Poslovni broj: P-381/2023-19
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Biuku, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, na ročištu određenom radi objave presude, 1. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 17456/06 od dana 21.03.2006., potvrđenog po javnom bilježniku Zrinka Milić-Štrkalj pod posl. br. OU- 214/06 od dana 21.03.2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule to baš u dijelu pod:
- točkom 1. Ugovora i to u dijelu koji glasi „koji odgovara protuvrijednosti od 30.600,00 CHF (slovima: tridesettisućašeststotinašvicarskihfranaka CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“,
- točkom 1. Ugovora st.1. u dijelu koji glasi „se obračunava u krunskoj protuvrijednosti.
- i st. 2 u dijelu koji glasi,, se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita“.
- točkom 4. Ugovora st.1. u dijelu koji glasi „ promjenljiva“
- točkom 8. Ugovora pod b) st.a. i st.b u dijelu koji glasi ,, u iznosu od 438,64 CHF (slovima:četiristotinetridesetiosamšvicarskihfranakašezdesetčetiricentima) do 437,44CHF
(slovima:četiristotinetridesetsedamšvicarskihfranakačetrdesetčetricentima)“
- točkom 8. Ugovora pod b) st.b u dijelu koji glasi ,,u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (prodajni devizni tečaj)“
- točkom 9.4 Ugovora st1. u dijelu koji glasi ,,ugovorne strane utvrđuju vrijednost, koji odgovara u iznosu od kuna protuvrijednost 38.862,80 CHF“, (slovima: tridestosamtisućaosamstotinašezdestidvašvicarskfrankaosamdesetcentima)“
- točkom 17.1 Ugovora ,,u dijelu koji glasi ,,korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu“.
II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.335,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana isplate kredita 21.03.2006. pa do 31. prosinca 2007. obračunata u visini od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. obračunata u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
na iznos od 1,36 eura od dana 10.04.2006.g. pa do isplate
na iznos od 2,31 eura od dana 10.05.2006.g. pa do isplate
na iznos od 1,93 eura od dana 12.06.2006.g. pa do isplate
na iznos od 0,31 eura od dana 10.07.2006.g. pa do isplate
na iznos od 1,57 eura od dana 11.09.2006.g. pa do isplate
na iznos od 2,31 eura od dana 10.10.2006.g. pa do isplate
na iznos od 0,43 eura od dana 10.03.2008.g. pa do isplate
na iznos od 5,49 eura od dana 10.11.2008. g. pa do isplate
na iznos od 3,02 eura od dana 10.12.2008. g. pa do isplate
na iznos od 17,13 eura od dana 12.01.2009. g. pa do isplate
na iznos od 22,51 eura od dana 10.02.2009. g. pa do isplate
na iznos od 29,10 eura od dana 10.03.2009. g. pa do isplate
na iznos od 17,52 eura od dana 10.04.2009. g. pa do isplate
na iznos od 15,46 eura od dana 11.05.2009. g. pa do isplate
na iznos od 14,71 eura od dana 10.06.2009. g. pa do isplate
na iznos od 17,11 eura od dana 10.07.2009. g. pa do isplate
na iznos od 12,32 eura od dana 10.08.2009. g. pa do isplate
na iznos od 14,50 eura od dana 10.09.2009. g. pa do isplate
na iznos od 10,76 eura od dana 12.10.2009. g. pa do isplate
na iznos od 14,08 eura od dana 10.11.2009. g. pa do isplate
na iznos od 12,18 eura od dana 10.12.2009. g. pa do isplate
na iznos od 19,91 eura od dana 11.01.2010. g. pa do isplate
na iznos od 24,99 eura od dana 10.02.2010. g. pa do isplate
na iznos od 23,91 eura od dana 10.03.2010. g. pa do isplate
na iznos od 28,23 eura od dana 12.04.2010. g. pa do isplate
na iznos od 34,44 eura od dana 10.05.2010. g. pa do isplate
na iznos od 39,97 eura od dana 10.06.2010. g. pa do isplate
na iznos od 50,59 eura od dana 12.07.2010. g. pa do isplate
na iznos od 43,04 eura od dana 10.08.2010. g. pa do isplate
na iznos od 62,31 eura od dana 10.09.2010. g. pa do isplate
na iznos od 53,36 eura od dana 11.10.2010. g. pa do isplate
na iznos od 58,55 eura od dana 10.11.2010. g. pa do isplate
na iznos od 70,66 eura od dana 10.12.2010. g. pa do isplate
na iznos od 78,91 eura od dana 10.01.2011. g. pa do isplate
na iznos od 66,61 eura od dana 10.02.2011. g. pa do isplate
na iznos od 73,25 eura od dana 10.03.2011. g. pa do isplate
na iznos od 63,12 eura od dana 11.04.2011. g. pa do isplate
na iznos od 78,60 eura od dana 10.05.2011. g. pa do isplate
na iznos od 97,78 eura od dana 10.06.2011. g. pa do isplate
na iznos od 112,88 eura od dana 11.07.2011. g. pa do isplate
na iznos od 126,24 eura od dana 10.08.2011. g. pa do isplate
na iznos od 100,95 eura od dana 12.09.2011. g. pa do isplate
na iznos od 90,52 eura od dana 10.10.2011. g. pa do isplate
na iznos od 91,12 eura od dana 10.11.2011. g. pa do isplate
na iznos od 97,84 eura od dana 12.12.2011. g. pa do isplate
na iznos od 102,13 eura od dana 10.01.2012. g. pa do isplate
na iznos od 105,51 eura od dana 10.02.2012. g. pa do isplate
na iznos od 106,50 eura od dana 12.03.2012. g. pa do isplate
na iznos od 104,28 eura od dana 10.04.2012. g. pa do isplate
na iznos od 107,59 eura od dana 10.05.2012. g. pa do isplate
na iznos od 106,04 eura od dana 11.06.2012. g. pa do isplate
na iznos od 103,21 eura od dana 10.07.2012. g. pa do isplate
na iznos od 101,28 eura od dana 10.08.2012. g. pa do isplate
na iznos od 93,63 eura od dana 10.09.2012. g. pa do isplate
na iznos od 102,68 eura od dana 10.10.2012. g. pa do isplate
na iznos od 104,39 eura od dana 12.11.2012. g. pa do isplate
na iznos od 103,13 eura od dana 10.12.2012. g. pa do isplate
na iznos od 94,26 eura od dana 10.01.2013. g. pa do isplate
na iznos od 97,47 eura od dana 11.02.2013. g. pa do isplate
na iznos od 99,97 eura od dana 11.03.2013. pa do isplate.
III Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju.
IV Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.550,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška preko određenog iznosa od 1.550,00 eura, a do zatraženog iznosa od 1.690,99 eura.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke 09. kolovoza 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju nenamjenski hipotekarni kredit u iznosu od 30.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovorena je valutna klauzula temeljem koje je tužitelj bio u obvezi anuitete kredita zajedno sa obračunatom kamatom plaćati u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Banke – tuženika na dan plaćanja. Tužitelj je 19. ožujka 2013.g. otplatio navedeni kredit s valutnom klauzulom u CHF, dakle prije donošenja Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i konverzije CHF u EUR. Predmetnim Ugovorom o kreditu da su povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene - ništetne ugovorne odredbe kojima je tuženiku omogućeno da naplaćuje anuitete kredita koristeći valutnu klauzulu na način što je tužitelj bio u obvezi dospjele anuitete kao uplatiti tuženiku prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke – tuženika na dan plaćanja anuiteta, kao i mijenjati kamatnu stopu sukladno odluci tuženika – banke, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu i zavaravajuću poslovnu praksu. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, te u odlukama Vrhovnog suda RH posl.br. Rev2221/2018-11 i posl. br. Rev-3142/2018. odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju, svih korisnika kredita, koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, temeljem naprijed citirane presude i odluka Vrhovnog suda utvrđene su kao ništetne i nepoštene pa su samim tim ništetne i odredbe Ugovora o kreditu broj 17456/06 od 21.03.2006.g., zaključenim između tužitelja i tuženika. Citiranom pravomoćnom presudom i cit. odlukama Vrhovnog suda RH, utvrđene ništetnima odredbe svih ugovora tuženih banaka u dijelu koji se odnosi na nepoštenu i ništetnu valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega je tuženik u obvezi izvršiti povrat više naplaćenih iznosa koje je tuženik zaračunao i naplatio tužitelju tijekom plaćanja obveza po navedenom kreditu, a koje su regulirane u navedenom Ugovoru o kreditu i to: -točkom 1. Ugovora i to u dijelu koji glasi „koji odgovara
protuvrijednosti
od
30.600,00
CHF
(slovima:tridesettisućašeststotinašvicarskihfranaka CHF) po prodajnom deviznom tečaju Kredotora vrijedećem na dan korištenja kredita, -točkom 1. Ugovora st.1. u dijelu koji glasi ,,se obračunava u krunoskoj protuvrijednosti“,-i st. 2 u dijelu koji glasi,, se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita,-točkom 4. Ugovora st.1. u dijelu koji glasi „ promjenljiva“,-točkom 8. Ugovora pod b) st.a. i st.b u dijelu koji glasi ,, za u iznosu od 438,64 CHF (slovima:četiristotinetridesetiosamšvicarskihfranakašezdesetčetiricentima) do 437,44 CHF (slovima:četiristotinetridesetsedamšvicarskihfranakačetrdesetčetricentima)“,- točkom 8. Ugovora pod b) st.b u dijelu koji glasi ,,u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (prodajni devizni tečaj)“, -točkom 9.4 Ugovora st1. u dijelu koji glasi ,,ugovorne strane utvrđuju vrijednost, koji odgovara u iznosu od kuna protuvrijednost 38.862,80 CHF, (slovima:tridestosamtisućaosamstotinašezdestidvašvicarskfrankaosamdesetcentima) “-točkom 17.1 Ugovora ,,u dijelu koji glasi ,,korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu“. Ugovor o kreditu broj 17456/06 tužitelj i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način su u cit. Ugovoru o kreditu, u dijelu naprijed citiranih točaka Ugovora, kako je to naprijed navedeno, ugovorene ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule i promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom na navedeno, tužitelj je osnovom nezakonito ugovorene valutne klauzule preplatio, odnosno tuženik je neosnovano stekao, ukupno iznos od 3.552,95 eura, na koji iznos tužitelj ostvaruje pravo potraživati i zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svake pojedine izvršene uplate-pretplate pa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku u promjenama tečaja CHF tijekom trajanja kredita temeljem ništetne valute klauzule, koju razliku je tužitelj uplatio tuženiku. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare te da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 19.03.2013. Tužitelju da nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti čl. 4. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to označeno točkom I. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi. Ugovor o kreditu otplaćen je 19.03.2013., dok je tužba podnesena tek 31.01.2023., dok se glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostalog i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Očito da je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovoj osnovi, pa čak niti prihvaćanje prekida tijeka zastare uslijed donošenja presude VTS RH, posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. ne bi izmijenilo činjenicu da je zastara nastupila, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon eventualnog prekida zastare) protekao s 13.06.2019., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 31.01.2023., dakle nakon nastupa zastare. Ističe da je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužitelj je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticao nikakav prigovor tuženiku, niti tražio bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužitelj makar prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristao. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj da je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao CHF, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula u CHF po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navedene odredbe jasno su koncipirane i unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora o kreditu. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom i solemnizacijom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko petnaest godina od sklapanja Ugovora o kreditu, tvrdi da mu te odredbe ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora o kreditu tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada ), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Ističe da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Ističe prigovor radi prebijanja.
3. U postupku je sud izvršio uvid u izračun tečajnih razlika po kreditu ( l.s. 6-12), obavijest o promjeni kamatne stope ( l.s. 13), kreditnu dokumentaciju ( l.s. 14-27), ugovor o kreditu od 21. ožujka 2006. i otplatni plan ( l.s. 28-37, 54-76), izračun negativnih razlika ( l.s. 80), izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem ( l.s.93-98), saslušao tužitelja. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužitelj kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno je li ugovorena valutna klauzula ništetna i je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja.
8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 21. ožujka 2006. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora da iznosi 5,40 % godišnje. Redovna kamatna stopa se utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.
9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je valutna klauzula ništetna kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.
10. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje pravnog prednika tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.
11. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
12. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 31. ožujka 2023., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.
13. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva, u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.
14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
15. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastite akte ( odluke, opći akti) koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.
16. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 10.1.. Ugovora: „Redovna ( nominalna)kamata je promjenljiva,a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora." Ovakva odredba predstavlja previše uopćenu definiciju bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti pa se ni po takvim definicijama ne može ( u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu) znati uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope, kolika će ta promjena biti, koliko će trajati, kada će uslijediti nova promjena, koliko će tih „novih“ promjena biti, itd.
17. Tužitelj je dostavio obavijest o promjeni visine kamatne stope od 07. svibnja 2009. međutim u istoj obavijesti nije navedeno iz kojih razloga dolazi do promjene visine kamatne stope i zašto u tom vremenskom razdoblju. Stranke nisu dostavile ostale obavijest o promjeni kamatne stope i o promjeni uvjeta po kreditu iz kojih bi eventualno bilo razvidno je li tuženik navodio razloge zbog kojih dolazi do promjene. Tuženik je u nedostatku odgovarajućih propisa o tome u ugovoru koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent ( tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a isti stav izražen je i u presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1215/17, od 26. lipnja 2019.
18. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje Sanje Mišura prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da prema danima uplata, više plaćeno po valuti, uz primjenu provedenog otplatnog plana izračunata razlika između plaćenih anuiteta prema početnom i prema primijenjenom tečaju CHF za kune, kada je realizirani tečaj bio viši od početnog tečaja, iznosi 25.134,80 HRK, odnosno 3.335,96 EUR (po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Izračun po mjesecima i ukupno prikazan je u stupcima 16. i 17. Tablice 2. Nalaza.
19. Nakon nalaza i mišljenja vještaka, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještakinji Mišura bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 te da ugovor o kreditu nije sklopljen s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti s obzirom da tužiteljevo svojstvo potrošača nije bilo sporno. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO.
20. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.
21. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da treba uzeti u obzir i manje plaćene iznose odnosno negativnu tečajnu razliku jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog ( eventualno potplaćenih i povlaštenih anuiteta) tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što ( tužitelj) nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje, zbog čega je odlučeno kao u točki III izreke.
22. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati
– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).
23. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.
24. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.
25. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužiteljici, s obzirom da je uspjela s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 3. listopada 2025. i 24. veljače 2026. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanje na ročištu od 16. listopada 2025., 02. ožujka 2026. i 02. srpnja 2026. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz trošak vještačenja ( 350,00 eura) ukupno iznosi 1.550,00 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za sudsku pristojbu jer taj trošak za tužiteljicu nije nastao s obzirom na odredbu čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023). Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.
26. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 1. rujna 2026.
S u d a c
Tomislav Bago
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA
1. Tužitelju po punomoćniku.
2. Tuženiku po punomoćnicima.
