RREEPPUUBBLLIIKKAA HHRRVVAATTSSKKAA
VVRRHHOOVVNNII SSUUDD RREEPPUUBBLLIIKKEE HHRRVVAATTSSKKEE
ZZ AA GG RR EE BB
Broj: Revd-3449/26-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Pezer, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R- 58/2025-2 od 26. veljače 2026., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-7/2023-33 od 19. svibnja 2025., u sjednici održanoj 1. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-58/2025-2 od 26. veljače 2026., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-7/2023-33 od 19. svibnja 2025.
2. Prijedlog je podnesen pozivom na čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25
- dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja predlagatelj smatra važnim za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje iz Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17 – dalje: Ustav) i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je postavio sljedeća pravna pitanja:
„(1.) Može li se smatrati da je pravo na dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta konzumirano samom činjenicom da je tužitelju dostavljan dnevni obrok tri puta dnevno, iako tuženik nije dokazao da je tužitelj te obroke zaista i konzumirao, osobito u okolnostima kada je tužitelj bio trajno dostupan poslodavcu te nije mogao napustiti mjesto rada, u svjetlu pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. Br. Rev-300/2023-2 od 23. svibnja 2023. godine?
(2.) Smatra li se sama konzumacija dnevnog obroka u okviru radnog vremena ostvarenjem prava na dnevnu stanku u smislu odredbi zakona i Direktive 2003/88/EZ, osobito kada radnik tijekom tog vremena mora biti u svakom trenutku dostupan i može biti pozvan na izvršavanje radnih zadataka u svakom trenutku?
(3.) Predstavlja li pravo na dnevnu stanku samo formalno omogućavanje konzumiranja obroka, kada je zaposlenik u obvezi ostati unutar prostorija poslodavca te se mora na svaki poziv odmah odazvati i po potrebi prekinuti obrok, odnosno kada nema stvarnu mogućnost korištenja stranke za odmor?
(4.) Da li se smatra da je dostavom obroka konzumirano pravo na dnevnu stanku?
(5.) Je li zakonita i ustavnopravno prihvatljiva praksa kojom se, unatoč postojanju obveze poslodavca da osigura pravo na odmor, teret dokazivanja neostvarenja tog prava prebacuje na zaposlenika, iako se dnevna stanke ne evidentira?
(6.) Može li se radno vrijeme djelatne vojne osobe koje se odvija u režimu trajne prisutnosti na radnom mjestu (tzv. „dežurstvo borbenog dvojca“), bez mogućnosti napuštanja radnog mjesta, smatrati vremenom korištenja dnevne stanke?
(7.) Je li moguće da se fizička prisutnost zaposlenika na radnom mjestu, bez mogućnosti napuštanja istog i bez obveze evidentiranja korištenja stanke, tumači kao ostvarenje prava na dnevni odmor u smislu odredbi Direktivne 2003/88/EZ i sudske prakse Suda EU?
(8.) Je li pravilno prvostupanjsko i drugostupanjsko tumačenje prema kojem prostor za odmor na radnom mjestu sam po sebi predstavlja ostvarenje prava na dnevni odmor, bez obzira na stvarnu mogućnost korištenja stanke?
(9.) Može li se odredba članka XXII. Stavka 4. Odluke, koja se nalazi u Glavi IV. i odnosi se na opće pravo na slobodne dane, tumačiti tako da derogira ili potpuno isključi primjenu članka XIX. Odluke iz Glave III., koja posebno uređuje pravo na slobodne dana za djelatne vojne osobe koje dežuraju prema posebnom rasporedu?
(10.) Je li sud ovlašten tumačenjem izjednačiti dva različita instituta – pravo na slobodne dane iz Glave III. (posebni raspored) i pravo na slobodne dane iz Glave IV. (opći režim) – i time učiniti odredbu članka XIX. Odluke praktično neprimjenjivom, iako su norme sustavno razdvojene i imaju različitu svrhu?
(11.) Je li dopušteno tumačiti čl. XXII. st. 4. Odluke na način da pripadnike DBD izuzima od bilo kakvog prava na slobodne dane, iako se ta odredba nalazi u glavi koja regulira opći institut slobodnih dana, a ne institut posebnog rasporeda rada koji je uređen člankom XIX.?
(12.) Može li se pravno prihvatiti stajalište da bi zakonodavac namjerno propisao odredbu iz čl. XIX. Odluke, a da istodobno druga odredba u potpuno različitoj glavi i tu odredbu čini bespredmetnom – ili je jedino logično i sustavno tumačenje da čl. XIX. i čl. XXII. uređuje dvije različite vrste slobodnih dana?“.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
6. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da od odgovora na prvih osam pitanja ne ovisi odluka u sporu, budući je utvrđenje nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da nije koristio dnevni odmor (stanku). Pri tome je odluka nižestupanjskih sudova u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda u odluci Rev- 300/2023-2 od 23. svibnja 2023. da u slučaju kada poslodavac nije u obvezi voditi evidenciju o korištenju dnevne stanke, da je tada na tužitelju teret dokaza da mu nije bilo omogućeno korištenje dnevne stanke. Kako postavljenim pitanjima vezanim u dnevnu stanku tužitelj osporava činjenično stanje, to i iz toga razloga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je utvrđenje drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da nije koristio, u spornom razdoblju, dnevnu stanku.
7. Vezano za posljednja četiri pitanja koja se odnose na naknadu za neiskorištene slobodne dane valja istaći da je shvaćanje drugostupanjskog suda u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženo u odlukama Rev-730/2025-2 od 17. prosinca 2025., Rev-3652/2019 od 12. listopada 2022. iz koje jasno proizlazi da tužitelju ne pripada pravo na kumulaciju prava za isto vrijeme rada, to tim više što je u konkretnom slučaju nesporno da je tužitelju isplaćena naknada za te dane u skladu s odlukom ministra obrane.
8. Slijedom iznesenog, a budući da je ocijenjeno da postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, prijedlog za dopuštenje revizije odbijen je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP kao u toč. I. izreke.
9. Tužitelj prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385. a st. 2. ZPP obrazlaže jedino tvrdnjom mu je postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zaštićeno Ustavom i Konvencijom.
10. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana drugostupanjska presuda ne može se smatrati arbitrarnom, budući je drugostupanjski sud dao jasne razloge zbog kojih nije prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja. Stoga prema shvaćanju revizijskog suda tužitelj nije učinio da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo – pravo na pravično suđenje. U biti tužitelj u prijedlogu iznosi svoje nezadovoljstvo pravnim shvaćanjem nižestupanjskih sudova, a to nije razlog da bi se udovoljilo prijedlogu za dopuštenje revizije.
11. Budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije, te odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 1. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
