REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1296/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, OIB: 95131524528, kojeg zastupa opunomoćenica UF, službena osoba, radi statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/22-01/7286, URBROJ: 522-4/1-1- 2-23-6 od 22. veljače 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-564-01/19-031/192, URBROJ: 251-09-51-1-22-36 od 25. srpnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-562-02/22-01/7286, URBROJ: 522-4/1-1-2-23-6 od 22. veljače 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-564-01/19-031/192, URBROJ: 251-09-51-1-22-36 od 25. srpnja 2022., kojim je odbijen zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata temeljem stradavanja te oboljenja: bolest koljena, ruke, kukova, kralježnice, trbuha, hipertenzije, apneje i psihičke bolesti PTSP.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako posjeduje brojne dokaze o stradavanju, ali je bezuspješno pokušavao ishoditi dokaz o stradavanju (potvrdu o okolnostima stradavanja), u čemu je neutemeljeno i paušalno odbijen od nadležnog tijela, iako je predložio sve potrebne dokaze koji su u samom postupku ignorirani. Dodaje kako činjenica da u arhivskoj građi Zapovjedništva HkoV-a niti građi Središnjeg vojnog arhiva nema podataka o okolnostima tužiteljeva stradavanja nije ni neobična niti životno nelogična, s obzirom na općepoznatu činjenicu da su se predmetni podaci prikupljali u ratno vrijeme. Predlaže izvršiti uvid u predmet Ministarstva obrane (Samostalna služba za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove) pod Klasa: UP/II 562-01/21-01/21, Urbroj: 512-2501-21-3. Ističe da je ozljedu ruke i noge pretrpio za vrijeme trajanja borbe - granatiranja i paljbe - dakle, za vrijeme ratne akcije (obrane suvereniteta) kao hrvatski branitelj, kada je trčao na borbeni položaj, a zbog čega je 8.12.1991. primljen u stacionar Nova Gradiška, kojom prilikom je dobio poštedu. Prilaže potvrdu o bolesti vojaka od 8.12.1991., pisane izjave suboraca (RF, BF, AF), predlaže saslušanje suboraca SF, BF i AF, kao svjedoka na okolnost stradavanja tužitelja. Dodaje kako nadležno tijelo uopće nije uzimalo u obzir činjenicu da je tužitelj nakon što je otpušten iz stacionara Nova Gradiška, bio upućen u Zagreb na daljnje liječenje ozlijeđene ruke i noge (koljena) te je zbog pretrpljenih ozljeda Ministarstvo obrane, cijeneći (tu istu) medicinsku dokumentaciju, 18.5.1992. donijelo rješenje kojim je tužitelj ocijenjen nesposobnim za vojnu službu. Prilaže povijest bolesti od 19.12.1991. KBC Rebro, medicinski nalaz Klinike za ortopediju KBC Zagreb od 5.2.1992. , povijest bolesti od 6.2.1992. Odjela za fizikalnu medicinu KBC-a Zagreb, iskaznice odjela za fizikalnu medicinu od 10.2.1992. i 28.4.1999., rješenje Ministarstva obrane, Klasa: UP/11-803- 01/92-02/346, Ur.br.: 512-05-01- 92-4 od 18.5.1992. Tvrdi da je ovakvo manjkavo, paušalno i selektivno ocjenjivanje dokaza nadležnog tijela rezultiralo pogrešnom odlukom nadležnog tijela, koje čak nije utvrđivalo ni okolnosti pod kojima je do ozljede došlo, niti je uzelo u obzir da se nakon pretrpljene ozljede tužitelj razdužio, jer je bio rješenjem Ministarstva obrane ocijenjen nesposobnim za vojnu službu. Zaključuje da kod njega definitivno postoje rane, ozljede, bolesti koje se uzimaju kao osnova za priznavanje postotka oštećenja organizma i koje su povezane s obnašanjem dužnosti u Domovinskom ratu, što proizlazi iz medicinske dokumentacije. Prilaže povijest bolesti od 19.12.1991., potvrdu o bolesti vojaka od 8.12.1991., povijest bolesti od 6.2.1992., ambulantni list od 22.1.1992., psihologijski nalazi i mišljenja Klinike za psihijatriju Vrapče od 3.5.2022. do 30.12.2022., nalaz i mišljenje Poliklinike Smerdelj od 12.1.2022., iskaznicu (odjel za fizikalnu medicinu - KBC Zagreb) + dodaci od 1992. do 2022., nalaz Poliklinike Petrović, Grbavac i Vukosav od 3.1.2023., pregledi ortopeda - Specijalna bolnica Agram od 21.12.2021. do 1.2.2022., specijalističke nalaze KBC Zagreb (Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala) od 2019. do 2022. Budući da prema navodima tužitelja ista dokumentacija uopće nije uzeta u obzir pri razmatranju od strane liječničkog vijeća, predlaže da sud odredi sudskog vještaka koji će uzimajući u obzir svu dostavljenu dokumentaciju te izraditi nalaz i mišljenje kojim će odgovoriti na pitanje postoje li kod tužitelja rane, ozljede, bolesti koje se uzimaju kao osnova za priznavanje postotka oštećenja organizma i koje su povezane s obnašanjem dužnosti u Domovinskom ratu. Predlaže poništiti osporavano i prvostupanjsko rješenje, uz naknadu troška.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je postupku povodom žalbe pribavio nalaz i mišljenje Žalbenog liječničkog vijeća, Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: 562-02/22-01/7268, URBROJ: 522-4/5-Ž-23-5 od 15. veljače 2023., u kojem se navodi kako se kod branitelja u odnosu na bolesti za koje je podnesen zahtjev, ne nalazi uzročno-posljedične veze sa sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. U odnosu na prigovore navedene u tužbi, tuženik je mišljenja kako je Vijeće izvedene dokaze ocijenilo sveobuhvatno i temeljito te je njihov nalaz i mišljenje sačinjen lege artis na temelju relevantne priložene medicinske dokumentacije, analizirana je i obrađena sva medicinska dokumentacija i zdravstveno stanje tužitelja te opis ratnog puta. Tuženik smatra da je zdravstveno stanje tužitelja jasno definirano temeljem dostavljenih medicinskih nalaza, iz kojih ne proizlazi da bi govorili suprotno od onoga što je utvrdilo nadležno Vijeće, a nalazi i mišljenja stručnih tijela prihvatljivo su obrazloženi i utemeljeni na medicinskoj dokumentaciji. Tužitelj u upravnom sporu predlaže izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem na okolnost postotka oštećenja organizma, dok tuženik smatra da podaci spisa predmeta to ne zahtijevaju, budući da tužitelj svojim (nepotkrijepljenim) navodima nije doveo u sumnju pravilnost provedenih vještačenja.

3.1. U odnosu na tužbeni navod vezano za ozljedu ruke i noge, tuženik upućuje na članak 180. stavak 1. točku d) Zakona, kojom odredbom je propisano da se činjenica da je rana, ozljeda, bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti ili smrtno stradavanje nastupilo pod okolnostima iz članka 3. stavka 2. ovoga Zakona dokazuje potvrdom o stradavanju hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koju je izdala nadležna postrojba Oružanih snaga Republike Hrvatske, nadležno tijelo ministarstva nadležnog za obranu, policijska uprava ministarstva nadležnog za unutarnje poslove odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove u sjedištu , u kojoj se navodi pripadnost postrojbi, vrijeme, mjesto i opis uzroka i okolnosti pod kojima je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata ranjen ili ozlijeđen. Tuženik ističe da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, kao nadležno tijelo za utvrđivanje okolnosti stradavanja i izdavanje potvrde o stradavanju, svojim rješenjem od 7. rujna 2021. odbilo žalbu tužitelja vezano za zahtjev za izdavanje potvrde o okolnostima stradavanja hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Slijedom navedenog, zaključuje da tuženik nije bio nadležan za utvrđivanje okolnosti stradavanja tužitelja, odnosno s obzirom na ovakvo utvrđenje činjenica, ozljeda tužitelja nije mogla biti predmetom vještačenja u ovom postupku.

3.2. Imajući na umu navedeno, kao i činjenicu da je ocjenu donijelo ovlašteno tijelo vještačenja prema stručnim medicinskim saznanjima i standardima, tuženik smatra da je gore navedeni nalaz i mišljenje sačinjen u smislu članka 7., 8., 15., 19. i 23. Pravilnika te je isti prihvaćen kao temelj donošenja pobijanog rješenja. Stoga smatra kako je rješenje tuženika od 22. veljače 2023., kao i prvostupanjsko rješenje, pravilno i zakonito te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je proveo medicinsko vještačenje.

6. Na raspravi 16. siječnja 2025. na pitanje suda da li je tužitelj pokrenuo upravni spor protiv MORH-a vezano uz izdavanje potvrde o okolnostima stradavanja, a koji upravni postupak tužitelj opisuje u tužbi, opunomoćenica tužitelja odgovara da prema njenim saznanjima spor nije pokrenut. Predlaže medicinsko vještačenje provesti po spec. med. rada, s obzirom na različite bolesti po osnovi kojih tužitelj traži status HRVI, uz sudjelovanje vještaka psihijatra.

6.1. Tuženik se protivi medicinskom vještačenju te dodaje da osobito nema osnove za vještačenje ozljeda, budući da je MORH kao nadležno tijelo odbio izdati potvrdu o okolnostima stradavanja.

6.2. Opunomoćenica tužitelja osporava vještačenje provedeno u žalbenom postupku, jer u spisu postoje okolnosti koje dovode u sumnju nalaz i mišljenje, kao što je tvrdnja vještaka da tužitelj prema nalazu dr. E ne pati od PTSP -a, dok je uz tužbu priložen nalaz iz kojeg je razvidno da tužitelj ima odgođeni PTSP. Ističe da se od pojave bolesti tužitelj kontinuirano liječi te da se radi o bolesti koje se uzima u obzir za priznavanje postotka oštećenja organizma. Predaje u spis i tuženiku presliku otpusnog pisma od 10.12.2024. Ističe kako tužitelj ima dodatnu medicinsku dokumentaciju koju će dostaviti sudskim vještacima. Također predlaže saslušanje svjedoka navedenih u tužbi koji imaju neposredna saznanja o stradavanju tužitelja u Domovinskom ratu.

6.3. Sud je uvidom u spis utvrdio da je Ministarstvo obrane RH, kao nadležno tijelo za utvrđivanje okolnosti stradavanja i izdavanje potvrde o okolnostima stradavanja (članak 180. točka d) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, Narodne novine broj 121/17, 98/19, 84/21, 156/23, dalje Zakon), rješenjem od 7. rujna 2021. odbilo žalbu tužitelja u predmetu izdavanja potvrde o okolnostima stradavanja. Prema podacima u e-spisu, kao i navodima opunomoćenice tužitelja, tužitelj nije pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja MORH-a od 7. rujna 2021.

6.4. Stoga je sud na ročištu 16. siječnja 2025. odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka navedenih u tužbi na okolnost uzročne veze između ozljeda tužitelja i sudjelovanja u obrani suvereniteta RH, dok je na ročištu 14. travnja 2026. odbio dokazni prijedlog tužitelja za uvid u spis MORH-a u predmetu izdavanja potvrde o okolnostima stradavanja. Naime, okolnosti stradavanja i ratni put jesu činjenice te nije sporno da sud u sporu pune jurisdikcije može relevantne činjenice utvrđivati svim dokaznim sredstvima. Međutim, okolnosti stradavanja hrvatskih branitelja su, prema odredbama Zakona samostalna pravna cjelina o kojoj odlučuje nadležnost tijelo (MORH ili MUP) sukladno članku 180. Zakona, na način da izdaje potvrdu o okolnostima stradavanja ili rješenje kojim odbija zahtjev stranke za izdavanje takve potvrde, a koje rješenje predstavlja samostalan upravni akt. U konkretnom slučaju tužitelj je, prema podacima spisa i vlastitim navodima, od nadležnog tijela (MORH) zatražio izdavanje potvrde o okolnostima stradavanja te su njegov zahtjev i žalba odbijeni, radi poništenja kojih rješenja je tužitelj imao mogućnost pokrenuti zaseban upravni spor protiv MORH-a i u istome dokazivati opravdanost svog zahtjeva za izdavanje tražene potvrde. Kako tužitelj nije pokrenuo upravni spor protiv MORH-a radi izdavanja potvrde o okolnostima stradavanja, time je ta zasebna upravna stvar pravomoćno riješena upravnim aktom od 7. rujna 2021. Prema članku 55. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21, dalje ZUP) službena osoba vezana je pravomoćnom odlukom nadležnog tijela kojom je riješeno prethodno pitanje, pa tuženik nije imao zakonske osnove preispitivati odluku MORH- a. Stoga tužitelj ne može u ovom upravnom sporu predlagati dokaze na okolnosti koje su predmet posebnog upravnog postupka, koji je već pravomoćno okončan, pri čemu je u ovome sporu tuženik Ministarstvo hrvatskih branitelja, dok je tijelo nadležno za rješavanje o okolnostima stradavanja MORH.

6.5. Nadalje, sud je iz istih razloga odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje medicinskog vještačenja na okolnost postojanja oštećenja organizma po osnovi stradavanja odnosno ozljeda.

6.6. Sud je, unatoč protivljenju tuženika, usvojio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje medicinskog vještačenja na okolnost postojanja oštećenja organizma tužitelja zbog bolesti, imajući u vidu da su među strankama sporne medicinske činjenice, za utvrđenje kojih sud nema potrebno stručno znanje te da je izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem u upravnom sporu jedini dokaz kojim tužitelj može učinkovito osporiti nalaz i mišljenje iz vještačenja provedenog u upravnom postupku na kojem tuženik temelji osporavanu odluku.

7. Iz spisa predmeta je razvidno da je u prvostupanjskom upravnom postupku pribavljena stručna procjena uzroka oštećenja organizma KBC Zagreb od 18. rujna 2019., prema kojoj pojava ni pogoršanje bolesti tužitelja nisu u uzročno -posljedičnoj vezi sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Nadalje je pribavljen nalaz i mišljenje prvostupanjskog liječničkog vijeća Ministarstva hrvatskih branitelja od 27. lipnja 2022., prema kojem također nema uzročno-posljedične veze.

