REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-112/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika Vijeća te dr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Marina Mrčele, izv . prof. kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ĐN, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj K-140/2021 od 8. srpnja 2024. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-529/2024-6 od 7. kolovoza 2025., u sjednici Vijeća održanoj 1. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenog ĐN.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj K - 140/2021 od 8. srpnja 2024., potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-529/2024-6 od **.**.2025., ĐN je proglašen krivim zbog počinjenja u stjecaju dva kaznena djela protiv zdravlja ljudi - neovlaštenom proizvodnjom i prometom drogama i to djelom opisanim pod točkom I. kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a djelom opisanim pod točkom II. produljeno kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. sve u vezi sa člankom 51. istog Zakona te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i deset mjeseci.
2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđenik po braniteljici Vesni Rogulj, odvjetnici u Zagrebu, zbog toga „...što je isti pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Ustavom Republike Hrvatske...“ te povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika uz prijedlog da se „...sukladno odredbi čl. 518. st. 5. i čl. 519. u vezi s čl. 513. st. 1. Zakona o kaznenom postupku odgodi izvršenje pravomoćne presude, a potom i donese presudu kojom će prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku podredno ukinuti u cijelosti odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu...“.
3. Po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude prvostupanjski je sud postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 125/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka USRH, 143/12., 56/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka USRH, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. - dalje: ZKP) tako što je zahtjev dostavio Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske koji se na zahtjev očitovao podneskom broj Ksm-DO-89/2026 od 13. travnja 2026., a taj odgovor je dostavljen na znanje osuđeniku i braniteljici.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Podnositelj s pravom tvrdi da je pravo na pravičan postupak pred kaznenim sudom primjenjivo i u drugostupanjskom postupku, ali je također svjestan da na temelju mjerodavnog domaćeg zakonodavstva nije postojala nikakva obveza pozvati njega i njegovog branitelja na sjednicu drugostupanjskog vijeća u povodu odlučivanja o njegovoj žalbi jer niti osuđenik niti njegov branitelj prilikom podnošenja žalbe nisu zatražili da ih se obavijesti o sjednici vijeća. Međutim, pogrešno smatra da je Županijski sud u Bjelovaru postupao kao sud pune nadležnosti te da je na temelju članka 6. stavaka 1. i 3. (c) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda podnositelj imao pravo biti nazočan na žalbenom ročištu na kojemu je Županijski sud u Bjelovaru odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Podnositelj pogrešno smatra da žalbeni sud mora omogućiti osuđeniku nazočnost prilikom odlučivanja o kazni kako bi mogao ocijeniti njegovu osobnost i druge olakotne okolnosti, što bi značilo da je drugostupanjski sud dužan optuženika uvijek obavijestiti o drugostupanjskoj sjednici kada odlučuje o žalbi zbog odluke o kazni.
5.1. Međutim, prema članku 475. stavku 1. ZKP-a žalbeni će sud izvijestiti stranke o sjednici vijeća ako je neka od njih u roku predviđenom za žalbu ili odgovora na žalbu to zahtijevala. Ako to nije slučaj, predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da ih izvijesti o sjednici vijeća ako ocijeni da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari. Dakle, zakonska obveza pozivanja na sjednicu vijeća postoji samo onda ako je neka od stranaka to zahtijevala, a u suprotnom je odluka suda o tome diskrecijske naravi i ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.
5.2. Nesporno je da osuđenik i njegov branitelj nisu zatražili da ih se izvijesti o sjednici vijeća niti kada su podnosili žalbu niti kada su dali odgovor na žalbu , a to se može tumačiti na način da nisi smatrali da je njihova nazočnost potrebna, a sud drugog stupnja očito nije ocijenio da bi to bilo korisno za razjašnjenje stanja stvari.
5.3. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) Zahirović protiv Hrvatske (broj 58590/11 od 25. travnja 2013.) na koju se poziva i Ustavni sud u svojoj presudi U-III-1123/2018 od 4. lipnja 2024., ESLJP je utvrdio povredu članka 6. stavka 1. i stavka 3. toč. c Konvencije (pravo okrivljenika da se brani sam) navodeći da, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, „...kada je drugostupanjski sud pozvan ispitati treba li povećati podnositeljevu kaznu i kad je u žalbenom postupku moguće otvarati pitanje kao što je podnositeljeva osobnost i značaj… drugostupanjski sud ne može pravilno ispitati predmet bez izravnog saslušanja podnositelja i stjecanja osobnog dojma o njemu...“. Sličan stav ponovljen je u presudi toga suda Drača protiv Hrvatske (broj 55724/19 od 20. siječnja 2022.).
5.4. Iz navedenog slijedi da prema praksi ESLJP-a obveza pozivanja dolazi u obzir „...u slučaju kada je drugostupanjski sud pozvan da ispita treba li povećati podnositeljevu kaznu...“, ali ne i u ovakvom slučaju kada je prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti, dakle i u odluci o kazni.
5.5. Pritom je za primijetiti da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne nije izravno cijenio „podnositeljevu osobnost“, ali ju je cijenio indirektno kroz olakotne okolnosti kao što su dosadašnja neosuđivanost, priznanje djela, kajanje, obećanje da neće činiti kaznena djela te mlađu životnu dob. Rukovodeći se odredbom članka 475. stavka 2. ZKP-a, prema kojoj stranka prisutna na sjednici žalbenog vijeća ima pravo usmeno izložiti navode svog podneska, jasno je da osuđenik i njegov branitelj, sve da su i bili nazočni na sjednici žalbenog vijeća, ne bi imali pravo iznositi druge okolnosti os im onih navedenih u žalbi.
6. Osuđenik nadalje prigovara „...da je proglašen krivim za kazneno djelo čiji elementi nisu sadržani u činjeničnom opisu kaznenog djela, a koje je kazneno djelo teže i šireg opsega nego kazneno djelo čija su obilježja uistinu ostvarena u postupanju osuđenika...“ što obrazlaže tvrdnjom da nadležni sudovi u konkretnom slučaju nisu razgraničili produljeno i trajno kazneno djelo.
6.1. Doista je pobijanom presudom pod točkom II. izreke podnositelj osuđen za produljeno kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11., a da sudovi nisu obrazložili zbog čega je riječ o produljenom djelu.
6.2. Prema odredbi članka 52. KZ/11. produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu. Time što je posijao sjemenke i uzgojio 16 stabljika indijske konoplje ukupne mase lišća i cvjetova od 7261 grama indijske konoplje podnositelj nije izvršio više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, pa je očito riječ o trajnom kaznenom djelu koje se sastoji se od više radnji u prirodnom smislu kojima počinitelj uzrokuje i održava protupravno stanje, kao što to sugerira i podnositelj, ali je riječ o teoretskom tumačenju pravnih normi koje u konkretnom slučaju ne predstavlja povredu kaznenog zakona jer je podnositelj osuđen na kaznu unutar granica propisanih u članku 190. stavku 2. KZ/11. pri čemu nije primijenjena odredba članka 52. stavka 5. KZ/11. prema kojoj se za produljeno kazneno djelo može se izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno djelo i koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne.
7. Podnositelj prigovara da prvostupanjski sud uopće nije imao u vidu pravila primjene blažeg zakona jer je na konkretan slučaj primijenio Kazneni zakon („Narodne novine“, broj, 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.), a da pritom nije obrazložio da je primijenjen blaži zakon. Pritom niti ne tvrdi da bi novi zakon ili njegove izmjena bile blaže za počinitelja.
7.1. Za primijetiti je da su sudovi primijenili zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela te da kasnije izmjene u odnos na članak 190. KZ /11. nisu relevantne jer se kazneni okvir nije mijenjao pa se i ovaj prigovor ukazuje neosnovanim.
8. Slijedom izloženog valjalo je na temelju odredbe članka 512. u vezi sa člankom 519. ZKP-a zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u izreci zbog čega su izostali uvjeti za odgodu izvršenja kazne u smis lu članka 518. stavka 5. ZKP-a.
Zagreb, 1. rujna 2026.
Predsjednik Vijeća:
Damir Kos
