju posl.br.: Rev- 2332/2018 dana 12.07.2018. na drugostupanjsku presudu.

Slobodna je dispozicija stranke LP kako će postupiti u parničnom postupku P-569/16, sada u fazi revizije pred VSRH.

Obzirom na nepostojanje objektivnog i subjektivnog identiteta spora, IPĆ aktivno je legitimiran na podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, te nije riječ o nikakvoj zlouporabi prava jer je ovdje tužitelj:

- pozajmio novčana sredstva tuženiku, koja ovaj nikada nije vratio

- temeljem ugovora o zajmu od 21.11.1997. uknjižio pravo zaloga na nekretnini tuženika k. č. [katastarska čestica] ZGR, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koji zalog je uknjižen i danas te

- jer je raskinut ugovor o cesiji od 09.11.2012. pa je ovdje tužitelj ponovno jedini vjerovnik ovdje tuženika za dugujuću, utuženu tražbinu u iznosu od 120.000,00 DEM (odnosno 61.355,03 EUR-a). Tuženik se osvrće na navode obrazloženja ovosudne presude posl.br.:

P-569/16 od 04.11.2016. da je ugovor o zajmu od 21.11.1997 ništav, odnosno da ništav ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke, te da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, pa da je stoga ovdje tužitelj dužan omogućiti tuženiku brisanje založnog prava na njegovoj nekretnini.

Tuženik oportunitetno koristi tek dijelove obrazloženja ovosudne presude posl.br. P- 569/16. Čak i da je ništav ugovor o zajmu od 21.11.1997. valjano je i na zakonu osnovano pravo zaloga na nekretnini tuženika, koje ne umanjuje eventualna ništavost ugovora o zajmu kao niti institut zastare.

Protutužbeni zahtjev tuženika da je tužitelj dužan omogućiti tuženiku brisanje založnog prava na nekretnini tuženika, jer da je ugovor o zajmu ništav, preuranjen je, zakonski neosnovan, pa ga stoga kao takvog takvog treba odbaciti, a podredno odbiti. Protutužbeni zahtjev moguć je samo i jedino pod uvjetom da tuženik ovdje tužitelju isplati u cijelosti utužen, dugujući iznos osiguran založnim pravom. Do toga trenutka nisu ostvareni uvjeti za eventualno udovoljenje protutužbenom zahtjevu tuženika, odnosno za izdavanje brisovnog očitovanja. Obzirom tuženik nije isplatio dugovanje tužitelju, a niti tuženik tvrdi i/ili dokazuje suprotno, te obzirom da je navedeno utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom P-569/16, cit.:

„Izvođenjem dokaza sud je utvrdio da tuženik nije vratio iznos zajma.......Sud ne vjeruje iskazu tuženika kada govori da je vratio iznos zajma jer je to u suprotnosti sa sadržajem pisma koje je sam vlastoručno potpisao. Pored toga, posve je neuobičajeno i neživotno da tuženik nema baš nikakav materijalni ili personalni dokaz vraćanja tako visokog iznosa zajma.", protutužbeni zahtjev nema nikakvog osnova.

Sukladno svemu iznijetom u dosadašnjem tijeku postupka, te obzirom na izneseni protutužbeni zahtjev tuženika predlaže se sudu da nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kako je postavljen u tužbi od dana 18. prosinca 2018. godine, a odbaci, te podredno odbije protutužbeni zahtjev tuženika kako je postavljen u odgovoru na tužbu od dana 13.02.2019. godine

4.Tijekom postupka sud je izveo dokaze razgledavanjem i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: Ugovor o zajmu (l.s. 5-6), dopis Erste banke (l.s. 7), zk. izvadak (l.s. 8- 9), Ugovor o ustupu tražbine (l.s. 10-11), Raskid ugovora o ustupu tražbine (l.s. 12), presudu Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-3155/14 (l.s. 13-31), presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-569/16, presuda Općinskog suda u Zadru br. P-569/16 (l.s. 44- 49), presuda Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1426/16 (l.s. 50-54), Redovna revizija protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1426/16 (l.s. 55-59), zk. izvadak (l.s. 60-61), na ročištu 17. travnja 2026. godine saslušan je svjedok LPĆ (l.s. 111-112), svjedokinja ČP (l.s. 112-114), tužitelj kao stranka (l.s. 114-115), a na ročištu 11. lipnja 2026. godine saslušan je tuženik-protutužitelj UP (l.s. 123-125), te je izvršen uvid u priloženi spis P-569/2019 (ranije oznake P-2731/2012).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja- protutuženika ( u daljnjem tekstu tužitelja) da mu tuženik–protutužitelj (u daljnjem tekstu tuženik) namiri novčani iznos od 61.355,03 eura u protuvrijednosti u kunama zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I. petita) uz zahtjev da je tuženik dužan trpjeti da se tužitelj namiri za navedeni novčani iznos sudskom prodajom založene nekretnine č. zgr. [katastarska čestica] kuća i dvorište od 358 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (toč. II. petita), te je predmet spora i protutužbeni zahtjev tuženika za brisanje založnog prava na nekretnini tuženika u k. o. [katastarska općina].