8. Osporeno rješenje doneseno je na temelju nalaza i mišljenja Žalbenog liječničkog vijeća viših vještaka Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: UP/II-562- 02/22-01/7286, URBROJ: 522-4/5-Ž-23-5 od 15. veljače 2023., u kojem je navedeno: „Branitelj je pripadnik 99. brigade HV. 17.09. do 4.10. 1991. g. i 14.11.1991. g. do 22.02. 1992. g. Ukupno 3 mj. i 22 dana. Pokrenuo postupak za ostvarenje statusa HRVI, temeljem bolesti, a provedeno je stručno vještačenje KBC Zagreb 4.11. 2020., kada se utvrdi kako za tražene bolesti nema uzročno posljedične veze sa obnašanjem dužnosti u DR. Provedeno je vještačenje te se dana 4.05. 2022. g . utvrdi kako se ne nalazi veze s bolestima za koje je branitelj pokrenuo postupak i obnašanja dužnosti u DR. Branitelj se žalio. U žalbi navodi kako nije uzeta u obzir njegova dokumentacija. Pozvan je na pregled. Na pregled ne donosi dokumentaciju kojim bi pokazao kontinuitet liječenja od rata do danas. A u dokumentaciji u spisu se vidi jasno kako je bolest degenerativne prirode imao tijekom boravka u HV, a nakon demobilizacije nije se dalje liječio te je nastavio raditi. Za bolesti koje traži U nema kontinuiteta liječenja iste od nastanka do danas (više desetaka godina). Prvi posjet psihijatru, 19.05. 2019. g. bolnica Vrapče, gdje se navodi u jednom nalazu dr. E, kako branitelj pati od F41.2, a ne od postratnog PTSP. Poremećaj sna i apnea su poboljšana stanja nakon gubitka težine, i CPAP aparata. Liječen po psihijatru i pod dg. G47.3 i I10. kroz 2019. i 2020. ukupno tri nalaza. Nalazi Poliklinike „Grbavac" također ne govore u prilog kako su bolesti nastale tijekom obnašanja dužnosti u DR, zadnji nalaz od 4.01. 2022 . g. Pored toga branitelj ne ispunjava niti uvjet, minimalnog boravka u lošim mikroklimatskim uvjetima ratišta u trajanju od dvije godine.“

9. U nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka psihijatra dr. med. Ante Leskura od 3. lipnja 2025. navedeno je: „Sa EF se razgovara u utorak, 22. travnja 2025.g. u Poliklinici Fenix - Dobojska 28 u Zagrebu i dobiju se slijedeći podaci: Pita ga se o ratnom putu, na što ne daje jasan odgovor, navodno je to dugo čekao te da je to priložio u spis. Zatim ga se pita o načinu prijevoza do Zagreba, kada bi putovao na liječničke preglede; navodi da bi prijevoz bio za veću skupinu vojnika, a ne pojedinačno. Razvojačio se po rješenju 21. veljače 1992.g. Nakon toga je išao na rehabilitaciju u Božidarevićevu oko 2-3 tjedna. Poslije 21. veljače 1992. više nije bio na bojišnici u Novoj Gradiški, osim što je tamo došao razdužiti se s opremom; imao je automatsku pušku. Odslužio tzv. JNA u Prištini, a poslije je bio u Prokuplju (Srbija), ukupno oko 15 mj. vojnog roka, prošao je obuku da bi mogao biti zapovjednik („desetar“); iz tzv. JNA je izašao kao „mlađi vodnik“. Mobiliziran je 16.11.1991.g., u 99. brigadu, koja je bila smještena u [adresa], a osobno je bio smješten u selu (ušoreno) Gorica; pola sela su držali oni, Hrvatska vojska, a pola četnici. Ispred njih su dolazili gardisti, a oni su čuvali položaje. Najteži dan mu je bio na spomendan sv. Kate 1991.g. (25.11.), sjeća se da su od njega tražili da ispuca rafal kako bi poslije „došao sebi". Misli da nije bio svjestan svega toga, sebe, niti kakve probleme ima; radio je kao komercijalist u Badelu, bio je stalno na terenu, dosta radno okupiran (obilazak distributera po čitavoj Hrvatskoj). Kada je otišao u mirovinu onda je počeo sve osjećati, razočarenje, depresivna stanja. Jedini je u obitelji radio, ima dvoje djece (kćerka r. 1988.g.- prof. povijesti; sin r. 1994.g. - završio matematiku na PMF, radi kao informatičar). Ispitanika se zamoli da napiše neki sadržaj na temu: „Domovinski rat i ja", što i učini na 3 lista, što se priloži vještačenju.

9.1. U psihičkom statusu: uredno orijentiran, bez posebnosti mnestički; afektivno bez izražajnosti proživljenog bilo kakvog (ratnog) traumatiziranja. Naloženo je kombinirano vještačenje (spec.med.rada i spec.psihijatar) u okviru kojega je zadatak vještaka psihijatra utvrditi postoji li kod tužitelja (EF, r. 1958.g. - u daljnjem tekstu i „ispitanik i S.Z.“) psihička bolest PTSP, kao neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske te ako postoji, koliki je postotak oštećenja organizma. Za utvrđivanje postojanja psihičke bolesti dg.: F-43.1 PTSP (Posttraumatski stresni poremećaj), koja bi bila posljedica ratnog traumatiziranja u Domovinskom ratu, potrebno bi bilo da takav pojedinac ima najmanje 4 mj. tj. 120 dana učešća u ratnim sukobima koji bi imali karakter teškog psihičkog traumatiziranja tj. doživljaja karaktera „izvan uobičajenog ljudskog iskustva“. U konkretnom slučaju EF ima zabilježeno vrijeme pripadnosti Hrvatskoj vojsci (HV): od 17. rujna 1991. do 4. listopada 1991. te od dana mobilizacije 16. studenoga 1991. pa do razvojačenja 21. veljače 1992., tj. 115 dana formalne pripadnosti Hrvatskoj vojsci, što je već po formalnoj kvantiteti nedovoljno vrijeme. Pri svemu je bitna činjenica u samom sadržaju „Ratnog puta“ imenovanog; osim što nema učešća u konkretnim ratnim operacijama, iz priležeće med. dokumentacije je razvidno da S.Z. od prosinca 1991. g. je pretežno okupiran raznim liječničkim pregledima i obradama, što je praktički trajalo sve do njegovog razvojačenja; zabilježeni su liječnički pregledi sa nadnevkom 19.12.1991. te nadalje do razvojačenja (najmanje) 14 obavljenih somatskih liječničkih pregleda; time je očigledno i upitno koliko je dana S.Z. proveo u svojoj postrojbi - 99. brigadi, tj. pitanje je ima li i mjesec dana „borbenog djelovanja – učešća“. Kada se radi objektivizacije tematike prouči dostupni članak o 99. brigadi (zaduženoj za obranu Nove Gradiške), što je zabilježeno u intervjuu 3. zapovjednika 99. brigade ĆF (koji se brigadi priključio krajem studenog mj. 1991.g.) datom novinarki Zagreb - info EFV, onda se može vidjeti po iskazu zapovjednika „da napadi nikad nisu bili pješački, nikada se nisu borili „licem u lice“ (tekstualni dio članka priložen psihijatrijskom vještačenju). Zapovjednik posebno ističe detalj kako je brigada posebno bila izložena bombardiranju za Božić 1991.g. („kao vatromet nebo je sjalo…“), a iz samog rukom napisanog teksta S.Z. o „sebi u Domovinskom ratu" (kao i temeljem somatskih liječničkih pregleda u prosincu 1991.g.) je vidljivo da isti nije nazočio toj situaciji. Dakle, jasno je da S.Z. nije niti tijekom svoje kratke nazočnosti u postrojbi Hrvatske vojske mogao biti značajnije duševno traumatiziran.

9.2. Na sve te zaključke ukazuje i konkretna činjenica da S.Z. nije do 2020.g. nikada niti potražio psihijatrijsku pomoć; logično liječniku se kod pregleda nameće samo po sebi pitanje glede pacijenta: zbog čega baš sada dolazi na (psihijatrijski I .) pregled; naime S.Z. nema nikakav zabilježeni psihijatrijski pregled prije 2020.g.; umirovljen je 2019.g. i lako je zaključiti da je njegovo obraćanje psihijatrijskoj službi (kao i „osvještenje bolesti“) temeljeno samo rentnim tendencijama. Razmatranje psihološko psihijatrijske „dokumentacije“ S. Z. od 2020.g. nadalje je sasvim bespredmetno, jer je očigledno da se radi o agravaciji (iz literature naučene) simptomatologije, a od strane medicinskog kadra koji nema ni osobni doživljaj, niti sjećanje, niti iskustvo vezano za Domovinski rat, takve pacijente i to vrijeme, zabilježe se samo neutemeljeni fantazmi ispitanika, kao njegova predstava „ratnog stradalnika“. Tu nevjerodostojnost tzv. „traumatskog doživljavanja“ kod ispitanika kliničkim pregledom doživljava i potpisani vještak psihijatar; prava ratna simptomatologija PTSP - dg: F-43.1 i temeljem toga dg.:

F-62 Trajne promjene ličnosti (temeljem katastrofičnih doživljaja, kao što je Domovinski rat) izgledaju posve drugačije; sve je kod S.Z. pravog afekta i isti se sam doživljava „ispraznim“ pod pitanjima vještaka; pokušava izdramatizirati („isforsirati”) neke sadržaje, međutim sve je „bez duha“; ispitanik se opravdava životnom preokupiranošću i ranijom nefokusiranošću u životu glede pitanja svoje „ratne simptomatologije“. S.Z. nema ni traga od prave ratne autentičnosti, što po tpisani vještak psihijatar višedecenijski procjenjuje kod stotina pravih ratnih veterana i pravih stradalnika Domovinskog rata.

9.3. Temeljem iznesenog proizlaze zaključci sa psihijatrijske strane:

1. EF, r. 1958. g. nema potrebno minimalno provedeno vrijeme u postrojbi Hrvatske vojske (HV) da bi se mogao shvatiti kao ratni stradalnik Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj; niti u tom vremenu formalne pripadnosti HV (115 dana) nije ratno traumatiziran, jer: nije bio sudionik ratnih aktivnosti (nije bio sudionik pješačkih borbi), već u sigurnom skloništu; najveći dio formalnog vremena u HV je proveo na različitim liječničkim obradama; naposljetku, imenovani nema niti jedan psihijatrijski nalaz od završetka svoje pripadnosti HV tj. od 1992. pa sve do 2020.g., što je period od 28 godina.; prikupljeni psihološko - psihijatrijski nalazi istog nakon 2020.g. su posve nevjerodostojni. Sve to upućuje na zaključak : EF nema dg.: PTSP Posttraumatski stresni poremećaj F-43.1 i nema tim temeljem posljedičnu dg. F-62 Trajne promjene ličnosti, a što bi se odnosilo na katastrofične i prolongirane doživljaje stresa, koji bi bili izvan uobičajenog ljudskog iskustva i u uzročno posljedičnoj vezi sa vremenom pripadnosti postrojbi HV.

2. Odgovarajući na upit Upravnog suda u Zagrebu o ratnoj invalidnosti EF (RVI) uzrokovanoj psihičkom bolešću kao neposrednoj posljedici sudjelovanja u Domovinskom ratu, tvrdim: EF nema nikakvih duševnih posljedica, niti stanja, a koja bi bila uzročno - posljedično povezana sa vremenom kada je pripadao postrojbi Hrvatske vojske, jer EF nema nikakvih psihičkih traumatskih posljedica, niti relevantnih dijagnoza sa izvorištem u Domovinskom ratu - ukratko nema nikakvih duševnih oštećenja uzročno - posljedično povezanih sa Domovinskim ratom u Hrvatskoj od 1991.g. do 1995.g.

10. U nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka medicine rada prim. dr. sc. Marije Zavalić od 12. lipnja 2025. navedeno je: „Iz medicinske dokumentacije vezane uz bolesti sustava za kretanje tj. bolesti koljena, ruke, kukova, kralježnice vidljivo je da se tužitelj dana 19.12. 1991. javio na kirurški pregled u KBC Zagreb i da je postavljena dijagnoza distorzije tj. uganuća lijevog ručnog zgloba, po anamnestičkim podacima nakon pada na lijevu ruku. U dokumentaciji u spisu nema nikakvih podataka da je tužitelj za vrijeme obavljanja ratnih zadataka pao na lijevu ruku, nema podataka da je pregledan u ambulanti saniteta ili od bilo kojeg zdravstvenog djelatnika na terenu i upućen na pregled u KBC Zagreb. U medicinskoj dokumentaciji , osim navedenog nalaza u kome je postavljena dijagnoza distorzije, ponovno je tek 2019. opisano da ima bolove u lijevom ručnom zglobu, nema opisanog funkcionalnog statusa lijevog ručnog zgloba. Još jednom navodim da nema nikakve dokumentacije po kojoj je do uganuća ručnog zgloba došlo pri obavljanju ratnih zadataka, a i kada bi to hipotetski bilo točno, nema nikakvog opisa oštećenja funkcije lijevog ručnog zgloba, a kamoli onih potrebnih za priznavanje statusa U.

10.1. Tužitelj traži priznavanje U i po osnovi bolesti kralježnice. U dokumentaciji u spisu ne postoje podaci o ozljedi kralježnice za vrijeme obavljanja ratnih operacija i sudjelovanja tužitelja u DR. U spisu postoji medicinska dokumentacija od 03.01.1992. tj. rtg LS kralježnice u dva smjera, rtg SI zglobova po R, funkcionalne snimke LS kralježnice. Nalaz govori da je visina 9 trupova u području LS kralježnice uredna, a da postoji suženje iv. prostora u području L5S1 koje upućuje na osteohondrozu, dok je na funkcionalnim snimkama LS kralježnice vidljiv djelomični gubitak funkcije dinamičkog segmenta L5S1, na rtg SI zglobova po R nalaz uredan. Ovaj nalaz na LS kralježnici govori o degenerativnim promjenama nastalim prije mobilizacije tužitelja. Tužitelju su 22.01.1992. na pregledu ortopeda postavljene dijagnoze kroničnog lumbosakralnog sindroma i skolioze torakalne kralježnice, ustanovljena je blaža kronična lezija L4L5 obostrano, nije priložena dokumentacija kroz nekoliko godina, ponovno pogoršanje bolova u LS i vratnoj kralježnici zabilježeno je 2019. godine. Kako tužitelj nije imao dokumentiranu ozljedu kralježnice u DR, a ratni put mu ukupno iznosi ni 4 mjeseca, tužitelju se navedeni bolovi i degenerativne promjene , za koje je utvrđeno da su nastale prije mobilizacije i da je do pogoršanja tegoba došlo tijekom godina, ne mogu priznati posljedicom sudjelovanja u DR. Tužitelj nema dokazanog prijeloma kralježnice uzrokovanog ratnim djelovanjem, već su utvrđene degenerativne promjene koje su se pogoršale tijekom vremena, te se promjene prema Listi postotka oštećenja organizma – LISTA II iz Uredbe (NN 67/17) prema Točki 208. koja glasi: Degenerativne upalne promjene ili diskus hernija ako se utvrdi da je najmanje dvije godine bio izložen nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima na bojišnici, ne mogu priznati posljedicom sudjelovanja u DR.

10.2. Tužitelj u tužbi traži da mu se bolest koljena prizna posljedicom sudjelovanja u Domovinskom ratu. U spisu nema nikakve dokumentacije koja bi potvrđivala bilo kakvu traumu koljena te njeno liječenje za vrijeme sudjelovanja u DR. Iz medicinske dokumentacije u spisu vidljivo je da se na pregledu ortopeda 20.01.1992. tužitelj žalio na bolove u području lijevog koljena posebice prilikom čučanja. Navodi i da je 1985. godine imao povredu koljena na nogometu, da je nosio longetu 3 tjedna, ne posjeduje dokumentaciju o tome. Na rtg koljena 06.02.1992.vide se početne artrotske promjene oba koljena više lijevo, poslije pregledom utvrđen anterolateralni instabilitet lijevog koljena koji nema nikakve podloge u eventualnoj traumi koljena iz DR, podaci ni o kakvoj traumi ne postoje. Već je tada utvrđena obostrana početna artroza koljena. U spisu nema nikakvih podataka o bolovima koljena do 1999. godine, jedan nalaz tada spominje bolove. Slijedeći datira od 18.02.2019. kada je opisano da su smetnje u koljenu smanjene; lijevo opisana fleksija do 120 st. (uredna), ekstenzija zaostaje za 10 st. Tužitelj povremeno provodio fizikalnu th. uključujući i th. zbog koljena. 02.10.2024. fizijatar navodi da su koljena zadebljana, stabilna, u desnom fleksija do 105 st., u lijevom do 115 st., pokreti bolni, hipotrofija m kvadricepsa obostrano. Ni na ovom pregledu nema nikakvih dokaza o bilo kakvoj traumi koljena a koja je iz DR, postoji podatak o traumi iz 1985., a pokreti u koljenu su u kontrakturi ograničene fleksije do 20%. Nema nikakvih dokaza o oštećenju koljena u DR koje bi se moglo povezati sa degenerativnim promjenama na koljenima tužitelja, niti je zbog sudjelovanja tužitelja u DR ukupnog trajanja formalno dugog 3 mjeseca i 20 dana (u obzir nisu uzeta bolovanja tužitelja) moglo nastati oštećenje u funkciji koljena opisano u nalazu tek iz 2024. godine.

10.3. Tužitelj se na bolove u kuku tuži od 2019. godine kada su ustanovljene degenerativne promjene u oba kuka, u dokumentaciji nema podataka o ozljedi kuka u DR ni podataka o prijašnjoj artrozi kuka čije bi se pogoršanje vremenski moglo povezati sa sudjelovanjem u DR.

10.4. Prema podacima iz spisa nije došlo ni do kakvih komplikacija povišenog tlaka od kojeg tužitelj boluje te nema ni funkcionalnih oštećenja uzrokovanih hipertenzijom, pa prema tome nema oštećenja koja bi se mogla povezati sa sudjelovanjem u DR, a da su uzrokovana hipertenzijom. Sumnja na sleep apneju postavljena je na sistematskom pregledu branitelja 27.08.2018., a poligrafija učinjena 16.01.2019. upućuje na izrazito teški oblik opstruktivnog apneičnog sindroma. Ovaj oblik apneje nastaje zbog zakazivanja neuromišićne kontrole i prekomjernih i učestalih opuštanja mišića ždrijela sa zapadanjem struktura mekog nepca i baze jezika do stražnjega zida, što posljedično sužava ili potpuno prekida gornji dišni put. Ne može se naći nikakve poveznice između sudjelovanja tužitelja u DR i utvrđenog opstruktivnog apneičnog sindroma. Nije zabilježeno bilo kakvih ozljeda mišića ždrijela koja bi se na bilo koji način mogla povezati sa Sleep apnejom utvrđenom 29 godina kasnije.

10.5. Tužitelj traži da mu se bolest trbuha prizna posljedicom sudjelovanja u DR. Iz dokumentacije je vidljivo da je 1984.g. liječen u Klinici za zarazne bolesti navodno zbog dizenteričnog sindroma i da je učinjena i apendektomija. 1991 . i 1992. opisani bolovi i povremeno probadanje i pod LRL. U prosincu 1991. imao napad bubrežnih kamenaca, funkcija bubrega je bila uredna. 06.01.1992. ponovno klinička slika koja ukazuje na mogući napad bubrežnih kamenaca. I.v. urografija je pokazala podvostručen kanalni sistem obostrano, sa duplim ureterima, što je poznato o tprije. Funkcija bubrega opisana kao uredna. Do 2020. nije imao opisanih problema, tada u kolovozu sumnja na bilijarne kolike (žućni kamenci). Žučni je mjehur operativno uklonjen za vrijeme kirurškog liječenja na kojem je bio od 10.08.2023. do 11.08.2023. Istovremeno je sanirana i kila naprijed u području abdomena. Ne može se ni na koji način povezati bubrežne i/ili žučne napade sa sudjelovanjem tužitelja u DR. 10.6. Analizirajući medicinsku dokumentaciju vezanu uz povezanost sudjelovanja u DR tužitelja i bolesti: koljena, ruke, kukova, kralježnice, trbuha, hipertenzije, apneje, a imajući u vidu članke 25. do 41. Pravilnika o načinu imenovanja i metodologiji rada liječničkih vijeća u postupku ostvarivanja prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine br. 118/21) i Liste I koja je sastavni dio tog Pravilnika, pojedinosti i detaljna pojašnjenja dana su u nalazu ovoga vještačenja, mišljenja smo da nema osnove za utvrđivanjem statusa HRVI tužitelju zbog oštećenja bilo kojeg naprijed navedenog organa i/ili organskog sustava.“

11. Tužitelj je podneskom zaprimljenim 2. srpnja 2025. prigovorio citiranom nalazu i mišljenju sudskih vještaka, navodeći kako nije točno da nije dao jasan iskaz o svom ratnom putu. Rekao je da je po njegovom zahtjevu da sa sobom donese ratni put bio u sjedištu 99. brigade te pitao za isti. Odgovoreno mu je da oni to nisu u mogućnosti izdati te da je isti sastavni dio sudskog spisa. Istina je da je na izdavanje istoga čekao više od 6.mj. - došao iz Karlovca. Tužitelj tvrdi kako je netočno da je mobiliziran 16.11.1991. Istina je da je prvi puta mobiliziran 14.9.1991. Drugi puta je mobiliziran 12.11.1991., a u Novu Gradišku se išlo 14.11.1991. u kasnim noćnim satima. Netočno je da je bio smješten u [adresa], već su po dolasku bili smješteni u Šumetlici, a nakon nekoliko dana na položaje u selu Gorice. Štab 99. brigade bio je u [adresa]. Tužitelj ističe da je vještak izostavio čitav iskaz sa [adresa], gdje je s ljudima koji su s njim ostali na položajima (veliki dio je od straha pobjegao, položaj između Kihalca i Marinbroda) skoro izgubio život, koji mu je pukom srećom spasio PF. Izostavio je da je unatoč tome ostao na odstupnici osiguravajući povlačenje civila iz pravca Viduševca i činjenicu da je tada doživio jaki emotivni šok, jer su se mala djeca, žene i starci, među kojima je bilo i nepokretnih, sa na brzinu skupljenim stvarima u svinjskim kolicima i prikolicama povlačili prema Zagrebu po jakoj kiši (tužiteljeva kćerka je tada imala nepune 3 godine). Tužitelj nadalje tvrdi kako vještak izostavlja cijeli iskaz, ne navodi kako su bili smješteni u vlažnim podrumima, da u selu nije postojala kuća koja nije granatirana, da su svakodnevno bili izloženi jakoj minobacačkoj paljbi, da je crkva u selu bila pogođena pancirnom tenkovskom granatom koja je prošla kroz oba dva zida crkve. Tužiteljev vojnik SF pogođen je gelerom od 120 mm granate koji je otkinuo ćošak zida i zadržao mu se u butnom mišiću, geler mu nikad nije izvađen, a granata je raznijela golf u dvorištu kuće gdje su bili smješteni. Također ističe da vještak netočno i nepotpuno opisuje navedene kritične događaje 25.11.1991. Tužitelj pojašnjava da je tog dana pokrenut od strane četnika pješadijski napad uz potporu tenkova. Sa svojom desetinom tužitelj je dobio zadatak da zauzmu položaje u šumi radi mogućeg bočnog napada. Prostor, oranica između sela i šume široka je cca 200 m. Prebacivao je vojnike pod kišom granata i pješadijske paljbe (kad su ih uočili gađali su ih). Dragi B ih je spasio što su pretrčavali oranicu, mekano tlo (od eksplozija granata bili su zasuti zemljom), da je tlo bilo smrznuto, ne zna da li bi itko preživio. Kada su se domogli šume puni zemlje, tada je počelo granatiranje po šumi. Naredio je što dublji ulazak u šumu kako bi izbjegli minobacačku vatru. Došli su do ruba šume, naredio je da svi stave nož na pušku i da nitko ne otvara vatru prije nego tužitelj pukne. Kao i na [adresa], ostao je s jedinicom na položaju čitav dan i dobar dio noći, dok ih nisu našli i povukli ih sa položaja. Navedeni događaji na tužitelja su ostavili trajne posljedice. Tada je naveo da je do te mjere bio u stanju šoka da su ga pozvali u Zapovjedništvo, kako bi ga smirili dali su mu automat da puca u prazno kako bi se smirio i vratio u normalu, što govori o tužiteljevom psihičkom stanju. Tužitelj je nakon te akcije osjetio jake bolove u lijevom koljenu, lijevoj ruci, leđima i otežano mokrenje uz povišenu temperaturu, pa je pomislio da ima bubrežne napade, jer je prije rata imao 4 bubrežna napada. Završio je u stacionaru. Po povratku iz stacionara vrlo brzo je bio upućen u Zagreb. Tužitelj tvrdi da vještak izdvajanjem pojedinih dijelova razgovora stvara iskrivljenu sliku stvarnih događanja i iskaza. Kazao je da je prilikom odlaska u Zagreb bio fizički i psihički u vrlo lošem stanju i da nije znao što se događa s njim, istina je da se sramio i prikrivao svoje psihičko stanje te isto nije prijavljivao kao problem. Tada je počeo obavljati preglede. Svaki pregled i pretragu prijavljivao je na općini Pešćenica. Na osnovi pregleda i dostavljenih nalaza dobio je odobrenje za poštedu.

11.1. Tužitelj nadalje ističe da je prva mobilizacija bila 14.9.1991. ispred općine Pešćenica. Autobusima ZET-a prevezeni su u OŠ na Markuševcu. Tamo su ostali 2 dana, nakon toga 99. brigada je stacionirana u Stankovcima. Dokaz o tome predao je u Zapovjedništvo 99. brigade koje je tada bilo u vojarni na Črnomercu, isto je potpisano od evidentičara brigade A u [adresa] prilikom razduživanja 21.2.1991. Napominje da po ovoj mobilizaciji nikad nije bio demobiliziran i pozvan na razduženje. Ostao je u posjedu automata i ručne bombe, koje je svojevoljno vratio krajem 10. mj. na Zagrebačkom velesajmu. Provedeno vrijeme u DR je 21 dan. Druga mobilizacija bila je 12. na 13.11.1991., a 14.11.1991. krenuli su autobusima prema N. Gradiški. Zbog blokade autoputa išli su preko Đakova. Za navedeno ima dokaze vojnika i slikovni zapis. Provedeno vrijeme u DR je 101 dan. Tužitelj smatra da mišljenje vještaka nije točno vezano uz njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu. Osim toga, vještak se poziva na članak koji opisuje rat 3. zapovjednik 99. brigade za kojeg navodi da se brigadi priključio krajem ll. mj. 1991. To navodi kao dokaz da tužitelj nije sudjelovao u navedenim ratnim operacijama i svakodnevnoj izloženosti granatiranju i pogibelji. Tužitelj zaključuje da zapovjednik ĆF nije svjedok vremena u kojem je tužitelj sudjelovao u opisanim ratnim operacijama kao zapovjednik desetine. Nadalje ističe kako vještak koristeći naprijed navedeno konstatira kako do 2020. ni je zatražio liječnikovu pomoć. Tužitelj bi to shvatio da je priložio podatak koliko je hrvatskih branitelja sa dijagnozom PTSP iz 99. brigade sudionika ratnih zbivanja 1991. Ovako smatra da je, uz dužno poštovanje, čitav iskaz neistinit, sa gomilom lažnih i nevjerodostojnih tvrdnji. Završne riječi vještaka tužitelj neće komentirati, jer ih doživljava kao uvredu i uznemiravanje na osobnoj razini, već samo konstatira da 1991. godine nije bježao od mobilizacije i učešća u Domovinskom ratu, da spada u red onih 20 000 hrvatskih branitelja koji su dali svoj doprinos u stvaranju slobodne i suverene Republike Hrvatske, odlazeći na ratište u ljetnim hlačama, vojničkoj košulji i tenisicama sa hrvatskim obilježjima, kad su mnogi bježali i na razne načine izbjegavali odlazak na ratišta.

12. S obzirom na istaknute prigovore tužitelja, sud je na raspravi 10. veljače 2026. saslušao sudske vještake.

12.1. Dr. Zavalić, u odnosu na medicinsku dokumentaciju koju je tužitelj priložio uz podnesak, navodi da se ta dokumentacija najvećim dijelom već nalazi u spisu te ima nešto novije iz 2025. i 2026., ali ista ne utječe na nalaz i mišljenje, odnosno zaključak vještaka. Ostaje u potpunosti kod nalaza i mišljenja koje je dala za bolesti kukova, kralježnice, koljena, hipertenzije, trbuha i apneje. Što se tiče dijagnoze pod kojom je tužitelj proglašen nesposobnim za vojnu službu, vještakinja ističe da se radi o dijagnozi obostranih degenerativnih promjena koljena odnosno gonartrozi, od koje je prema dokumentaciji, imao početne promjene na koljenu već u vrijeme kada je stupio u Hrvatsku vojsku, jer se radi o degenerativnim bolestima, a što je vidljivo po datumu nalaza izdanom od ortopeda 20. siječnja 1992., odnosno učinjenog RTG snimka oba koljena 4. veljače 1992. Napominje da je za vidljive artrotske promjene odnosno vidljive degenerativne promjene na oba koljena, potrebno vrijeme od najmanje 6 mjeseci da bi se one vidjele na rendgenu. Stoga, s obzirom na podatak o tome od kada je tuž itelj stupio u Hrvatsku vojsku i nalaz koji je citirala, vještakinja zaključuje kako je jasno da su promjene počele prije stupanja u HV. Uz navedeno, naglašava da iz medicinske i ostale dokumentacije koju je tužitelj priložio u spis ili naknadno dostavio, nije vidljivo da je tužitelj imao bilo kakvu registriranu ozljedu koljena tijekom tromjesečnog služenja u Hrvatskoj vojsci, a jedini zapis o povredi koljena datira iz nalaza ortopeda od 20. siječnja 1992., u kojemu je navedeno da je tužitelj 1985. imao povredu koljena u nogometu i da je nosio longetu tri tjedna. Osim ovih anamnestičkih podataka, nema drugih podataka koji bi govorili o kojoj se ozljedi koljena radilo. Osim što nema nikakvih podataka o bilo kakvoj ozljedi bilo kojeg koljena za vrijeme dok je tužitelj stvarno bio na bojištu, u daljnjem razdoblju od 10. veljače 1992. do 1999. godine također nema nikakvih zapisa o bilo kakvim bolovima u koljenu, a zatim od 5. mjeseca 1999. do 14. siječnja 2019. također nema nikakvih zapisa o bilo kakvoj bolesti koljena, s tim da je u nalazu ortopeda od 14. siječnja 2019. navedeno da su kretnje u koljenima punog opsega, uz umjerenu bolnost. Vještakinja dodaje kako je u Pravilniku (Narodne novine br. 118/21) kod bolesti ili oštećenja koljena za koje se veže eventualno pogoršanje ili oštećenje tijekom sudjelovanja u Domovinskom ratu, jasno navedeno da mora postojati ograničenje funkcije, bilo u savijanju odnosno fleksiji ili ispružanju odnosno ekstenziji koljena, a što čak i ovaj nalaz ortopeda iz 2019. demantira, jer govori da je moguća potpuna kretnja u oba koljena. Vještakinja zaključuje da: 1. nemamo ozljedu zabilježenu u dokumentaciji za vrijeme dok je tužitelj stvarno bio na terenu, 2. nemamo zabilježen kontinuitet liječenja od vremena dok je služio u HV-u, pa nadalje kontinuirano i 3. nemamo zabilježeno oštećenje funkcije koje zadovoljava kriterij oštećenja većeg od 20% ili 20% tjelesnog oštećenja. To je razlog zbog kojeg se bolest koljena, koja postoji zapisana u medicinskoj dokumentaciji, prema navedenom Pravilniku ne može ocijeniti sa 20 i više % oštećenja organizma, a što je uvjet za dobivanje statusa HRVI.

12.2. Dr. Leskur, vezano za pozivanje tužitelja na nalaze docenta E, navodi da se radi o nalazima nakon 2020. godine, dok prije toga nema nikakve medicinske dokumentacije te je odmak od sudjelovanja u Domovinskom ratu prevelik i nema kontinuiteta u liječenju, zbog čega ta medicinska dokumentacija po njegovom mišljenju nije relevantna.

12.3. Opunomoćenica tuženika ističe da se u nalazima dr. E ne spominje ratna trauma, već se kao dijagnoza navodi miješana anksioznost i depresivni poremećaj.

12.4. Dr. Leskur navodi kako je to kolokvijalna dijagnoza, koju psihijatri mogu napisati bilo kome kada nema druge dijagnoze, jer svatko od nas povremeno pati od anksioznosti i depresije, a kod tužitelja je to prva navedena dijagnoza, dok ostale navedene dijagnoze nisu utemeljene.

12.5. Na pitanje tužitelja na temelju čega je vještak zaključio da tužitelj nije sudjelovao u borbi, dr. Leskur navodi da je to razvidno i iz medicinske dokumentacije, prema kojoj se tužitelj za vrijeme formalnog sudjelovanja u Domovinskom ratu od 120 dana ili nešto manje, 14 puta liječio, što znači i putovao radi odlaska na preglede. Nadalje, za dijagnoze vezane uz ratnu ugroženost, smatra da tužitelj nema dovoljni broj dana ratne traumatiziranosti. Također dodaje da je zapovjednik 99. brigade u novinskim člancima koji su priloženi nalazu i mišljenju, naveo da ta postrojba nije imala izravne pješačke borbe s neprijateljem. Vještak navodi kako tužitelj nema doživljaje koji su po težini ili životnoj ugroženosti van uobičajenog ljudskog iskustva, što je utvrdio tijekom intervjua. Dakle, nema ratni put, nema doživljaja ugroženosti i nema medicinsku dokumentaciju o liječenju u kontinuitetu nakon prestanka sudjelovanja u Domovinskom ratu.

12.6. Tužitelj ističe da je zapovjednik 99. brigade ĆF u tu brigadu došao koncem studenoga, kada su se operacije na području sela Gorice već uglavnom završile. Tužitelj postavlja pitanje vještaku zašto je izostavio razdoblje njegovog sudjelovanja u ratu na [adresa], gdje je prisustvovao egzodusu S s [adresa] i čuvao im odstupnicu.

12.7. Dr. Leskur odgovara kako je u 3. pasusu nalaza i mišljenja navedeno da je tužitelj bio pripadnik od 17. rujna do 4. listopada 1991. u kojem razdoblju je , kako navodi, sudjelovao u evakuaciji civila sa područja [adresa], ali u to vrijeme na tom području, to je bilo bez ratne ugroženosti. Dakle, to je bilo prije mobilizacije koja je bila sredinom studenoga 1991., a sam tužitelj je maloprije naveo da su ratne operacije na području Gorice završene koncem studenoga 1991.

12.8. Tužitelj smatra da vještak iskrivljuje činjenice i obmanjuje sud. Navodi da je brigada 17. studenoga 1991. poslana u Stankovce, da su bili pod paljbom VBR-a, da je 70% vojnika pobjeglo glavom bez obzira od straha te su skakali u Kupu, pa tužitelj smatra da to nije uobičajeno ljudsko iskustvo, kako vještak navodi.

12.9. Tuženik ističe da govorimo o uobičajenom ljudskom iskustvu za vri jeme rata, a ne za vrijeme mira te naglašava da se u ratnom putu tužitelja navodi sudjelovanje na crti bojišnice, a ne na prvoj crti bojišnice te se radilo o objektivnim ugrozama kojima je bio izložen svaki mobilizirani vojnik.

12.10. Na pitanje opunomoćenice tuženika, dr. Leskur odgovara da tužitelj nema dijagnozu PTSP-a, jer da ima, sigurno bi potražio liječničku pomoć prije 2019. godine.

13. Sud je odbio kao nesvrsishodan dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje dr. E kao svjedoka, imajući u vidu da njegovi psihijatrijski nalazi datiraju iz razdoblja nakon 2020. godine, koje nalaze je sudski vještak proučio, ali je zaključio da nisu relevantni, jer je odmak od sudjelovanja u Domovinskom ratu prevelik, a prije toga nema nikakve medicinske dokumentacije o psihijatrijskom liječenju te nema kontinuiteta u liječenju. Naime, prema čl. 180. točki h) Zakona medicinska dokumentacija da je bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske je dokumentacija o liječenju hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koju je izdala zdravstvena ustanova, liječnička ordinacija ili načelnik ratnog saniteta postrojbe u kojoj se navodi anamneza, dijagnoza i terapija za hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, u kontinuitetu od pojave bolesti do podnošenja zahtjeva.

14. U podnesku zaprimljenom 28. svibnja 2026. tužitelj navodi kako prilaže svoj opis ratnog puta, potvrđen od strane njegovog vojnika i suborca SF, ovjeren kod javnog bilježnika, kao dokaz da vještaci netočno i lažno izvještavaju sud bez dokaza, provjere i uvažavanja datog iskaza, čime zloupotrebljavaju položaj i ovlasti . Također prilaže pismo koje je uputio Ministarstvu hrvatskih branitelja te nalaz specijalista psihijatra od 24.4.2026. U vezi zapisnika s ročišta 14. travnja 2026., navodi da u spisu postoji medicinska dokumentacija iz 1991. i 1992. godine, koja potječe iz vremena sudjelovanja u Domovinskom ratu. Ističe da neposredni pregled vještaka po tim dijagnozama nikad nije obavljen te traži da se dr. Zavalić očituje kada i gdje je izvršen neposredni pregled 2026. godine od strane vještaka.

15. Sud napominje kako je iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka sasvim jasno da je neposredni pregled tužitelja obavio vještak psihijatar dr. Leskur, a ne vještakinja medicine rada dr. Zavalić, koja je vještačila ostale bolesti koje su predmet spora. Naime, dr. Zavalić je izradila pisani nalaz i mišljenje vezano uz bolesti koljena, ruke, kukova, kralježnice, trbuha, hipertenzije i apneje, na temelju uvida u cjelokupni spis, svu medicinsku i ostalu dokumentaciju, kao i odluku novačke komisije koju je tužite lj priložio u spis i na koju se poziva tvrdeći da je razvojačen zbog bolesti koljena, te se vještakinja o svemu navedenom i usmeno očitovao na raspravi. Budući da je zadatak vještaka bio utvrditi da li kod tužitelja postoji oštećenje organizma od najmanje 20% koje je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, vještak takvu uzročnu vezu može utvrditi na temelju medicinske i ostale dokumentacije koja potječe iz vremena sudjelovanja u Domovinskom ratu ili neposredno nakon njega. Pri tome dr. Zavalić ne spori da kod tužitelja postoje navedene bolesti, ali se neposrednim pregledom od strane vještaka u 2026. godini, a bez odgovarajuće dokumentacije, po logici stvari ne može utvrditi da su te bolesti nastale još početkom 90-tih godina prošlog stoljeća.

15.1. U odnosu na bolest koljena, vještakinja je pojasnila da je tužitelj proglašen nesposobnim za vojnu službu po dijagnozi obostranih degenerativnih promjena koljena odnosno gonartrozi, od koje je prema dokumentaciji u spisu imao početne promjene na koljenu već u vrijeme kada je stupio u Hrvatsku vojsku. Dr. Zavalić je jasno obrazložila zašto smatra da navedena bolest, iako postoji kod tužitelja, nije neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, i to: 1. nemamo ozljedu koljena zabilježenu u dokumentaciji za vrijeme dok je tužitelj stvarno bio na terenu, 2. nemamo zabilježen kontinuitet liječenja od vremena dok je služio u HV-u, pa nadalje kontinuirano i 3. nemamo zabilježeno oštećenje funkcije koje zadovoljava kriterij oštećenja od 20% ili više.

16. U odnosu na prigovore i navode tužitelja o svom ratnom putu, sud napominje da spisu tuženika prileži ratni put KLASA: 56101/19-01/1562, URBROJ: 3468-G1-01- 19-3 od 26. srpnja 2019., izdan od nadležnog tijela, Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH te sud nema razloga sumnjati u istinitost navedene javne isprave. U istome se navodi da je tužitelj tijekom Domovinskog rata bio pripadnik ratne postrojbe VP 2121 Zagreb (99. brigada HV) u razdobljima: od 17. rujna 1991. do 4. listopada 1991. te od 14. studenoga 1991. do 22. veljače 1992. Kao pripadnik postrojbe organizirano je sudjelovao u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske te je objektivno bio izložen različitim egzistencijalno ugrožavajućim situacijama što rat kao oružani sukob sam po sebi nosi. Navedena postrojba izvršavala je bojne zadaće na crti bojišnice i na osiguranju iste u području odgovornosti OZ Zagreb te je bila izložena djelovanjima neprijatelja (otvaranjem paljbe iz pješačkog, topničkog i raketnog naoružanja) po njenim položajima.

16.1. Sudski vještaci ne osporavaju navedene podatke, već ih navode u svom nalazu i mišljenju, ali istodobno uzimaju u obzir i vrijeme koje je tužitelj, u navedenom razdoblju formalne pripadnosti postrojbi, proveo na liječenjima i pregledima, a prema dokumentaciji u spisu.

17. Slijedom svega navedenoga, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke i činjenice koje je sam utvrdio, sud nema osnove za donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Za utvrđivanje statusa HRVI potrebno je u dokaznom postupku utvrditi postojanje oštećenja organizma od najmanje 20% kao neposredne posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, prema svim vještačenjima provedenim u upravnom postupku, uključujući stručnu procjenu KBC Zagreb, kao i u upravnom sporu, proizlazi suglasan zaključak svih vještaka da se za bolesti tužitelja ne može utvrditi uzročno-posljedična veza sa sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Stoga nije ispunjen uvjet iz članka 12. stavka 1. Zakona za utvrđivanje statusa HRVI.

18. Stoga prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja, pa je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, 39/26, dalje ZUS) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

19. S obzirom da nije uspio u sporu, tužitelj nema pravo na naknadu troškova spora, pa je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 1. rujna 2026.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. EF, [adresa]

2. Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Trg Nevenke Topalušić 1, [adresa] Zagreb

3. U spis