Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-953/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Meliti Babić, odvjetnici u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 9. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika tužiteljeve punomoćnice, VF, odvjetničkog vježbenika u Rijeci i zamjenice tuženikove punomoćnice, ČF, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102393509 od 06. svibnja 2005. godine, sklopljenog između tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: «Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.»

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 534,25 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 11. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 534,25 eura.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. da tužitelju RF naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 711,55 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (1. rujna 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 711,55 eura, a do zatraženih 1.842,50 eura) tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

III Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 1.000,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 28. lipnja 2024., u bitnom, navodi da je s tuženikom 6. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 2402006 – 1031262160 / 51400607 - 5102393509 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim da mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 85.500,00 CHF (slovima: osamdeset pet tisuća petsto CHF), sve u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 360 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj, da je u članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” propisano kako je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 01,000 % (slovima: jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora o kreditu te da je, nadalje, korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, da mu je 10. svibnja 2005. naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 534,25 EUR / 4.025,34 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 10. Ugovora o kreditu. Tvrdi da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između stranaka standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg on kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Nadalje, da mu u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi članka 10. ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sad ržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na njegov položaj potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika da je prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Uz to, plaćanje gore navedene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnoj visini od 534,25 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača budući da mu je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 534,25 EUR od iznosa kredita. Poziva se i citira čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Tvrdi da nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji da je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti, da je nesporno da je kao fizička osoba i potrošač u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu, da je sve navedeno dovelo je do njegovog pristanka na odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, da je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se i citira čl. 81. st. 1. ZZP/03, čl. 87. st. 1. Z ZP/03 i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Uz to ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, i njega doveo u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno da je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući njemu kao korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog, da je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 534,25 EUR, te da je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, da tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada odbija od iznosa kredita, ne spominjući što točno navedena naknada uopće predstavlja, a što njemu kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Poziva se na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19. Nastavno, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna, da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju da je on platio 10. svibnja 2005. u iznosu od 534,25 EUR /4.025,34 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Poziva se i citira čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05). Tvrdi da je tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 534,25 EUR. Predlaže donošenje presude kao u točkama I i II izreke presude. Potražuje parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 7. kolovoza 2024. (str. 59 i dr. spisa) tuženik, u bitnom, u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporava tužitelju status potrošača. U tom smislu da se predmetni ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK, da se o kreditu čija je namjena bila financiranje izgradnje kuće u [adresa], koja da se sastoji od više stanova i to radi njihove daljnje prodaje, a koja nekretnina da je upisana u zemljišnu knjigu kod Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižnog odjela Biograd na Moru, kao k. č. br. [katastarska čestica], broj zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište površine 407 m2, da su tužitelj i njegova supruga UF (sudužnica po predmetnom kreditu) i ZF, kao investitori, sklopili 21. svibnja 2005. godine Ugovor o građenju sa zidarskim obrtom [obrt] u vlasništvu ĐF kao izvođačem radova radi izgradnje kuće za odmor u [adresa], a za koju izgradnju da je izdana građevinska dozvola od 31. siječnja 2005. godine, Klasa:

UP/I-361-03/04-01-202, Ur. broj: 2198-08-05-6., da je predmetni kredit ugovoren isključivo u poduzetničke svrhe, odnosno radi financiranja i izgradnje stanova u [adresa] i njihove daljnje prodaje jer je kredit podmiren nakon prodaje stana označenog kao etažni dio E-6 u lipnju 2011. godine, da je 3. lipnja 2011. godine (kada je i prodan navedeni stan) evidentirana uplata na devizni račun tužitelja u iznosu od 43.000,00 EUR te da je izvršen prijenos na račun s kojeg je plaćen kredit, da je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Nadalje, osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,000% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, kako nije dopušteno oc jenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna sukladno odredbi čl. 84. ZZK. Poziva se i citira čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, da je tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem da se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, da osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00% od iznosa kredita da je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), da je nesporno i logično da mu kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, da se utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita, da je obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 4.025,34 kune. Poziva se i citira sudski praksu u odluci Gž-2101/2022-2 od 11.10.2022. (Županijski sud u Zagrebu), odluku Suda EU C-621/17. Osim toga, da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive, da sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer da je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Dalje, da iz svih okolnost i koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlazi da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj da se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade, da nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu, da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Osim toga, tuženik ističe prigovor zastare, da je naknada naplaćena 6. svibnja 2005., da se na kondemnatorni zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, da je jasno da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja, da čak i u sluča ju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što da se spori u cijelosti, da takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara da je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti), da promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer da su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima da se zatezne kamate duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer da je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc uč inaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog, da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, da svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane. Nastavno, da ukoliko sud njegov tuženika ne bi uzeo u obzir, da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Poziva se i citira čl. 214. ZOO/91, istovjetan čl. 1115. ZOO/05 i mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., da bi eventualno tužitelj imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO -a treba smatrati savjesnim, da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjevi tužitelja kao neosnovani te naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 9. srpnja 2026. saslušan je tužitelj (str. 409 i 410 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim članka 10. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita – tzv. «ulazna naknada» (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenog iznosa po navedenoj osnovi (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prema tome, činjenice koje se odnose na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nisu sporne, pa stoga u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu iznosa 534,25 eura, prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: br. 2402006-1031262160 / 51400607 - 5102393509 (stranice od 9 do 12 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 6. svibnja 2005., a istim je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 2.), kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.500,00 CHF i to kao stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu. Kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora. Člankom 10. Ugovora ugovoreno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Vezano uz naknadu troškova obrade kredita nesporno je da ju je tužitelj platio, kako je to već argumentirano u prethodnom odlomku ovog obrazloženja.

8. Tuženik je tijekom parnice tužitelju osporio status potrošača. Međutim, iz sadržaja Ugovora slijedi kako je konkretni stambeni krediti odobren tužitelju za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora (Članak 2.). U stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo (time je potvrdio ono sadržano Ugovora) da je predmetni ugovor zaključen radi izgradnje nekretnine koju je koristio s članovima svoje obitelji u privatne svrhe, da kredit nije bio ugovoren u poduzetničke svrhe, da se kuća sastojala od 6 jedinica, da su on i supruga stekli tri stana koja su prodana u vrijeme kada je švicarac počeo «divljati», da u kući živi, odnosno povremeno dolazi njegova punica. Posebno se ukazuje da na ovakav sadržaj tužiteljevog iskaza na ročištu prisutni tuženik nije imao ni prigovora, niti primjedbi. Prema tome, tužitelj je izgradio nekretninu za svoje osobne potrebe, pa je on stoga potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 6. svibnja 2005., dakle u vrijeme zaključenja Ugovora. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za izgradnju nekretnine. Nadalje, dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x- 71/18 od 12. 3. 2019.). Ništa u tom smislu tuženik nije dokazao (do u parnici nužne spoznajne razine izvjesnosti), pa tako niti svoje tvrdnje da bi namjena predmetnog kredita bila poduzetnička djelatnost tužitelja, u neprijepornim okolnostima da je ugovor bio jasno definiran kao stambeni kredit građana (bez spominjanja pojma poduzetnik), niti se izjasnio u okviru navodnog tužiteljevog postupanja kao poduzetnika, je li on pri tome bio u ulozi obrtnika, vlasnika nekog trgovačkog društva ili što drugo. Povrh svega, tuženik ničim nije pojasnio, ako je namjena predmetnog kredita doista b ila poduzetnička djelatnost tužitelja, zašto je onda tuženik uopće dostavio u spis svoju ispravu koja regulira pitanje plaćanja naknada u sektoru građanstva i to za fizičke osobe (str. 101 do 105 spisa) pod nazivom «Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe».

9. Dalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe predmetnog kredita, naveo da vezano uz spornu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita s bankom nije pregovarao, da mu nitko od predstavnika tuženika nije objasnio na što se odnosi ta naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti što ona podrazumijeva, te od kojih elemenata odnosno faktora se taj trošak sastoji. Uz to, da mu nitko od predstavnika banke nije istaknuo koliko novčanih jedinica predstavlja postotak naveden u konkretnoj odredbi ugovora, dakle koliko točno mora platiti. U odnosu na sadržaj tužiteljevog iskaza, kao što je već prije istaknuto, nije bilo primjedbi.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alineja 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

11. Također, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Člankom 87. st.1. i st.2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužitelj s bankom nije pojedinačno pregovarao o predmetnoj spornoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, dok drugačije tuženik u postupku nije dokazao.

14. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

15. Već je u odgovoru na tužbu tuženik tvrdio kako su tužitelj i on pregovarali prilikom sklapanja ugovora (u tom smislu tuženik spominje tužiteljevo pregovaranje s financijskim zastupnikom). Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao upravo o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao (u tom smislu nije predložio saslušanje kao svjedoka osobu financijskog zastupnika koji je s tužiteljem kako tvrdi pregovarao i informirao ga, štoviše poimenice niti spominje o kome se točno radilo, niti je pojasnio tko je tužitelju, kada točno i gdje prezentirao, predao ispravu - Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe), već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži članak prema kojem se tužitelj obvezuje prilikom isplate plasmana platiti naknadu za obavljene usluge (obrada zahtjeva i odobravanje kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 81., u vezi s člankom 82. stavkom 1. alineja 10. i 87. ZZP-a.

16. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Naime, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Međutim, tuženik koji je nesporno jedini sastavio predmetnu odredbu (Članak 10. Ugovora), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

20. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

21. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama 19. i 20. obrazloženja u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. «ulazne naknade» – troška bankarske usluge, te nije ni dokazao u parnici da je upravo to bilo tužitelju razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se zato radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju on nije mogao utjecati.

22. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da je predmetna odredba sadržana u članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna (što je utvrđeno točkom I dispozitiva presude), te je točkom II izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 534,25 eura sa zateznom kamatom koja teče od 11. svibnja 2005. do isplate (članak 103. stavak 1. i članak 210. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - «Narodne novine» broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; nadalje u tekstu: ZOO).

23. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare jer je člankom 110. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti (ranija terminologija - ništavost) ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. U odnosu na materijalno pravo članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. je sadržajem isti kao članak 104. stavak 1. ZOO/91.

24. Glede pitanja zastare, prvostupanjski sud naglašava da je ugovor između stranaka ništetan u samo izuzetnim i vrlo ograničenim okolnostima, kada su povrede u dispozicijama stranaka tako teške (suprotnost Ustavu, prisilnom propisu ili moralu društva) i time suprotne biti pravnog poretka, a time i vladavini prava, da nitko ne može računati da bi zbog instituta zastare mogao zadržati koristi koje je stekao na temelju ništetnog ugovora (isto i ništetne pojedine ugovorne odredbe), dakle ugovora suprotnog biti (i samoj svrsi postojanja) pravnog poretka Republike Hrvatske. Dakle, kako je zastara institut koji ovisi o dispoziciji stranaka, dakle nema apsolutnu primjenu jer na nju sudovi ne paze po službenoj dužnosti, taj institut ne može imati prevagu nad institu tom ništetnosti i posljedicama koje ništetni ugovor ima na stranke što po prirodi stvari čini jedinstvo, jedinstvo razloga ništetnosti s posljedicama koje ništetnost povlači za sobom. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-135/2025-3 od 19. veljače 2025.)

25. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 214. ZOO-a, i to idući dan od dana stjecanja (11. svibnja 2005.) jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj je imao pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavio u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

28. Naime, glede pojma ništetnosti, sud ukazuje da se na ništetnost, ništavost (ugovora ili pojedine odredbe) može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (čl. 109. st.1. ZOO-a) i pravo na isticanje ništavosti se ne gasi (čl. 110. ZOO-a).

29. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 277. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

30. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura ističući da je ta vrijednost očito visoko označena obzirom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 534,25 eura, te da deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

31. Tuženikov prigovor je osnovan.

32. Naime, prema stavu ovog suda u pravnoj situaciji kada ista tužba sadrži (obuhvaća) prvo zahtjev za utvrđenje, a potom i zahtjev za isplatu, da tada deklarativni zahtjev, istaknut prethodno tužbenom zahtjevu na činidbu, treba poslužiti za ocjenu utemeljenosti zahtjeva na činidbu i on se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. U tom smislu izjasnila se i sudska praksa, primjerice Vrhovni sud Republike Hrvatske, Broj: Revr 758/07-2 od 16. siječnja 2008., citirano: «Deklaratorni zahtjev koji je u ovom slučaju istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmet spora određuje se dakle samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.». Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Broj: Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008., citirano: «Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.». Zatim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, posl.br. Pž-629/2026-2 od 27. svibnja 2026., točka 28. obrazloženja, citirano: «...u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.». Također, Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž-1948/2025-2 od 17. lipnja 2025., točka 19. obrazloženja, citirano: «prema čl. 40. ZPP i odluci Vrhovnog suda RH Rev-1264/2007 deklarativni zahtjev istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada prema vrijednosti zahtjeva na činidbu...».

33. U odnosu na potonje citiranu sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž-1948/2025-2, u toj parnici, tužitelj (potrošač) je protiv drugostupanjske odluke podnio i prijedlog za dopuštenje revizije, ali je isti odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Revd-5037/2025- 2 od 20. svibnja 2026. U točki 4. obrazloženja VSRH prezentirao je najbitnije, citirano: « tužitelj je u prijedlogu naznačio pitanje: „Uzimaju li se u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora u postupcima utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te isplatu istih, zbroj vrijednosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva ili se kao vrijednost predmeta spora uzima samo visina kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva?“ U odnosu na navedeno pitanje treba reći da pobijana presuda ne odstupa od prakse revizijskog suda (Revr - 758/2007-2 od 16. siječnja 2008., Revr - 475/2008-2 od 27. listopada 2008.i dalje.), a ne radi se o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu». Upravo su ovdje navedene odluke Revr

- 758/2007-2 i Revr - 475/2008-2 bile prve citirane u prethodnom odlomku (32.) obrazloženja.

34. Slijedom navedenog te primjenom sadržaja pravne norme iz odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I dispozitiva rješenja.

35. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (534,25 eura), ostvareni uspjeh tužitelja te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćnici odvjetnici prema troškovniku od 9.6.2026. (str. 412 i 413 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženih podneska od 12.9.2024. i 21.10.2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 30.4.2026. i 9.7.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno pet (5) radnji po 100,00 eura, dakle 500,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te po osnovi sudske pristojbe za tužbu - 26,55 eura (Tar.br.1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 37/2023) i za presudu 60,00 eura (Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 50/2026), dakle sveukupno 711,55 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak (pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita) nije osnovan jer nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st.1. ZPP-a) obzirom tuženik nije sporio visinu tužbenog zahtjeva, dok se u odnosu na zatraženi trošak žalbe od 14.11.2024. dodatno ističe da s tom žalbom tužitelj nije uspio.

36. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a.

37. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

38. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV dispozitiva.

U Rijeci 1. rujna 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom