- 1 -              Poslovni broj: Usž-2853/2023-2

 

                              

Poslovni broj: Usž-2853/2023-2

 

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A              

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Arme Vagner Popović, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu M. V. iz Z., kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Lj. – V. & Partneri“ d. o. o., S., protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, Z., radi utvrđivanja posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra za građenje građevine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1566/2022-8 od 25. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1566/2022-8 od 25. travnja 2023. i predmet se vraća tom sudu na ponovni postupak

II.               Nalaže se tuženiku nadoknaditi M. V. iz Z., trošak sastava žalbe u iznosu 625,00 eura (slovima: šestodvadesetipet eura) u roku od 60 dana od dostave ove presude

 

Obrazloženje

 

1.               Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda poništeno je rješenje tuženika KLASA: UP/II-612-08/22-02/0046, URBROJ: 532-02-03-02/1-22-3 od 13. lipnja 2022. te je, odbačena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u S. KLASA: UP/I-612-08/22-01/0096, URBROJ: 532-05-02-15/1-22-2 od 25. veljače 2022. kao nedopuštena. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

1.1.               Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev Upravnog odjela za prostorno planiranje, uređenje i zaštitu okoliša Grada S., za utvrđivanje posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra za građenje građevine ugostiteljske namjene (caffe bar) s vanjskim bazenom tlocrtne površine 99,40 m2, 2.b. skupine na katastarskim česticama oznake k.č.zem. 9135,9136 k.o. S., u S., prema idejnom projektu –Arhitektonski projekt oznake T.D. A/02/09/21-ID, Z.O.P. …, glavnog projektanta J. J. dipl.ing.arh., koji je izrađen u rujnu 2021., za investitora M. V. iz Z., ovdje tužitelja, budući da predloženo rješenje nije u skladu s mjerama zaštite za navedeno kulturno dobro.

2.              Tužitelj je protiv navedene presude izjavio žalbu pobijajući je iz svih zakonom propisanih razloga. Prije svega iznosi da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je rješenje tuženika poništeno i žalba odbačena pozivom na odredbu članka 58. stavka 1. u vezi s člankom 31. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima, a kojim odredbama nije omogućeno poništenje rješenja tuženika i odbacivanje žalbe, već samo poništenje rješenja tuženika i usvajanje tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je istom odlukom počinjena i povreda odredbe članka 4. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku jer se u konkretnom predmetu radi o postupku utvrđivanja posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra za građenje građevina koje su u vlasništvu tužitelja, i koje je po njegovoj narudžbi i za njegov račun izradio glavni projektant J. J. Dakle, o ishodu utvrđivanja spomenutih posebnih uvjeta ovise mogućnost i uvjeti gradnje na navedenom zemljištu, a što je nesumnjivo od utjecaja na prava i pravne interese tužitelja kao budućeg investitora, iz kojeg razloga isti ima pravo biti stranka u postupku.

2.1.               Naglašava da mu je u upravnom postupku bilo priznato svojstvo stranke, a što proizlazi iz dostavnih naredbi i uputa o pravnom lijeku prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, a sve i da su navedene upute o pravnom lijeku bile pogrešne, smatra da on ne može snositi štetne posljedice tih grešaka. Slijedom navedenog smatra da je pobijana presuda protivna i odredbi članka 16. Zakona o općem upravnom postupku. Kraj činjenice da je sudjelovao u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku, nerazumljivim smatra pozivanje na odredbu članka 90. stavka 1. Zakona o gradnji te Zakon o prostornom uređenju i Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Navodi da sud ne može retroaktivno oduzeti tužitelju pravo stranke u navedenim postupcima kao ni uskratiti mu pravo na zaštitu njegovih prava i pravnih interesa pred upravnim sudom.

2.2.               Pojašnjava da je odredbom članka 90. Zakona o gradnji propisano da projektant ima pravo žalbe, odnosno pravo pokretanja upravnog spora protiv rješenja javnopravnog tijela o obustavi postupka utvrđivanja posebnih uvjeta, a da je u predmetnom slučaju riječ o rješenju javnopravnog tijela o odbijanju zahtjeva za utvrđivanje posebnih uvjeta, stoga smatra da navedena odredba ovdje nije primjenjiva. Tvrdi da je retroaktivnim oduzimanjem tužitelju prava stranke pobijanom presudom postupljeno protivno odredbi članka 12. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku i odredbi članka 120. stavka 4. istog Zakona. Također iznosi da mu je u predmetnom slučaju onemogućena zaštita njegovih prava i pravnih interesa i na posredan način tj. putem upravnog spora kojega bi pokrenuo angažirani projektant jer istom drugostupanjsko rješenje nije dostavljeno kao stranci, već samo radi znanja, a što znači i da se uputa o pravnom lijeku ne odnosi na njega. Tvrdi da unatoč tome prvostupanjski sud, protivno odredbi članka 19. Zakona o upravnim sporovima nije tretirao projektanta kao zainteresiranu osobu i pozvao ga na sudjelovanje u sporu, iako se u obrazloženju presude tvrdi da samo on ima položaj stranke u predmetnoj upravnoj stvari i da samo on može pokrenuti upravni spor protiv drugostupanjskog rješenja. Navodi da on nije predložio uključivanje projektanta kao zainteresirane osobe jer za to nije bilo potrebe s obzirom da u sporu sam zastupa svoje interese te da su njegovi interesi i interesi projektanta identični, a pri čemu nije znao niti trebao znati da će mu sud protivno zakonu i ustaljenoj sudskoj praksi, odjednom nakon provedene rasprave, oduzeti svojstvo stranke. Zaključno navodi da je očekivao da će se u upravnom sporu utvrditi i razjasniti sve pravno relevantne činjenice za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, a u koju svrhu je u tužbi detaljno obrazložio osnovanost zahtjeva za gradnju građevina koje namjerava graditi te neosnovanost i nezakonitost tvrdnji prvostupanjskog tijela i tuženika kojima se obrazlaže odluka o odbijanju utvrđivanja posebnih uvjeta. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu te prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak, uz obvezu tuženiku nadoknade troška upravnog spora, podredno poništiti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak uz obvezu tuženiku nadoknade troška upravnog spora zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Potražuje trošak sastava žalbe.

3.              Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da su žalbeni navodi tužitelja u potpunosti neosnovani jer je sud pravilno utvrdio da investitor nije stranka u postupku utvrđivanja posebnih uvjeta, a primjenjujući odredbu članka 90. stavka 1. Zakona o gradnji zaključio da investitoru nije osigurana upravno-pravna i upravno-sudska zaštita, već da je zaštita kroz institut žalbe i tužbe osigurana ekskluzivno projektantu.  U odnosu na navod tužitelja da se navedena odredba ne odnosi na predmetni slučaj, jer da je predmetnim rješenjem odbijen zahtjev za izdavanjem posebnih uvjeta, pojašnjava da odbijanje zahtjeva za izdavanje posebnih uvjeta i obustava postupka utvrđivanja posebnih uvjeta, u pravnom smislu imaju isto značenje. Slijedom navedenog Sud je osnovano utvrdio kako je potrebno odbaciti žalbu tužitelja kao nedopuštenu. Predlaže odbiti žalbu.

4.              Žalba je osnovana.

5.              Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je odlučujući o tužbi podnesenoj protiv prethodno citiranog rješenja tuženika od strane tužitelja, kao investitora građevine za koju se zahtjeva utvrđivanje posebnih uvjeta, prvostupanjski sud poništio rješenje tuženika te pozivom na odredbu članka 58. stavka 1., u vezi s člankom 31. stavkom 1. („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS) te  odbacio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kao nedopuštenu. Ovakvo postupanje utemeljio je, između ostalog,  na odredbi članka 90. stavka 1. Zakona o gradnji ("Narodne novine", broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19., u daljnjem tekstu: ZoG) smatrajući da ta odredba onemogućava investitora da bude stranka u konkretnoj upravnoj stvari, budući je upravno-pravna i upravno-sudska zaštita osigurana jedino projektantu, ali ne i drugim osobama.

5.1.               Navedena odredba članka 90. stavka 1. Zakona o gradnji propisuje da na rješenje javnopravnog tijela o obustavi postupka utvrđivanja posebnih uvjeta, odnosno uvjeta priključenja projektant ima pravo žalbe, odnosno pravo pokretanja upravnog spora ako je rješenje donijelo središnje tijelo državne uprave.

6.               Primjenjujući navedenu odredbu na konkretan predmet, ovaj Sud nalazi da takvo obrazloženje Upravnog suda u Splitu nije pravno utemeljeno. Ovo iz razloga jer je pobijanim rješenjem tuženika od 13. lipnja 2022., žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja tijela prvog stupnja od 25. veljače 2022. odbijena. Naime, rješenjem tijela prvog stupnja od 25. veljače 2022. zahtjev za utvrđivanje  posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra je odbijen a nije obustavljen postupak utvrđivanja posebnih uvjeta, kako to predviđa, prethodno citirana, odredba članka 90. Zakona o gradnji. Stoga se ne može prihvatiti tumačenje prvostupanjskog Suda da tužitelju navedena odredba uskraćuje pravo na upravnopravnu i upravnosudsku zaštitu, odnosno mogućnost sudjelovanja u predmetnom upravnom sporu u svojstvu stranke. Tužitelj ima legitimno pravo, o čemu je dobio i uputu o pravnom lijeku u osporenom rješenju tuženika, da pred sudom pokrene postupak ocjene zakonitosti takve odluke javnopravnog tijela. Prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja ovaj Sud je imao na umu i odredbu članka 6. Europske konvencije za ljudska prava i temeljne slobode ("Međunarodni ugovori" br. MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), čiji je potpisnik i Republika Hrvatska, a koja između ostalog propisuje, da radi utvrđivanja svojih prava i interesa svatko ima pravo na pristup sudu koji će nepristrano, javno i u razumnom roku ispitati njegov slučaj. Time što je uskratio tužitelju mogućnost sudjelovanja u upravnom sporu, na način da je poništio rješenje tuženika te odbacio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u S. KLASA: UP/I-612-08/22-01/0096, URBROJ: 532-05-02-15/1-22-2 od 25. veljače 2022., prvostupanjski sud je takvim postupanjem počinio procesnu povredu prava na pristup sudu, zajamčenog odredbom članka 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 85/10. - pročišćeni tekst, 76/10. i 5/14.) i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.              Stoga je zbog povrede prava na pristup sudu, sukladno zaključku sa sjednice sudaca ovog Suda od 12. ožujka 2018., Sud žalbu usvojio i poništio prvostupanjsku presudu s time što će prvostupanjski sud u postupku nakon ove presude o tužbenom zahtjevu odlučiti nakon što provede postupak sukladno mjerodavnim odredbama ZUS-a.

8.               Kraj takvog stanja stvari žalbu je sukladno članku 74. stavku 2. ZUS-a kao osnovanu valjalo prihvatiti, a osporenu presudu poništiti, i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi donošenja nove odluke. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom to mu je na temelju članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a dosuđen zatraženi trošak za sastav žalbe sukladno Tbr. 27. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.), a o preostalim troškovima upravnog spora prvostupanjski će sud odlučiti ovisno o uspjehu tužitelja u tom sporu.

 

U Zagrebu 21. veljače 2024.

 

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić, v.r.