5.1. Među strankama nije sporno da su tužitelj UPĆ i tuženik UP dana 25. studenog 1997. godine sklopili Ugovor o zajmu kojim UPĆ daje tuženiku na ime zajma 120.000,00 DEM, koji iznos je tuženik dužan vratiti u roku od 10 godina i to u jednakim mjesečnim iznosima, kao i činjenica da je tuženik kao zalog dao nekretninu č. zgr. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

5.2. Također nije sporno da je tužitelj Ugovorom o ustupu tražbine (cesijom) od 15. studenog 2012. godine ustupio tražbinu zajma svjedoku LPĆ , iz [adresa] koji je 16.11.2012. podnio tužbu protiv tuženika UP, a koji postupak se vodio pod poslovnim brojem: P-596/16 (ranije P- 2732/12) i u kojem postupku je tužitelj LP pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom prema tuženiku UP za isti iznos kao u točki I izreke ove presude , a presuda P- 596/ 2016 postala je pravomoćna dana 28.svibnja 2018 godine .

5.3. Nadalje nije sporno da su dana 08. kolovoza 2018. godine tužitelj, kao cedent i LP, kao cesionar, raskinuli Ugovor o ustupu tražbine (cesiju) od 15.11.2012. godine, a kojim ugovorom je cedent na cesionara prenio svoje potraživanje prema cesusu

- dužniku UP i to tražbinu od 120.000,00 DEM koji iznos denominiran na dan 25.11.2010. iznosi 61.355,03 EUR, zajedno sa založnim pravom na nekretnini opisanoj kao k. č. [katastarska čestica] ZGR, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, te da je potom dana 19. prosinca 2018.g tužitelj putem punom. predao preporučeno poštom tužbu, a koja je prema prijamnom štambilju zaprimljena na sud dana 15.siječnja 2019. godine.

5.4. Spor je oko činjenice je li tuženik vratio u ugovorenom roku iznos zajma. Pored toga, istaknuo je tuženik i prigovor presuđene stvari, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor zastare, te da je predmetni ugovor o zajmu ništav.

6. U odnosu na prigovor presuđene stvari te prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovaj sud je mišljenja da su isti prigovori neosnovani, jer ne postoji objektivni ni subjektivni identitet spora, odnosno ne postoji identitet parničnih stranaka, pa niti identitet predmeta spora, obzirom u parnici P-569/16 tamo tužitelj LP nije bio upisan kao založni vjerovnik na nekretnini tuženika, već je to i tada bio ovdje tužitelj, a također je slobodna volja i pravo ovdje tužitelja PP , da nakon raskida Ugovora o ustupu tražbine (cesije) od 15.11.2012. i nakon što LP nije uspio u parnici s tuženikom u predmetu P-569/2016, jer je LP pravomoćno izgubio spor s tuženikom dana 28. svibnja 2018, dakle tek krajem 2018 godine pokrene ovaj parnični postupak u kojem je tužba, kao što je već naprijed rečeno, prema prijamnom štambilju zaprimljena 15.siječnja 2019. godine na Općinski sud u Zadru.

7. Međutim osnovan je prigovor tuženika koji se odnosi na ništavost odnosno ništetnost predmetnog Ugovora o zajmu sklopljenog 21.studenog 1997., a ovjerenog kod JB Alkice Kolege Zubčić dana 25.studenog 1997.g. pod br. Ov 10904/1997.

7.1. Naime, člankom 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (NN br. 91/93; ZODS) koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora , propisano je da je kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopuštena u slučajevima i na način predviđen tim Zakonom. ZODS ne dopušta pozajmljivanje deviza fizičkim osobama, pa je stoga predmetni Ugovor o zajmu deviza koji su sklopili UPĆ i tuženik ništav.

Kako je predmetni ugovor o zajmu ništav svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora i to prema čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu ZOO/91), dakle, dužan je tuženik vratiti iznos koji je primio (pod pretpostavkom da to nije učinio), a tužitelj je dužan omogućiti brisanje založnog prava na nekretnini u vlasništvu tuženika.

8. Također sporna je i činjenica (ne)vraćanja duga odnosno iznosa od tadašnjih 120.000,00 DEM odnosno sadašnjih 61.335,03 Eur-a.

8.1. Na ročištu održanom 17. travnja 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika saslušani su svjedoci: LPĆ (l.s. 111-112), svjedokinja ČP (l.s. 112-114) i tužitelj kao stranka (l.s. 114-115).

8.2. Svjedok LPĆ (l.s. 111-112), je iskazao da su on i tužitelj preko 20 godina prijatelji. On da je bio voditelj u firmi koja se bavila izdavanjem tjednih novina, a tužitelj je bio generalni direktor u toj firmi. Kada je bio u poslovnom odnosu s tužiteljem, često da su odlazili u restoran „Zagreb“ kojeg je vlasnik bio tuženik UP. Upoznali su se s tuženikom u njegovom restoranu u Njemačkoj a poslije da je boravio i u njegovom hotelu u [adresa]. On da u početku nije znao za odnos između tužitelja i tuženika odnosno da bi tužitelj posudio novce tuženiku, već da je za to saznao tek onda kada tuženik nije platio svoje obveze prema tužitelju. To nevraćanje duga je jako potreslo tužitelja, o tome mu je pričao tužitelj. Sklopili su ugovor o zajmu kojim je tužitelj posudio tuženiku 120.000,00 tadašnjih DEM. Tuženik nije ništa od navedenog iznosa vratio tužitelju. Kako tužitelj ima odlikovanje RH na ime svog humanitarnog doprinos u Domovinskom ratu i to Orden Katarine Zrinski i počasni je građanin [adresa], on iz tog razloga nije htio prijaviti tuženika sudu, odnosno pokrenuti postupak. Tuženik je trebao vratiti iznos od 120.000,00 DEM u roku od 10 godina. Kako tuženik nije vraćao tužitelju iznos od 120.000,00 DEM, to da je on, svjedok, preuzeo na sebe obvezu odnosno on da je isplatio tužitelju 120.000,00 DM, ali sada u Eurima, što je iznosilo cca 61.000,00 Eura i da je on pokrenuo postupak protiv UP, da on sada njemu, svjedoku vrati iznos koji je on isplatio tužitelju. Međutim tuženik nije ni njemu, svjedoku, nikad ništa platio, niti centa. Pozvao ga je preko odvjetnice da mu plati, UP nije uopće reagirao i rekao mu je da ga uopće ne poznaje. Tužitelj da mu je ispričao da je taj pozajmljeni iznos od 120.000,00 DEM tuženiku trebao za likvidnost njegovog hotela u [adresa]. Nakon toga da ga više nije vidio. Nadalje navodi da mu je poznato da je pravomoćno izgubio sve postupke prema tuženiku UP. Kada je izgubio te postupke za koje mu je na ročištu predočeno da o istima postoji dokumentacija u spisu, opet da se obratio tužitelju i tužitelj mu je dosita vratio svih cca 61.000,00 Eura koliko mu ja ugovorom platio ali mu je isplatio u nazočnosti javnog bilježnika u Njemačkoj i o tome postoje dokazi. Tužitelj da mu nije platio kamate,on , svjedok, da ih nije ni tražio, to da se ne radi između prijatelja. Zna da postoji hipoteka u korist tužitelja, na nekretnini tuženika i ona još uvijek da stoji.

Na poseban upit pun. tužitelja, svjedok je odgovorio da kada su tužitelj i tuženik sklapali predmetni ugovor o zajmu, a o kojem ugovoru da miu je pričao tužitelj, onda je tuženik UP živio u [adresa], vidio ga je da vozi auto njemačkih registracijskih oznaka i ima dvije kćeri koje su rođene u [adresa], to da je saznao kroz priču u restoranu „Zagreb“ kod tuženika u Njemačkoj, kad su razgovarali.

8.3. Svjedokinja ČP, supruga tužitelja iskazuje da njezin suprug- tužitelj poznaje tuženika od 1975., kada je njezin suprug prvi put s njom došao u [adresa], gdje je i rođena. UP je tada bio kao i oni na godišnjem odmoru u [adresa] ,ali je živio i radio u Njemačkoj. Tamo je imao restoran u gradu Leer koji je udaljen 20-ak km od grada Endema u kojem su oni živjeli. Inače UP je imao hotel u [adresa] i prije Domovinskog rata za vrijeme Jugoslavije. Njen suprug –tužitelj da je prvi put ušao u poslovni odnos sa UP, 1991. godine, za vrijeme rata u RH kada je bio jamac UP za kredit u Njemačkoj banci u iznosu od 300.000,00 DEM, a taj kredit je trebao UP za njegov restoran „Zagreb koji je bio u najmu u zgradi kod tužitelja. Međutim UP nikad nije vratio taj kredit banci u Njemačkoj, već je taj iznos vratio njen suprug kao jamac. Tužitelj da ima „sindrom za pomoć ljudima“, pa je tako opet pomogao UP i posudio mu 120.000,00 DEM, kako bi UP renovirao svoj hotel „Pavlinka“ u [adresa], nakon Domovinskog rata. Ugovor je sklopljen u Njemačkoj i tužitelj da je novac predao UP u njihovoj kući u [adresa]. Dogovoren je rok od 10 godina, međutim tuženik UP mu taj iznos nije vratio kroz tih 10 godina, nije mu vratio niti centa. Tužitelj da ga je opominjao i opozivao ga riječima da mu hotel u [adresa] dobro radi, kao što mu je dobro radio i restoran „Zagreb“ u Njemačkoj a UP bi mu odgovarao: „Ti pričekaj imaš ti dovoljno novaca“. Nakon što je protekao rok od 10 godina, oni da više nisu bili u dobrim odnosima. Tužitelj da rekao da ne želi ići pred sud sa UP pa da će ovaj dug prenijeti na treću osobu i tako je prenio na svjedoka LPĆ, pa je tako LPĆ isplatio njezinom suprugu cca 61.000,00 eura i onda je LPĆ podnio tužbu protiv UP, ali LPĆ nije uspio u sudskim postupcima protiv UP, pa je onda opet LPĆ tražio natrag svoj novac od njezinog supruga i tužitelj da mu je vratio taj iznos i konačno se usudio podignuti tužbu. Njezin suprug je inače počasni građanin [adresa], dobio je državno odlikovanje zbog doprinosa u Domovinskom ratu i ovaj odnos tuženika UP ga jer jako potresao, jer mu je UP svašta rekao: da je U, njemačka svinja, da ide na sud, da ionako neće ništa dobiti kao I, jer da on, UP poznaje sve suce. Tada je njezin suprug konačno podigao ovu tužbu. Zna da postoji hipoteka u korist njenog supruga na nekretnini UP.

Ovaj ugovor o zajmu između njenog supruga i UP da je napisan u Njemačkoj na njemačkom jeziku, a poslije je preveden na hrvatski i ovjeren je u Hrvatskoj. Oni su u svojoj firmi, suprug i ona imali svog pravnika odvjetnika koji je sastavio ovaj ugovor. Taj ugovor su imali u rukama i tužitelj i tuženik u trenutku kada je tužitelj u njihovoj kući u blagovaonici isplatio tuženiku 120.000,00 DEN i tužitelj da je pročitao ugovor na njemačkom UP, međutim ona da nije bila prisutna kad su potpisivali ugovor jer da je otišla sa psom u šetnju. Međutim, ona da je prethodno iz banke digla 70.000,00 DEM, jer je njen suprug imao samo 50.000,00 DEM kod sebe kako bi isplatio tuženika UP.

Ugovor da su preveli na hrvatski jezik i ovjerili ga u Hrvatskoj kod bilježnika , kako bi suprug mogao upisati u zemljišne knjige hipoteku na kuću tuženika koja i dan danas stoji u zemljišnim knjigama upisana .U vrijeme sklapanja ugovora tuženik da je imao prebivalište u [adresa], jer mu je tamo živjela obitelj i misli da je do ulaska RH u EU imao prebivalište u [adresa].

Na poseban upit pun tužitelja, svjedokinja je odgovorila da je bilo pregovora između tužitelja i tuženika oko Aneksa ovog ugovora kako bi se produžio rok za vraćanje na dodatnih 5 godina. Te pregovore vodila je odvjetnica Mihaela Radulović, iz Opatije, koja se pisano obraćala tuženiku i onda konačno nakon nekog vremena odvjetnica da je sastavila aneks, njen suprug je potpisao aneks, našao se s tuženikom, tamo negdje kraj Masleničkog mosta da i tuženik potpiše, međutim tuženik je rasparao aneks i nikada ga nije potpisao. Tada da se tužitelj vratio toliko potresen i u lošem fizičkom i psihičkom stanju, a inače je i prije ovog aneksa imao težak moždani udar, a i sada mu uskoro slijedi operacija premosnice na srcu.

8.4. Tužitelj UPĆ iskazuje da je pažljivo slušao iskaz svoje supruge koji je isti dala u svojstvu svjedoka, a iskazivala je na njemačkom jeziku, unatoč tome što je L, jer tako bolje razumije. Sve što je rekla na njemačkom jeziku su činjenice. Nema ništa za prigovoriti njenom iskazu. Nema ništa posebno za dodati, a ukoliko odvjetnici punomoćnici imaju pitanja, on da će na ista odgovoriti.

Na poseban upit pun. tužitelja, tužitelj je odgovorio da je 120.000,00 DEN dao UP na ruke u kući u [adresa]. Ugovor je bio na njemačkom jeziku jer on i UP pričaju njemački. Naknadno je preveden i ovjeren na hrvatskom jeziku. Ugovor je sastavljao pravnik iz njegove firme, zajedno su sastavljali , pravnik da je bio zaposlenik njegove firme koja se bavila izdavanjem novina. Imao je zaposlenih 50-60 ljudi. Bez izdavačke kuće bio je vlasnik ukupno 10 firmi tada u to vrijeme kad je sklopljen predmetni ugovor. Taj pravnik je bio njegov zaposlenik 25 godina. Kada je raskinuo ugovor s LPĆ, vratio mu je sve novce cca 61.000,00 EURA bez kamate, jer nije ni potraživao kamate.

Na poseban upit pun. tuženika, tužitelj je odgovario da je svjedoku LPĆ vratio novce na ruke u cashu, a isto tako da je i LPĆ njemu kada je preuzeo dug od UP dao na ruke u cashu. Nisu isplaćivali jedan drugome na račun, jer da je to njegov privatan novac, njegova ušteđevina, i s njim može raditi što hoće. On da je inače bio nadzornik u banci pa zna sve o načinu zakonitih transakcija i tada je takav način isplate kako su on i LPĆ jedan drugom isplaćivali, bio zakonit u Njemačkoj. Zakon o pranju novca je u Njemačkoj na snazi unazad nekoliko godina, a prije toga nije uopće bio takav zakon o pranju novca.

8.5. Ovaj sud prihvaća iskaze saslušanih svjedoka, jer su životni, logični i uvjerljivi, a činjenica da su svjedok LPĆ prijatelj odnosno svjedokinja ČP supruga tužitelja ne mora nužno značiti da su isti zainteresirani za ishod ovog postupka, već su, po mišljenju ovog suda ovi svjedoci doista istinito iskazivali. Također sud i iskaz tužitelja ovcjenjuje istinitim, jer je u cijelosti u skladu s njegovim iskazom koji je dao u svojstvu svjedoka u predmetu P-569/2016.

8.6. Na ročištu održanom dana 11. lipnja 2026. godine saslušan je tuženik – protutužitelj UP koji iskazuje da je rođen u [adresa], ali je 1966. godine otišao raditi u Njemačku gdje je nakon 6 godina otvorio svoj lokal u gradu Leer, kraj Bremena. Za vrijeme Domovinskog rata organizirao je humanitarnu pomoć u Njemačkoj za Hrvatsku i još neke dr. aktivnosti, npr. donacije za bolnicu, pa je organizirao pomoć u Maastrichtu, kada je bilo priznanje RH, bilo ih je tada 20 tisuća Č. Tužitelja da je upoznao još 1992. godine kada je organizirao pomoć za RH, i to preko njegove supruge koja je rodom iz [adresa], ali da se tužitelj pokazao jako škrtav. On, tuženik da je od 1987. godine imao mali hotel blizu [adresa] sa 60 kreveta- Pavlinka, koji je za vrijeme rata bio bombardiran. On da je ovaj hotel koji se zove Pavlinka vodio od 1987. pa sve dok nije bio bombardiran i fizički da je boravio u [adresa], međutim kako je hotel Pavlinka bio uništen, on da je bio primoran nakon rata otići u Njemačku odmah 1995. poslije Oluje, tužitelj da mu je ponudio posao u njegovom restorana u gradu u Endenu. On, njegova supruga i starija kćer da su to prihvatili, jer nisu imali izbora. Nakon godinu dana rada u tužiteljevom restorana u kojem je radio kao konobar poslovođa, a supruga i kćer su konobarile kao i on , utvrdili su da su uštediti samo 2.000,00 maraka i odlučili su se vratiti u [adresa]. On, tuženik da se vratio u [adresa] i onda: " što ću, pitao sam tužitelja da mi financijski pomogne, a on je tražio da mu pripišem kuću, ne ovaj hotel Pavlinka, već moju drugu privatnu kuću u selu. Zauzvrat je on meni pozajmio ništa, dabogda se ja okamenio i moj unuk, ako je meni tužitelj išta pozajmio."

Na upit je li potpisao Ugovor o zajmu od 1997. (op. l.s. 5-6), odgovara da je potpisao, ali da ga je tužitelj prevario i nikada mu nije predao 120.000,00 DEM. Nakon 2. godine tužitelj da ga je tražio da mu vratim novac, možda da je prošlo i više od 2 godine, a mu je on odgovorio: "Koji novac kad mi nisi ga ni dao?" On da je to potiskivao, jer je vjerovao da tužitelj neće tražiti novac koji da mu nikad nije ni dao. Onda je otišao u Hypo banku i dobio kredit na račun hotela Pavlinka, dobio je 1.200.000,00 DEM kredita, a banka je upisala hipoteku na hotel Pavlinka i zemljište. Tim kreditom da je obnovio hotel i započeo ponovno poslovanje. Tužitelj da je poslije doveo tu nekog drugog P i tvrdio da je taj I preuzeo taj dug prema njemu, tuženiku , tobože tih 120.000,00 DEM , a taj drugi I da je opet prebacio na tužitelja taj dug. Tužitelj da "petlja uvik kao i uvik". Za vrijeme kad se ja vratio u RH nakon drugog boravka u Njemačkoj, a prošlo je možda 2-3 godine , da je dobio rješenje o poreznom dugu i to 6.000,00 DEM od njemačkog ministarstva financija, a porez se odnosio na tužiteljev restoran koji je, on, tuženik vodio neko vrijeme u Endenu, te je kontaktirao Ministarstvo financija u Njemačkoj i rekao da on s tim nemam ništa, jer je restoran bio vlasništvo tužitelja ČP koji da je svako večer uzimao promet i nije plaćao porez i da on, tuženik s tim nema ništa, nije vodio knjige, i oni da su mu odgovorili da dobro da je i to napomenuo i da će sve oni to obavijestiti ČP. On za vrijeme dok je radio u Njemačkoj nikad nije bio dužan. Od 1977. do, pa dok se vratio u RH, da je imao tri lokala i to dva u Bremenu i jednog u Leenu sa 40 zaposlenih. Zadnji lokal da je prepustio svom rođaku negdje 1990-te, koji da i dan danas radi. Navodi da on tužitelju nije ništa dužan, nego da je tužitelj dužan njemu , tuženiku da se: "izvine da ima poštenja". Čita je zapisnik sa prošlog ročišta i navodi da nije istina ono što je iskazala supruga tuženika da je bila nazočna njihovim dogovorima na Masleničkom mostu i slično. Na poseban upit pun. tužitelja-protutuženika odgovorio je da nije bio u nikakvom najmu u kući ČP u gradu Endenu, već je njegova kuća i njegovo je sve. U toj kući da su živjeli on, njegova supruga i njihova kćer godinu dana dok je radi kao konobar. On da je posluživao goste , a supruga i kćer isto da su posluživali goste. Restoran se zvao Zagreb. To da je bila velika kuća, kućetina.

8.7. Ovaj sud iskaz tuženika ocjenjuje neistinitim, jer je njegov iskaz nelogičan i u cijelosti u suprotnosti sa svim izjavama koje je tuženik dao u postupku koji se kod ovog suda vodio pod posl. br. P-569/16, jer je tada u tom postupku prije svega isticao da je pozajmicu vratio, a u ovom iskazu tvrdi da pozajmice nije bilo, dakle njegov iskaz je u suprotnosti sa pravomoćnim utvrđenjima suda u predmetu P-569/16 da je tuženik primio pozajmicu, ali da je nije vratio.

9. Iz naprijed navedenih iskaza svjedoka i stranaka ovaj sud zaključuje da d tuženik nije vratio iznos zajma, kao što je utvrđeno i u postupku P-569/16 u koji parnični spis je sud izvršio uvid, jer je ovdje tužitelj, a tamo svjedok UPĆ u životnom i logičnom iskazu opisao okolnost nastanka samog odnosa ugovora o zajmu, pa da je uslijed ranijeg bliskog prijateljskog odnosa pozajmio sporni iznos tuženiku koji da ga nikada nije vratio. Sud vjeruje njegovom iskazu prije svega jer je isti potkrepljen ispravama priloženim u spisu i to pismu koje je tuženik vlastoručno pisao odvjetnici Radulović-Galić (l.s. 8 u priloženom P-569/16) u kojem sam tuženik nedvojbeno implicira postojanje duga s time da moli za dodatan rok isplate. Da se radi upravo o predmetnom dugu glede zajma od 120.000,00 DEM, a ne kako to tuženik u tom predmetu pokušava prikazati da je pri tome mislio na dug od 1.000,00 DEM, govori činjenica da je tuženik svojim pismom otpisivao na dopis odvjetnice Radulović-Galić, sastavljen u ime UPĆ od 15. studenog 2010. godine, u kojem se izričito traži njegov odgovor u pogledu vraćanja zajma od 120.000,00 DEM. Prema tome, sud ne vjeruje iskazu tuženika kada govori da je vratio iznos zajma jer je to u suprotnosti sa sadržajem pisma koje je sam vlastoručno pisao. Pored toga, posve je neuobičajeno i neživotno da tuženik nema baš nikakav materijalni ili personalni dokaz vraćanja tako visokog iznosa zajma. Ovo sve naprijed navedeno proizlazi iz priloženog parničnog spisa , a i ovaj sud zaključuje da tuženik nikad nije vratio pozajmljeni iznos.

10. Kako je ovaj sud prihvatio prigovor tuženika o ništavost (ništetnosti) predmetnog Ugovora o zajmu, to u odnosu na isti Ugovor nastupaju zakonske posljedice ništavosti propisane čl.104. st.1. ZOO/91 , te je svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem takvog pravnog posla primila, jer je između parničnih stranaka nastao drugačiji obvezni odnos - vraćanje stečenog bez osnove koji institut je uređen člankom 210. ZOO/91, jer je ugovor o zajmu ništav (ništetan). Međutim, valja pri tome uzeti u obzir i tuženikov prigovor zastare, ali sad promatran kroz institut stjecanja bez osnove, dakle ovaj sud treba odlučiti od kada teče zastara prava na povrat predanog novca tj. da li je to od dana kad je novac predan tuženiku ili obveza dospijeva u trenutku ništavosti.

11. Radi odlučivanja o prigovoru zastare kojeg je istakao tuženik prije svega treba imati u vidu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi te da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 109. st. 1. i čl. 110. ZOO). Svrha ovih odredaba jest da se zbog bitnih nedostataka pravnog posla uspostavi stanje prije sklapanja ugovora i neutraliziraju pravni učinci obveza preuzetih tim Ugovorom osim obveza izričito propisanih čl. 104. st. 1. ZOO. Naime, prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijeni u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Problem zastare potraživanja iz čl. 104. st. 1. ZOO mora se promatrati povezivanjem tog problema s odredbom čl. 110. st. 1. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništavosti ne gasi.

Naime, ako se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (ne prestaje) bez obzira na protek vremena te ako je cilj uspostavljanje stanja prije sklapanja ništavog ugovora, onda niti zastara potraživanja koja ima osnovu u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO ne nastupa kao kod potraživanja koja nemaju temelj u čl. 104. st. 1. ZOO. Dakle, ocjenjujući problem zastare potraživanja treba imati u vidu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi bez obzira na protok vremena pa niti pravo na vraćanje onog što je dano po osnovi ništavog ugovora ne zastarijeva prije nego što se razriješi pitanje o ništavosti pravnog posla jer cilj odredbe čl. 110. ZOO ne bi bio postignut u onim slučajevima kada bi se ocijenila zastarjelim potraživanja po osnovi čl. 104. st. 1. ZOO, ako bi takvim postupanjem bila negirana obveza uspostavljanja prijašnjeg stanja bez obzira na protek vremena, koja proizlazi iz odredaba čl. 104. st. 1. i 110. ZOO.

11.2. Pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 109. st. 1. ZOO), a u svakom slučaju učinci iz ništavosti su isti (čl. 104. ZOO). Prije svega to pravo ima svaka ugovorna strana bez obzira na to da li se radi o jednostrano obveznom ili dvostrano obveznom (ništavom) ugovoru, te bez obzira na to da li je strana koja se poziva na ništavost, odnosno, koja ima tražbinu na temelju odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, svoju obvezu već ispunila.To znači da u slučaju ništavosti ugovora ugovorna strana koja nije ispunila ugovornu obvezu može osnovano uskratiti ispunjenje obveze jer se to pravo neposredno derivira iz činjenice da je ugovor ništav, a to pravo protekom vremena se ne gasi (ne prestaje).

11.3. Isto tako, pravo na isticanje ništavosti ima i ugovorna strana koja je ispunila obvezu pa kako i ta strana ima na to pravo bez obzira na protek vremena (čl. 110. ZOO), a i sud pazi na ništavost bez obzira na protek vremena, i pravo te ugovorne strane tražiti vraćanje onog što je dano u ispunjenju ništavog ugovora se izvodi iz okolnosti da je ugovor ništav, pa se, analogno pravima dužnika i u pogledu prava vjerovnika koji traži vraćanje onog što je dao u ispunjenju ništavog ugovora mora zaključiti da niti pravo vjerovnika iz čl. 104. st. 1. ZOO ne prestaje (zastarom) zbog proteka vremena.

Pri tome nije od bitnog utjecaja što pravo dužnika isticati ništavost i njegovo pravo uskratiti ispunjenje obveze, nije potraživanje (pa niti ne zastarijeva jer zastarijevaju potraživanja, odnosno obveze), za razliku od prava ugovorne strane koja je ispunila obvezu pa ima pravo tražiti vraćanje onoga što je dano (potraživanje). Naime, u oba slučaja radi se o primjeni propisa koji uređuju dužnosti ugovornih strana koje nastaju kao posljedica ništavog ugovora, a osnovna odredba prema kojoj se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO) odnosi se na obje ugovorne strane pa u toj situaciji utjecaj proteka vremena na nastanak i prestanak prava i obveza ugovornih strana koje nastaju u tom slučaju, u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, mora biti jednak za obje ugovorne strane.

11.4. Ovakvim shvaćanjem postiže se ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu koji nastaje sklapanjem ništavog ugovora te se u potpunosti ostvaruje cilj odredbe čl. 110. ZOO u vezi s odredbom čl. 104. st. 1. ZOO.

11.5. Naime, prema odredbi čl. 11. ZOO sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su.

Prema tome, u slučaju ništavog ugovora vrijeme potrebno za zastaru potraživanja utemeljenog na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO ne počinje teći od dana kada je strana koja traži vraćanje dala ono što je predmet njenog zahtjeva, već u tom slučaju vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, temeljem odredbe čl. 379. st. 1. ZOO prema kojoj sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili nagodbom pred sudom i drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

Ovakvim shvaćanjem mijenja se dosadašnje dominantno pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO jer se sada zauzetim pravnim shvaćanjem u većoj mjeri postiže ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, veća pravna sigurnost koja se sastoji prije svega u dužnosti izvršavanja obveza(čl. 17. ZOO), a takvim shvaćanjem u potpunosti se postiže cilj odredbe čl. 110. ZOO (neutraliziranje učinaka ništavog pravnog posla uspostavljanjem prijašnjeg stanja bez obzira na protek vremena).

11.6 Iz svega naprijed navedeno proizlazi da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja iz predmetnog Ugovor o zajmu iz 1997. g. neosnovan.

12. Dakle, kako iz činjeničnih utvrđenja proizlazi zaključak da su parnične stranke sklopile ugovor o zajmu za koji je utvrđeno da je ništav, tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je primio, ali kako sad više ne postoji valuta koju je tuženik primio, to je isti dužan vratiti iznos izražen u Eurima, jer kao što je prethodno navedeno, između parničnih stranaka nastao je drugačiji obvezni odnos – vraćanje stečenog bez osnove, jer je ugovor o zajmu ništav, pa kako je tuženik dužan vratiti upravo ono što je temeljem ništavog pravnog posla primio, to je i tužitelj dužan vratiti ono što je temeljem ništavog pravnog posla primio, odnosno dužan je omogućiti brisanje založnog prava – hipoteke upisane na nekretnini tuženika u k. o. [katastarska općina], jer ništavost ugovora o zajmu povlači za sobom i ništavost osiguranja tog zajma budući je hipoteka po svojoj prirodi akcesorno (sporedno) pravo i ona ne može postojati samostalno, već isključivo kao sredstvo osiguranja nekog glavnog potraživanja, pa kako je već rečeno da je Ugovor o zajmu iz 1997. godine ništav što znači da glavno potraživanje nikad nije ni nastalo to onda znači da nije nastala niti hipoteka koja osigurava glavno potraživanje, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I., II. I III.

13. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, pa kako je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom za vraćanjem iznosa od 61.335,03 Eura, ali i tuženik je uspio s protutužbenim zahtjevom kojim je tužitelj dužan omogućiti brisanje založnog prava kojim je osigurano vraćanje iznosa od 61.335,03 Eura, jer je prihvaćen tuženikov prigovor ništavosti predmetnog Ugovora o zajmu, ali nije prihvaćen tuženikov prigovor zastare ,to je ovaj sud mišljenja da su stranke uspjele podjednako u ovom postupku i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, slijedom čega je presuđeno da svaka stranka snosi svoj trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika odnosno kao pod točkom V. izreke presude.

U Zadru 1. rujna 2026.

S u t k i n j a

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, putem ovoga suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju-protutuženiku po punomoćniku uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu

2. Tuženiku-protutužitelju po punomoćniku, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu