Poslovni broj: P-1256/2023-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan i dr. iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 27. kolovoza 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103110235, a koji je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke, pod brojem OU-1526/06 dana 22. kolovoza 2006. godine zaključenog između tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a OIB: 23057039320 kao Banke i tužitelja ZZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao Korisnika kredita, u dijelu u kojem glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“

II.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od

20.898,19 eura i to :

- na iznos od 0,46 EUR od dana 14.9.2006. godine do 30.9.2015. g. - na iznos od 9,16 EUR od dana 17.10.2006. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 7,18 EUR od dana 1.11.2006. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 5,19 EUR od dana 4.12.2006.. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,01 EUR od dana 1.4.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 6,77 EUR od dana 1.11.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 23,45 EUR od dana 6.11.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 10,94 EUR od dana 5.12.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,07 EUR od dana 1.1.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 64,26 EUR od dana 5.1.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,87 EUR od dana 1.2.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 71,29 EUR od dana 5.2.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 79,47 EUR od dana 5.3.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 1,52 EUR od dana 1.4.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 54,16 EUR od dana 6.4.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 7,36 EUR od dana 1.5.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 57,31 EUR od dana 5.5.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 5,05 EUR od dana 1.6.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 42,03 EUR od dana 6.6.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 3,44 EUR od dana 1.7.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 39,50 EUR od dana 6.7.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 40,11 EUR od dana 1.8.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 52,81 EUR od dana 1.9.2009. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 40,45 EUR od dana 1.10.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 39,24 EUR od dana 1.11.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 53,94 EUR od dana 1.12.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 65,72 EUR od dana 1.1.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 77,96 EUR od dana 1.2.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 3,12 EUR od dana 5.2.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 77,74 EUR od dana 5.3.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 103,00 EUR od dana 2.4.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 9,15 EUR od dana 6.4.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 90,51 EUR od dana 5.5.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 8,22 EUR od dana 6.5.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 114,92 EUR od dana 5.6.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 14,90 EUR od dana 9.6.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 140,86 EUR od dana 5.7.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 21,23 EUR od dana 7.7.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 125,18 EUR od dana 2.8.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 29,53 EUR od dana 6.8.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 152,47 EUR od dana 6.9.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 53,89 EUR od dana 8.9.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 140,06 EUR od dana 5.10.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 41,14 EUR od dana 11.10.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 127,83 EUR od dana 5.11.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 19,63 EUR od dana 11.11.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 14,47 EUR od dana 15.11.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,01 EUR od dana 1.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 170,82 EUR od dana 6.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 25,75 EUR od dana 11.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 8,83 EUR od dana 13.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 3,75 EUR od dana 16.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 15,36 EUR od dana 3.1.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 201,85 EUR od dana 5.1.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 70,86 EUR od dana 11.1.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 183,81 EUR od dana 5.2.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 49,68 EUR od dana 7.2.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,10 EUR od dana 11.2.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 6,06 EUR od dana 14.2.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 181,71 EUR od dana 5.3.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 54,46 EUR od dana 7.3.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 168,50 EUR od dana 5.4.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 37,58 EUR od dana 11.4.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 184,26 EUR od dana 5.5.2011. godine do 30.09. na2015.g.

- na iznos od 54,50 EUR od dana 11.5.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 10,31 EUR od dana 12.5.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,02 EUR od dana 1.6.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 232,07 EUR od dana 3.6.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 61,06 EUR od dana 11.6.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 12,04 EUR od dana 15.6.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,03 EUR od dana 1.7.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 217,01 EUR od dana 5.7.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,37 EUR od dana 7.7.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 4,70 EUR od dana 11.7.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 294,57 EUR od dana 4.8.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 106,05 EUR od dana 8.8.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 35,46 EUR od dana 11.8.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 297,63 EUR od dana 5.9.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 98,66 EUR od dana 12.9.2011. godine do 30.09. na2015.g.

- na iznos od 101,71 EUR od dana 1.10.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 210,54 EUR od dana 5.10.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 25,15 EUR od dana 1.11.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 238,88 EUR od dana 5.11.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 43,47 EUR od dana 5.12.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 68,98 EUR od dana 12.12.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,02 EUR od dana 3.1.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 222,85 EUR od dana 5.1.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 7,53 EUR od dana 1.2.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 255,90 EUR od dana 6.2.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 74,93 EUR od dana 11.2.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 250,87 EUR od dana 5.3.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 86,06 EUR od dana 12.3.2012. godine do 30.09. na2015.g.

- na iznos od 250,42 EUR od dana 5.4.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 75,77 EUR od dana 10.4.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 248,44 EUR od dana 5.5.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 81,75 EUR od dana 9.5.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 253,54 EUR od dana 5.6.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 85,71 EUR od dana 9.6.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 2,09 EUR od dana 1.7.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 253,21 EUR od dana 5.7.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 73,96 EUR od dana 11.7.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 251,00 EUR od dana 3.8.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 82,11 EUR od dana 11.8.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 12,34 EUR od dana 1.9.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 255,62 EUR od dana 5.9.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 55,99 EUR od dana 6.9.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 243,50 EUR od dana 5.10.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 73,10 EUR od dana 11.10.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 250,43 EUR od dana 5.11.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 78,73 EUR od dana 12.11.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 246,89 EUR od dana 5.12.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 76,46 EUR od dana 11.12.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 252,36 EUR od dana 5.1.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 79,37 EUR od dana 11.1.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 240,79 EUR od dana 5.2.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 71,94 EUR od dana 11.2.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 246,39 EUR od dana 5.3.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 71,05 EUR od dana 11.3.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 262,34 EUR od dana 5.4.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 70,73 EUR od dana 11.4.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 249,32 EUR od dana 3.5.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,91 EUR od dana 11.5.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 233,00 EUR od dana 5.6.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 60,51 EUR od dana 11.6.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 235,31 EUR od dana 5.7.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 60,96 EUR od dana 11.7.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 235,92 EUR od dana 2.8.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 62,75 EUR od dana 12.8.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 169,04 EUR od dana 1.9.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 138,88 EUR od dana 5.9.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 150,61 EUR od dana 1.10.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 174,42 EUR od dana 4.10.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 247,41 EUR od dana 1.11.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 69,18 EUR od dana 5.11.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 183,39 EUR od dana 1.12.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 139,00 EUR od dana 5.12.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 115.42 EUR od dana 1.1.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 206,69 EUR od dana 3.1.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 46,42 EUR od dana 1.2.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 238,61 EUR od dana 5.2.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 48,20 EUR od dana 11.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 236,98 EUR od dana 5.3.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 101,41 EUR od dana 11.3.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 234,25 EUR od dana 4.4.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 2,55 EUR od dana 11.4.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 230,75 EUR od dana 5.5.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 69,01 EUR od dana 12.5.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 226,31 EUR od dana 5.6.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,13 EUR od dana 11.6.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 230,46 EUR od dana 4.7.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 67,50 EUR od dana 11.7.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 66,48 EUR od dana 4.8.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 237,18 EUR od dana 13.8.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 227,43 EUR od dana 21.8.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 346,82 EUR od dana 1.9.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 272,88 EUR od dana 1.10.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 73,22 EUR od dana 3.10.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 351,05 EUR od dana 1.11.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 343,28 EUR od dana 1.12.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 15,09 EUR od dana 5.12.2014. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 355,43 EUR od dana 1.1.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 359,44 EUR od dana 1.2.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 357,74 EUR od dana 1.3.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,70 EUR od dana 2.3.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 359,44 EUR od dana 1.4.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 359,44 EUR od dana 1.5.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 306,93 EUR od dana 1 6.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 27,45 EUR od dana 2.6.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 25,06 EUR od dana 5.6.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 224,40 EUR od dana 1.7.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 135,04 EUR od dana 3.7.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 116,03 EUR od dana 1.8.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 134,87 EUR od dana 4.8.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,65 EUR od dana 7.8.2015. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 348,55 EUR od dana 1.9..2015. godine do 30.09.2015.g.

sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženu kamatu od 30.09.2015. g. do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice ( na ime preplaćenih iznosa ) u iznosu od 20.898,19 eura.

IV.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

“Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a OIB: 23057039320 da tužitelju ZZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.327,42 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pri čemu je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.”

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 555,62 eura ( s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli ) sa zakonskim zateznim kamatama .

VI.Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.000,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od 1.rujna 2026. do isplate, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 21.8.2006. sklopio ugovor o kreditu broj 5103110235 za iznos od 170.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i redovnu kamatu koja tijekom postojanja obveze po ugovoru iznosi 8,250 % godišnje te rokom vraćanja od 216 mjeseci. Navodi da je 28.1.2016.g. sklopljen Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Navodi da su ništave odredbe o valutnoj klauzuli te se između ostalog pozivaju i na presudu VTSH posl .br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. po kojoj su banke sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošača trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Provedenom konverzijom da tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose kao i za razliku glavnice. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 30.1.2026. a nakon izvršenog vještačenja. Traži ukupan iznos od 27.225,61 eura i to iznos od 20.898,19 eura s osnove preplaćenih iznosa po ništavoj odredbo o valutnoj klauzuli sa kamatama od dana plaćanja do isplate; 6.327,42 eura na ime razlike glavnice te, sve sa kamatama i troškovima postupka.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 28.1.2016.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pri izračunu konverzije da je uzeta u obzir valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF tako i za EUR kredit. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije glede valute za koju se veže glavnica kredita te je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF odnosno bio je obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Smatra da je neživotno i nelogično da nije znala za taj rizik. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Osporava bi tužitelju nastupila šteta koju bi on prouzročio. Ističe prigovor prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog koji prigovor je uređen nakon izvršenog vještačenja podneskom od 5.2.2026 Osporava tijek zakonskih kamata. Osporava svojstvo potrošača tužitelju. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja. Protivio se povlačenju dijela tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.Druge dokaze stranke nisu predlagale.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan i to u odnosu na zakonske kamate na preplaćene iznose dok u preostalom dijelu za zatraženu glavnicu i razliku glavnice nije osnovan. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 190. ZPP-a. Tužitelj nije povukao tužbeni zahtjev već ga preinačio. Tužbenim zahtjevom iz tužbe tražio je 27.015,61 euro dok je konačno postavljenim zahtjevom iz podneska od 30.1.2026. tražio iznos od 27.225,61 euro.

5. Nesporno je da je tužitelji kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom 21.8.2006. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 170.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 2. istog ugovora ( l.s.61) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 216 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Predmetni kredit sklopljen je kao hipotekarni a tuženik je osporio tužitelju svojstvo potrošača navodeći da se bavi iznajmljivanjem nekretnine za koju namjenu da je podigao predmetni kredit. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit podigao za izgradnju obiteljske kuće u kojoj živi i koju iznajmljuje jer ju mora iznajmljivati; kuća da ima tri etaže s tim što gornje dvije etaže iznajmljuje a u donjoj živi. Da bi mogao vratiti ovaj kredit morao je podići drugi kod Croatia banke. To što u ugovoru o kreditu kao namjena kredita piše samo „ hipotekarni kredit „ ne određuje samo po sebi je li tužitelj potrošač. Treba utvrditi stvarnu svrhu zbog koje je kredit odobren. Iz iskaza tužitelja slijedi da je kredit podignut za izgradnju kuće u kojoj živi pa bez obzira što iznajmljuje dva kata radi se o kući u kojoj stanuje s obitelji pa je onda kredit uzet za pretežito stambenu namjenu. Iznajmljivanje jednog kata ne znači automatski da je kredit poslovni tim više što tužitelj nije ni registriran kao iznajmljivač. Dakle, tužitelj je izgradio kuću prvenstveno za svoje stanovanje pa činjenica da jedan ido iznajmljuje po stajalištu ovog suda može predstavljati jedino sporednu gospodarsku svrhu a ne poslovnu svrhu cijelog kredita. Slijedom navedenog tužitelj je potrošač.

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno jesu li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja tuženika te da li tužitelju pripada razlika glavnice koju traži.

8. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

16. U konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava kao hipotekarni a upotrijebljen je za izgradnju obiteljske kuće.. Tuženik je s druge strane odustao do prvotno predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankara i ostalih njegovih djelatnika.

17. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je namjeravao podići kreditu u eurima a i da mu je službenica promijenila kreditu valuti CHF i rekla kako je to naredba odozgo i da je CHF jaka valuta pa se tečaj neće mijenjati. Stoga slijedi da ga nitko nije upozorio niti mu objasnio rizike vezane za valutnu klauzulu tj. valutu CHF. S obzirom na neprekidni rast mjesečnih anuiteta došlo je do sklapanje aneksa ugovora

18. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sam tužitelj je u svom iskazu naveo da m u nitko nije spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti već suprotno rečemo mu je da se radi o stabilnoj valuti te da tečaj neće rasti.

19. Kako su dakle odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim naprijed navedenim odlukama trebalo je odlučiti kao u točki I izreke a vezano za deklaratorni zahtjev tužitelja. Dalje je trebalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženih iznosa te o prigovoru zastare.

20. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli zastarjelo istekom 14.lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. a tužba je podnesena 9.lipnja 2023. g. pa slijedi da nema zastare Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Iako tužitelj nije tražio isplatu kamata u apsolutnom iznosu njegov zahtjev nije zastario jer je tužitelj zahtjev za isplatu kamata postavio već u tužbi ali nije ih postavio u apsolutnom iznosu pa se u kontekstu prigovora zastare radi o izvršenoj kvantifikaciji ranije postavljenog zahtjeva slijedom čega je zastara prekinuta podnošenjem tužbe 6. lipnja 2023.

21.Iz nalaza vještaka Dijane Tomljanović- Butković slijedi da preplata s osnove tečajnih razlika kao više plaćena razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita odnosno pozitivna tečajna razlika u razdoblju do 30.9.2015. g. ukupno iznosi 20.898,19 eura. U odnosu na početni tečaj kredita na dan 30.9.2015. g. razlika između nedospjele glavnice konvertiranog kredita i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 6.327,42 eura. Dalje vještak navodi da zatezna kamata na preplatu tečaja do konverzije 30.9.2015. g. iznosi 6.680,50 eura. Isto tako u nalazu se navodi i da je konverzija provedena u skladu sa zakonskim odredbama ZIUDZPK/15.

22. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka i uredio je svoj zahtjev u odnosu na isti. Niti tuženik nije imao primjedbi na matematički obračun vještaka. Stranke su se na ročištu 27. kolovoza 2026. g. odrekle prava na saslušanje vještaka budući nemaju primjedbi na matematički izračun.

23. Glede prava tužitelja na isplatu sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu preplaćenih razlika ( glavnice ), razlike u glavnici a usvojio zahtjev za isplatu zakonskim kamata na preplaćene iznose do konverzije . Ovo stoga što svaka preplaćena rata predstavlja stjecanje bez osnove a obveza vraćanja nastaje odmah kada je banka primila preplatu. Konverzija je u pravilu korigirala glavnicu i buduće obveze ali nije isplatila zakonske zatezne kamate koje su do tada nastale. Tražbina potrošača na zatezne kamate je zasebna novčana tražbina koja je nastala prije konverzije i ne prestaje činjenicom sklapanja aneksa ugovora. Zato treba uračunati ono što je stvarno priznato konverzijom ali priznati pravo potrošaču na zatezne kamate na svaku preplatu do dana konverzije.

24. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

25. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim. Osim toga iz nalaza vještaka slijedi da je tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN-102/2025 ) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog ugovora o kreditu da nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR već su sučeljavani uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s valutnom klauzulom u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s vk u EUR- U izračunu konverzije da su uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom stvarno plaćenom kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja utvrđene vještačenjem.

26. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

27. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

28. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju Z1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14).

29. Odredbe Dodatka ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

30. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

31. Tako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

32. Kraj činjenice da je tuženik postupio na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

33. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

34. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovoru sa tuženikom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

35.Tužitelju jedino pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužiteljica preuzeo sklapanjem Dodatka ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije.

37. Takvo stajalište izraženo je u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. g. i glasi: „ Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita ( 30.9.2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

38. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda izrađeno u odluci Rev-457/2025 prema kojem je provedenom zakonskom konverzijom uspostavljena nova ravnoteža prava i obveza ugovornih strana u odnosu na glavno novčano potraživanje nastalo zbog ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega korisnicima kredita ne pripada pravo na zasebnu isplatu preplaćenih iznosa koji su bili obuhvaćeni konverzijom pa je zahtjev tužitelja u točkama III. i IV izreke odbijen. Napominje se i da zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.327,42 eura nije osnovan i iz razloga što je utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu kako to slijedi iz nalaza vještaka i to po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c st. 1. točka 4. istog. Zato ne postoji po toj osnovi iznos kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju ovaj iznos. Preostala glavnica utvrđena konverzijom smatra se zakonitom jer je time zatvoren obračunski iznos glavnice koja nije otvorena za naknadu restituciju. Sudska zaštita odnosi se samo na zakonske zatezne kamate preplaćene iznose jer potrošač može tražiti samo zakonske kamate ali ne i korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze.

39. Sud je imao u vidu praksu Europske unije uključujući presudu u predmetu

-118/17 R prema kojoj nacionalni sud mora ispitati je li zakonodavnom intervencijom uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale. Međutim, predmet ovog spora nije ocjena valjanosti provedene konverzije niti pitanje njezine usklađenosti s pravom Europske unije već postojanje pojedinih imovinskopravnih zahtjeva nakon što je konverzija provedena i njezini učinci nastupili među strankama.

40. S obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa nakon konverzije onda nema ni tražbine tuženika s kojom bi se moglo izvršiti prebijanje pa je odlučeno kao u točki V. izreke. Taj prigovor je postavljen za slučaj da sud prihvati osnovu tužbe glede preplaćenih iznos; dakle uvjet pod kojim je istaknut nije ostvaren.

41. Temeljem izloženog usvojen je zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih kamata te je odlučeno kao u točki I i II izreke.

42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.2 i 3 te čl. 155... Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj odbijen s glavnicom ali je uspio u dijelu za zatraženu zakonsku kamatu sud je odlučio da joj je tuženik u obvezi nadoknaditi određeni trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice . Pri tome je uzeta u obzir činjenica da je spor bio usmjeren na zaštitu prava potrošača zbog nepoštenih ugovornih odredbi te da odbijeni dio zahtjeva (u odnosu na glavnicu – ) proizlazi isključivo iz učinaka konverzije prema novijem pravnom shvaćanju. Sud EU je rekao da se Direktivi 93/13 protivi nacionalno pravilo prema kojem bi potrošač iako je uspio dokazati nepoštenost ugovoren odredbe morao snositi dio troškova samo zato što mu nije dosuđen cjelokupan novčani zahtjev. Stoga tužitelju pripada trošak koji je bio potreban za vođenje parnice ali prema vrijednosti predmeta prihvaćenog zahtjeva ( a po izračunu vještaka to je iznos od 6.680,50 eura ). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podnesaka od 15.2.2024. g.u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 30.1.2026.. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 11.3.2025. .g i 27.8.2026. g. u visini od po 100 bodova a na ročištima 27.2.2024. g. i 1.10.2024. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om i troškovima vještačenja od 625 eura ukupno iznosi 2.000,00 eura.

43. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što mu nije im priznat trošak sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje i u kojima ponavlja svoje navode, a podnesci koji su priznati po 50 bodova nisu priznati s obzirom na svoj sadržaj po100 bodova ( npr. preciziranje zahtjeva ). Nije priznat ni pristup na sva ročišta poTbr.9/1 već poTbr.9/2 kako je već obrazloženo.

U Rijeci, 1.rujna 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelji po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci ,1.9..2026. g.