Zakon.hr

Poslovni broj: P-1537/2021-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu Silvani Klisović, u pravoj stvari tužitelja: PI, NI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Branka Brkić Nakić, odvj. u Šibeniku, protiv tuženika: RAIFFEISIENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i povrata stečenog bez osnove, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 10. kolovoza 2026. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu objave i dostave presude održanom dana 1. rujna 2026. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i ne proizvode pravne učinke odredbe čl.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 168-50-4088692 od 09. svibnja 2007. g. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog kod Javnog bilježnika Ljiljanke Malenica, Šibenik, pod posl.br. OV- 4827/07 dana 10. svibnja 2007.g. godine, kojima je određeno da se iznos kredita ugovara valuti švicarski franak (CHF) odnosno u valutnoj klauzuli te da se tužitelj obvezuje vratiti obvezu iz kredita u valuti švicarski franak ( CHF) odnosno u valutnoj klauzuli, i to u dijelu koji glasi:

- u čl. 1.: „Iznos kredita - Kunska protuvrijednost CHF 20.375,009 (dvadeset tisuća tristo sedamdeset pet švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

- u čl.7: „ …. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, Važećem na dan dospiijeća…“.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.062,37 EUR, od čega 678,17 EUR na ime razlike u anuitetima, te 3.384,44 EUR na ime tečajne razlike, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO, obračunatim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na iznose kako slijedi:

- na ime preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ( razlika u anuitetima):

na iznos od 5,41 EUR, za razdoblje od 17.11.2007. do isplate, na iznos od 5,41 EUR, za razdoblje od 14.12.2007. do isplate, na iznos od 5,41 EUR, za razdoblje od 19.01.2008. do isplate, na iznos od 5,41 EUR, za razdoblje od 20.02.2008. do isplate, na iznos od 5,41 EUR, za razdoblje od 20.03.2008. do isplate, na iznos od 5,41 EUR, za razdoblje od 16.04.2008. do isplate, na iznos od 8,22 EUR, za razdoblje od 16.05.2008. do isplate, na iznos od 8,22 EUR, za razdoblje od 17.06.2008. do isplate, na iznos od 8,22 EUR, za razdoblje od 26.07.2008. do isplate, na iznos od 8,22 EUR, za razdoblje od 24.09.2008. do isplate, na iznos od 8,22 EUR, za razdoblje od 12.10.2008. do isplate, na iznos od 8,22 EUR, za razdoblje od 25.11.2008. do isplate, na iznos od 8,22 EUR, za razdoblje od 10.01.2009. do isplate, na iznos od 8,22 EUR, za razdoblje od 03.03.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 14.03.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 17.04.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 13.05.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 14.06.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 15.07.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 14.08.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 17.09.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 20.10.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 17.11.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 24.12.2009. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 22.01.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 16.02.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 26.03.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 17.04.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 09.06.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 04.07.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 20.07.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 01.09.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 22.09.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 29.10.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 24.11.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 22.12.2010. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 15.01.2011. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 15.02.2011. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 22.03.2011. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 12.04.2011. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 02.06.2011. do isplate, na iznos od 12,74 EUR, za razdoblje od 03.07.2011. do isplate, na iznos od 12,08 EUR, za razdoblje od 10.08.2011. do isplate, na iznos od 12,08 EUR, za razdoblje od 09.09.2011. do isplate, na iznos od 182,61 EUR, za razdoblje od 09.09.2011. do isplate,

- na ime preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama ( tečajna razlika): na iznos od 1,73 EUR, za razdoblje od 19.01.2008. do isplate, na iznos od 3,48 EUR, za razdoblje od 20.02.2008. do isplate, na iznos od 6,48 EUR, za razdoblje od 20.03.2008. do isplate, na iznos od 1,98 EUR, za razdoblje od 16.04.2008. do isplate, na iznos od 0,19 EUR, za razdoblje od 16.05.2008. do isplate, na iznos od 2,43 EUR, za razdoblje od 17.06.2008. do isplate, na iznos od 1,25 EUR, za razdoblje od 24.09.2008. do isplate, na iznos od 15,96 EUR, za razdoblje od 12.10.2008. do isplate, na iznos od 6,11 EUR, za razdoblje od 25.11.2008. do isplate, na iznos od 18,63 EUR, za razdoblje od 10.01.2009. do isplate, na iznos od 20,56 EUR, za razdoblje od 10.01.2009. do isplate, na iznos od 21,43 EUR, za razdoblje od 03.03.2009. do isplate, na iznos od 19,51 EUR, za razdoblje od 14.03.2009. do isplate, na iznos od 19,98 EUR, za razdoblje od 17.04.2009. do isplate, na iznos od 16,22 EUR, za razdoblje od 13.05.2009. do isplate, na iznos od 13,45 EUR, za razdoblje od 14.06.2009. do isplate, na iznos od 14,19 EUR, za razdoblje od 15.07.2009. do isplate, na iznos od 15,65 EUR, za razdoblje od 14.08.2009. do isplate, na iznos od 15,52 EUR, za razdoblje od 17.09.2009. do isplate, na iznos od 14,05 EUR, za razdoblje od 20.10.2009. do isplate, na iznos od 16,81 EUR, za razdoblje od 17.11.2009. do isplate, na iznos od 19,03 EUR, za razdoblje od 24.12.2009. do isplate, na iznos od 22,19 EUR, za razdoblje od 22.01.2010. do isplate, na iznos od 21,46 EUR, za razdoblje od 16.02.2010. do isplate, na iznos od 25,75 EUR, za razdoblje od 26.03.2010. do isplate, na iznos od 24,93 EUR, za razdoblje od 17.04.2010. do isplate, na iznos od 26,52 EUR, za razdoblje od 09.06.2010. do isplate, na iznos od 40,22 EUR, za razdoblje od 04.07.2010. do isplate, na iznos od 37,40 EUR, za razdoblje od 20.07.2010. do isplate, na iznos od 46,02 EUR, za razdoblje od 01.09.2010. do isplate, na iznos od 43,04 EUR, za razdoblje od 22.09.2010. do isplate, na iznos od 38,25 EUR, za razdoblje od 29.10.2010. do isplate, na iznos od 48,36 EUR, za razdoblje od 24.11.2010. do isplate, na iznos od 61,22 EUR, za razdoblje od 22.12.2010. do isplate, na iznos od 52,12 EUR, za razdoblje od 15.01.2011. do isplate, na iznos od 55,31 EUR, za razdoblje od 15.02.2011. do isplate, na iznos od 51,25 EUR, za razdoblje od 22.03.2011. do isplate, na iznos od 51,98 EUR, za razdoblje od 12.04.2011. do isplate, na iznos od 69,21 EUR, za razdoblje od 02.06.2011. do isplate, na iznos od 70,89 EUR, za razdoblje od 03.07.2011. do isplate, na iznos od 84,99 EUR, za razdoblje od 10.08.2011. do isplate, na iznos od 77,62 EUR, za razdoblje od 09.09.2011. do isplate, na iznos od 2.171,04 EUR, za razdoblje od 09.09.2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju iznos od 159,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2021.g. do konačne isplate, te iznos od 4,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO, obračunatim do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi iznos od 10,61 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od:

