REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-867/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari AU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Orjani Makovac, odvjetnici u Bujama-Buie, Istarska 22, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu od 18. kolovoza 2025. poslovni broj: P-1914/2019-31, u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se:

1. potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Pazinu od 18. kolovoza 2025., poslovni broj: P-1914/2019-13. u točkama I., II. i IV izreke,

2. ukida presuda Općinskog suda u Pazinu od 18. kolovoza 2025., poslovni broj: P- 1914/2019-13.,u pobijanim točkama I. i II. izreke i rješenje sadržano u presudi u točki III. izreke te se predmet u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženici Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužiteljici AU isplati iznos od 10.497,89 EUR zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku, kako slijedi:

-na ime preplate kamate s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu:

na iznos od 0,01 € počev od 01.04.2008 godine do isplate;

na iznos od 0,01 € počev od 01.05.2008 godine do isplate;

na iznos od 0,01 € počev od 01.02.2009 godine do isplate;

na iznos od 0,01 € počev od 01.04.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,84 € počev od 01.05.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,84 € počev od 01.06.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,84 € počev od 01.07.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,82 € počev od 01.08.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,82 € počev od 01.09.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,81 € počev od 01.10.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,80 € počev od 01.11.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,79 € počev od 01.12.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,78 € počev od 01.01.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,77 € počev od 01.02.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,76 € počev od 01.03.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,75 € počev od 01.04.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,73 € počev od 01.05.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,72 € počev od 01.06.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,71 € počev od 01.07.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,69 € počev od 01.08.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,68 € počev od 01.09.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,66 € počev od 01.10.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,65 € počev od 01.11.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,63 € počev od 01.12.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,61 € počev od 01.01.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,59 € počev od 01.02.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,58 € počev od 01.03.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,55 € počev od 01.04.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,54 € počev od 01.05.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,52 € počev od 01.06.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,50 € počev od 01.07.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,47 € počev od 01.08.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,45 € počev od 01.09.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,42 € počev od 01.10.2011 godine do isplate;

na iznos od 19,17 € počev od 01.11.2011 godine do isplate;

na iznos od 19,15 € počev od 01.12.2011 godine do isplate;

na iznos od 19,13 € počev od 01.01.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,11 € počev od 01.02.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,09 € počev od 01.03.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,07 € počev od 01.04.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,04 € počev od 01.05.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,02 € počev od 01.06.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,01 € počev od 01.07.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,98 € počev od 01.08.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,95 € počev od 01.09.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,93 € počev od 01.10.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,91 € počev od 01.11.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,88 € počev od 01.12.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,86 € počev od 01.01.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,83 € počev od 01.02.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,80 € počev od 01.03.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,78 € počev od 01.04.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,74 € počev od 01.05.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,72 € počev od 01.06.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,69 € počev od 01.07.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,66 € počev od 01.08.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,63 € počev od 01.09.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,59 € počev od 01.10.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,56 € počev od 01.11.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,53 € počev od 01.12.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,49 € počev od 01.01.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,46 € počev od 01.02.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,43 € počev od 01.03.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,39 € počev od 01.04.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,35 € počev od 01.05.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,32 € počev od 01.06.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,28 € počev od 01.07.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,06 € počev od 01.08.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,02 € počev od 01.09.2014 godine do isplate;

na iznos od 17,98 € počev od 01.10.2014 godine do isplate;

na iznos od 17,94 € počev od 01.11.2014 godine do isplate;

na iznos od 17,90 € počev od 01.12.2014 godine do isplate;

na iznos od 17,86 € počev od 01.01.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,52 € počev od 01.02.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,47 € počev od 01.03.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,43 € počev od 01.04.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,38 € počev od 01.05.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,33 € počev od 01.06.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,29 € počev od 01.07.2015 godine do isplate;

na ime preplate anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita do 30. rujna 2015.:

na iznos od 0,89 € počev od 01.03.2008 godine do isplate;

na iznos od 5,24 € počev od 01.04.2008 godine do isplate;

na iznos od 27,16 € počev od 01.11.2008 godine do isplate;

na iznos od 5,47 € počev od 01.12.2008 godine do isplate;

na iznos od 31,15 € počev od 01.01.2009 godine do isplate;

na iznos od 32,62 € počev od 01.02.2009 godine do isplate;

na iznos od 40,01 € počev od 01.03.2009 godine do isplate;

na iznos od 26,82 € počev od 01.04.2009 godine do isplate;

na iznos od 31,03 € počev od 01.05.2009 godine do isplate;

na iznos od 24,02 € počev od 01.06.2009 godine do isplate;

na iznos od 24,02 € počev od 01.07.2009 godine do isplate;

na iznos od 24,25 € počev od 01.08.2009 godine do isplate;

na iznos od 24,25 € počev od 01.09.2009 godine do isplate;

na iznos od 19,17 € počev od 01.10.2009 godine do isplate;

na iznos od 25,66 € počev od 01.11.2009 godine do isplate;

na iznos od 26,31 € počev od 01.12.2009 godine do isplate;

na iznos od 34,93 € počev od 01.01.2010 godine do isplate;

na iznos od 35,86 € počev od 01.02.2010 godine do isplate;

na iznos od 45,28 € počev od 01.03.2010 godine do isplate;

na iznos od 43,44 € počev od 01.04.2010 godine do isplate;

na iznos od 47,23 € počev od 01.05.2010 godine do isplate;

na iznos od 55,12 € počev od 01.06.2010 godine do isplate;

na iznos od 67,62 € počev od 01.07.2010 godine do isplate;

na iznos od 81,65 € počev od 01.08.2010 godine do isplate;

na iznos od 81,62 € počev od 01.09.2010 godine do isplate;

na iznos od 78,06 € počev od 01.10.2010 godine do isplate;

na iznos od 84,28 € počev od 01.11.2010 godine do isplate;

na iznos od 112,45 € počev od 01.12.2010 godine do isplate;

na iznos od 93,19 € počev od 01.01.2011 godine do isplate;

na iznos od 106,59 € počev od 01.02.2011 godine do isplate;

na iznos od 102,55 € počev od 01.03.2011 godine do isplate;

na iznos od 94,42 € počev od 01.04.2011 godine do isplate;

na iznos od 95,41 € počev od 01.05.2011 godine do isplate;

na iznos od 123,75 € počev od 01.06.2011 godine do isplate;

na iznos od 151,80 € počev od 01.07.2011 godine do isplate;

na iznos od 167,61 € počev od 01.08.2011 godine do isplate;

na iznos od 133,61 € počev od 01.09.2011 godine do isplate;

na iznos od 130,39 € počev od 01.10.2011 godine do isplate;

na iznos od 125,49 € počev od 01.11.2011 godine do isplate;

na iznos od 128,49 € počev od 01.12.2011 godine do isplate;

na iznos od 139,01 € počev od 01.01.2012 godine do isplate;

na iznos od 140,04 € počev od 01.02.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,29 € počev od 01.03.2012 godine do isplate;

na iznos od 134,51 € počev od 01.04.2012 godine do isplate;

na iznos od 140,51 € počev od 01.05.2012 godine do isplate;

na iznos od 137,90 € počev od 01.06.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,41 € počev od 01.07.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,99 € počev od 01.08.2012 godine do isplate;

na iznos od 134,47 € počev od 01.09.2012 godine do isplate;

na iznos od 129,47 € počev od 01.10.2012 godine do isplate;

na iznos od 135,22 € počev od 01.11.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,86 € počev od 01.12.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,99 € počev od 01.01.2013 godine do isplate;

na iznos od 128,66 € počev od 01.02.2013 godine do isplate;

na iznos od 134,02 € počev od 01.03.2013 godine do isplate;

na iznos od 135,47 € počev od 01.04.2013 godine do isplate;

na iznos od 132,26 € počev od 01.05.2013 godine do isplate;

na iznos od 123,23 € počev od 01.06.2013 godine do isplate;

na iznos od 119,66 € počev od 01.07.2013 godine do isplate;

na iznos od 124,11 € počev od 01.08.2013 godine do isplate;

na iznos od 127,17 € počev od 01.09.2013 godine do isplate;

na iznos od 134,98 € počev od 01.10.2013 godine do isplate;

na iznos od 130,68 € počev od 01.11.2013 godine do isplate;

na iznos od 132,60 € počev od 01.12.2013 godine do isplate;

na iznos od 134,18 € počev od 01.01.2014 godine do isplate;

na iznos od 137,19 € počev od 01.02.2014 godine do isplate;

na iznos od 140,33 € počev od 01.03.2014 godine do isplate;

na iznos od 136,16 € počev od 01.04.2014 godine do isplate;

na iznos od 135,21 € počev od 01.05.2014 godine do isplate;

na iznos od 134,65 € počev od 01.06.2014 godine do isplate;

na iznos od 138,53 € počev od 01.07.2014 godine do isplate;

na iznos od 138,69 € počev od 01.08.2014 godine do isplate;

na iznos od 142,73 € počev od 01.09.2014 godine do isplate;

na iznos od 142,37 € počev od 01.10.2014 godine do isplate;

na iznos od 144,40 € počev od 01.11.2014 godine do isplate;

na iznos od 147,31 € počev od 01.12.2014 godine do isplate;

na iznos od 146,13 € počev od 01.01.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.02.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.03.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.04.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.05.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.06.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.07.2015 godine do isplate;

na iznos od 142,68 € počev od 01.08.2015 godine do isplate;

na iznos od 142,68 € počev od 01.09.2015 godine do isplate;

II. Nalaže se tuženici Erste&Steiermärkische bank da isplati tužiteljici AU iznos od 2.146,61 EUR na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30. rujna 2015. uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, zajedno sa zateznim kamatama, od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku počev od 1. listopada 2015.

III. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice se odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Odbija se prigovor radi prijeboja izjavljen od strane tuženice.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u visini od 1.780,90 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i rješenje u točki III. izreke pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1- 3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1.Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio zahtjev za izuzeće jer da postoje okolnosti koje ukazuju da je takav zahtjev osnovan jer da sudac koji je imao ,Ili njemu bliska osoba, kredit s ugovorenom promjenjivom kamatom ili valutnom klauzulom odnosno bliska osoba suca koja zastupa veći broj tužitelja u sličnim sporovima zahtijevaju da se ocijeni subjektivna i objektivna nepristranost suda.

2.2. Nadalje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio činjenicu da je u konkretnom pravnom odnosu došlo do konverzije kredita te značaj izvršene konverzije, činjenicu da je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje pristala na konverziju te u tom pravcu ukazuje na praksu suda EU i vrhovnog suda pa da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju ne iznosi niti jedan razlog eventualne ništetnosti konverzije.

2.3. Žalbom također ukazuje da iznos od 2.146,61 ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom isplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom ugovoru nego da je predmetni iznos posljedica zaključenog Aneksa.

2.4. Ističe da nije dokazano da bi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli bile nepoštene niti da bi dovele do znatne neravnoteže u pravima stranaka kao i da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

2.5. Osporava primjenu materijalnog prava i u odnosu na prigovor zastare tijeka zateznih kamata, prigovoru mjesne nadležnosti te odluci o troškovima postupka.

2.6. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbiju tužbeni zahtjevi uz nalaganje tužiteljici da naknadi troškove podnesene žalbe, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno sadržajnim žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se odluka suda prvog stupnja može ispitati, izreke presude i rješenja su razumljive, ne proturječe same sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za odlučivanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu i rješenja, kao i postupak koji im je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženica izvrši isplatu više uplaćenog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplatu više uplaćenog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

7. Između stranaka nije sporno da je zaključen ugovor o kreditu broj: 24020061031262160/51401652-5103824401 od 6. veljače 2008. na iznos od 64.500,00 CHF s promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,250% godišnje; da je provedena konverzija sklapanjem Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj: 5103824401 od 29. prosinca 2015. da je tužiteljica nasljednica pok. VU kao korisnika kredita.

8. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, broj: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima

- da se tužiteljica u postupku pozvala na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojima je pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev protiv Erste&Steiermärkische banke d.d., koji je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača bila 3. tuženik

- da su navedene presude donesene na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., 41/14.), a da je člankom 138.a istog zakona propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke,

- da i po važećem članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice

- da se činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., utvrđuje istovjetnim kao i u situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom

- da je u članku 2. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 64.500,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je u članku 3. ugovorena namjena kredita, da se radi o hipotekarnom kreditu građana,

- da je u članku 6. ugovoren rok vraćanja u 216 mjeseci od puštanje kredita u otplatu te je iznos anuiteta bio 574,15 CHF,

- da je u članku 7. ugovoren način vraćanja kredita odnosno da se isti vraća uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju banke za CHF, te da je u članku 8 ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,250% koja se tijekom trajanja ugovora o kreditu može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke

- da je prema članku 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

- da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužiteljice niti njezinog prednika, već se radi o kreditu građana za renovaciju kuće u [adresa] u kojoj živi tužiteljica

- da je kredit odobren radi adaptacije kuće u [adresa] koja je korištena isključivo za potrebe stanovanja. Kredit je otplaćen 2019.

- da je vjerovnik bila tuženica odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, broj: P1401/12 bila 3. tuženik, i za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke

- da je ugovor o kreditu zaključen 6. veljače 2008. odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženicu,

- da se tužiteljica može pozivati na sadržaj odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s člankom 502.c ZPP i člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP/07),

- da je u konkretnoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom banke, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom,

- da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavila tuženica budući tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju ugovora, te da je isti već bio napisan, odnosno unaprijed pripremljen

- da je tuženica imala u ponudi više već unaprijed pripremljenih opcija stambenih kredita uz valutnu klauzulu CHF ili EUR, kao i da je imala informaciju za klijente o valutnoj klauzuli i o rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom

- da iz sadržaja Aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, a da na takav zaključak upućuje članak 2.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije, te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim drugim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu članka 145. Zakona o obveznim odnosima, zatim odredba članka 3.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve što nije regulirano odredbama predmetnog Aneksa primjenjuju odredbe osnovnog ugovora u CHF, kao i dio članka 12.4. Aneksa gdje je navedeno da ostale odredbe osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim aneksom ostaju i dalje na snazi, te da je aneks sastavni dio osnovnog ugovora u CHF

- da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, budući da se sukladno članku 146. ZOO obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno članku 145. stavak 1. ZOO nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, kao što je izričito i navedeno u istom aneksu, tako da sud smatra kako nije osnovana tvrdnja tuženice da predmetni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu

- da iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi da bi se tužiteljica i njezin pravni prednik sklapanjem predmetnog Aneksa odrekli prava na zaštitu koju im pruža Direktiva 93/13, niti su dali slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekli svojih prava na utvrđivanje je li provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 9. srpnja 2020.

- da na strani tužiteljice tijekom razdoblja otplate kredita do dana s kojim je provedena konverzija postoji preplata kao pozitivna razlika nastala između plaćene kamate i kamate koju bi bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 1.722,09 EUR , te preplata kao pozitivna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita u iznosu od 8.755,80 EUR , te da u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, konverzijom kredita nije izvršena restitucija u cijelosti,

- da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, te da su u izračunu konverzije uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja,

- da ukupna pretplata s anuitetima s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u razdoblju do 30. rujna 2015. ukupno iznosi 10.497,89 EUR, dok razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita CHF u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 2.164,61 EUR koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji,

- da je tužiteljica tužbu podnijela 12. lipnja 2019., a što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

- da je tuženica na temelju djelomično ništetne ugovorne odredbe u ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci banke od tužiteljice i njezinog pravnog prednika naplatila bez valjane pravne osnove iznos 1.722,09 EUR, a s osnove valutne klauzule iznos od 8.755,80 EUR te iznos razlike glavnice od 2.164,61 EUR ,

- da su stranke su u članku 16. ugovora o kreditu ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke,

- da su u konkretnom slučaju tužiteljica i njezin prednik sklopili ugovor s tuženicom koji je unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a isti nisu imali utjecaja na njegov sadržaj. nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove,

- da uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju,

- da tuženica ima registrirano sjedište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen u poslovnici tuženice u Pazinu, na području nadležnosti ovog suda, gdje se nalazi i prebivalište potrošača

- da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila radi adaptacije kuće za stanovanje u [adresa] koju nikada nije iznajmljivala, a cjelokupni iznos odobrenog kredita je utrošen za tu namjenu,

- da su u konkretnom slučaju tužiteljica i njezin pravni prednik predmetni ugovor o kreditu zaključili kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije kuće za stanovanje u [adresa] ,te da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a da je na tuženici je bio teret dokaza da je kredit u smislu članka 2. stavak 1. alineja 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09. i dr.) transakcija tužiteljice unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a tuženica to u postupku nije dokazala.

9. Prvostupanjski sud stoga zaključuje:

- da se tužiteljica i u parnici koju vodi po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,

- da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu, broj P-1401/2012, u kojemu je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice za valutu CHF bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim,

- da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove,

- da tuženica nije dokazala da se o pojedinim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo, a teret dokaza je njoj budući da je u članku 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07., 79/07.; dalje u tekstu: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te da je u članku 81. stavak 4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

- da ponuda tuženice više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavila tuženica, a na koje ponude je tužiteljica i njezin pravni prednik mogli samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi",

- da sadržaj informacije za klijente o valutnoj klauzuli i o rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, niti upoznavanje s rizicima financiranja uz valutnu klauzulu u CHF, budući da u navedenom reklamnom materijalu nisu navedeni nikakvi parametri o kojima je potrebno voditi računa prilikom donošenja odluke o kreditiranju s valutnom klauzulom, nadalje nije naveden nikakav specifičan rizik vezan uz valutu CHF, niti sadrži informaciju da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR s obzirom na to da je po stajalištu ovog suda tuženici, kao stručnoj osobi moralo biti poznato da se radi o tzv. „valuti utočišta“, već da iz pročitanog reklamnog materijala jedino jasno proizlazi da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju strane valute za koje je vezana valutna klauzula u odnosu na HRK, a da prvostupanjski sud smatra kako se radi notornoj činjenici koja je u osnovi jasna svakom prosječnom potrošaču,

- da je irelevantna tvrdnja tuženice kako je promjenu visine kamatne stope vršila sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo na temelju odluka banke bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet je li promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima,

- da je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/514016525103824401 od 6. veljače 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF,

- da tužiteljica ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, a da činjenica kako su stranke sklopile Aneks osnovnom ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15.) kojim je izvršena konverzija kredita u valutnu klauzulu u EUR, ne znači da je tužiteljica, kao nasljednica korisnika kredita, izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članka 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen),

- da iz sadržaja Aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, a da na takav zaključak upućuje članak 2.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije, te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim drugim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu članka 145. Zakona o obveznim odnosima, zatim odredba članka 3.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve što nije regulirano odredbama predmetnog Aneksa primjenjuju odredbe osnovnog ugovora u CHF, kao i dio članka 12.4. Aneksa gdje je navedeno da ostale odredbe osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim aneksom ostaju i dalje na snazi, te da je aneks sastavni dio osnovnog ugovora u CHF,

- da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, budući da se sukladno članku 146. ZOO obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno članku 145. stavak 1. ZOO nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, kao što je izričito i navedeno u istom aneksu, tako da sud smatra kako nije osnovana tvrdnja tuženice da predmetni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu

- da sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu, broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije, broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se ??????

- da iz sadržaja Aneksa (članak 3.) je zaključka da se radi o sporazumu o provođenju radnje konverzije odnosno o načinu ispunjenja obveza iz glavnog ugovora isključivo i jedino u svrhu ispunjanja zakonskih obveza tuženice, kao banke, propisanih člankom 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.), te se njegovim odredbama rješava pitanje otplate kredita iz glavnog ugovora tako da se otplata umjesto uz valutnu klauzulu u CHF veže uz valutnu klauzulu u EUR, da se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora primjenjuje kamatna stopa koju tuženica, kao banka, primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, te se mijenja i otplatni plan, slijedom čega sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Aneksa nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora

- da iz sadržaja Aneksa ne proizlazi da bi se tužiteljica i njezin pravni prednik sklapanjem predmetnog Aneksa odrekli prava na zaštitu koju im pruža Direktiva 93/13, niti su dali slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekli svojih prava na utvrđivanje je li provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 9. srpnja 2020.

- da provedena konverzija nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti potpisanim sporazumom tj. radnjom kojom se provodi konverzija, ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF iz osnovnog ugovora, a niti su tužiteljica i njezin pravno prednik u trenutku konverzije znali da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i sama tužiteljica tužbu temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što su do konverzije platili na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi

- da ZID ZPK, na temelju kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna,

- da ne prihvaća tvrdnju tuženice kako sklapanjem sporazuma o konverziji korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit („Narodne novine“ broj: 102/15.; dalje u tekstu: ZID ZPK/15), nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja,

- da tužiteljica, kao potrošač, koja je provela konverziju kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15, nakon sklapanja sporazuma o konverziji ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnov,

- da je početni tužbeni zahtjev tužiteljice glasio na isplatu novčanog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope te po osnovi valutne klauzule od 102.000,00 HRK

- da je podneskom od 14. lipnja 2023. tužiteljica je istakla dodatni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 2.554,33 EUR (19.245,60 HRK) s osnova razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30. rujna 2015., a na koji iznos zatezna kamata teče od 1. listopada 2025. (preinaka dopuštena raspravnim rješenjem od 26. kolovoza 2024.) te da je tužbeni zahtjev tužiteljica je naknadno precizirala u skladu s provedenim financijskim vještačenjem (podneskom od 2. srpnja 2025.) tako da je da po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke traži isplatu novčanog iznosa od 1.722,09 EUR te po osnovi ništetnosti valutne klauzule u CHF traži isplatu novčanog iznosa od 8.775,80 EUR, odnosno ukupno 10.497,89 EUR te iznos od 2.146,61 EUR na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30. rujna 2015., odnosno 12.644,50 EUR (95.269,99 HRK) pa je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice koji je preciziran podneskom od 2. srpnja 2025., kao i zahtjev da joj se plate i zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate,

- da se u pogledu računanja zastarnog roka poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

- da se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/17-2, od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

- da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012, zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je 13. lipnja 2014. (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13. lipnja 2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14. lipnja 2018.) pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 12. lipnja 2019., a što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome prigovor zastare neosnovan,

- da smatra kako se tuženica ne može smatrati savjesnim stjecateljem jer ne prihvaća kao osnovan prigovor tuženice da se ista ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva

- da pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva

- da po stavu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženice,

- na prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu – ZZP/03)

- da prema članku 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

- da prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor te da članak 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna

- da navedene odredbe sadrže i članci 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15., 14/19.), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.; dalje u tekstu: Direktiva)

- da su u konkretnom slučaju tužiteljica i njezin prednik su sklopili ugovor s tuženicom koji je unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a isti nisu imali utjecaja na njegov sadržaj, te da uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženice sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove, a uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna, pa je s obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo je utvrditi prema odredbama ZPP-a te da mjesnu nadležnost se treba promatrati kroz odredbu članka 48. stavak 1. ZPP-a odnosno članka 59. ZPP-a , pa kako tuženica ima registrirano sjedište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen u poslovnici tuženice u Pazinu, na području nadležnosti suda, gdje se nalazi i prebivalište potrošača, mjesna nadležnost se određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz članka 59. ZPP, tako da je mjesno nadležan prvostupanjski sud kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženice kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer su tu sklopljeni i stavljeni na korištenje tužiteljici ugovori o kreditu u pogledu kojih se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženice odbijen kao neosnovan (točka I izreke rješenja)

- da je prema članku 3. ZZP potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti,

- da je u članku 2. Direktive broj: 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu,

- da su konkretnom slučaju tužiteljica i njezin pravni prednik predmetni ugovor o kreditu zaključili kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije kuće za stanovanje u [adresa] pa tužiteljica ima svojstvo potrošača, a da je na tuženici bio teret dokaza da je kredit u smislu članka 2. stavak 1. alineja 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09. i dr.) transakcija tužiteljice unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a tuženica to u postupku nije dokazala.

