Poslovni broj P.946/2019-52

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja GL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u Dubrovniku, a njega Šime Taraš, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 1. rujna 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 5.503,47 EUR.

II. Odbija se tužbeni zahtjev preko dosuđenog u točki I. izreke do zatraženog podneskom od 12. veljače 2025.

III. U odnosu na troškove ovog postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćnicima svaka strana snosi svoje troškove postupka.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak ovog postupka u iznosu 450,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi od 12. lipnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu koji sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga smatra da je valutna klauzula ništetna.

Poslovni broj P. P.946/2019-52

Isto tako tvrdi da su tužitelj obvezao tuženici plaćati kamatu koja nije određena jer je uglavljena kao promjenjiva, a nije odrediva jer ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se stopa kamate može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju uredi . Tvrdi da je tužitelj ovim postupanjem tuženiku počinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. U daljnjem tijeku postupka tužitelj ne osporava da su stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu, međutim smatra da tuženik nije ispunio izvanugovornu obvezu vraćanja onoga što je stekao bez osnove, niti je to izvanugovorna obveza prestala na neki od način predviđen odredbama Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da tužitelj ne posjeduje svu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu najprije predlaže naložiti tuženiku da navedenu dokumentaciju dostavi te predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos ili iznose, nadnevak ili nadnevke dospijeća kojih će tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještačenje, kao i četiri eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, koja se temelje prvi na toč. 2.,5. i 4. historijata tužbe, drugi na toč.3. i 4. historijata tužbe, treći na toč. 5 i 4. historijata tužbe i četvrti koji se odnosi na iznos koji se dobije umanjenjem iznosa za ono što je tuženik isplatio tužitelju temeljem Dodatka ugovora, a koji iznos će biti preciziran nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka.

2.U svom odgovoru na tužbu od 26. kolovoza 2019. tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Ističe kako je tužba nerazumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični ni pravni osnov tužbe iz razloga jer se traži utvrđivanjem ništetnim ugovornih odredbi i vraćanje stečenog bez osnove, iako su stranke navedene odredbe zamijenile drugima i to sa retroaktivnim učinkom. Stoga sporne odredbe više ne egzistiraju, tužitelj je pravo čije ostvarivanje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa stoga nema pravi interes za vođenje ovog postupka. Stranke su sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran sukadn prisilnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15), koji predstavlja intervenciju države kojim je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF-u sa onima kredita denominiranih u EUR-u, te je cjelovito riješeno pitanje restitucije potrošača. U tom smislu ističe da je presumirano nepoštenu odredbu čija je ništetnost predmet ovog postupka konvertirana s ex tunc učinkom tj. smatra se da iste nikada nije ni bilo, a zamijenjena je dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli. Time se ne može raspravljati o ništetnosti ugovorne odredbe kojoj je zakon presumirao ništetnost, te je napravljena restitucija prihvatom izračuna iznosa preplate po konverziji, što su iznosi koje sada tužbom potražuje tužitelj. Osim dopuštene valutne klauzule Aneksom je ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima. Smatra da zahtjev postavljen u ovoj parnici predstavlja res iudicatu jer ne postoje procesne pretpostavke za raspravu s obzirom da tužitelj nema pravni interes za vođenje postupka, i da su stranke svojim sporazumom uredile povrat na drugačiji i dopušten način. I kondemnatorni zahtjev je u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna u konverziji, za iznos koji je obračunat umanjena je obveza tužitelja po konvertiranom kreditu, te bi za taj iznos na strani tuženika ostao manjak kada bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen. Skreće pažnju na činjenicu da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom RH, te da je taj sud potvrdio sukladnost njegovih odredbi sa Ustavom RH. Zaključuje da predmetom raspravljanja može biti isključivo ispravnost izračuna prilikom konverzije, odnosno da li je tuženik postupao u skladu sa ZPK-om, te na tu okolnost predlaže provesti financijsko vještačenje.

Poslovni broj P. P.946/2019-52

3. Tužitelj u podnesku od dana 24. rujna 2019. u bitnom navodi da smatra da provedena konverzija nije od značaja za odluku o ovoj pravnoj stvari, jer su njome regulirane isključivo ugovorne obveze, dok u ovom postupku tužiteljica traži ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove. Smatra da obveza tuženika nije prestala na ni jedan način propisan ZOO -om, a ako obveza nije prestala onda i dalje postoji. Ističe da konverzija po ZPK nije isto što i konverzija po ZOO-u i da je kamatna stopa primijenjena pri konverziji i dalje neodređena i neodrediva. Smatra da nije sporno da je u osnovnom ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa, niti da je ti zakonom dopušteno, ali je činjenica manjkavo ugovorenih parametara promjenjivosti rezultirala njenom neodredivošću, čime je ta odredba ništetna . a da u svakom slučaju konverzija nije obuhvaćala u ovom postupku utužene kamate na stečeno bez osnove.. Prigovor zastare smatra neosnovanim jer zastara glede zahtjeva pojedinca čija su prava ili interesi obuhvaćeni tužbom za zaštitu kolektivnih interesa prekida se podnošenjem te tužbe i jer je obuhvaćena pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatno j stopi.

4. Podneskom od dana 29. travnja 2020. tuženik ponovno ističe da smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka što proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH u postupku Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. u kojoj je zauzet stav da se postojanje pravnog interesa za vođenje postupka ne može isključiti samo u slučajevima kada konverzija nije provedena u skladu sa odredbama ZPK, čime bi interes za vođenje postupka imali samo oni potrošači čiji krediti nisu konvertirani. Sklapanjem predmetnog Aneksa stranke su stvorile novu pravnu osnovu, opravdavajući tako prethodno učinjena plaćanja, a za koja tužitelj ovdje tvrdi da su učinjena bez pravne osnove. Smatra da je pozivanje na odluku Europskog suda C-118/17 neosnovano, jer je ta odluka donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je ovdje korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka bila dužna ponuditi. Sve tužiteljeve uplate su sukladno odredbama ZPK od strane tuženika korištene za zatvaranje dospjelih obveza po konvertiranom kreditu. Smatra neosnovanima tužiteljeve tvrdnje da je kamata i nakon konverzije neodređena i neodrediva, jer je tužitelju uz obračun dostavljena i sva relevantna dokumentacija o određivanju parametara. Vezano za navode kojima se osporava učinke konverzije jer mu u konverziji nisu priznate kamate na stečeno bez osnove poziva se na čl. 19. ZIDZPK prema kojem se na priznate iznose ne obračunavaju zatezne kamate, i da iznos naplaćenih zateznih kamata, troškova i tečajnih razlika na ime preplate snosi potrošač. Ponavlja navode kojim pobija stav tužitelja da provedena konverzija nije od značaja za vođenje ovog postupka, kao i da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi dopuštena, odrediva, da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo odnosno bila je predmet razgovora banke i potrošača, a ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika. Smatra da je ta odredba, kao i ona o valutnoj klauzuli bila jasna, uočljiva i razumljiva, da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da navedene odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Ističe da nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora tj. a da pri tome sud ne ispita njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom postupku. Smatra da bi provođenje financijskog vještačenja i usvajanja tužbenog zahtjeva na način kako ga tužitelj predlaže značilo stavljanje tužitelja u povoljniju poziciju od onih koji su inicijalno sklopili ugovor u EUR-u ili kunama, te bi umjesto uspostave ravnoteže to uzrokovalo neravnotežu na štetu tuženika. U svakom slučaju smatra da je nastupila zastara potraživanja, jer u odnosu na stjecanje bez osnove zastarni rok iznosi pet godina, dok podnošenje kolektivne tužbe ne prekida tijek zastare. I ako bi tužitelj uspio

Poslovni broj P. P.946/2019-52

sa tužbenim zahtjevom, tuženik smatra da je on postupao u dobroj vjeri i da nikako ne može biti terećen za zatezne kamate za razdoblje do podnošenja tužbe.

5. Tužitelj podneskom od dana 27. svibnja 2020., 24. lipnja 2020., 6. listopada 2022. u bitnom ponavlja navode iz tužbe i podneska od 24. rujna 2019. te dostavlja sudsku praksu.

6. Tuženik u podnescima od 1. lipnja 2021., 28. rujna 2022. i 27. listopada 2022. u bitnom ponavlja i dodatno obrazlaže navode iz dosada zaprimljenih podnesaka, te dostavlja sudsku praksu na koju se poziva.

7.1. Tužitelj je podneskom od 12. veljače 2025. uredio tužbeni zahtjev i to u dijelu eventualno kumuliranog zahtjeva 1. i 3. tako da ti zahtjevi glase:

EVENTUALNO KUMULIRANI ZAHTJEV 1

Nalaže se Tuženiku: Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 4, Zagreb, OIB OIB 14036333877 da Tužitelju GL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12.643,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i od datuma kako je određeno u podnesku.

EVENTUALNO KUMULIRANI ZAHTJEV 3

Nalaže se Tuženiku: Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 4, Zagreb, OIB OIB 14036333877 da Tužitelju GL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.292,04 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i od datuma kako je određeno u podnesku.

7.2. Ističe da je se prvo postavljeni kondemnatorni zahtjev odnosio na povrat više stečenog s osnove preplate po valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi višoj od one određene čl. 26. st.3. ZOO-a, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev 1 se odnosi na povrat više stečenog s osnove valutne klauzule i kamatne stope višu od naznačene u ugovoru, eventualno kumulirani zahtjev 2 se odnosi na povrat više stečenog po osnovi kamatne stope više od one određene čl. 26. st.3. ZOO-a, a eventualno kumulirani zahtjev 3 se odnosi na povrat više stečenog po osnovi kamatne stope višu od naznačene u ugovoru. Nalaz i mišljenje vještaka podobni su za uređivanje eventualno kumuliranih zahtjeva pod 1 i 3, no ne i za ostalo jer nalazom i mišljenjem nisu obuhvaćeni izračuni iz ostalih zahtjeva.

8.1. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu br. 266-37/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ovjeren po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika pod posl.br.OV-2275/07-1 od 15. veljače 2007. (stranica 7-13 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu br. 266-37/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ovjeren po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod posl.br.OV-479/16 od 21. siječnja 2016 (stranica 20-22 spisa), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u švicarskom franku (stranica 23-24 spisa), obavijest o provedenoj konverziji od 25. siječnja 2016. (stranica 95-96 spisa), otplatni plan (stranica 97-101), specifikaciju uplata (stranica 102-106 spisa), simulirani otplatni plan (stranica 368-374 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (stranica 375-377 spisa), nacrt aneksa ugovora (stranica 378-381 spisa), obrazac prihvaćanja obračuna konverzije (stranica 382, 432 spisa), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak (stranica 383 -384 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope (stranica 385-386 spisa), otplatni plan

Poslovni broj P. P.946/2019-52

(stranica 387-396 spisa), otplatni plan (stranica 398-408), obavijest o promjeni kamatne stope (stranica 409-410, 417, 429-431 spisa), otplatni plan (stranica 411-416 spisa), otplatni plan (stranica 418-428 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 433-443 spisa), specifikaciju uplata (stranica 444-448 spisa, te dostavljenu sudsku praksu.

8.2. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja (iskaz stranica 348 spisa) i svjedokinje BL (stranica 93 spisa) te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić (nalaz i mišljenje stranica 467-493 524-537 spisa ), koje je vještakinja usmeno obrazložila (iskaz stranica 581 spisa).

8.3. Iz sadržaja Ugovora o kreditu br. 266-37/2007 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopile 19. veljače 2007. proizlazi da su stranke istim ugovorile kredit za refinanciranje ranijeg kredita kod iste banke i adaptaciju stana, u kunskoj protuvrijednosti 106.000,00 CHF uz redovnu kamatnu stopu 4,6 %, promjenjivu u skladu s Odlukom kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 360 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan korištenja kredita.

8.4. U svom iskazu vještakinja navodi da u cijelosti ostaje pri nalazu i mišljenju koje je sudu dostavila dana 10. rujna 2024. i dopuni istog od 4. veljače 2025 . U nalazu i mišljenju, nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna, vještakinja smatra (sve samo uzevši u obzir pozitivne tečajne razlike):

- da je konverzija provedena u skladu sa zakonom

- da je tuženik priznao u konverziji ( s fiksnim tečajem konverzije) 1.908,58 EUR

- da je tužitelj više platila zbog rasta tečaja 8.351,60 EUR, a zbog promjene kamatne stope 4.292,04 EUR, ukupno 12.643,64

- da zatezna kamata na pretplatu tečaja i kamata iznose 5.503,42 EUR. Tužitelj je u odnosu na nalaz i mišljenje imala prigovora vezano za nalog koji je dat vještakinji, jer istim nisu obuhvaćeni izračuni po kojima bi mogla urediti sve postavljene zahtjeve, već samo eventualno kumulirani zahtjev 1 i eventualno kumulirani zahtjev 3, u odnosu na koje nema primjedbi na izračun vještakinje. Tuženik je nalazu i mišljenju prigovorio u smislu prigovora na zadatak koji je dan vještaku (smatra da se primjenila pogrešna kamatna stopa i nisu izračunate tzv. negativne razlike) odnosno ističe prigovore pravne prirode, dok prigovora na financijskih prigovora na matematički izračun koji je napravio vještak.

8.5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom sklopio jer mu je trebao kredit kako bi uredio i opremio stan za stanovanje svoje obitelji. Bio je klijent tuženika pa se njima obratio, rečeno mu je da je kreditno sposoban isključivo za podizanje kredita u CHF-u, te na koliko godina bi mogao uzeti kredit i koji iznos. Znao je da to što podiže kredit u franku znači da mjesečna rata koju plaća u kunama ovisi o tečaju franka, međutim nitko mu nije pojasnio, niti je on s obzirom na svoje obrazovanje i znanje znao kako se mijenja tečaj CHF-a i ovisno o čemu. Nisu mu dali nikakve izvore iz kojih je mogao pročitati o kretanju tečaja CHF-a, samo su mu rekli da je ta valuta jako stabilna i da se tečaj nikada nije bitno povećavao. Prilikom sklapanja ugovora prezentiran mu je otplatni plan, iznos mu je odgovarao, sa svojom plaćom mogao je toliko plaćati, zato je i sklopio ugovor. Kasnije se rata udvostručila. Da su mu pri sklapanju ugovora rekli da će rata toliko skočiti ne bi sklopio takav ugovor. U odnosu na kamatnu stopu on je znao da je promjenjiva, ali smatrao je da može varirati malo gore malo dolje, ali nikada mu nije rečeno koliko se može mijenjati i na

Poslovni broj P. P.946/2019-52

temelju čega se to određuje. Banka je sastavila ugovor, on ga je potpisao, mogao je ili prihvatiti ono što su mu oni gotovo ponudili ili ne dobiti kredit, a na uvjete nije mogao utjecati. Kredit je konvertiran, a kasnije je kreditom druge banke zatvorio taj kredit. Pročitao je ugovor i mislio da ga razumije, međutim sada ispada da ga nije razumio. Pitao je u banci pojašnjenje ugovornih odredbi, ali nisu mu rekli da će se dogoditi ono što se dogodilo, za CHF su mu rekli da tu nema nekih kalkulacija, da je to stabilna valuta.

8.6. Svjedokinja BL nema konkretnih saznanja o ugovornom odnosu među strankama, zbog proteka vremena ne može se sjetiti niti je li bila ta koja je radila po ugovoru sa tužiteljem. Može općenito navesti da je poslovna praksa bila da kod podizanja kredita bankar i klijent pričaju o uvjetima kredita. Klijent kaže za što mu kredit treba i visinu, a onda banka podnosi uvjete kreditiranja.

9. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem tečaja CHF-a u odnosu na kunu, te promjenjive kamatne stope, tijekom otplate kredita.

10.2. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 19. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu, da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom tužene, da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te da su stranke dana 21. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute, te ponovno ugovorile kamatnu stopu.

10.3. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

11.Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

Poslovni broj P. P.946/2019-52

12.1. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženik bio stranka, također u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku , dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.2. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, jasno je da je tužitelj, otplaćivao znatno uvećane anuitete, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kune i promjenjive kamatne stope, ovaj sud zaključuje da je tuženik, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnuo sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

12.3. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač bez stručnog znanja iz područja financija, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženika – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – pravni prednik tužiteljice kao korisnik kredita nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu. Također, tužitelj je kao potrošač od tuženice kao financijske institucije jasno obaviješten (a na što je i pristao) o iznosu kredita koji mu je isplaćen, visini kamate kao cijene danog kredita, visini mjesečne obveze kako je navedena u ugovoru, početnom otplatnom planu i roku obveze vraćanja danog kredita uz mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja kao i činjenici da je kamatna stopa određena kao promjenjiva, ali ne i potencijalni nastanak takvih promjena koje dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza.

12.4. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo, te da on nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Istom nisu bile predočena informacije iz kojih bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, iako se radilo o kreditu koji je vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Također sud poklanja vjeru tužitelju kada iskazuje da mu nisu pojašnjeni parametri na temelju kojih i kako se mijenja kamatna stopa, već da je ostavljen u uvjerenju da promjenjivost kamatne stope znači blaže promjene u smislu povećanja ili sniženja iznosa mjesečnog anuiteta, ali sa iznosom navedenim u otplatnom planu kao orijentirom, a zbog prihvatljivosti tog iznosa se i odlučio sklopiti ugovor. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženika, kojeg je doživljavao kao pouzdanog partnera pri sklapanju ugovora o kreditu, a da banka pri tome nije upozorila istog na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene

Poslovni broj P. P.946/2019-52

kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

12.5. Ugovor je sklopljen s navedenom namjenom – adaptacija/uređenje stana, a tužitelj je iskazao da je kupio stan za sebe i obitelj, da je u to vrijeme dobio dijete, te da je stan trebalo srediti i urediti za stanovanje, a status tužitelja kao potrošača tuženik ni ne spori u postupku.

12.6. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

12.7. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji mu je isplaćen, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja i kamatne stope. Tužitelj iskazuje da mu je bio prezentiran otplatni plan, kojeg je uzeo kao mjerodavnog, i da mu je mjesečni iznos njime predviđen bio prihvatljiv, zbog čega je ugovor i sklopljen. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženiku je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženika kojom tužitelja, kao nestručnu osobu, nije jasno i potpuno informirao o rizicima ugovora, te mu nije pojasnio da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njegovih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Korisnik kredita nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženik svoje potraživanje osigurao založnim pravom na nekretnini i zadržao mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

13. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja temeljem jednostrane odluke tuženika nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03), pa time i ništetne.

17. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno nište tnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

18. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, tužitelj i tuženik su 21. siječnja 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

Poslovni broj P. P.946/2019-52

19.1. Čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 266-27/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Aneksu utvrđuje da se iznos konverziije kredita denominiran u CHF sukladno odredbama navedenog zakona mijenja s iznosom kredita denominran u EUR, te da na dan 30. rujna 2015. sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR iznosi 57.059,97 EUR, da preplata na isti datum iznosi 14.380,18 HRK. U čl.3. navodi se da se kamatna stopa sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela, od kojeg se fiksni dio ne mijenja cijelo vrijeme otplate kredita, a promjenjivi (bazna kamata) je ovisan o šestomjesečnom EURRIBOR- u, odnosno referentnoj kamatnoj stopi koja se određuje na europskom međubankarskom tržištu. Rok otplate kredita ugovoren je do 28. veljače 2037.

19.2. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR -a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita.

20. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubiopravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem testu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i promjene kamatne stope sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

22. Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

22.1. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio

Poslovni broj P. P.946/2019-52

ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

22.2. U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive

23. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženika (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa su pravni prednik tužiteljice i ona sama kao potrošač bili u prilici još prije sklapanja Aneksa ugovora proučiti njegove odredbe.

23.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

24. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu, jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao, i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakost i tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

Poslovni broj P. P.946/2019-52

25.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

25.2. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga(kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

25.3. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužitelj kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je kao potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

25.4. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

26.1. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, Poslovni broj P. P.946/2019-52

omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužiteljice kao potrošača budući da je tužiteljice kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bila u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbi ti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

26.2. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).

27. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužiteljica potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika.

28. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužiteljice na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

29. Tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što znači na sve one iznose koje je tužiteljica plaćala više od početnog tečaja i kao rezultat promjene kamate na temelju jednostrane odluke kreditora. Tužiteljici pripadaju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

Poslovni broj P. P.946/2019-52

30. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

31. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je, između ostalog, naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, po tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka, te da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu broj: 070201284234 i iznosa kakav je trebao biti naplaćen po tečaju važećem u vrijeme realizacije kredita i početnoj kamatnoj stopi, kao i da izračuna zatezne kamate koje su tekle na navedene iznose pretplate od dana provedene konverzije pojedinačno po mjesecima i ukupno. Ujedno da se izjasni je li obračun iz Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 266-27/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine izrađen sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju pa i koliki je iznos pretplate priznat tužitelju prilikom konverzije.

38. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da zatezna kamata na više plaćeno po osnovi rasta tečaja i promjene kamatne stope (12.643,64 EUR) koja je tekla od uplate do dana provedene konverzije (30. rujna 2015.) iznosi u apsolutnom iznosu 5.503,42 EUR (pravno miljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

39. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Kako u ovom postupku takav zahtjev nije podnesen do zaključena glavne rasprave, to tužitelju na dosuđeni iznos kamata u apsolutnom iznosu ne pripada pravo na zatezne kamate.

40. Slijedom svega navedenog valjalo je tužitelju priznati iznos od 5.503,42 EUR dok je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za iznos 7.140,22 EUR, sa zateznim kamatama koje nisu dosuđene točkom I. (točka II. izreke).

41.1. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

Poslovni broj P. P.946/2019-52

41.2. Tužiteljica traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnost u kolektivnom sporu, dakle 13. lipnja 2014. (kamata) odnosno 14. lipnja 2018. (valuta), pa s obzirom na podnošenje tužbe 12. lipnja 2019., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

43.1. U odnosu na troškove postupka valja imati na umu da je tužitelj potraživao iznos 12.643,64 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, da zatezne kamate od dospijeća pa do konverzije iznose u apsolutnom iznosu 5.503,42 EUR pa je iznos na koje se odnosi potraživanje tužiteljice 27.833,52 EUR, te kad se taj iznos stavi u omjer sa dosuđenim iznosom 5.503,42 EUR, proizlazi da je tužitelj s visinom uspio za 19,77%. Imajući na umu da je s osnovnom uspjela 100%, podijeljeno s 2 iznosi 59,86%, a nakon oduzimanja uspjeha tuženika u ovom postupku konačni uspjeh tužitelja je 19,77%.

43.1. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženiku bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku. Slijedom navedenoga, sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju odstupanje od strogo matematičkog obračuna uspjeha u postupku. Zbog navedenog u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji

Poslovni broj P. P.946/2019-52

od troška vještačenja u ukupnom iznosu 450,00 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. st.3. ZPP-a pa je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Dubrovniku 1. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika