- 1 -              III Kr 108/2023-6

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 108/2023-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. K. zbog kaznenog djela iz članka 256. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21; dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevima osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 25. travnja 2022. broj K-517/2016-149 i presuda Županijskog suda u Zadru od 23. ožujka 2023. broj Kž-418/2022-8 (K-517/18), u sjednici održanoj 21. veljače 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog V. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukida se presuda Županijskog suda u Zadru od 23. ožujka 2023. broj Kž-418/2022-8 (K-517/18) i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 25. travnja 2022. broj K-517/2016-149 i presuda Županijskog suda u Zadru od 23. ožujka 2023. broj Kž-418/2022-8 (K-517/18) proglašen je krivim V. K. zbog počinjenja kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 te je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako od tih djela, na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora četiri godine.

 

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 132/20 i 80/22; dalje: ZKP/08) V. K. je na ime imovinskopravnog zahtjeva naloženo oštećenoj Republici Hrvatskoj isplatiti 5.251.643,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2014. pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO), a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet posto, sve u roku 30 dana računajući od pravomoćnosti presude.

 

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećena Republika Hrvatska - Ministarstvo obrane je sa imovinskopravnim zahtjevom od 23.201.775,51 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet posto upućena u parnicu.

 

1.3. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećena Republika Hrvatska - Ministarstvo financija je sa imovinskopravnim zahtjevom od 8.923.829,52 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva pa do isplate, po stopi određenoj 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet posto upućena u parnicu.

 

1.4. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 V. K. je naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenom trgovačkom društvu P. d.d. u stečaju, OIB: 44010339796, iz Sesveta, Ljudevita Posavskog 3, isplati 147.293.100,00 kuna, u roku 30 dana računajući od pravomoćnosti presude.

 

1.5. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08 V. K. je na ime troškova kaznenog postupka obvezan platiti 31.523,00 kuna, paušalnu svotu 3.000,00 kuna te nužne izdatke oštećenika i nagradu i nužne izdatke njegova opunomoćenika, u roku 30 dana računajući od pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni V. N. je po branitelju, odvjetniku I. B., na temelju čl. 517. st. 1., 2. i 3. ZKP/08 podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog "povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u čl. 469. toč. 4. ZKP-a jer je glede kaznenih djela koje su predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, bitne povrede odredaba kaznenog postupka koja postoji jer se presuda temelji na nezakonitim dokazima (čl. 10.) te zato što je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu". Predlaže "preinačiti drugostupanjsku presudu, a podredno ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje".

 

2.1. Podneskom od 22. srpnja 2023. osuđenik je po branitelju, odvjetniku Z. K., dopunio prethodno podneseni zahtjev.

 

3. Postupajući u skladu s čl. 518. st. 4. ZKP/08, prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva i dopune zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 4. rujna 2023. broj Ksm-DO-133/2023-3 podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je dostavljen na znanje osuđeniku i njegovim braniteljima.

 

5. Zahtjev je osnovan.

 

6. U pravu je osuđenik kada u zahtjevu tvrdi da je drugostupanjski sud u žalbenom postupku povrijedio odredbu čl. 487. st. 1. ZKP/08 koja je mogla utjecati na presudu, čime je ostvarena povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

 

7. Prema odredbi čl. 487. st. 1. ZKP/08 drugostupanjski sud u obrazloženju presude, odnosno rješenja treba cijeniti žalbene razloge i iznijeti povrede zakona koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Pritom drugostupanjski sud nije obvezan odgovoriti na sve žalbene navode, međutim, treba se očitovati na bitne žalbene prigovore. To je ovdje u potpunosti izostalo.

 

8. Naime, osuđenik je u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjske presude iznosio bitne žalbene navode koje je podveo pod konkretne zakonske osnove, a o kojima drugostupanjski sud nije ništa rekao niti je na njih odgovorio, čime je povrijedio svoju obvezu propisanu u čl. 487. st. 1. ZKP/08, koja mu nalaže savjesnu ocjenu žalbenih razloga, neovisno o tome smatra li ih osnovanima ili ne.

 

9. Te žalbene prigovore, s ciljem potkrijepe svog stava o ispunjenju zakonske osnove za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, osuđenik gotovo u potpunosti prepisuje u zahtjevu.

 

9.1. Tako, upirući na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 istaknutu u žalbi, navodi da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti s obzirom na to da je proglašen krivim zbog kaznenog djela koje nije postojalo u vrijeme kada je počinjeno djelo koje mu se inkriminira. Navodi da podignuti kriterij onoga što znači znatna imovinska korist ne može nadvladati objektivni kriterij visine zaprijećene kazne niti je u konkretnoj situaciji od važnosti jer se tereti za veći iznos od onoga o kojem bi ovisila kvalifikacija znatne imovinske koristi. Također, navodi da se prvotnom optužnicom teretio da je počinio kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. toč. 1. al. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00, 51/01, 111/03 i 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97), te kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. toč. 1. al. 6. KZ/97, a da to u naravi predstavlja jedno produljeno kazneno djelo.

 

9.2. Osuđenik, nadalje, upirući na povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14; dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17; dalje: Konvencija) koju je također isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, navodi da mu je uskraćeno pravo na iznošenje obrane iz čl. 64. st. 1. toč. 7. ZKP/08 te povrijeđeno pravo iz čl. 9. Ustava i to tako što se prvostupanjski sud "oglušio" na loše zdravstveno stanje osuđenika te, unatoč tome što nije bio u stanju pratiti rasprave i iznositi obranu proveo dokazni kazneni postupak, zaključio raspravu i donio presudu.

 

9.3. Povredu prava na pravično suđenje osuđenik nalazi i u tome što mu je u predmetnom postupku odbijen prijedlog za provođenjem novog, kontrolnog vještačenja. U tom pravcu navodi da je za vještaka imenovan Z. R. koji u vrijeme izrade nalaza i mišljenja nije bio ekonomist te je na nekoliko godina brisan s liste stalnih sudskih vještaka upravo iz razloga jer nije imao odgovarajuću struku.

 

9.4. Nadalje, upirući na povredu ustavnog prava na žalbu iz čl. 18. Ustava istaknutu u žalbi, navodi da je prvostupanjska presuda (donesena 25. travnja 2022.) njegovom branitelju 22. srpnja 2022. dostavljena putem e-komunikacije s rokom primitka pošiljke osam dana, iako tada još nije bio stupio na snagu Pravilnik o elektroničkoj komunikaciji u kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 97/22), slijedom čega branitelj, koji se u tom trenutku nalazio na godišnjem odmoru, nije imao mogućnost pristupiti e-komunikaciji niti preuzeti predmetnu prvostupanjsku presudu pa je žalbu pisao bez uvida u presudu.

 

9.5. I dalje ponavljajući navode iz žalbe osuđenik, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, navodi da se presuda temelji na nezakonitim dokazima, čime da je, također, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Obrazlažući takav stav navodi da je prvostupanjski sud protivno čl. 10. ZKP/08 odbio izdvajanje iz spisa kao nezakonitih dokaza službene zabilješke Ministarstva financija s izjavama okrivljenika i svjedoka koji su saslušavani i u ovom postupku, poreznog rješenja Ministarstva financija od 28. travnja 2005., zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 27. siječnja 2005. i dopunskog zapisnika od 15. travnja 2005., iako su sva ta rješenja poreznih tijela odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poništena i za koje nije pravomoćnom odlukom u upravnom postupku dokazano da nisu u skladu sa odredbama Općeg poreznog zakona i drugih zakona. Dodaje da je prvostupanjski sud neosnovano odbio izdvajanje kao nezakonitih i svih dokaza koji se temelje na navedenim dokazima, posebice nalaza i mišljenja vještaka Z. R. od 27. svibnja 2013. i dodatnog nalaza od 12. ožujka 2018. kao i svu dokumentaciju koja je pribavljena tijekom provođenja poreznog nadzora, a nije dostavljena u originalu. Osuđenik, nadalje navodi da je istaknuta postupovna povreda ostvarena i time što se presuda temelji na nezakonitom dokazu - nalazu i mišljenju vještaka Z. R. koji u vrijeme sačinjavanja nalaza i mišljenja nije imao uvjete za imenovanje za vještaka jer njegova stručna sprema i radno iskustvo nisu udovoljavali imenovanju za sudskog vještaka za financije. Osim toga, navodi da je tijekom postupka isticao da postoji 15-o godišnje neprijateljstvo i sukob sa vještakom Z. R. koji je u tom razdoblju izrađivao nalaze i mišljenja o trgovačkim društvima povezanima s osuđenikom u kojima je tražio i izuzeće tog vještaka te čak protiv njega podnio i kaznenu prijavu, a to da je utjecalo na njegovu nepristranost.

 

9.6. Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 istaknutu u žalbi, osuđenik navodi da je izreka presude nerazumljiva jer se koristi izričajem "u nakani" te da je proturječna jer se u pravnom opisu djela govori o "davanju netočnih podataka o dohodcima" dok se u činjeničnom opisu kao i u obrazloženju presude ne tvrdi da bi poreznom tijelu bili uskraćeni podaci o dohotku nego poreza na dodanu vrijednost. Također, navodi da u obrazloženju presude nisu izneseni razlozi o obliku krivnje te da nije utvrđeno je li osuđenik postupao s izravnom/neizravnom namjerom ili svjesnim/nesvjesnim nehajem.

 

9.7. Ponavljajući žalbene prigovore u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje osuđenik navodi da je prvostupanjski sud zanemario odlučne i nesporne činjenice koje su od utjecaja na pravilnost zaključka o imovinskoj koristi, šteti i imovinskopravnom zahtjevu. U tom pravcu navodi da nije sporno da je trgovačko društvo P. d.d. sve izdane račune platilo dobavljačima pa da je, neovisno o tome jesu li računi vjerodostojni, obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) po navedenim računima prenesena na dobavljače zbog čega da se, bez provođenja vještačenja kod svih dobavljača, ne može zaključiti da je država ostala zakinuta za bilo kakav iznos pretporeza. Također, navodi da nije sporno da su pravomoćnom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poništeni ugovori o prijenosu poslovnog udjela pa da osuđenik nije raspolagao prenesenim udjelima slijedom čega da je nejasno u čemu se ogleda nepripadna imovinska korist odnosno šteta od 147.293.100,00 kuna koju je dužan naknaditi trgovačkom društvu P. d.d. Isto tako, navodi da prvostupanjski sud kod zaključivanja o odlučnim činjenicama ne razlikuje knjigovodstvenu od tržišne vrijednosti poslovnih udjela te da je trebalo provesti građevinsko vještačenje vrijednosti nekretnina.

 

9.8. I dalje ponavljajući žalbene razloge, osuđenik u zahtjevu navodi da je odlukom o kazni, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (čl. 469. toč. 5. ZKP/08) jer da je odluka suda o usvajanju imovinskopravnog zahtjeva oštećenika protivna odredbama KZ/11, ZKP/08, Zakona o parničnom postupku i temeljnom pravnom načelu „ne bis in idem“. Takav stav utemeljuje na već naprijed istaknutoj činjenici da je, unatoč tome što su ranijim pravomoćnim presudama trgovačkog suda ugovori o prijenosu poslovnog udjela poništeni te je utvrđeno da je osuđenik stekao imovinsku korist od 127.117.660,00 kuna i naloženo mu je da u stečajnu masu taj iznos uplati, u ovom kaznenom postupku donesena presuda kojom je osuđeniku naloženo da ime imovinskopravnog zahtjeva uplati oštećenom trgovačkom društvu P. d.d. u stečaju daljnjih 147.293.100,00 kuna. S obzirom na to da je o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu već odlučeno pravomoćnom presudom trgovačkog suda, osuđenik smatra potpuno neosnovanim donositi odluku da na ime istog imovinskopravnog zahtjeva iz istog činjeničnog i pravnog osnova plati i daljnji novčani iznos, pri čemu je čak riječ i o različitom iznosu i to za 20 milijuna kuna. Također, ponavlja da je Republika Hrvatska neosnovano po priznatim računima naplatila PDV od dobavljača P. c. d.o.o., T. d.o.o., Otvoreno učilište i dr., pa da nema nikakve osnove da ponovno naplati PDV od osuđenika, posebice jer uopće nije utvrđeno je li P. d.d. u međuvremenu platila navedeni PDV.

 

9.9. U odnosu na u žalbi istaknutu osnovu odluke o kazni, osuđenik u zahtjevu navodi da je osuđen na "drakonsku kaznu" za djelo počinjeno prije više od 18 godina i to uz niz utvrđenih olakotnih okolnosti te nedostatak otegotnih okolnosti.

 

10. Unatoč tome što je sve prethodno navedeno istaknuto u žalbi protiv prvostupanjske presude pri čemu su vrlo opsežno, detaljno i razložno opisani konkretni postupci i, po ocjeni podnositelja zahtjeva, propusti prvostupanjskog suda, o tome drugostupanjski sud u presudi, osim kod razmatranja osnovanosti odluke o kazni, nije ništa rekao, kako to s pravom tvrdi osuđenik u zahtjevu. Naime, iako drugostupanjski sud nije dužan beziznimno obuhvatiti svaki pojedini navod žalitelja, dužan je razmotriti bitne i za odluku važne navode i to na način kojim se jasno valoriziraju istaknute žalbene osnove i cijene sporna pitanja naznačena u žalbi. To u pobijanoj odluci nije učinjeno.

 

10.1. Naime, drugostupanjski je sud ocjenjujući osnovanost žalbe osuđenika, najprije otklonio ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 (odlomak 8.2.). Međutim, to je učinio paušalno, bez iznošenja konkretnih žalbenih razloga o svim oblicima ostvarenja te postupovne povrede kao i bez ikakvog osvrta te ocjene konkretnih žalbenih prigovora osuđenika koji su vrlo precizno određeni i detaljno argumentirani u opsežnoj žalbi. Takve konstatacije navedene u drugostupanjskoj presudi bez konkretnih odgovora i bez ocjene žalbenih navoda praktički se mogu uklopiti u svaku odluku. O ostalim bitnim povredama odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08 na koje je upirano u žalbi osuđenika, drugostupanjski sud nije rekao ni riječi.

 

10.2. Potom je, ocjenjujući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i pravilnost primjene kaznenog zakona, drugostupanjski sud, ponovno bez ikakvog iznošenja ili osvrta na vrlo detaljnije i konkretne prigovore iz žalbe osuđenika, ponavljajući utvrđenja prvostupanjskog suda, prihvatio zaključke prvostupanjskog suda utemeljene na takvim utvrđenjima. Međutim, razlozi koje je drugostupanjski sud iznio najvećim dijelom se ne odnose na žalbene tvrdnje kojima se osporavala pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda nego je iznio svoje zaključke o odlučnim činjenicama. Takvi razlozi svakako ne zadovoljavaju kriterije obrazloženosti sudske odluke kakvu nalaže odredba čl. 487. st. 1. ZKP/08.

 

10.3. Jedino je u dijelu presude kojim je cijenio osnovanost odluke o kazni drugostupanjski sud razmatrao i osnovanost žalbenih prigovora osuđenika na način da ih je interpretirao, a potom i otklonio.

 

11. Stoga, s pravom osuđenik u zahtjevu tvrdi da obrazloženje drugostupanjske odluke ne sadrži dostatne i relevantne razloge kojima se drugostupanjski sud rukovodio pri donošenju svoje odluke, a koji su mogu dovesti do uvjerenja da je stvarno ispitao slučaj i odgovorio na žalbene navode osuđenika.

 

12. U takvom postupanju drugostupanjskog suda, osuđenik sasvim opravdano nalazi i ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 s pravom upirući da je važan aspekt prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Naime, nedostatak relevantnog obrazloženja čini odluku arbitrarnom u cjelini zbog čega je kompromitirana i pravičnost žalbenog postupka.

 

12.1. U tom pravcu osuđenik u zahtjevu s pravom ističe i to da je u žalbenom postupku spis u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, kako to jasno proizlazi iz obrazloženja drugostupanjske presude (odlomak 4.). No, da iz drugostupanjske presude nije vidljivo je li se tužitelj očitovao ili ne, a da nedostavljanje takvog očitovanja osuđeniku prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda od 17. rujna 2020. broj: U-III/74/2019), također, predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

 

13. Slijedom svega navedenog, budući da je, dakle, drugostupanjski sud gotovo u potpunosti (osim dijela žalbe zbog odluke o kazni) propustio razmotriti i ocijeniti razloge istaknute u žalbi tada optuženog V. K. protiv prvostupanjske presude, povrijedio je u žalbenom postupku odredbu čl. 487. st. 1. ZKP/08, a to je u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 moglo utjecati na presudu. S obzirom na to da je zahtjev osuđenika osnovan na temelju ove zakonske odredbe zbog čega je drugostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, nije bilo potrebe da ovaj sud daje ocjenu i ostalih povreda Ustava i zakona na koje osuđenik zahtjevom također upire.

 

14. U ponovljenom će postupku drugostupanjski sud otkloniti učinjene povrede na koje mu je ukazano ovom presudom pri čemu će ocijeniti bitne žalbene navode istaknute u žalbi osuđenika i državnog odvjetnika te u obrazloženju odluke o tome iznijeti razloge.

 

15. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 513. st. 1. ZKP/08, odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 21. veljače 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.