10. U odnosu na tvrdnje tuženika o eventualnom izuzeću suda odnosno u potrebi preispitivanja subjektivne i objektivne nepristranosti suda ovaj sud ističe da prema odredbi čl.73.stav.2.toč.1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

10.1. Razmatrajući činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl.71.stav.7. ZPP-a i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl.72.stav.2. ZPP-a ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće pa kako tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav njegov zahtjev nije dopušten sukladno odredbi čl.73.stav.2.toč.1. ZPP-a pa je isti valjalo odbaciti pozivom na odredbu čl.73.stav.3. ZPP-a (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

11. U odnosu na tužiteljičin zahtjev za obeštečenjem međutim , valja imati u vidu pravno shvaćanje proširene sjednice Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-457/2025-

21, u kojoj je navedeno:

„ Ovaj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15. Također valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, dgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“,

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ;Narodne novine; broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača (;Narodne novine;, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

S obzirom da se tužitelj u reviziji poziva na sudsku praksu Suda EU u određenim predmetima, tužitelju valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje.

Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine; br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem

tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja. Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije glasi:

Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

12. Dakle tužiteljica ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbe Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od pretplate utvrđene konverzijom, no kako iz prvostupanjske presude nije razvidno da bi prvostupanjski sud postupio prema pravnom shvaćanju iz gore navedene odluke VS RH odnosno dovodi se u prijepor materijalno pravni pristup uslijed čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno valjalo je žalbu prihvatiti te ukinuti prvostupanjsku presudu kako u odluci o glavnim zahtjevima ( točke I: i II: izreke presude ) tako i u odluci o troškovima( točka III. izreke rješenja) te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će utvrditi činjenično stanje imajući u vidu pravno shvaćanje iz gore navedene presude i rješenja Vrhovnog suda RH, kako u pogledu prava na koje ima potrošač nakon izvršene konverzije tako i u pogledu odluke o troškovima postupka o načinu kojega je također VS RH u navedenoj odluci izrazio svoje stajalište odnosno eventualno drugačije odluke donesene u drugim postupcima, koja bi bila na tragu izdvojenih mišljenja sudaca u predmetu Rev-457/2025.

13. Stoga je valjalo na temelju članka 370. ZPP-a, u odnosu na pobijane točke prvostupanjske presude odlučiti kao u točki izreci.

Žalba u odnosu na rješenje

14. Ispitujući pobijano rješenje u pravcu žalbenih navoda te po službenoj dužnosti ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva tuženik i na koje se pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. ZPP-a nit je pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

15. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda ovaj sud također smatra da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je sročena od strane tužene sa svrhom da se nadležnost povjeri sudu sjedišta tuženika a time se po ocjeni ovog suda stvaraju pogodnosti za tuženika a povećavaju troškovi za slabiju stranku, potrošača i radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo tako da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj i takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja ima različito mjesto prebivanja od sjedišta tuženika pa bi joj dolaskom na ročišta nastali nemali financijski troškovi što bi je mogle odvratiti od ostvarivanja njezinih prava iz Ugovora pred sudom, odnosno prava na pristup sudu koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda(MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.).

16. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika u odnosu na točke I. i II. Izreke rješenja te potvrditi u pobijanim točkama rješenje i na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a riješiti kao u izreci.

17. U ne pobijanim dijelovima presude (točka III.) te rješenja (točka IV. Izreke) presuda i rješenje ostaju neizmijenjeni.

U Slavonskom Brodu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić