REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] C 5

Poslovni broj: Us I-1548/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja CLB iz [adresa], smještenom u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Sarajevska 41, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I- 216-03/26-06/4413, URBROJ: 511-01-214-26-12 od 10. kolovoza 2026. te usvajanja zahtjeva tužitelja za pružanje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.

III. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetniku Milanu Baniću iz Zagreba, naknadi trošak pružanja pravne pomoći od 1.393,95 eura (tisuću tristo devedeset tri eura i devedeset pet centi), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima i računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4413, URBROJ: 511-01- 214-26-12 od 10. kolovoza 2026. odbačen je zahtjev tužitelja, državljanina Republike Irak, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određen transfer u Republiku Bugarsku u roku od 6 mjeseci od odluke Republike Bugarske o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti te odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Ne osporava da je u Republici Bugarskoj prethodno evidentiran njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu, no smatra kako bi Republika Hrvatska trebala odluči o njegovom zahtjevu te se protivi transferu u Republiku Bugarsku zbog svog zdravstvenog stanja i neodgovarajućih uvjeta prihvata i smještaja tražitelja međunarodne zaštite u Bugarskoj. Ističe pogrešnu primjenu odredbi Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine br. 70/15., 127/17., 33/23., 17/25., 59/26.; dalje: ZMPZ) jer drži da je trebalo pri odlučivanju primijeniti odredbe čl. 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj zaštiti prema kojima bi se postupak trebao dovršiti po odredbama ranijeg Zakona. Odluka o transferu nije donesena uz individualnu procjenu svih osobnih okolnosti tužitelja. Obrazloženje ne sadržava dostatne razloge čime je došlo do povrede članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i odobriti zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te priznati azil. Također, kako bi izvršenjem nezakonitog rješenja tužitelju nastala teško popravljiva šteta u vidu straha zbog deportacije u Irak i Bugarsku, potencijalnog zadržanja u zatvorenom objektu i postupanju koje bi moglo izazvati psihičke posljedice, predlaže sudu da upravna tužba ima odgodni učinak, sve obzirom da odgoda ne bi bila protivna javnom interesu.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Obrazlaže da je uvidom u sustav EURODAC utvrđeno prethodno registriranje tužitelja u Republici Bugarskoj slijedom čega je od te države, sukladno članku 36. stavku 1. točki (b) Uredbe (EU) 2024/1351, zatraženo njegovo ponovno prihvaćanje, što je Republika Bugarska prihvatila 31. srpnja 2026. Stoga smatra da je pravilno utvrđena odgovornost Republike Bugarske za razmatranje zahtjeva tužitelja te pravilno primijenjen članak 43. stavak 1. ZMPZ-a i određen transfer u skladu s člankom 46. navedene Uredbe. Osporava navode o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te ističe da su utvrđene sve odlučne činjenice, uključujući okolnosti relevantne za ocjenu postojanja zapreka transferu, pri čemu opći nedostaci sustava prihvata u odgovornoj državi sami po sebi ne predstavljaju takvu zapreku ako nisu utvrđene konkretne okolnosti koje bi upućivale na stvaran rizik od postupanja protivnog članku 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Ujedno smatra neosnovanim prigovore u pogledu primjene prijelaznih odredaba, kao i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (članak 49. stavak 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge dokazne prijedloge stranaka sud nije izvodio jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje odluke, a izvođenje takvih dokaza ne bi ni dovelo do drugačije odluke suda iz razloga iznesenih u nastavku obrazloženja presude.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iako je tužitelj u Republici Hrvatskoj izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu 15. srpnja 2026., a zahtjev podnio 21. srpnja 2026., iz stanja spisa proizlazi da je njegova namjera za podnošenje zahtjeva prethodno, odnosno 4. lipnja 2026., prvi put registrirana u [adresa]. Slijedom navedenog, a vezano uz prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, na predmet se primjenjuju odredbe Uredbe (EU) 2024/1351 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o upravljanju azilom i migracijama, izmjeni uredbi (EU) 2021/1147 i (EU) 2021/1060 i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 604/2013 (dalje: Uredba (EU) 2024/1351).

1. Naime, člankom 83. Uredbe (EU) 2024/1351, kako je ispravljen Ispravkom objavljenom u Službenom listu Europske unije L 2025/90929 od 25. studenoga 2025., Uredba (EU) br. 604/2013 stavljena je izvan snage s učinkom od 12. lipnja 2026., dok se prema članku 85. Uredbe (EU) 2024/1351 ista primjenjuje od tog datuma. Odredbom članka 84. stavka 1. navedene Uredbe propisano je da se, kada je zahtjev za međunarodnu zaštitu registriran nakon 12. lipnja 2026., uzimaju u obzir i svi događaji koji mogu dovesti do odgovornosti države članice na temelju te Uredbe, iako su se dogodili prije navedenog datuma. Istodobno, stavkom 2. istoga članka propisano je da se država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu registriranog prije 12. lipnja 2026. utvrđuje u skladu s kriterijima iz Uredbe (EU) br. 604/2013.

2. Kako je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj registrirao, odnosno podnio 21. srpnja 2026., dakle nakon 12. lipnja 2026., u konkretnom slučaju nije ispunjena pretpostavka iz članka 84. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1351 za primjenu kriterija iz Uredbe (EU) br. 604/2013. Činjenica da je tužiteljeva namjera za podnošenje zahtjeva prethodno registrirana u [adresa] 4. lipnja 2026. sama po sebi ne dovodi do primjene prijelazne odredbe iz članka 84. stavka 2., budući da se ta odredba odnosi na zahtjev za međunarodnu zaštitu registriran prije 12. lipnja 2026., dok je u Bugarskoj, prema podacima iz spisa, prije tog datuma bila registrirana namjera za podnošenje zahtjeva.

3. Za određivanje odgovorne države članice mjerodavne su stoga odredbe Uredbe (EU) 2024/1351.

4. Prema članku 24. stavku 1. te Uredbe kriteriji za utvrđivanje odgovorne države članice primjenjuju se redoslijedom kojim su utvrđeni u Poglavlju II. Stavkom 2. istoga članka propisano je da se država članica odgovorna u skladu s tim kriterijima utvrđuje na temelju situacije koja je postojala kada je namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu prvi put registrirana u državi članici. Slijedom navedenog, za ocjenu okolnosti relevantnih za utvrđivanje odgovorne države članice u konkretnom slučaju mjerodavna je situacija koja je postojala 4. lipnja 2026., kada je tužiteljeva namjera za podnošenje zahtjeva prvi put registrirana u [adresa].

5. Odredbom članka 16. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1351 propisano je da zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatra jedna država članica, odnosno država članica koja je odgovorna na temelju kriterija utvrđenih u Poglavlju II. ili klauzula utvrđenih u Poglavlju III. iste Uredbe. Ako se na temelju tih kriterija ne može utvrditi odgovorna država članica, prema članku 16. stavku 2. Uredbe (EU) 2024/1351 odgovorna je prva država članica u kojoj je registrirana namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

6. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužiteljeva namjera za podnošenje zahtjeva prvi put registrirana u [adresa] 4. lipnja 2026., a što tužitelj ni ne osporava, a Republika Bugarska prihvatila je odgovornost za razmatranje tužiteljeva zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale na odgovornost druge države članice prema kriterijima iz Poglavlja II. Uredbe (EU) 2024/1351, Republika Bugarska predstavlja odgovornu državu članicu u smislu članka 16. stavka 2. u vezi s člankom 24. stavkom 2. navedene Uredbe.

7. Tuženik je stoga, nakon utvrđivanja činjenica relevantnih za određivanje odgovorne države članice, od Republike Bugarske zahtjevom broj HR02 2026-06-4413 od 30. srpnja 2026. zatražio preuzimanje odgovornosti za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu tužitelja. Republika Bugarska navedeni je zahtjev prihvatila, čime je potvrđena njezina odgovornost za razmatranje tužiteljeva zahtjeva u smislu odredbi Uredbe (EU) 2024/1351.

8. Prema članku 36. stavku 1. točki (a) Uredbe (EU) 2024/1351 država članica odgovorna na temelju te Uredbe dužna je, pod uvjetima propisanim člancima 39., 40. i 46. iste Uredbe, prihvatiti odgovornost za tražitelja čija je namjera za podnošenje zahtjeva registrirana u drugoj državi članici. Nadalje, prema članku 42. stavku 1. navedene Uredbe, nakon prihvaćanja zahtjeva za preuzimanje odgovornosti država članica koja je provela postupak utvrđivanja odgovorne države članice donosi odluku o transferu, dok se sam transfer provodi u skladu s člankom 46. Uredbe (EU) 2024/1351.

9. U odnosu na primjenu nacionalnog prava, valja istaknuti da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 59/26.) stupio na snagu 12. lipnja 2026. Člankom 53. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti prije njegova stupanja na snagu dovršiti prema odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25.). Budući da je tužitelj u Republici Hrvatskoj izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva 15. srpnja 2026., a zahtjev podnio 21. srpnja 2026., predmetni postupak u Republici Hrvatskoj nije započet prije stupanja na snagu navedenog Zakona. Stoga se na konkretni postupak primjenjuju odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u tekstu nakon izmjena i dopuna objavljenih u Narodnim novinama broj 59/26.

10. Tužitelj se u tužbi poziva na sustavne nedostatke u sustavu međunarodne zaštite u Republici Bugarskoj te se ističe kako su tamo uvjeti prihvata, smještaja i života tražitelja međunarodne zaštite na nezadovoljavajućoj razini. Suprotno ovim navodima, iz javno objavljenog izvješća The Asylum Information Database (AIDA) - Bulgaria Country Report proizlazi da u Republici Bugarskoj postoje određeni nedostaci u uvjetima prihvata, uključujući probleme s infrastrukturom, sanitarnim uvjetima i pristupom zdravstvenoj skrbi, međutim iz tih podataka ne proizlazi da su ti nedostaci takve naravi da bi transfer svakog tražitelja međunarodne zaštite u tu državu predstavljao stvaran rizik od postupanja protivnog članku 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Naprotiv, proizlazi da su tražitelji međunarodne zaštite u načelu obuhvaćeni zdravstvenim osiguranjem i da im je zdravstvena skrb dostupna (a vezano i uz prigovor tužiteljeva zdravstvenog stanja), dok je krajem 2025. godine popunjenost raspoloživih prihvatnih kapaciteta iznosila oko 8%. Jednako tako, a vezano uz istaknuto pitanje sigurnosti, prema aktualnim podacima AIDA-e, tijekom listopada 2025. policija je preuzela osiguravanje prihvatnih centara upravo radi poboljšanja sigurnosti osoba smještenih u tim centrima. Činjenica da navedeni sustav ima dokumentirane nedostatke sama po sebi ne dovodi u pitanje načelo uzajamnog povjerenja između država članica niti znači da je transfer u Republiku Bugarsku nedopušten. U konkretnom slučaju nisu utvrđene okolnosti koje bi, uzimajući u obzir opće stanje u Republici Bugarskoj i individualne okolnosti tužitelja, upućivale na postojanje stvarnog rizika od postupanja protivnog Povelji odnosno članku 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Neosnovan je stoga i prigovor da pobijano rješenje nije obrazloženo u pogledu mogućnosti povrede članka 3. Konvencije i članka 4. Povelje. Iz obrazloženja proizlazi pravna i činjenična osnova odluke o transferu, dok tužitelj svojim navodima i dostavljenim izvješćem nije doveo u pitanje zaključak tuženika da u njegovom konkretnom slučaju ne postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi transferom u Republiku Bugarsku bio izložen stvarnom riziku od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.

11. Člankom 43. stavkom 1. ZMPZ-a propisano je da Ministarstvo donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev kada je utvrđena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva sukladno Uredbi (EU) 2024/1351.

12. Slijedom svega navedenog, budući da je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da je Republika Bugarska odgovorna država članica za razmatranje tužiteljeva zahtjeva za međunarodnu zaštitu te da je Republika Bugarska prihvatila odgovornost za njegovo razmatranje, pravilno je tuženik primjenom članka 43. stavka 1. ZMPZ-a odbacio tužiteljev zahtjev kao nedopušten i odredio transfer tužitelja u odgovornu državu članicu, Republiku Bugarsku, sukladno člancima 42. i 46. Uredbe (EU) 2024/1351.

13. Stoga se osporavano rješenje ocjenjuje zakonitim te je sud na temelju odredbe članka 116. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke presude.

14. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći (t. II. - III. izreke presude) donesena je na temelju čl. 60. ZMPZ-a, čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine br. 140/15., 155/22.; dalje: Pravilnik) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Sud utvrđuje da je uz zahtjev postavljen u tužbi priložen i ispunjen obrazac Zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći (čl. 8. Pravilnika) iz kojeg proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava ili stvari veće vrijednosti, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Slijedom, priznat je trošak za sljedeće radnje: sastav tužbe i zastupanje na ročištu od 28. kolovoza 2026., svaka radnja 250 bodova, odnosno u iznosu od po 500,00 eura svaka, ukupno 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 1.250,00 eura . Nadalje, opunomoćeniku tužitelja priznat je i materijalni trošak putovanja osobnim automobilom u Prihvatilište Dugi Dol 18. kolovoza 2026. radi preuzimanja zastupanja tužitelja (čl. 9. st. 3. Pravilnika u svezi Tbr. 49. i 50. Tarife), kao i putni trošak radi uručenja presude (čl. 11. Pravilnika), pri čemu je za svaki od navedenih odlazaka priznat trošak cestarine u iznosu od 2,80 eura u svakom smjeru (ukupno 11,20 eura) te naknada za uporabu osobnog automobila za 70,61 km u svakom smjeru (prema podacima HAK planera budući toliko iznosi kilometraža od sjedišta odvjetničkog ureda do Dugog Dola, a koja potvrda prileži sudskom spisu), odnosno ukupno 282,44 km, obračunata u visini od 0,47 eura po kilometru (što odgovara 30% cijene benzina prema potvrdi o cijeni goriva priloženoj na str. 172 spisa i sukladno Tbr. 50. st. 3. Tarife), slijedom čega ukupni priznati trošak kilometraže za oba odlaska ukupno 132,75 eura, odnosno ukupno je priznat putni trošak za oba odlaska u iznosu od 143,95 eura. Pri tome opunomoćeniku nije priznat zatraženi PDV na navedeni materijalni trošak budući da prema Tbr. 46. Tarife odvjetnik ima pravo obračunati porez na dodanu vrijednost na obavljene radnje predviđene Glavom prvom Tarife, dok putni troškovi predstavljaju izdatke nastale radi izvršenja povjerenog mu posla (uređene Glavom drugom Tarife), a ne odvjetničke radnje na koje bi se PDV mogao obračunati. Nadalje, nije priznata kilometraža iznad one utvrđene prema HAK planeru, niti naknada za uporabu osobnog vozila obračunata po cijeni goriva višoj od one iskazane u potvrdi koju je sam opunomoćenik dostavio. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

15. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, sud ocjenjuje da isti nije osnovan.

16. Odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Prema citiranoj odredbi odgodni učinak tužbe može se odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

17. Prvenstveno, odredbom članka 51. stavka 1. točke 5. ZMPZ-a propisano je da tužba podnesena upravnom sudu ne odgađa izvršenje rješenja u slučaju odbacivanja zahtjeva u slučaju kada je utvrđena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva sukladno članku 43. stavku 1. toga Zakona. Imajući u vidu navedeno zakonsko uređenje, sud ocjenjuje da u ovoj vrsti upravne stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe.

18. Osim toga, sud je stava kako tužitelj nije učinio ni vjerojatnim nastup nenadoknadive ili teško nadoknadive štete koja bi nastala samim izvršenjem transfera u smislu citirane odredbe. Naprotiv, razlozi kojima osporava provedbu transfera istovjetni su razlozima o kojima je sud odlučio u okviru ocjene zakonitosti pobijanog rješenja te, sve i da je odgoda izvršenja zakonom dopuštena, a što nije, nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdavale privremeno sprječavanje njegova izvršenja.

19. Slijedom svega navedenoga, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz članka 42. stavka 2. ZUS-a za određivanje odgodnog učinka tužbe, sud je prijedlog tužitelja odbio kao neosnovan te je na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a odlučio kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 1. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a).

Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 51. st. 5. ZMPZ-a).