Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj P-1890/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice KO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 21. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnica tužiteljice, ĆO, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 1. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 306-313/2006 sklopljenog 24. svibnja 2006.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. te KO kao korisnika kredita, SO kao sudužnika, DO kao sudužnika te AO kao založnog dužnika, sadržane u članku 5 Ugovora pod naslovom Troškovi kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (slovima: jedancijelihdvadesetipet posto) iznosa kredita te da se Korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.
Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 306-514/2007 sklopljenog 15. listopada 2007.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. te KO kao korisnika kredita i založnog dužnika, SO kao sudužnika, BO kao založnog dužnika te društva Dondola d.o.o. za promet i usluge kao jamca platca, sadržane u članku 5 Ugovora pod naslovom Troškovi kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90 % (slovima: nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita te da se Korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od:
- 276,18 € zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 31. svibnja 2006. godine pa do isplate;
- 235,92 € zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 27. listopada 2007. godine pa do isplate;
po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 512,10 eura.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 586,55 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (1. rujna 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 586,55 eura, a do zatraženih 1.414,05 eura) tužiteljičin zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.
III Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka odbija se u cijelosti, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 12. studenog 2025., u bitnom, navodi da je 24. svibnja 2006. sklopila s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 306-313/2006 s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke, da je visina odobrenog kredita iznosila 35.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg da joj je tuženik isplatio u visini od 166.469,97 kn (22.094,36 EUR) 30. svibnja 2005., da je svrha kredita bila ishodovanje sredstava za kupnju građevinskog zemljišta. Uz to, da je 15. listopada 2007. sklopila s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 306-514/2007 s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke, da je visina odobrenog kredita iznosila 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg da joj je tuženik isplatio u visini od 197.505,00 kn (26.213,42 EUR) 26. listopada 2007., da je svrha kredita bila ishodovanje sredstava za kupnju građevinskog zemljišta. Ističe da je tuženik u Ugovoru o kreditu br. 306-313/2006 u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i sve druge eventualne nastale nuzgredne troškove, dok je u Ugovor o kreditu br. 306-514/2007 u članku 5 pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita. Tvrdi da riječ o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost. Iznosi navode iz obrazloženja te presude citirajući ju parcijalno. Nadalje, u tužbi ističe da je ta ugovorena naknada, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Citira članak 81. ZZP. Smatra da članak 5. u oba naprijed navedena Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji da je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj ona nije mogla utjecati, pa tako niti na sporne odredbu kojom se kao korisnica kredita, obvezala tuženiku platiti naknadu za obradu kredita, da je evidentno kako joj je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obveze koju ona u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla sagledati kao cjelinu, dakle da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača, da navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja, da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu on nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja, da se radilo o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi, da je ta odredba netransparentna, da nije navedeno na što se odnosi takva naknada te da je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu nje kao potrošača, da činjenica što ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Također, da je ta naknada nepoštena i iz razloga što ju banka ne može naplaćivati radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Poziva se na presude Europskog suda C-224/19 i C-259/19, C84/19, C,222/19 i C252/19, C-620/17, C-26/13 citirajući ih u dijelovima. Nadalje, tvrdi da zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena, da je ulazna naknada ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da on nije upoznat s parametrima temeljem kojih će joj se takva naknada zaračunati niti se na nju smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata, da činjenica što je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da ju je pritom prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu, da je u parnici između istih stranaka (broj P- 1750/2019), provedeno financijsko vještačenje i vezano uz izračun iznosa ulaznih naknada, da je modus operandi na koji način tuženik izračunao ulaznu naknadu da je od ukupnog iznosa kredita br 306-313/2006 koji je isplaćen na 30. svibnja 2006., dakle 166.469,97 kn (što je utvrđeno u naprijed navedenom Nalazu i mišljenju) obračunao postotak od 1,25 %, slijedom čega da se dolazi do iznosa od 2.080,87 kuna, odnosno 276,18 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju za valutu euro, dok jda e za Ugovor o kreditu br. 306-514/2007 koji je isplaćen 26. listopada 2007., dakle 197.505,00 kn obračunao postotak od 0,90 % slijedom čega da se dolazi do iznosa od 1.777,55 kuna, odnosno 235,92 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju za valutu euro. Predlaže donošenje presude kao u točkama I i II izreke presude. Potražuje parnični trošak sa zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu od 22. prosinca 2025. (str. 88 i dr. spisa) tuženik, u bitnom, prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta, da je tužiteljica vrijednost spora naznačila u iznosu od 1.500,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 512,10 EUR slijedom čega da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena. Predlaže da se temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 512,10 EUR. Ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice, osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi kako visina i datum naplaćenih naknada nije sporan. Nadalje, osporava tužiteljici status potrošača, da je u vrijeme sklapanja ugovora bila vlasnik uslužnog obrta " [obrt]" [adresa], Vl. GO, MBO: [matični broj osiguranika], čija da je primarna djelatnost bila pružanje osobnih uslužnih djelatnosti, d. n., da budući je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu broj 306-313/2006 određeno da se odobrava kredit za kupovinu građevinskog zemljišta, a čl. 2. Ugovora o kreditu broj 306-514/2007 kredit se odobrava za izgradnju kuće, da je životno logično da je tužiteljica tako stečena sredstva mogla upotrijebiti u svrhu unaprjeđenja svog obrta, s obzirom na to da su krediti i dignuti neposredno nakon osnivanja obrta te ih koristiti u okviru svoje poslovne djelatnosti. Potom, poziva se na prigovor zastare, da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 11.12.2020. nastupila zastara potraživanja. Citira čl. 241. ZOO-a. Smatra da je kondemnatorni dio u zastari, pa tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP-a u članku 187. stavku 2. čl. 187. st. 2., što u konkretnom slučaju nije ispunjeno, da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Citira čl. 225. ZOO-a. Citira i dijelove presuda domaćih sudova i presuda Suda EU. Nadalje, obzirom su Ugovori o kreditu zaključeni 2006. i 2007. te iznosi ulaznih naknada naplaćeni 2006. i 2007., dok ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim, da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina. Osim toga, po tuženiku tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne, da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode. Tuženik smatra da su tužiteljica i on pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu da je određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Posebno napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama kojeg citira. Uz to, tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ugovor o kreditu da nije unaprijed formulirani ugovor, već odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok da je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice, kao kreditor da nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita, da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu da pregovaralo o sadržaju istoga, da je tužiteljica dobrovoljno pristala i na sklapanje predmetnih Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora, da su ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čiji statut tuženik osporava. Završno, tuženik osporava zatraženi tijek kamata osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva jer nije pao u zakašnjenje prema tužiteljici, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 21. srpnja 2026. saslušana je tužiteljica (str. 275 i 276 spisa).
4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
5. Predmet ovog spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnim članaka
5. sadržanih u dva Ugovora o kreditu u vezi plaćanja jednokratnih troškova obrade oba kredita, te svih ostalih troškova vezanih uz zaključenje ugovora i naplatu tražbina, te zahtjev za povrat plaćenih iznosa po navedenim osnovama (kondemnatorni dio).
6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo kako visina i datum naplaćenih naknada nije sporan. Prema tome, navedene činjenice koje se odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nisu sporne, pa stoga u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu svota od 276,18 eura i 235,92 eura, ukupno 512,10 eura, prvostupanjski sud nije provodio dokaze.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: br. 306-313/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranice od 11 do 18 spisa) utvrđeno je da su ga tužiteljica i prednik tuženika (koje predništvo, odnosno univerzalnu sukcesiju nitko nije osporavao) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Podružnica Rijeka, sklopili 24.5.2006. Istim je tužiteljici kao korisnici kredita (Članak 2.) odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.800,00 CHF za kupnju građevinskog zemljišta. Člankom 5. Ugovora ugovoreno je kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Korisnik kredita se obvezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Nadalje, iz Ugovora o kreditu broj: br. 306-514/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranice od 19 do 25 spisa) proizlazi da su ga iste stranke zaključile 15. listopada 2007. te da je njime tužiteljici kao korisnici kredita (Članak 2.) odobren također stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.000,00 CHF za izgradnju kuće. Člankom 5. Ugovora ugovoreno je kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90 % iznosa kredita. Korisnik kredita se obvezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.
8. Tuženik je tijekom parnice tužiteljici osporio status potrošača. Međutim, iz sadržaja oba Ugovora slijedi kako su stambeni krediti odobreni tužiteljici za kupnju građevinskog zemljišta i izgradnju kuće (Članak 2.). U stranačkom iskazu tužiteljica je jasno istaknula (time je potvrdila ono sadržano u oba Ugovora) da su predmetni ugovori zaključeni radi kupnje građevinskog zemljišta na kojem je sagrađena kuća u kojoj je živjela do 2014. sa svojim suprugom i sa djecom, da sada u toj kući živi njezina majka te da se nekretnina isključivo i samo koristila za stanovanje. Prema tome, tužiteljica je kupila nekretninu i sagradila kuću za svoje osobne potrebe, pa je ona stoga potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi 24.5.2006., dakle u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu broj: br. 306 - 313/2006, kao i u smislu odredbe 3. stavka 1. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 79/07; nadalje u tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi 15. listopada 2007., dakle u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu broj: br. 306-514/2007. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju građevinskog zemljišta i izgradnju kuće. Nadalje, dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.). Ništa u tom smislu tuženik nije dokazao (do u parnici nužne spoznajne razine izvjesnosti) već je iznosio tek nedokazane pretpostavke o nekakvoj mogućnosti da bi tužiteljica kao vlasnica uslužnog obrta sredstva kredita mogla utrošiti mogla upotrijebiti u svrhu unaprjeđenja svog obrta. Stoga je ovaj njegov prigovor neosnovan.
9. Dalje, tužiteljica je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe zašto je podignula kredite, istaknula da u odnosu na predmetne ugovore nije bilo pregovaranja oko njihovog sadržaja pa tako niti oko odredbi članaka 5., da joj je jedino rečeno vezano uz jednokratni trošak obrade da je to dio kredita, da joj nitko nije objasnio što taj pojam podrazumijeva odnosno na što se odnosi i od kojih elemenata tj. faktora da se taj trošak sastoji, da joj nitko nije pojasnio u nominalnim iznosima koliko ti postoci iznose, da je tekst cijelog ugovora unaprijed pripremila banka, te da joj tuženik nije nikada predao bilo kakav dokument, brošuru i sl., u kojem bi bio pojašnjen jednokratni trošak obrade. U odnosu na sadržaj tužiteljičina iskaza nije bilo primjedbi.
10. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 (isto čl. 96. stavak 1. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alineja 10. ZPP/03 (isto čl. 97. stavak 1. ZZP/07) određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona (čl. 96. ZZP/07), mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.
11. Također, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP/03 (isto čl. 100. i čl. 101. st.1. ZZP/07) regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
12. Člankom 87. st.1. i st.2. ZZP/03 (isto čl. 102. st.1. i st. 2. ZZP/07) određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužiteljica s bankom (tuženikovim prednikom) nije pojedinačno pregovarala o spornim odredaba niti jednog od dva predmetna ugovora, već je isključivo prihvatila ponude koje su joj se nudile od strane banke u formi ugovora koji su unaprijed bili sastavljeni od banke pa je dakle, riječ o tipskim ugovorima koji se ne razlikuju od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, dok drugačije tuženik u postupku nije dokazao.
14. Temeljem analize dokazne građe, sud je utvrdio da je tužiteljica izvršila predmetne ugovorne obveze o tzv. ulaznoj naknadi, dakle iste je platila.
15. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.
16. Već je u odgovoru na tužbu tuženik tvrdio kako su tužiteljica i on pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03 (isto čl. 96. st.4. ZZP/07), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnim stipulacijama ugovora koji sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje unaprijed, dakle prije isplate kredita platiti naknadu za obavljene usluge (prema tada važećoj Odluci banke u visini od 1,25 %, odnosno 0,90 % iznosa kredita), te se radi o odredbama koja su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), a to znači da su obje ove odredba nepoštene, te ništetne u smislu članaka 81., u vezi s člankom 82. stavkom 1. alineja 10. i 87. ZZP/03 (isto čl. 96., u vezi s čl. 97. st. 1. alineja 10. i čl. 102. ZZP/07).
17. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
18. Konkretno, tužiteljici je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tih Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
19. Međutim, tuženik (čiji je pravni prednik) nesporno sastavio predmetne odredbe (Članaka 5. u oba Ugovora), o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotcima od odobrenih iznosa oba kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da su te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvanti tativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
20. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:
« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «
21. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).
22. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama 20. i 21. obrazloženja u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su mu to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. ulaznih naknada – troškova obrade kredita, te nije ni dokazao da je upravo to bilo tužiteljici razjašnjeno prije zaključenja oba Ugovora (isto se odnosi u predmetnim člancima 5. oba Ugovora i na «sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog»), pa se zato radi o odredbama koje nisu razumljive tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravni položaj jer je bila dužna platiti naknade (te je preuzela tu obvezu i spram svih drugih na tom mjestu napisanih troškova) za koje nije znala na koji način će se formirati visina i koje su podložne jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju ona nije mogala utjecati. Zato su ove odredbe ništetne pozivom na odredbu članka 87. st.1.
ZZP/03 (čl. 102. stavka 1. ZZP/07).
23. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da su predmetne odredbe sadržane u člancima 5. oba predmetna Ugovora o kreditu ništetne (što je utvrđeno točkom I dispozitiva presude), te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznose od 276,18 eura i 235,92 eura, dakle ukupno 512,10 eura sa zateznom kamatom koja teče od 31. svibnja 2006., odnosno od 27. listopada 2007., pa sve do isplate (članak 322. stavak 1. i članak 1111. stavak 1. ZOO-a - «Narodne novine» broj 35/05; nadalje u tekstu: ZOO).
24. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članaka 5. oba Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su -IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
25. Glede pitanja zastare, prvostupanjski sud naglašava da je ugovor između stranaka ništetan u samo izuzetnim i vrlo ograničenim okolnostima, kada su povrede u dispozicijama stranaka tako teške (suprotnost Ustavu, prisilnom propisu ili moralu društva) i time suprotne biti pravnog poretka, a time i vladavini prava, da nitko ne može računati da bi zbog instituta zastare mogao zadržati koristi koje je stekao na temelju ništetnog ugovora (isto i ništetne pojedine ugovorne odredbe), dakle ugovora suprotnog biti (i samoj svrsi postojanja) pravnog poretka Republike Hrvatske. Dakle, kako je zastara institut koji ovisi o dispoziciji stranaka, dakle nema apsolutnu primjenu jer na nju sudovi ne paze po službenoj dužnosti, taj institut ne može imati prevagu nad institu tom ništetnosti i posljedicama koje ništetni ugovor ima na stranke što po prirodi stvari čini jedinstvo, jedinstvo razloga ništetnosti s posljedicama koje ništetnost povlači za sobom. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-135/2025-3 od 19. veljače 2025.)
26. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznose glavnica u skladu je s odredbom članka 1115. ZOO-a, i to od prvih idućih dana nakon stjecanja (31. svibnja 2006., odnosno 27. listopada 2007.) jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanih iznosa primljenih temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist uvrstio u oba predmetna Ugovora o kreditu.
27. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
28. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužiteljica je imala pravni interes utvrditi ništetnim ugovorne odredbe predmetnih Ugovora kako je to postavila u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.
29. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 277. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.
30. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura, kao očito suviše visoko naznačenoj, ističući da je u tom smislu mjerodavna isključivo visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva (512,10 eura).
31. Tuženikov prigovor je osnovan.
32. Naime, prema stavu ovog suda u pravnoj situaciji kada ista tužba sadrži (obuhvaća) prvo zahtjev za utvrđenje, a potom i zahtjev za isplatu, da tada deklarativni zahtjev, istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i on se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. U tom smislu izjasnila se i sudska praksa, primjerice Vrhovni sud Republike Hrvatske, Broj: Revr 758/07-2 od 16. siječnja 2008., citirano: «Deklaratorni zahtjev koji je u ovom slučaju istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmet spora određuje se dakle samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.». Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Broj: Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008., citirano: «Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.». Zatim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, posl.br. Pž-629/2026-2 od 27. svibnja 2026., točka 28. obrazloženja, citirano: «...u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.». Također, Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž-1948/2025-2 od 17. lipnja 2025., točka 19. obrazloženja, citirano: «prema čl. 40. ZPP i odluci Vrhovnog suda RH Rev-1264/2007 deklarativni zahtjev istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada prema vrijednosti zahtjeva na činidbu...».
33. U odnosu na potonje citiranu sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž-1948/2025-2, u toj parnici, tužitelj (potrošač) je protiv drugostupanjske odluke podnio i prijedlog za dopuštenje revizije, ali je isti odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Revd-5037/2025- 2 od 20. svibnja 2026. U točki 4. obrazloženja VSRH prezentirao je najbitnije, citirano: « tužitelj je u prijedlogu naznačio pitanje: „Uzimaju li se u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora u postupcima utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te isplatu istih, zbroj vrijednosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva ili se kao vrijednost predmeta spora uzima samo visina kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva?“ U odnosu na navedeno pitanje treba reći da pobijana presuda ne odstupa od prakse revizijskog suda (Revr - 758/2007-2 od 16. siječnja 2008., Revr - 475/2008-2 od 27. listopada 2008.i dalje.), a ne radi se o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu». Upravo su ovdje navedene odluke Revr
- 758/2007-2 i Revr - 475/2008-2 bile prve citirane u prethodnom odlomku (32.) obrazloženja.
34. Slijedom navedenog te primjenom sadržaja pravne norme iz odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I dispozitiva rješenja.
35. Odluka o trošku (točka II izreke rješenja) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (512,10 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužiteljice, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužiteljici su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćnicama odvjetnicama prema troškovniku od 21.7.2026. (str. 277 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 16.2.2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 5.3.2026. i 21.7.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnji po 100,00 eura, dakle 400,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te po osnovi plaćene sudske pristojbe za tužbu - 26,55 eura i za presudu 60,00 eura (Tar.br.1. stavak 1. i Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 50/2026), dakle sveukupno 586,55 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan, pa tako niti u odnosu na sastav podneska od 13.11.2025. (zatraženo 50,00 eura s PDV-om) kojim tužiteljica obavještava sud da je platila sudsku pristojbu za tužbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155.st.1. ZPP-a).
36. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a te članka 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» broj 155/23). .
37. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).
36. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke III izreke rješenja.
U Rijeci 1. rujna 2026.
Sudac:
Robert Mihelj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).
Dostaviti:
- pun. tužiteljice – e.komunikacijom
- pun. tuženika - e.komunikacijom
