Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-435/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Snježane Lukač-Keretić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženih ĐO i OO, zbog produljenog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ), odlučujući o žalbama obojice optuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: K-365/2025-37 od 4. svibnja 2026., nakon održane sjednice vijeća 27. kolovoza 2026. u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu , Nataše Kramarić Tot, optuženog ĐO uz zamjenicu braniteljice Valentine Galić, odvjetnice, i optuženog OO uz zamjenicu braniteljice Zrinke Kljajić Pintarić, odvjetnice, dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog ĐO te se u odnosu na njega preinačuje pobijana presuda u odlukama o uračunavanju istražnog zatvora i posebnoj obvezi, a u povodu njegove žalbe, po službenoj dužnosti, i u odnosu na optuženog OO u pogledu odluke o posebnoj obvezi na način da se:

-u kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci na koju je osuđen optuženi ĐO istome na temelju čl. 54. KZ-a uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. srpnja 2025. u 12,30 sati pa nadalje,

-optuženima AO i OO ukida posebna obveza iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ-a.

II. Odbijaju se kao neosnovane u preostalom dijelu žalba optuženog ĐO i žalba optuženog OO u cijelosti, te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja su optuženi ĐO i OO na temelju čl. 455. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. dalje: ZKP) proglašeni krivima što su kao supočinitelji počinili produljeno kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 52. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude, te su na temelju istih zakonskih propisa (ispravno: čl. 236. st. 2. KZ-a) osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci svaki, u koju im se uračunava vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru i to optuženom AO od 4. srpnja 2026. u 12,30 sati pa nadalje, a optuženom OO od 10. siječnja 2026. u 19,30 sati pa nadalje.

1.1. Na temelju čl. 62. st. 1. t. 1. KZ-a optuženima AO i OO određena je posebna obveza da u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude solidarno podmire oštećenoj IO iznos od 171.000,00 eura uplatom na njen račun s naznakom „plaćanje štete po presudi Općinskog suda u Dubrovniku poslovnog broja: 4 K-365/25“.

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP-a oštećenoj IO dosuđen je postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 171.000,00 eura, te je naloženo optuženicima navedeni iznos nadoknaditi oštećenici solidarnom uplatom na njen račun, dok je za preostali zatraženi, a nedosuđeni iznos imovinskopravnog zahtjeva oštećenica upućena da isti može potraživati u posebnoj parnici.

1.3. Nadalje je odlučeno da se od optuženih ĐO i OO oduzimaju mobilni uređaji kako je to precizirano u izreci pobijane presude.

1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-a odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. (ispravno: st. 2.) t. 1. – 8. ZKP-a padaju na teret optuženika i to paušalni troškovi kaznenog postupka u iznosu od po 300,00 eura, te trošak branitelja po službenoj dužnosti i punomoćnika oštećenice, koje troškove su optuženici dužni u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude podmiriti uplatom na račun državnog proračuna Republike Hrvatske koji je naznačen u izreci pobijane presude.

2. Ponajprije valja konstatirati da je izreka pobijane presude napisana protivno Sudskom poslovniku, budući da se sastoji od više dijelova koji nisu označeni rimskim brojevima (čl. 59. st. 2.).

3. Protiv te presude su optuženi ĐO putem braniteljice Ane Birimiša, odvjetnice, i optuženi OO putem braniteljice Vedrane Belin, odvjetnice, pravovremeno podnijeli žalbe zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluka o kazni, posebnoj obvezi i troškovima kaznenog postupka, a optuženi ĐO i zbog odluka o oduzimanju predmeta i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se obojica optuženika oslobode optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, dok optuženi OO podredno predlaže i da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela te da mu se izrekne bitno blaža kaznenopravna sankcija.

4. Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku i opunomoćenik oštećene IO, Hrvoje Mihović, odvjetnik, podnijeli su odgovore na žalbe u kojima su u bitnome osporili žalbenu argumentaciju obojice optuženika, s izuzetkom žalbenih prigovora koji se odnose na posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ-a, te su suglasno predložili da se u tim dijelovima predmetne žalbe prihvate i da se pobijana presuda preinači na način da se iz njene izreke ispusti dio koji se odnosi na naloženu posebnu obvezu iz naprijed navedene zakonske odredbe, a da se u preostalom dijelu žalbe odbiju i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-25 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-509/2026 od 14. kolovoza 2026. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. U skladu s čl. 475. st. 1. ZKP-a sjednica vijeća drugostupanjskog suda provedena je uz pomoć audio-video veze u nazočnosti obojice optuženika, njihovih zamjenskih braniteljica Valentine Galić i Zrinke Kljajić Pintarić, odvjetnica, te zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Nataše Kramarić Tot.

7. Žalba optuženog ĐO je djelomično osnovana, dok žalba optuženog OO nije osnovana.

Žalba optuženog ĐO:

8. Optuženik smatra da pobijana presuda nema jasne i potpune razloge o odlučnoj činjenici koja se tiče njegove svijesti i namjere počinjenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, čime je po njegovom mišljenju počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, međutim valja mu odgovoriti da je sud prvog stupnja u točki 17. obrazloženja osporene presude iznio u dovoljnoj mjeri obrazložen stav o subjektivnoj strani inkriminiranog kaznenog djela, odnosno obliku krivnje optuženog ĐO, što se uostalom može razabrati i kada se obrazloženje osporene presude sagleda u svojoj cjelini i jedinstvenosti.

8.1. Optuženik u uvodu žalbe naznačuje i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-a, međutim iz njenog sadržaja ne može se iščitati koje to konkretne postupovne odredbe prvostupanjski sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio, odnosno u čemu se konkretno očituje povreda prava obrane na raspravi, a što je utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

8.2. Slijedom iznijetog žalba ovog optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije uvažena.

8.3. Ispitivanjem pak osporene presude u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

9. U sklopu žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnome problematizira činjenične zaključke suda prvog stupnja vezano za prijevarnu namjeru i njegovu ulogu kao supočinitelja, pri čemu ponavlja svoju obranu i u glavnim crtama ističe da je u opisanim događajima postupao po traženju optuženog OO, svog dugogodišnjeg poznanika i susjeda, preuzimajući novce za koje mu je bilo rečeno da potječu od legalnog pravnog posla, te da on nije oštećenicu telefonski nazivao i dovodio je u zabludu, a da samo fizičko preuzimanje novca od oštećenice, telefonska komunikacija s optuženim OO i činjenica da je nakon prvog preuzimanja fotografirao novac i tu fotografiju poslao optuženom OO, nije dovoljno za zaključak da je u konkretnom slučaju postupao zajednički i dogovorno s potonjim optuženikom, odnosno da je na razini supočiniteljstva ostvario konkretno kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 52. KZ-a.

10. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane i kritičke ocjene cjelokupne dokazne građe pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za svoje odlučne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koje optuženi ĐO nije doveo u razboritu sumnju, a koje je kao takve ovaj žalbeni sud u cijelosti usvojio.

10.1. Ponajprije treba reći da je prvostupanjski sud s pravom otklonio obranu optuženog ĐO kao nevjerodostojnu i usmjerenu isključivo na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Naime, postoji niz nelogičnosti i proturječnosti u iskazivanjima obojice optuženika koja upućuju na neuvjerljivost i iskonstruiranost njihovih obrana. Kao prvo, sam optuženi ĐO je najprije izjavio kako je smatrao da ide po novac od prodaje kuće optuženog OO, da bi potom u tom dijelu promijenio iskaz i kazao da mu je potonji optuženik kritične zgode predložio da preuzme novac za nekog njegovog prijatelja, što je on prihvatio; kao drugo, optuženi ĐO tvrdi da mu je optuženi OO na google maps pokazao kuću kod koje treba uzeti predmetni novac, dok je optuženi OO naveo da on uopće nije znao kod koga optuženi ĐO treba ići niti mu je na bilo koji način to pokazao , uz napomenu da se aplikacijom google maps uopće ne zna služiti; i treće, optuženi ĐO je izjavio da je oba puta kada se našao kod kuće oštećene IO mobitelom kontaktirao optuženog OO da nazove oštećenicu, nakon čega je ona izašla iz kuće i predala mu kuvertu s novcem, što pak optuženi OO negira, tvrdeći da ga optuženi ĐO nije na opisani način zvao niti da je on nazivao oštećenicu jer da niti ne zna njen telefonski broj. To je što se tiče kontradikcija u obranama optuženika.

10.2. Vezano pak za nelogičnosti i činjenice koje izlaze iz okvira općeg ljudskog iskustva i životne uvjerljivosti valja istaći sljedeće okolnosti koje je prvostupanjski sud u tom smislu pravilno percipirao i utvrdio: optuženi ĐO je prilikom prve oštećeničine predaje iznosa od 20.000,00 eura taj iznos novca fotografirao i sliku poslao optuženom OO, što je neprijeporna činjenica, a što se ne poklapa s njegovom obranom da nije otvarao predmetnu kuvertu; optuženici navode da je konkretni novac bio za treću osobu (optuženi ĐO), odnosno za izvjesnog JO (optuženi OO), pri čemu potonji optuženik tvrdi da je bio samo posrednik između JO i optuženog ĐO, međutim u takvom je slučaju nelogično što su obojica optuženika u oba slučaja zajedno išli na preuzimanje predmetnih novčanih iznosa, s time da je optuženi OO ostao u Neumu , gdje je čekao povratak optuženog ĐO, i odakle je prema tvrdnji potonjeg na njegovo traženje nazivao oštećenu IO. Naime, logično je očekivati da bi u takvoj situaciji, kakvu žele prezentirati optuženici, optuženi ĐO sam otišao na primopredaju novca , a nazivanje oštećenice bi bilo nepotrebno; i konačno, nelogično je ponašanje optuženog ĐO kod druge primopredaje novca, koji je prema riječima oštećenice na njeno upozorenje da će zapisati registarski broj njegova vozila reagirao podizanjem ruke i rekavši „ne“, nakon čega se brzo udaljio s lica mjesta.

10.3. Sve naprijed izloženo u točkama 10.1. i 10.2. ovog obrazloženja upućuje na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da ne prihvati kao istinite obrane obojice optuženika, a da, s druge strane, pokloni vjeru svjedočenju oštećene IO koja je u svim odlučnim segmentima dosljedno, decidirano, detaljno i okolnosno opisala konkretne događaje. Prvostupanjski je sud u ovom slučaju na temelju ispravno i cjelovito utvrđenog pravno relevantnog činjeničnog stanja osnovano zaključio da se optuženi ĐO uistinu ponio na način kako je to opisano u činjeničnom supstratu konkretne situacije, pri čemu je, zajedno i dogovorno s optuženim OO, ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 52. KZ-a, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu. Naime, ovaj je žalbeni sud u potpunosti uvažio kao valjane i logične razloge suda prvog stupnja iznijete u točkama 12., 14. i 17. obrazloženja pobijane presude kojima je na uvjerljiv način utvrdio sporne činjenice – ulogu optuženog ĐO kao supočinitelja i njegovo postupanje s izravnom prijevarnom namjerom. Sud prvog stupnja je, dakle, ispravno utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o zajedničkom planu i dogovoru obojice optuženika, što proizlazi kada se predmetno obrazloženje sagleda u svojoj jedinstvenoj cjelini, u sklopu kojeg plana je optuženi ĐO, nakon što je optuženi OO na opisani način u dva navrata doveo oštećenu IO lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu, oba puta otišao u realizaciju istog na način da je preuzeo sveukupno 171.000,00 eura, s očitim ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi, čime je imenovana oštećenica za taj iznos ostala oštećena. Kao što je rečeno, na takav zaključak upućuju brojne nelogičnosti i kontradiktornosti iz optuženikovih obrana precizirane u točkama 10.1. i 10.2. ovog obrazloženja, a utvrđene činjenice: da su obojica optuženika zajedno išli u ostvarenje predmetne prijevare (s time da je optuženi OO ostao u Neumu, gdje je čekao povratak optuženog ĐO), da je optuženi ĐO preuzimao predmetne novčane iznose nakon što je kontaktirao optuženog OO i na taj mu način dao znak da ovaj nazove oštećenicu radi primopredaje, da je optuženi ĐO u prvom navratu fotografirao novac i sliku poslao optuženom OO i njegova opisana reakcija kada mu je oštećenica rekla da će zapisati njegov registarski broj vozila, uistinu su indicije koje u čvrstoj i logičnoj uzajamnoj povezanosti upućuju na jedini mogući zaključak da su optuženici doista počinili kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 52. KZ-a na način kako je opisano u činjeničnoj osnovi djela, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. S obzirom na sve iznijeto, treća osoba (stanoviti JO) i njegova uloga u svemu tome, kako je opravdano zaključio sud prvog stupnja, očito je izmišljena konstrukcija usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti optuženika. Kako s pravom primjećuje prvostupanjski sud, zaista je teško povjerovati da bi taj izvjesni JO angažirao njemu nepoznatu osobu (optuženog AO) da mu podigne ni manje ni više nego sveukupno 171.000,00 eura, umjesto da je u takvoj situaciji, da se doista radilo o legalnom poslu kako ga nastoje prikazati optuženici, jednostavno otvorio račun u banci na koji bi mu oštećenica uplatila novac. Slijedom toga je prvostupanjski sud ispravno postupio kada je odbio dokazni prijedlog ispitivanja JO.

10.4. Iz iznijetih razloga žalba optuženog ĐO zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja nije prihvaćena.

11. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon jer da nije razgraničio supočiniteljstvo od pukog preuzimanja novca, odnosno eventualnog pomaganja, čime upire na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 4. ZKP - a iako se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu, ali i da mu je nezakonito odredio posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ-a i pogrešno uračunao istražni zatvor u izrečenu kaznu zatvora, čime pak ukazuje na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 5. i 6. ZKP- a.

12. Nije u pravu ovaj optuženik vezano za prigovor o pogrešnoj primjeni instituta supočiniteljstva koji je propisan čl. 36. st. 2. KZ-a. U konkretnom se slučaju nije radilo o pukom preuzimanju novca od strane optuženog ĐO i eventualnom pomaganju u smislu čl. 38. KZ-a. To poradi toga što je imenovani optuženik, kako je to opisano u činjeničnom supstratu djela i dokazano u ovom kaznenom postupku, postupao na temelju zajedničke odluke s optuženim OO i što je sudjelovao u počinjenju predmetnih dviju radnji preuzimanja naznačenih novčanih iznosa od oštećenice upravo na temelju uzajamnog dogovora oko izvršenja plana ostvarenja optuženog kaznenog djela prijevare, čime je, kada se sagleda u cjelini namjeravana prijevarna akcija, bitno doprinio počin jenju konkretnog kaznenog djela. Na takav način je optuženi ĐO u svom dijelu ostvarenja predmetnog imovinskog delikta de facto imao vlast nad djelom, koja je zapravo bila podijeljena između njega i optuženog OO, koji pak je ovu bitnu odrednicu supočiniteljstva ostvario kroz navedene telefonske kontakte s oštećenicom u kojima ju je na opisan i način lažnim prikazivanjem činjenica dovodio u zabludu i time je nagnao da na štetu svoje imovine nešto učini, a radilo se o protupravnom pribavljanju znatne imovinske koristi. Da se uistinu radilo o svjesnoj i voljnoj kooperaciji potvrđuje dokazani način njihovog međusobnog djelovanja u kojem su bili uzajamno koordinirani i povezani u cilju izvršenja djela. Prema tome optuženi ĐO je svojim inkriminiranim sudjelovanjem udovoljio objema komponentama koje čine supočiniteljstvo u smislu čl. 36. st. 2. KZ-a: objektivna komponenta ogledala se u njegovoj kvalificiranoj participaciji u ostvarenju predmetnog kaznenog djela, koja je činila bitni dio ostvarenja plana njegova izvršenja, te se stoga ne može ocijeniti eventualnim pomaganjem u skladu s čl. 38. KZ-a, budući da je njegova opisana radnja imala takav značaj i kvalitetu da se na temelju toga moglo osnovano zaključiti da optuženi ĐO ima vlast nad predmetnim djelom, jer bez nje ne bi došlo do konačne realizacije inkriminiranog kaznenog djela prijevare. Subjektivna komponenta pak se očitovala u zajedničkoj volji i odluci obojice optuženika da ostvare svoj plan zajedničkog počinjenja kaznenog djela prijevare na štetu IO.

12.1. Stoga žalba optuženika u tom dijelu nije prihvaćena.

13. Međutim, u pravu je ovaj optuženik kada žalbom upire da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 5. i 6. ZKP-a.

13.1. Prva povreda kaznenog zakona odnosi se na posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ-a koja se u skladu s odredbom čl. 62. st. 1. KZ-a može počinitelju kaznenog djela naložiti samo uz uvjetnu osudu i djelomičnu uvjetnu osudu, dakle, ne i kada je izrečena bezuvjetna kazna zatvora kao u konkretnom slučaju, zbog čega je u tom dijelu valjalo prihvatiti predmetnu žalbu i preinačiti pobijanu presudu te spomenutu posebnu obvezu ukinuti, a koja odluka je prema načelu beneficium cohaesionis u smislu čl. 479. ZKP- a, po službenoj dužnosti, protegnuta i na optuženog OO , koji se u tom kontekstu nije žalio.

13.2. U pravu je optuženi ĐO i kada u žalbi upozorava na pogrešnu odluku suda prvog stupnja u odnosu na uračunavanje u kaznu zatvora vremena koje je proveo u istražnom zatvoru, budući da je u izreci pobijane presude naznačeno da mu se istražni zatvor računa od 4. srpnja 2026. iako iz podataka u spisu jasno proizlazi da se imenovani optuženik nalazi u istražnom zatvoru od 4. srpnja 2025. Stoga je i u tom segmentu pobijana presuda preinačena na način preciziran u dispozitivu ove presude.

14. Kod odabira vrste i mjere kazne sud prvog stupnja je u odnosu na optuženog AO uzeo u obzir da do sada nije bio osuđivan, dok mu je otegotnim cijenio visinu iznosa za koji je IO oštećena, tj. iznimno visoku količinu štete, te iskazanu upornost i protek vremena u njegovom protupravnom postupanju, budući da se radilo o počinjenju produljenog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1 i čl. 52. KZ-a.

15. Optuženi ĐO smatra da kazna koja mu je izrečena nije individualizirana s obzirom na utvrđene uloge koje su po ocjeni prvostupanjskog suda obojica optuženika imali kod počinjenja inkriminiranog kaznenog djela i da sud prvog stupnja nije dostatno obrazložio zašto njegova neosuđivanost, zaposlenje i životne okolnosti ne opravdavaju blažu kaznu. Optuženik također drži da je okolnost produljenog kaznenog djela već obuhvaćena pravnom kvalifikacijom iz čl. 52. KZ-a i da je stoga ona zapravo dvostruko vrednovana: najprije kroz pravnu oznaku produljenog kaznenog djela, a zatim i kao otegotna okolnost.

16. Valja odgovoriti žalitelju da je prvostupanjski sud proveo valjanu i kritičku ocjenu utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti i da mu je odmjerio kaznu koja vrstom i mjerom u potpunosti udovoljava zahtjevima generalne i specijalne prevencije u kažnjavanju. Ona jest individualizirana i predstavlja adekvatnu društvenu osudu optuženika s obzirom na stupanj njegove krivnje (izravna namjera prvog stupnja), težinu djela i njegovu osobnost. Sud prvog stupnja je u ovom segmentu odlučivanja s pravom cijenio kao otegotnu okolnost da je predmetni kvalificirani oblik kaznenog djela prijevare optuženik počinio u produljenom trajanju, jer dvije pojedinačne radnje izvršenja koje su inkriminirane zaista upućuju na veći stupanj kriminalne volje i odlučnosti u protupravnom ponašanju, što zaslužuje strože kažnjavanje, s obzirom da ta činjenica u izloženom smislu, suprotno stavu žalitelja, ne znači njegovo dvostruko sankcioniranje. Osim iskazane optuženikove upornosti, sud prvog stupnja je ispravno vrednovano kao otegotnu okolnost značajnu količinu štete (171.000,00 eura) koja je prouzročena oštećenici, a koja uvelike nadmašuje imovinski cenzus naznačen u čl. 87. st. 29. KZ-a (7.963,37 eura) kojim je preciziran zakonski pojam „znatne imovinske koristi“, pri čemu ne treba zanemariti ni činjenicu da je predmetno kazneno djelo počinjeno na štetu osobe starije životne dobi iskorištavanjem njene naivnosti i lakovjernosti. Ove otegotne okolnosti umanjuju i u znatnoj mjeri relativiziraju značaj olakotne okolnosti koja se očituje u optuženikovoj dosadašnjoj neosuđivanosti, pa kada se, dakle, sve navedene okolnosti, koje u smislu čl. 47. st. 1. KZ -a utječu na odmjeravanje kazne, stave u odgovarajući vrijednosni razmjer, imajući kod toga u vidu cjelokupnu ocjenu djela i počinitelja na bazi svih tih okolnosti, tada se izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci ukazuje primjerenom i podobnom za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ-a. Stoga žalba optuženika u tom dijelu nije usvojena.

17. Nije u pravu optuženik kada žalbom opovrgava odluku o oduzimanju predmeta (mobilni uređaj marke Samsung). Točno je da je prvostupanjski sud u izreci osporene presude propustio naznačiti zakonsku odredbu na kojoj temelji ovu svoju odluku, no taj propust tu odluku ne čini nepravilnom i nezakonitom. Prvostupanjski je sud u točki 29. obrazloženja pobijane presude iznio jasan i određen razlog primjene ove odluke. U skladu s odredbom čl. 79. st. 2. KZ-a predmeti i sredstva koji su bili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela sud može oduzeti, a za konkretni mobitel sud prvog stupnja je utvrdio da ga je optuženi ĐO koristio za komunikaciju s optuženim OO za potrebe počinjenja predmetnog kaznenog djela. Stoga žalba optuženika u tom segmentu također nije prihvaćena.

18. Iako je u uvodu žalbe navedeno da se prvostupanjska presuda pobija i zbog odluka o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, valja primijetiti da se ove dvije žalbene osnove u pravnom lijeku ne obrazlažu niti ičime konkretiziraju. Ipak treba konstatirati da se obje ove odluke iz pobijane presude temelje na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona.

19. Slijedom svega izloženog valjalo je u odnosu na optuženog AO na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-a donijeti odluku kao u točki I. izreke ove presude, a na temelju čl. 482. ZKP-a odluku kao u točki II. istog dispozitiva.

Žalba optuženog OO:

20. Optuženik smatra da osporena presuda praktički nema razloga, već da se radi o pukom nabrajanju izvedenih dokaza i posebice da prvostupanjski sud nije obrazložio supočiniteljstvo, čime očigledno upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, mada se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu.

21. Valja, međutim, odgovoriti žalitelju da je sud prvog stupnja u točkama 12. – 18. obrazloženja svoje presude sustavno, jasno, konkretno, određeno i nedvosmisleno iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, koje se odnose na predmetnu inkriminaciju, što znači da je dao savjesnu, brižljivu i sveobuhvatnu analizu provedenog dokaznog materijala, postupajući u skladu s obvezama iz čl. 450. st. 2. i čl. 459. st. 5. ZKP-a, slijedom čega žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije prihvaćena, dok razmatranjem osporene presude u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP -a nije uočeno da bi sud prvog stupnja ostvario bilo koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka koje spadaju u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.

22. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik suštinski osporava činjenične zaključke suda prvog stupnja u pogledu objektivnog i subjektivnog ostvarenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim , ponavljajući svoju obranu, uz tvrdnju da u konkretnom slučaju nije dokazano da je upravo on sudjelovao u radnjama dovođenja i održavanja oštećene IO u zabludi, djelujući zajednički i dogovorno s optuženim AO, pri čemu opetovano ukazuje da je u cjelokupnom predmetnom događaju sudjelovala treća osoba po imenu JO. U žalbi se također ističe da se zaključak prvostupanjskog suda o identitetu osobe koja je vezano za predmetnu inkriminaciju nazivala oštećenicu temelji prvenstveno na subjektivnoj procjeni same oštećenice koja nije vjerodostojna, budući da je izjavila da je prilikom prve primopredaje novca smatrala da su optuženi ĐO i osoba koja ju je dovela u zabludu, a koja se predstavljala kao „Đ“, zapravo jedna te ista osoba.

23. Kao i kod optuženog ĐO, tako i ovdje treba reći da je prvostupanjski sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza ispravno i cjelovito utvrdio sve odlučne činjenice, za koje je u obrazloženju izložio valjane i uvjerljive razloge koji žalbom ovog optuženika nisu dovedeni u razumnu sumnju, slijedom čega ih je ovaj žalbeni sud kao takve u potpunosti uvažio.

23.1. Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja ovaj se optuženik u okviru ove žalbene osnove upućuje na razloge iznijete u točkama 10.1. – 10.3. obrazloženja ove presude, budući da se oni mutatis mutandis na istovjetan način odnose i na njega.

23.2. Ono što treba posebno naglasiti kod ovog optuženika jest da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ( što se žalbama niti ne osporava) da se izlist njegove telefonske komunikacije u potpunosti slaže s izlistom poziva koje je oštećenica primila od osobe koja joj se predstavila kao „Đ“ i to upravo neposredno nakon što je optuženi ĐO nazvao optuženog OO kako bi mobitelom obavijestio oštećenicu da izađe ispred kuće u cilju predaje predmetnog novca. Osim toga, iz popisa poziva koje je oštećenica primala od „Đ“ vidi se da ju je isti u danima predaje novca optuženom AO zvao upravo onda kada se potonji nalazio ispred oštećeničine kuće i to s pozivnog broja [broj telefona] koji se u tom času nalazio u Bosni i Hercegovini, a nesporna je činjenica da se optuženi OO tada nalazio u Neumu (Bosna i Hercegovina), što se uostalom i poklapa s obranom optuženoga ĐO koji je potvrdio da je, kada je došao u blizinu oštećeničine kuće, kontaktirao optuženog OO s ciljem da ovaj nazove oštećenicu radi primopredaje novca. Prema tome prvostupanjski je sud osnovano zaključio da je upravo optuženi OO bio taj koji je, zajedno i dogovorno s optuženim AO, putem telefona sa spomenutog broja nazivao oštećenicu, koju je na opisani način dovodio u zabludu s ciljem pribave znatne protupravne imovinske koristi, čime je IO u konačnici oštećena za sveukupno 171.000,00 eura. Drugim riječima, sud prvog stupnja je i u odnosu na ovog optuženika ispravno utvrdio sve bitne elemente kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 52. KZ-a, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu.

23.3. Naprijed iznijete okolnosti dodatno opravdavaju zaključak suda prvog stupnja da se uvlačenjem u čitav predmetni događaj stanovitog JO zapravo radi o konfabulaciji uporabljenoj sa svrhom izbjegavanja kaznene odgovornosti obojice optuženika, pa i u ovom kontekstu valja ponoviti da je prvostupanjski sud opravdano odbio prijedlog za ispitivanje tog izvjesnog JO.

23.4. Prijevarna namjera ovog optuženika pak proizlazi iz dokazanih radnji koje je on u sklopu cjelokupne inkriminacije poduzeo u odnosu na oštećenu IO.

23.5. Uzimajući u obzir sve navedeno, žalbeni prigovor da je oštećenica izjavila kako je u početku mislila da su optuženi ĐO i „Đ“ jedna te ista osoba ne dovodi u razboritu sumnju zaključak iz pobijane presude da je „Đ“ zapravo optuženi OO. Uostalom ovdje se radi o posve subjektivnom, osobnom doživljaju oštećenice, pri čemu ne treba zanemariti činjenicu da je riječ o osobi poznije životne dobi.

23.6. Slijedom svega iznijetog žalba optuženog OO zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije uvažena.

24. Ovaj optuženik, jednako kao i optuženi ĐO, smatra da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon jer da je pogrešno primijenio institut supočiniteljstva, s obzirom da se u njegovom slučaju, kako napominje u žalbi, eventualno radilo o pomaganju definiranom u čl. 38. KZ-a, čime isto upire na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 4. ZKP-a, premda ne spominje tu zakonsku odredbu. Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja ovaj se žalitelj upućuje na točku 12. ovog obrazloženja, jer razlozi iznijeti u toj točki se na analogni način odnose i na optuženog OO, samo što se njegov bitni doprinos u počinjenju predmetnog kaznenog djela i na ostvarenje, kako objektivne, tako i subjektivne komponente supočiniteljstva , odnosi na inkriminiranu radnju nazivanja telefonom oštećene IO i opisanim dovođenjem imenovane u zabludu, čime je ona bila navedena da na štetu svoje imovine preda optuženicima 171.000,00 eura, a postupanje optuženika je bilo motivirano protupravnim stjecanjem znatne imovinske koristi. Dakle, kao i kod optuženog ĐO, i ovdje je riječ o supočiniteljskim radnjama kojima je optuženi OO u svom dijelu ostvario vlast nad djelom i upravljao njegovim procesom počinjenja, a ne o radnjama pomaganja prema čl. 38. KZ-a. Stoga predmetna žalba u tom segmentu isto tako nije usvojena.

25. Budući da se ovaj optuženik nije žalio zbog povrede kaznenog zakona na njegovu štetu u odnosu na određenu mu posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ -a, ovaj je sud drugog stupnja ovu pogrešnu primjenu materijalnog prava, koju je inače u žalbi istakao optuženi ĐO, a kao što je već ranije rečeno, po službenoj dužnosti protegnuo i na optuženog OO, te je u tom dijelu i u odnosu na njega preinačio pobijanu presudu kako je precizirano u točki I. izreke ove presude.

26. Kod odluke o kazni sud prvog stupnja je kod optuženog OO cijenio kao olakotnu okolnost njegovu dosadašnju neosuđivanost, a kao otegotno visinu iznosa za koji je IO oštećena te upornost i protek vremena u njegovom protupravnom postupanju, s obzirom da se ovdje radi o produljenom kaznenom djelu.

27. Optuženik smatra da mu je odmjerena previsoka kazna, koja nije samo prestroga, nego nije ni individualizirana, te ne odgovara utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja. Optuženik ističe da je neosuđivan, skromnih imovinskih prilika, nezaposlen, bez ikakvih obilježja profesionalnog kriminalnog djelovanja, ispravnih moralnih vrijednosti, da je predmetni događaj ostvario traga na njegovom fizičkom i mentalnom zdravlju i da je izrečenom kaznom kroz utvrđene otegotne okolnosti zapravo dvostruko sankcioniran, budući da su one implicirane u kvalificirani oblik kaznenog djela prijevare za koji je proglašen krivim.

28. Vezano za ove žalbene primjedbe optuženi OO se upućuje na točku 16. ovog obrazloženja, budući da razlozi koji su izloženi u toj točki analogno vrijede i za ovog optuženika, slijedom čega njegova žalba u tom dijelu također nije prihvaćena.

29. Postupajući u skladu s odredbom čl. 478. ZKP-a ovaj je žalbeni sud ispitao pobijanu presudu i u pogledu odluke o oduzimanju predmeta (mobilnog uređaja marke Techno pop 7) te je našao da se ona temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona.

30. Premda je u uvodu žalbe naznačio da prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ovaj optuženik tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, međutim, u svakom slučaju treba reći da se i ta odluka isto tako temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona

31. Slijedom svega izloženog ovaj je sud drugog stupnja u odnosu na optuženog OO na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-a donio odluku kao u točki I. izreke ove presude, a na temelju čl. 482. ZKP-a kao u točki II. istog dispozitiva.

U Varaždinu 1. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Zdravko Pintarić