- 1 -              III Kr 146/2023-3

Broj: III Kr 146/2023-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. S. zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17 i 118/18, dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 21. prosinca 2021. broj K-880/2019-113 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 23. ožujka 2023. broj Kž-204/2022-9, u sjednici održanoj 21. veljače 2024.

p r e s u d i o   j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog M. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude Općinskog suda u Pazinu i Županijskog suda u Bjelovaru osuđeni M. S. proglašen je krivim zbog pokušaja kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 34. KZ/11 te je na temelju tih propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju devet mjeseci u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. veljače 2019. do 21. studenog 2019.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je putem branitelja D. Š., odvjetnika iz P., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede prava na obranu na raspravi, povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje: ZKP/08), povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: Konvencija) te počinjenja „bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 364. st. 2. t. 11 Zkp“ (ispravno: čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08), s prijedlogom da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda „i predmet vrati na ponovno suđenje“.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Iako osuđenik uvodno kao osnovu pobijanja pravomoćne presude ističe povredu okrivljenika na obranu na raspravi i povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, u obrazloženju zahtjeva ne konkretizira na koji bi mu to način na raspravi bilo povrijeđeno pravo na obranu niti precizira koje bi to postupovne povrede počinio sud drugog stupnja. Stoga zahtjev osuđenika u ovom dijelu nije osnovan.

6.1. Nadalje, iz obrazloženja zahtjeva proizlazi da se navodi osuđenika gotovo u cijelosti u biti svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, osuđenik kroz većinu navoda zahtjeva zapravo nastoji osporiti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja brojnim tvrdnjama koje je već isticao tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, a koji se svode na sljedeće. Tvrdi da nema dokaza koji bi ga teretili kao počinitelja predmetnog kaznenog djela jer ga svjedokinja S. B., kao očevidac događaja, nije prepoznala kao osobu koja je provalila u stacionar Doma zdravlja u U., a stvarnog počinitelja je opisala izgledom koji ne odgovara izgledu osuđenika; on je kao teški ovisnik kroz sugestivna pitanja postavljana pri ispitivanju od strane policijskog službenika i na njegov nagovor rekao da je u zgradi stacionara bio možda u inkriminirano vrijeme u 21 sat, iako je prethodno u iskazu naveo da je bio između 17 i 18 sati; nije utvrđen način na koji je način izvršena provala; nije dokazno postojanje namjere da počini kazneno djelo teške krađe; nije analizirana njegova obrana u kojoj je on naveo da je u stacionar išao na toalet i da je vidio mušku osobu kako izlazi iz stacionara; o svim tim činjeničnim dvojbama u pravomoćnoj presudi nije primijenjeno pravilo in dubio pro reo.

6.2. Međutim, niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan jer se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao izvanredni pravni lijek, može podnositi samo iz striktno propisanih osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 1.-3. ZKP/08. Radi se o povredama kaznenog zakona navedenima u toč. 1. citiranog propisa, postupovnih povreda iz toč. 2., te zbog već citiranih povreda na obranu raspravi i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku ako je ta povreda mogla utjecati na presudu, iz toč. 3. st. 1. čl. 517. ZKP/08. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se ovim izvanrednim pravnim lijekom pravomoćna presuda ne može podnositi iz drugih osnova, dakle, niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to osuđenik kroz veći dio zahtjeva u biti čini.

7. Isto se, mutatis mutandis, odnosi i na dio zahtjeva u kojem se kao osnova pobijanja navodi bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, koja također ne ulazi u krug taksativno propisanih postupovnih povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 zbog kojih se pravomoćna presuda ovim izvanrednim pravnim lijekom može pobijati.

8. Nadalje, nije osnovan zahtjev osuđenika niti u dijelu u kojem tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom jer da sudovi nisu obrazložili postojanje namjere kao bitnog obilježja predmetnog kaznenog djela, jer su se u odnosu na ovo subjektivno obilježje predmetnog kaznenog djela sudovi jasno očitovali. Tako je sud prvog stupnja jasno u obrazloženju svoje presude (str. 9., 2. odlomak) naveo na temelju kojih je okolnosti utvrdio da je osuđenik postupao s izravnom namjerom kao oblikom krivnje, dok se drugostupanjski sud kroz očitovanje na osuđenikove žalbene prigovore vezano za pitanje pravilnosti utvrđenja suda prvog stupnja o postojanju namjere da počini predmetno kazneno djelo, također jasno očitovao (toč. 10.3. obrazloženja) navodeći „… da je prvostupanjski sud s punom sigurnošću i nedvojbeno utvrdio da je osuđenik ostvario sva potrebna bitna obilježja, kako u objektivnom tako i u subjektivnom pogledu …“. Kako je u pravomoćnoj presudi obrazloženo i ovo obilježje predmetnog kaznenog djela, nema govora o tome da bi zbog neobrazlaganja oblika krivnje osuđeniku u ovom kaznenom postupku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zbog čega niti u ovom dijelu zahtjev nije osnovan.

8. Iz svih navedenih razloga, budući da osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. veljače 2024.

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.