- 1,60 EUR od 01.07.2007. godine pa do isplate,

- 0,52 EUR od 01.08.2007. godine pa do isplate,

- 2,31 EUR od 01.10.2007. godine pa do isplate,

- 2,65 EUR od 01.11.2007. godine pa do isplate,

- 0,54 EUR od 01.12.2007. godine pa do isplate,

- 1,45 EUR od 01.01.2008. godine pa do isplate,

- 0,85 EUR od 01.08.2008. godine pa do isplate,

- 0,69 EUR od 01.09.2008. godine pa do isplate, sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.07.2007. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.687,50 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 09.05.2007. g. sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj 168-50-4088692 (dalje: Ugovor o kreditu) radi kupnje vozila, koji Ugovor da je solemniziran kod Javnog bilježnika Ljiljane Malenica iz Šibenika pod posl.br. OV- 4827/07 dana 10.05.2007. godine. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tužitelju, kao korisniku kredita, da je odobren kredit u iznosu od 20.375,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, sa kamatnom stopom od 5,20 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Rok otplate kredita je 84 mjeseca, a najkasnije do 31.08.2007.g. U čl. 7. Ugovora da je utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Tužitelj da je isplatio iznos ugovorenog kredita i ispunio sve obveze povrata kredita, te da je dana 08.09.2011. g. izvršio prijevremenu otplatu kredita. Odredbom čl.1. predmetnog ugovora da je ugovoreno da banka odobrava kredit u iznosu od 20.375,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Odredbom čl. 7. da je ugovorena obveza tužitelja da „otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF devize važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku. time da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. ( prvog) u mjesecu počevši od 01.07.2008 g.“ U čl. 2. ugovora da je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,20 % (pet zarez dvadeset posto), godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U st. 2 čl. 2 Ugovora da je određena kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima. U čl. 3 Ugovora da je određena jednokratna naknada u visini od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa- prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita ugovorne strane da nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama niti je tuženik na odgovarajući i dostatan način informirao tužitelja kao potrošača o posljedicama ugovornih odredbi. Tužitelj posebno ističe da tuženik nije upozorio tužitelja na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već da je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji, a da pri tome valja imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te da je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što da je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik da je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja, te da se ne može razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je u trenutku sklapanja ugovora bilo upoznat sa mogućnošću značajnog porasta anuiteta. Očito jest stoga da su prethodno navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe koje je nametnuo tuženik na štetu tužitelja kao potrošača, a da su nepoštene ugovorne odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne. Za vrijeme trajanja ugovora, tuženik da je nekoliko puta promijenio tečaj CHF i tako povisio ratu tužitelju. Tužitelj da je na taj način uplatio tuženiku više nego što je trebao, pa da ima pravo zahtijevati od tuženika da mu vrati sve ono što je neosnovano stekao i to preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule od dana uplate. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule tužitelj navodi da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa posl.br. P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji da je 04.07.2013. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula švicarski franak ( CHF) uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to u čl.81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud RH da je 09.04.2015. godine donio presudu posl.br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud RH da je 14.06.2018. godine donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da je odlučeno da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, Vrhovnog suda Revt-249/12 i Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu i kasnije prilikom donošenja jednostranih odluka o promjeni kamatne stope i tečaja CHF postupio protuzakonito, to tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje takvih odredbi u svome Ugovoru o kreditu ništetnim, te povrat stečenog bez osnove preplaćenih kamata i razlika tečaja CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom br. U- III-4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. odbio je ustavne tužbe banaka izjavljene protiv odluke Vrhovnog suda Rev-2221/2018 te je odbacio ustavne tužbe banaka izjavljene protiv odluke Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. Sukladno čl. 502.c. ZPP-a i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud da je vezan za utvrđenja navedenih sudova u postupcima zaštite kolektivnih interesa. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja pobliže opisan u izreci ove presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prvenstveno, tuženik ističe kako je predmetna tužba u cijelosti nerazumljiva. Naime, u historijatu tužbe tužitelj da obrazlaže svoje stajalište o navodnoj ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF (čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu), kao i odredbe o kamatnoj stopi (čl. 2. Ugovora o kreditu), da bi potom u točki I. petita tražio utvrđenje ništetnosti samo ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF (čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu) ali u točki II. traži isplatu i temeljem navodne preplate po osnovi kamatne stope, kao i po osnovi valutne klauzule CHF. Budući da iz sadržaja tužbe nije jasno što tužitelj istom traži, tuženik se u nastavku odgovora na tužbu očituje, kako u odnosu na valutnu klauzulu CHF, tako i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude da su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude da nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Ljiljanke Malenica, pod brojem OV-4827/07, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome da govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to da nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što da nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Nadalje tuženik navodi u odnosu na tužbeni zahtjev, kojim tužitelj traži isplatu iznosa utrošenog na plaćanje vještačenja za osobne potrebe tužitelja kao i nadoknadu iznosa plaćenog za ponovno pribavljanje dokumentacije od tuženika, tuženik se istom protivi te ističe da čl. 155. ZPP-a propisuje kako stranka koja uspije u sporu ima pravo samo na nadoknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. U odnosu na vještačenje koje je tužitelj naručio i platio vještaku Ručeviću, trošak istog da ne predstavlja trošak koji je potreban za vođenje ove parnice, pa čak niti trošak koji je nastao u povodu ove parnice. Navedeni trošak tužitelj da je poduzeo na svoju inicijativu i to samo i jedino iz razloga kako bi isti postavio određeni tužbeni zahtjev (a što da je mogao i bez angažiranja vještaka). Nepotrebnost navedenog troška da je pogotovo vidljiva iz činjenice da je sam tužitelj predložio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku. U odnosu na zahtjev tužitelja da mu se nadoknadi trošak koji je imao radi pribave dokumentacije od strane tuženika, tuženik se istom protivi te ističe kako navedeni trošak također ne predstavlja trošak koji je nužan za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP-a, a ujedno i predstavlja trošak koji općenito nije bio potreban. Naime, tuženik je tužitelju (kao i ostalim klijentima), stavio na raspolaganje svu relevantnu dokumentaciju, bilo tijekom sklapanja ugovora o kreditu, bilo tijekom njegove otplate (ugovor o kreditu, otplatni planovi, obavijesti o promjeni kamatne stope), a što niti sam tužitelj ne osporava. Slijedom navedenog, tuženik da ne može snositi teret koji proizlazi iz činjenice što tužitelj nije u posjedu dokumentacije koju bi trebao imati odnosno koja mu je stavljena na raspolaganje odnosno ne može o svom trošku izrađivati i dostavljati tužitelju u neograničenom broju primjeraka dokumentaciju koju mu je već dostavio. Isto tako, tuženik ističe da je člankom 1112. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 29/18) propisano da „tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Slijedom navedenog, ako je tužitelj, a s obzirom na vrijeme podnošenja zahtjeva za dostavu dokumentacije, razvidno je da jest prilikom plaćanja navedene naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, a nije zadržao navodno pravo na povrat, sasvim je razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat plaćene naknade za dostavu dokumentacije, nikako nije i ne može biti osnovan. Tuženik navodi da, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja, te opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate, te ističe prigovor radi prijeboja potražujući podneskom od dana 7.5.2026.g. iznos od 10,61 EUR sa pripadajućim kamatama.

3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu br. 168-50-4088692 od 09.05.2007. g., Ponude br. 020 15/2007 od 09.05.2007. g. Kmag d.o.o., Otplatne tablice - kredit informativni izračun od 09.05.2007.g., Otplatnog plana od 11.05.2007.g., Prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 05.07.2011.g., Obavijesti tuženika upućena tužitelju 15.06.2011.g., Prijepisa knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.05.2007 do 29.04.2021 g., presude P-1401/12 TSZ, Pž-7129/13 VTS, Revt-249/12 VSRH, Pž-6632/17 VTS, Ustavni sud RH, odluka broj: U-III-4150/2019, U-III-

4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019, od 3. veljače 2021., Tablica preplate, Računa Ručević Vještačenja d.o.o. Zagreb br. 20210852-1-1 od 22.05.2021. s potvrdom o uplati, Računa tuženika R-1 br. 247-168-1-2021 od 29.04.2021., Financijsko-knjigovodstveno vještačenjem po [obrt] **.**.2026.g., te saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Prije svega valja navesti da je u konkretnom slučaju tužitelj točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi saznao nakon provođenja financijskog vještačenja, pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate i uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od studenog 2007. godine do rujna 2011. godine.

7. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 11. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

8. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 9. svibnja 2007. godine stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 168-50-4088692, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 20.375,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu.

9. Sukladno čl. 2. Ugovora, redovna (nominalna) kamatna stopa je ugovorena po stopi od 5,20 % godišnje, kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Odredbom čl. 7. Ugovora određena je otplata kredita na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

11. Iz kreditne dokumentacije je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

12. Tužitelj PI, sin pok. P, iz [adresa], rođen 1967. godine, po zanimanju trgovac, propisno upozoren po zakonu na dužnost kazivanja istine, upitan iskazuje na ročištu pred ovim sudom dana 15.6.2026.g. da u cijelosti ostaje kod činjeničnih navoda iznijetih u tužbi i tijekom ovog postupka, a posebno da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila marke Kia Rio, da mu je to bio prvi kredit i imao namjeru podići kredit u eurima, da nije imao nikakvog iskustva, a djelatnici u banci da su ga nagovarali da podigne kredit u "švicarcima", da su mu rekli da je to puno povoljnije, da je Švicarska država sa najjačim bankama i da do sada da nije bilo nikakvih problema i da mu je to puno povoljnije i nitko da ga nije posebno upozorio da postoje bilo kakvi rizici, pa da im je vjerovao i pristao na taj kredit u "švicarcima". Prvih 5-6 mjeseci da je bilo sve dobro i onda da je počelo skakati da bi skočilo za više od duplo po rati, a sa 1240 kuna došlo je na preko 2400 kuna, dok mu je plaća bila 3500 kuna i to da mu je bio težak period za preživljavanje i dodatno mu stvaralo, kako njemu, tako i obitelji veliki stres. Kad je postalo neizdrživo da je otišao u banku i oni su se pravdali da oni nisu krivi što se to desilo i da se to desilo iz nepredvidivih razloga. Iskazuje da je naposljetku to sve i isplatio, ali ponavlja da ga je to financijski i psihički iscrpilo. Iskazuje da su mu dokumentaciju dali samo na potpis i poslali ga da ode kod javnog bilježnika a koji da mu također nije ništa objasnio, te da ga banka nije obavještavala na vrijeme vezano uz rast kamata, niti usmeno, niti pismeno.

13. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

14. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

17. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

18. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

19. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

20. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

21. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

22. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

23. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

25. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

27. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope i razliku anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Danijeli Bijhelić dipl. oecc., kojem nalazu i mišljenju ovaj sud poklanja vjeru kao stručnom i nepristranom.

28. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Danijele Bijelić, dipl. oec. iz travnja 2026.g. utvrđeno je da razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope, a izražena u HRK iznosi ukupno 5.109,63 kn, odnosno 678,17 EUR, ili pojedinačno po mjesecima kako je to prikazano u kolonama 16 i 17 u tablici u prilogu Vještvu, da razlika anuiteta zbog promjene tečaja bez negativnih razlika između iznosa anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno uplaćivao po tečaju koji je bio veći od tečaja na dan isplate kredita ukupno iznosi 25.500,05 kn, odnosno 3.384,44 EUR, ili po mjesecima kako je to prikazano u tablici u prilogu Vještvu u kolonama 20 (kn) i 21 (EUR), da razlika anuiteta zbog promjene tečaja s uključenim negativnim razlikama između iznosa anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno uplaćivao po tečaju na dan plaćanja iznosi ukupno 25.423,04 kn, odnosno 3.374,22 EUR, ili po mjesecima kako je to prikazano u tablici u prilogu Vještvu u kolonama 18 (kn) i 19 (EUR), sve to s iznosima i dospijećima kako je to opisano u nalazu vještaka na koji se stranke upućuju radi nepotrebnog ponavljanja.

29. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Danijele Bijelić valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, te da su prigovori tuženika neosnovani i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

30. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu pobliže opisanom u izreci ove presude, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate, kao i kao osnovan istaknuti prigovor prijeboja tuženika.

31. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 151., čl. 154. st.3., čl. 155. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku i Tbr. 7. 8., 9., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

31.1. Tužitelju je priznat parnični trošak zastupanja po odvjetniku obzirom na postavljenu VPS i to za sastav tužbe od dana 7.7.2021.g. - 200,00 Eura, za zastupanje na ročištu 20.1.2025.g. - 200,00 Eura, za zast. na roč. 25.5.2026.g.

- 200,00 Eura, za zast. na roč. od 15.6.2026.g. - 200,00 Eura, za sastav podneska od 8.2.2025.g. - 50,00 Eura, za sastav podneska od 3.12.2025.g. - 50,00 Eura, za sastav podneska od 24.2.2026.g. - 50,00 Eura, za sastav podneska od 19.5.2026.g. - 200,00 Eura, za sastav podneska od 1.7.2026.g. - 200,00 Eura i za zast. na roč. 10.8.2026.g.- 200,00 Eura, što ukupno iznosi 1.550,00 Eura, a uvećano za 25% PDV-a od 387,50 EUR, iznosi 1.937,50 EUR, koji iznos valja uvećati za trošak vještačenja u iznosu od 600,00 Eura, jer je isti trošak bio nužan za utvrđivanje visine pripadajuće naknade štete, i trošak sudske pristojbe od 150,00 EUR, pa ukupno priznati parnični trošak tužitelju iznosi 2.687,50 Eura, koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju pobliže opisano u toč. V. izreke.

U Šibeniku, dana 1. rujna 2026.g.

Sutkinja:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za žalbu za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena. Za ostale stranke rok za žalbu teče od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte