Poslovni broj: Us I-2138/2025-5
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Marijane Jurić, u upravnom sporu tužitelja A1 Hrvatska d.o.o., OIB:29524210204, Vrtni put 1, Zagreb, protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Domovinskog rata 2, Split, radi poreza na korištenje javne površine, bez održavanja glavne rasprave, 1. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Klasa: UP/II 410-07/25-0001/0008, Urbroj: 2181/1-09/04-25-0002 od 10. lipnja 2025., kao i podredi tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Klasa: UP/II 410-07/25-0001/0008, Urbroj: 2181/1-09/04-25-0002 od 10. lipnja 2025. i vraćanje predmeta na ponovno postupanje.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 410-07/25-0001/0008, Urbroj: 2181/1-09/04-25-0002 od 10. lipnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Grada Makarske, Upravnog odjela za financije, proračun i naplatu potraživanja, Klasa: UP/I-410-23/24-01/153, Urbroj: 2181-6-04-08-24-1 od 23. listopada 2024., kojim je tužitelju utvrđen porez na korištenje javne površine na području Grada Makarske na adresi [adresa] za 2024. u iznosu od 2.654,00 eura.
2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom navodi kako su odredbom članka 29. stavka 2. i 3. Zakona o lokalnim porezima predstavničkim tijelima jedinicama lokalne samouprave dana prava da samovoljno i bez objektivnih kriterija mogu odrediti naknade za korištenje javnih površina, čime im je od strane zakonodavca zapravo dano diskrecijsko pravo bez granica. Smatra kako takvim postupanjem se zapravo radi o davanju diskrecijskog prava koje nema granica i koje stvara potpunu pravnu nesigurnost neizvjesnost što otvara mogućnost diskriminacije, odnosno nije u suglasju ni s ustavnim načelom jednakosti svih pred zakonom u smislu članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske, niti je u skladu s najvišom ustavnom vrednotom, vladavinom prava. Smatra kako je nadležnost jedinica lokalne samouprave (u ovom slučaju Grada Makarske) nesporna te da isti mogu uvesti porez na korištenje javnih površina, sukladno Zakonu o lokalnim porezima. Isto tako, smatra kako je nesporna i nadležnost predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave da samostalno odredi što se smatra javnom površinom i da se porez na korištenje javnih površina plaća u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom i da je isti prihod jedinice lokalne samouprave na čijem se području javna površina koristi. Tužitelj smatra spornim činjenicu da je člankom 29. Zakona o lokalnim porezima jedinicama lokalne samouprave dana ovlast odlučivanja što je javna površina i iznos poreza na istu, a što rezultira time da jedinice lokalne samouprave takvo ovlaštenje koriste bez granica. Napominje kako ostale jedinice lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj ovakav porez uopće ili nisu uvele ili su isti odredile u višestruko manjim iznosima, a koji iznosi su razmjerni za ono što se postavlja i u koju svrhu se postavlja, a određen broj jedinica lokalne samouprave ovaj poraz u međuvremenu je i ukinuo. Ističe kako je razvoj i izgradnja infrastrukture i mreža velikih brzina od interesa za Republiku Hrvatsku. Navodi kako Grad Makarska i dalje nastavlja s praksom namjera određivanja nerazmjerno visokih poreza, zanemarujući pritom relevantne zakonske propise kao i važnost razvoja elektroničkih komunikacijskih infrastruktura i mreža. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika, podredno poništenje rješenja tuženika i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, koje u bitnom ponavlja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. Budući je među strankama sporna samo primjena prava, činjenice su nesporne, a stranke izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 98. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj:36/24., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. U provedenom upravnom postupku utvrđeno je kako je tužitelj koristio javnu površinu za postavljanje elektroničkog telekomunikacijskog kabineta i sličnih elektroničkih naprava i uređaja površine 0,53 m2 na adresi u [adresa], kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] - Makar, što je potvrđeno Zapisnikom komunalnih redara od 20. kolovoza 2024., te je stoga i obveznik plaćanja poreza na korištenje javne površine u skladu sa odredbom članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine" broj: 115/16., 101/17 i 114/22). Visina poreza utvrđena je u iznosu od 2.654,00 eura po 1 m2 godišnje, u skladu sa odredbom članka 10. i 15. Odluke o gradskim porezima Grada Makarske (Glasnik grada Makarske br. 26/23, dalje u tekstu Odluke).
8. Odredbom članka 29. stavka 1. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine" broj: 115/16., 101/17 i 114/22) propisano je da porez na korištenje javnih površina plaćaju pravne i fizičke osobe koje koriste javne površine. Stavkom 2. istog članka propisano je da se porez iz stavka 1. ovoga članka plaća u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom.
9. Odredbom članka 10. Odluke propisano je da se visina poreza na korištenje javne površine za godišnje porezno razdoblje određuje prema zoni, vrsti objekta, opreme te pokretnih naprava koje se postavljaju na javnu površinu kao i njihovoj namjeni.
10. Odredbom članka 15. stavka 3. Odluke propisano je da se za postavljanje elektroničkog telekomunikacijskog kabineta i sličnih elektroničkih naprava i uređaja, plaća porez u iznosu od 2.654,00 eur po 1 m2 godišnje.
11. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona i Odluke, prema stajalištu Suda, pravilno je tuženo tijelo utvrdilo kako je tužitelj u obvezi plaćanja poreza na korištenje javne površine, obzirom kako je u postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj koristio javnu površinu za postavljanje elektroničkog telekomunikacijskog kabineta i sličnih elektroničkih naprava i uređaja površine 0,53 m2 na adresi u [adresa], kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] - Makar, što je utvrđeno Zapisnikom komunalnih redara od 20. kolovoza 2024., na koji tužitelj nije uložio prigovor. Osim toga, tužitelj niti ne osporava činjenicu kako je koristio javnu površinu za postavljanje elektroničkog telekomunikacijskog kabineta i sličnih elektroničkih naprava i uređaja površine 0,53 m2 na predmetnoj adresi, pa Sud istu činjenicu ocjenjuje nespornom.
12. Tužitelj u bitnom prigovara odredbama Zakona i Odluke, te utvrđenu visinu razrezanog poreza, koja je nesporno utvrđena temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava, slijedom čega prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.
13. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani.
14. Slijedom navedenoga, Sud ocjenjuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.
15. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao u točki II izreke presude.
U Splitu, 1. rujna 2026.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA: 1. Tužitelju A1 Hrvatska d.o.o., Vrtni put 1, Zagreb,
2. Tuženiku Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za financije, Domovinskog rata 2, Split,
3. U spis,
4. Kalendar 30 dana.
