REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-381/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Ministarstvo financija, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-416/2024-3 od 12. studenog 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5445/2018-59 od 7. ožujka 2024., u sjednici održanoj 1. rujna 2026.
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R - 416/2024-3 od 12. studenog 2024. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5445/2018-59 od 7. ožujka 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.694,76 eura bruto s pripadajućim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu (točka I. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.184,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-481/2025-2 od 25. veljače 2025. dopušteno je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:
„Kod obračuna prekovremenih sati, trebaju li se uzeti u obzir slobodni dani koji su utvrđeni evidencijom o radu i zamolbama za korištenje slobodnih dana s osnova prekovremenih sati bez obzira na činjenicu što poslodavac nije donio rješenje o korištenju istih?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP) podnijela reviziju i to zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz naknadu joj troškova parničnog postupka, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
5. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže odbaciti reviziju, podredno odbiti reviziju kao neosnovanu.
6. Revizija je osnovana.
7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.694,76 eura na ime isplate razlike plaće s osnove prekovremenih sati u razdoblju od kolovoza 2013. do kolovoza 2018.
9. Prema sadržaju pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena proizlazi da je sporan način utvrđivanja iskorištenih slobodnih dana u situaciji kada o tome nije donijeto posebno rješenje.
10. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženice na radnom mjestu carinik III. vrste, na temelju rješenja od 1. rujna 2017. na radnom mjestu voditelj smjene u središnjem uredu Ministarstva financija, Carinska uprava-služba za mobilne jedinice,
- da tužitelj ima odrađenih a neplaćenih prekovremenih sati i da postoji neusklađenost u pogledu slobodnih sati jer su evidencije rada različite od obračunskih lista plaća,
- da su tužitelju odobravani slobodni dani na temelju njegovih pisanih zamolbi da mu se isti odobre, što se unosilo i u evidencije rada, međutim određena razdoblja evidencije ne poklapaju se s obračunskim ispravama za isplatu plaće,
- da je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenja u dvije varijante,
- iz prve varijante nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario 59 prekovremenih sati koji mu nisu bili obračunati niti isplaćeni, a bruto plaća za te dane iznosi 3.592,48 kuna ako se uzmu u obzir slobodni sati iz evidencija rada, s uračunavanjem više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog mjeseca,
- iz druge varijante nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario 218 prekovremenih sati koji mu nisu bili obračunati ni isplaćeni, a bruto plaća za iste iznosi 12.769,16 kuna uzimajući u obzir i slobodne sate iz obračunskih lista plaća tužitelja, bez uračunavanja više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog mjeseca.
11. Na tako utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine te čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13), čl. 48. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17) i čl. 5. st. 1. i čl. 135. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR/14) te je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.694,76 eura / 12.769,16 kuna.
12. Drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da su podaci o broju sati slobodnih dana relevantni za odlučivanje o zahtjevu tužitelja oni podaci koji su iskazani u obračunskim listama u situaciji kada su obračuni plaće tužitelja za sporno razdoblje sastavljeni u skladu s čl. 85. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 130/23, dalje u tekstu: ZR/09), čl. 93. ZR/14 i Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“, broj 32/15, 102/15 i 35/17), te u situaciji kada su podaci o iskorištenim slobodnim danima različito iskazani u dokumentaciji poslodavca (različito u obračunu plaće tužitelja i u evidencijama rada tuženice kao što je to u konkretnom slučaju). Drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario 218 prekovremenih sati koji mu nisu bili obračunati niti isplaćeni.
13. Tuženica tvrdi da su evidencijom o korištenju radnog vremena evidentirani svi sati koje je tužitelj odradio u pojedinom mjesecu te su temelj za utvrđivanje prekovremenih sati rada dok bi ponovna isplata za ostvarivanje prekovremenih sati iskorištenih k roz institut slobodnih dana predstavljala konzumiranje navedenog prava po dvije osnove, što je nezakonito i oštetilo bi državni proračun. Tuženica navodi da je evidencija radnog vremena službena evidencija i isprava potpisana od strane pomoćnika ravnatelja i zavedena pod klasom i urudžbenim brojem u informacijskom sustavu tuženika te je jedini relevantni pokazatelj stvarnog rada službenika o radnim satima u pojedinom mjesecu.
14. Prema odredbi čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09 te čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14 poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, a prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR/09 odnosno 135. st. 4. ZR/14 u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1./ čl. 5. st. 1. i 2. ZR na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.
15. Prema odredbi čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a prema čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
16. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tužitelj prema evidencijama radnog vremena koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada te da evidencije radnog vremena nisu u skladu s obračunskim ispravama za isplatu plaće. U takvim situacijama sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni prekovremeni sati i slobodni dani koji su tužitelju odobravani. Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i je li na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupka iznosio primjedbe te je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Ovo stoga, jer je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje (tako ovaj sud i u odluci broj Rev-445/2023 od 12. rujna 2023.).
17. Kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).
18. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, pogrešno su nižestupanjski sudovi s obzirom na navedeno primijenili materijalno pravo kada su u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ocijeni li osnovanim u cijelosti.
19. Slijedom iznesenog, budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni dokaza sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva nisu u dovoljnoj mjeri raspravili, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
20. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).
Zagreb, 1. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
