- 1 -              Revd 4100/2023-2

Broj: Revd 4100/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. B. iz Š., OIB: …, 2. N.-D. B. iz Š., OIB …i 3. Z. B. iz Š., OIB: …, koje zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S., protiv tuženika M. B. iz T., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. B. i I. B. S. u Š. radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1066/2022-2 od 28. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1327/2021-53 od 11. svibnja 2022., u sjednici održanoj 21. veljače 2024.,

r i j e š i o   j e :

I.              Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II.              Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1066/2022-2 od 28. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1327/2021-53 od 11. svibnja 2022., u kojem postavlja sljedeća pitanja:

„1. Je li sud u potpunosti slobodan za tumačenje i ocjenu izraza „teže ogrješenje“ iz čl. 85. i čl. 125. st. 4. Zakona o nasljeđivanju, bez primjene ikakvih minimalnih kriterija uspostavljenih prethodnim odlukama Vrhovnog suda i sudske prakse Županijskih sudova, ili ipak mora makar primijeniti poredbenu metodu svog zaključka i prethodnih rješidbi u sličnim slučajevima?

2. Može li se pasivnost nasljednika, izostanak pokušaja uspostavljanja odnosa sa ostaviteljem, a samim time i izostanak sadržaja zakonske obaveze uzdržavanja, smatrati težim ogrješenjem o obvezu uzdržavanja?

3. Može li se uopće govoriti o povredi obaveze uzdržavanja u situaciji kada onaj koji je dužan davati uzdržavanje – u konkretnom tuženik – niti nije upoznat sa tim da ostavitelj potrebuje uzdržavanje jer ga ostavitelj nije o tome obavijesti niti tražio uzdržavanje i brigu?“.

2. U odnosu na postavljena pitanja tuženik kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnim za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je o postavljenim pitanjima drugostupanjski sud u pobijanoj odluci zauzeo suprotno shvaćanje od pravnog shvaćanja iznesenog u odluci broj Rev 2312/1997 od 27. rujna 2000., odlukama Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-671/2019-2 od 22. travnja 2020. i Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-329/2018-2 od 13. veljače 2019.

2.1. U prijedlogu tuženik tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz odredbe članka 29. Ustava Republike Hrvatske i pravo na jednakost svih pred sudom iz odredbe članka 26. Ustava Republike Hrvatske.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da tuženiku kao nasljedniku iza pok. Z. M. B. ne pripada pravo na nužni nasljedni dio uslijed njegove nedostojnosti na nasljeđivanje.

5. Nakon provedenog postupka, u kojem tuženik nije negirao da sa ocem nije kontaktirao od 1996. do smrti oca (2007. godine), nižestupanjski sudovi su zaključili da se tuženik takvim odnosom kao sin teže ogriješio prema ocu povredom moralne obveze. Nižestupanjski sudovi smatraju da je u skladu s moralnim načelom da djeca makar kontaktiraju sa svojim roditeljima, a da tuženik nije posjećivao oca, nije kontaktirao s ocem niti se na bilo koji način brinuo o ocu i iskazao mu dužno poštovanje i da je u potpunosti isključio oca iz svog života. Iz tih činjenica sudovi su zaključili da je tuženik teže povrijedio moralnu obvezu prema ocu, pa kako je ta povreda postojala i u vrijeme sastavljanja oporuke time da je ostvaren razlog za isključenje tuženika iz nasljedstva u smislu članka 85. i 86. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03 i 35/05 - dalje: ZN).

6. U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije temeljen na odredbi članka 385.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je prvo postavljeno pitanje preopćenito zbog čega odgovor na njega ne može biti jednoznačan, već ovisi od sadržaja predloženih i izvedenih dokaza, njihove ocjene, kao i utvrđenih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Stoga, u odnosu na tako postavljeno pitanje nije moguće zauzeti pravno shvaćanje primjenjivo u većem broju istovrsnih i u bitnim elementima podudarnih slučajeva, dok odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje ovisi o okolnostima i utvrđenim činjenicama svakog konkretnog slučaja.

6.1. Pri tome, tuženik postavljenim pitanjima polazi i od drugačijih utvrđenih činjenica, smatrajući da je prihvaćen zahtjev tužitelja jer da su sudovi utvrdili „povredu zakonske obveze uzdržavanja“, pozivajući se pri tome na odluke u kojima je utvrđena povreda zakonske obveze uzdržavanja. Međutim, u konkretnom slučaju su sudovi prihvatili zahtjev tužitelja jer je tuženik povrijedio moralnu obvezu prema roditelju i time se teže ogriješio prema ostavitelju (…), pa pitanja kojima se polazi od drugačijih utvrđenja nisu pitanja koja bi bila važna u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP. K tomu, odluke na koje se poziva podnositelj prijedloga u smislu razloga važnosti, ne odgovaraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka drugostupanjskog suda.

7. U pogledu dijela prijedloga za dopuštenje revizije u smislu članka 385.a stavak 2. ZPP valja reći da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost pred sudom. Međutim, revizijski sud ocjenjuje da u primjeni stavka 2. članka 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljenog ljudskog prava na pravično suđenje i prava na jednakost svih pred sudom. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.

8. Slijedom navedenog, prijedlog tuženika u odnosu na postavljena pitanja (članak 385.a stavak 1. ZPP), odbijen je na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP (točka I. izreke).

9. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavak 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe članka 389.a stavak 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije temeljen na odredbi članka 385.a stavak 2. ZPP, te riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 21. veljače 2024.

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.