Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj P-80/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog Alenu Ivkoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv 1. tuženika NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženice ĐP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po GP, odvjetnici u [adresa], i 3. tuženika Verbriefung & Co. d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb), Hribarov prilaz 6A, OIB: 50053576872, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice tužiteljevog punomoćnika, Suzane Trputac, odvjetnice u Rijeci, punomoćnice 1. i 2. tuženika, GP, odvjetnice u [adresa] i punomoćnika 3. tuženika, PP, odvjetnika u [adresa], **.**.2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:

1. Utvrđuje se da je Ugovor o cesiji sklopljen 7. studenog 2022. god. u Zagrebu ovjeren po javnom bilježniku Branku Jakiću u Zagrebu, posl. br: OV- 16361/2022 dana 7. studenog 2022. god. sklopljen između cedenta Verbriefung & Co. d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb) Hribarov prilaz 6A, OIB: 50053576872 i cesionara OP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prividan ugovor, kojim se prikriva da je stvarni cesionar ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te da isti nema učinka i da isti ne postoji.

2. Utvrđuje se da Ugovor o cesiji sklopljen 7. studenog 2022. god. u Zagrebu ovjeren po javnom bilježniku Branku Jakiću u Zagrebu, posl. br: OV- 16361/2022 dana 7. studenog 2022. god. proizvodi pravne učinke ugovora o cesiji između cedenta Verbriefung & Co. d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb) Hribarov prilaz 6A, OIB: 50053576872 i cesionara ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a što su tuženici dužni priznati.

3. Nalaže se 1. tuženiku ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženoj OP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženiku Verbriefung & Co. d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb) Hribarov prilaz 6A, OIB: 50053576872 da tužitelju LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka uvećano za zakonsku zateznu kamatu određenu čl. 29. ZOO-a, a tekućoj od presuđenja do isplate.

II Nalaže se tužitelju da 1. i 2. tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu 1.100,00 eura, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad 1.100,00 eura, a do zatraženih 1.200,00 eura, zahtjev 1. i 2. tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju da 3. tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 750,00 eura, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad 750,00 eura, a do zatraženih 1.000,00 eura, zahtjev 3. tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u predmetnoj tužbi podnesenoj ovom sudu 19. siječnja 2024., u bitnom, navodi da se nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci i to: k. č. br.: [katastarska čestica] u naravi kuća, dvorište stepenište i oranica površine 743 m[2] i k. č. br.: [katastarska čestica] u naravi šuma površine 4 m , u z.k. ul. br.:

2508, sve upisano u k. o. [katastarska općina], te k. č. br. [katastarska čestica], u naravi Bujanovo dvorište kuća, Bujanovo površine 928 m[2] i to na 3. suvlasničkom dijelu: 3473/10000 Etažno vlasništvo (E-3), upisan u z. k. uložak br. [broj ZK uloška], sve upisano u k. o. [katastarska općina], pred Općinskim sudom u Rijeci vodi ovršni postupak pod posl. br.: Ovr-1284/2019, u kojem ovršnom postupku da su sudjelovali on (tužitelj), drugo i treće tuženik u ulogama ovrhovoditelja, te prvotuženik u ulozi ovršenika. Dalje, da je u tijeku ovršnog postupka drugotužena OP s ranijim ovrhovoditeljem ovdje trećetuženikom Verbriefung & Co. d.o.o. dana 7. studenog 2022. sklopila Ugovor o cesiji kojim da se tražbina i založno pravo radi koje se provodila ovrha u korist ranijeg ovrhovoditelja (trećetuženika) prenosi na drugotuženu, pa da je drugotužena kao novi ovrhovoditelj u ovršnom postupku stupila u pravni položaj ranijeg ovrhovoditelja ovdje trećetuženika, da je odmah nakon stupanja u ovršni postupak na mjesto ranijeg ovrhovoditelja (trećetuženika), drugotužena tužitelju istaknula prigovor nedostatka pokrića slijedom čega da je Rješenjem Općinskog suda u Rijeci posl. br.:Ovr- 1284/2019 od 19. rujna 2019. god. usvojen prigovor nedostatka pokrića 2. tužene, te da je ovršni postupak u odnosu na tužitelja obustavljen i ukinute su ukinute sve provedene ovršne radnje. Tužitelj tvrdi da je ovršnom postupku drugotuženoj istaknuo prigovor prestanka tražbine – sjedinjenjem, smatrajući kako je tražbina ranijeg ovrhovoditelja ovdje trećetuženika Ugovorom o cesiji, faktično i stvarno prenesena na ovršenika ovdje prvotuženika, a ne na ovdje drugotuženu, a radi čega da je on upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Smatra kako je za tu parnicu – radi donošenja meritorne odluke o zahtjevu tužitelja za proglašenja ovrhe nedopuštenim zbog činjenice prestanka tražbine sjedinjenjem sukladno odredbi čl. 207. ZOO-a od važnosti kao prethodno pitanje utvrditi da li je Ugovor o cesiji prividan pravni posao, odnosno da li se isti Ugovorom o cesiji prikriva da je pravi cedent ovdje prvotužitelj (ovršenik) a ne ovdje drugotužena (ovrhovoditelj), slijedom čega da on ima pravni i interes za podnošenje predmetne tužbe. Pored toga, ukazuje kako su 1. tuženik / ovršenik i 2. tužena / ovrhovoditelj u rodbinskom odnosu - otac i kćer, da je 2. tužena sklapanjem Ugovora o ustupu tražbine s prednikom ovrhovoditelja koji je pokrenuo i vodio ovršni postupak na nekretninama 1. tuženika, stupila u ovršni postupak kao ovrhovoditelj isključivo i jednino s ciljem da njega kao ovrhovoditelja onemogući da svoju tražbinu naplati iz nekretnina u vlasništvu ovršenika, ovdje 1. tuženika, a da je stvarni vjerovnik i imatelj ustupljene tražbine odnosno cesionar iz Ugovora o ustupu tražbine radi koje se vodi ovrha upravo ovršenik – odnosno ovdje 1. tuženik, da je tome tako ukazuje odlučna činjenica kako je u ovršnom postupku utvrđena vrijednost nekretnina u iznosu od 919.769,07 EUR dok da je 2. tužena u obračunu svojeg potraživanja u ovršnom postupku navela kako njezino potraživanje iznosi 1.480.389,59 EUR, a obzirom na dob i zanimanje 2. tužene koja da je prema njegovim saznanjima u vrijeme sklapanja Ugovora o ustupu potraživanja još uvijek pohađala obvezno školovanje,da je neživotno i nelogično da bi ista bila u mogućnosti svojim vlastitim sredstvima i imovinom otkupiti potraživanje od ranijeg ovrhovoditelja Verbriefung & CO d.o.o. već da je životno i logično da je otkup tog potraživanja financirao upravo 1. tuženik, s ciljem obustave ovršnog postupka u odnosu na njega, a čime da se ukazuje kako je upravo 1. tuženik cesionar iz Ugovora o ustupu tražbine, a samim time i vjerovnik (ovrhovoditelj), ujedno i dužnik (ovršenik) tražbine radi koje da se provodi ovrha. Citira odredbu članka 286. (očito 285.) ZOO-a. Ističe da u sudskoj teoriji i praksi prividan ugovor podrazumijeva svjestan nesklad između volje i njezina očitovanja, koji nastaje sporazumnim i namjernim iskazivanjem volja ugovornih strana o sklapanju određenog obveznopravnog odnosa da bi se kod trećih osoba izazvao određeni lažni dojam, iako ugovorne strane ne žele da ugovor nastane i ima pravne učinke odnosno da stranke svjesno sklapaju ugovor koji zapravo ne žele, već njime imaju namjeru prikriti neki drugi pravni posao. Smatra da Ugovor o cesiji prikriva stvarnu osobu cesionara budući da stvarni cesionar nije drugotužena već da je stvarni cesionar prvotuženik budući da je namjera i volja ugovornih strana bila upravo ta da se tražbina s ranijeg vjerovnika (trećetuženika) prenese na prvotuženika koji da je stvarni i faktični kupac tražbine, a da se kod trećih osoba (ovršnog suda i sudionika ovršnog postupka) stvori lažni dojam da je novi vjerovnik drugotužena. Konačno, da je upravo to bio cilj i namjera ugovornih stranaka da je razvidno iz postupanja prvotuženika kao ovršenika u ovršnom postupku – koji da se na Rješenje o dosudi ovršnog suda od 8. siječnja 2024. kojim da su nekretnine dosuđene ovrhovoditelju (drugotuženoj) odrekao prava na žalbu na Rješenje. Postavlja tužbeni zahtjev kao u točkama I 1. 2. i 3. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu od 4. travnja 2024. (str. 34 do 39 spisa), u bitnom, 1. i 2. tuženi osporavaju tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti. Predlažu odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa za podnošenje iste na strani tužitelja, da se položaj tužitelja ne bi promijenio usvajanjem tužbe, da čak i ugovor o cesiji zaključen između drugotužene i trećetuženog bude utvrđen prividnim, da bi tražbina koja se prenosi tim ugovorom i dalje bila u prvenstvenom redu namirenja ispred tužiteljeve tražbine, da bi eventualno došlo do promjene u pogledu osobe vjerovnika, ali time da se pozicija dužnika ne bi nimalo promijenila. U tom smislu, ističu da bez obzira na to tko je vjerovnik te tražbine ona u prvenstvenom redu ostaje ispred tužiteljeve tražbine slijedom čega da se tužitelj ne može namiriti u ovršnom postupku posl. br. Ovr-1284/2019, da je za položaj tužitelja u potpunosti nebitno hoće li se tužba u ovome postupku usvojiti ili neće budući da će i u jednom i u drugom slučaju njegova tražbina ostati nenamirena, da je prividan ugovor onaj ugovor zaključen između ugovornih strana kako bi se prema trećima stvorio privid da je taj ugovor zaključen, da je bitna pretpostavka za prividnost ugovora suglasnost volja, da se ugovorne strane prividnog (simuliranog) ugovora moraju suglasiti o tome da zaključuju prividan ugovora i da njegovim zaključenjem žele samo stvoriti privid da su ga zaključile ili da njegovim zaključenjem žele prikriti drugi (disimul irani) ugovor. Pozivaju se i citiraju sudsku praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/2752/2013 od 15. listopada 2015. Dalje, da se konkretno ugovorne strane ugovora o cesiji nisu suglasile o tome da je taj ugovor prividan niti da se njime prikriva drugi ugovor o cesiji koji bi navodno bio zaključen između prvotuženog i trećetuženog, da trećetuženi nije mogao imati nikakvu korist od toga da s drugotuženom zaključi prividan ugovor o cesiji kojim da bi zapravo prikrivao pravi ugovor o cesiji između sebe i prvotuženog, da je zaključivanjem ugovora o cesiji s drugotuženom i prijenosom svoje tražbine na istu, trećetuženi ostvario svoj cilj djelomičnog namirenja svoje tražbine, da budući nije bilo suglasnosti volja drugotužene i trećetuženog o prividnosti ugovora o cesiji, taj ugovor o cesiji nije i ne može biti prividan. Međutim, da čak i da je postojala suglasnost volja drugotužene i trećetuženog o prividnosti ugovora o cesiji i o prikrivanju pravog ugovora o cesiji između prvotuženog i trećetuženog, to ne znači da taj navodno prikriveni ugovor proizvodi pravne učinke između prvotuženog i drugotuženog. Uz to, da je ugovor o cesiji onaj ugovor kojim vjerovnik prenosi svoju tražbinu na treću osobu odnosno novog vjerovnika, a da pritom osoba dužnika i potraživanje ostaju isti, da ako je ugovor o cesiji tip ugovora kojim sadašnji vjerovnik prenosi svoje potraživanje na treću osobu odnosno novog vjerovnika to onda znači da on takvim ugovorom ne može svoje potraživanje koje ima prema određenom dužniku pren ijeti upravo na tog svog dužnika, da ako bi vjerovnik zaključio takav ugovor s dužnikom to onda ne bi bio ugovor o cesiji već otpust duga ili ako se tražbina prenosi uz naknadu onda bi to bilo ispunjenje obveze, da u konkretnom slučaju navodni disimulirani ugovor o cesiji između prvotuženog i trećetuženog ne ispunjava uvjete za pravnu valjanost budući da bi se i tu radilo o ugovoru o cesiji između vjerovnika (trećetuženog) i dužnika (prvotuženog), da ugovorne strane prividnog ugovora svojim prividnim ugovorom mogu prikrivati jedino neki drugi ugovor zaključen između njih samih, ali ne i neki drugi ugovor zaključen između jedne od njih i neke treće osobe. Osim toga, da je u potpunosti neosnovan navod tužitelja o nemogućnosti da drugotužena financirala otkup potraživanja koje je trećetuženi imao prema prvotuženom već da je to jedino mogao učiniti prvotuženi, da je prvotuženi već gotovo 13 godina «u blokadi» i nema nikakvih novčanih sredstava, da drugotužena nije u vrijeme otkupa potraživanja nije pohađala obvezno obrazovanje, već je imala 24 godine, da boravi i radi u inozemstvu te da ostvaruje vlastite prihode, da je podigla kredit te od svoje bake, CP i kupila stan, a CP da je zatim primljeni iznos kupoprodajne cijene pozajmila drugotuženoj kako bi ista mogla otkupiti potraživanje od trećetuženog, a što da je ona zatim i učinila. Prema tome, da je upravo drugotužena ta koja je otkupila potraživanje od trećetuženika i da je ona stvarni cesionar. Predlažu da se tužba odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev.

Potražuju od tužitelja trošak parničnog postupka.

3. Trećetuženi u odgovoru na tužbu od 4. travnja 2024. (str. 45 do 47 spisa), u bitnom, osporava sve navode iz tužbe te se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, da tužitelj ni na koji način nije objasnio ni dokazao svoj pravni interes za podnošenje ove tužbe, da je nejasno kako je prigovor II-Tužene mogao biti prihvaćen rješenjem od 19. rujna 2019. kada je prijedlog II-Tužene da stupi na njegovo mjesto dotadašnjeg ovrhovoditelja prihvaćen zaključkom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1284/2019 od 15. prosinca 2022., da tužitelj zapravo nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, predlaže se naslovnom sudu tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti, da je tužitelj u parničnom postupku na koji da je upućen od strane ovršnog suda trebao dokazati svoje navodne tvrdnje o prestanku njegove tražbine prema I-Tuženiku (tužitelju) sjedinjenjem. Dalje, ističe da zbog toga što više nije bio stranka u ovršnom postupku nakon što je u ovršni postupak na njegovo mjesto kao ovrhovoditelj stupila II-Tužena da nema uvid u ovršni spis niti je upoznat s podnescima stranaka ni odlukama ovršnog suda donesenima u tom ovršnom postupku nakon što je prestao biti ovrhovoditelj, da je nesporno naplatno ustupio svoje potraživanje osigurano založnim pravom II-Tuženoj o čemu je I-Tuženik obaviješten nakon čega da daljnja postupanja II-Tuženika i I-Tuženika u predmetnom ovršnom postupku nisu ni od kakvog značenja za njega niti da je na iste mogao utjecati, da ukoliko je II-Tužena tužitelju izjavila prigovor nedostatka pokrića u predmetnom ovršnom postupku koji da je kako sam Tužitelj navodi i prihvaćen, ista da se koristila dopuštenim pravnim sredstvima predviđenim Ovršim zakonom, a III-Tuženik da nema apsolutno nikakve veze s navedenim. Predlaže prvenstveno odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Potražuje parnični trošak.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu, te su s tim u vezi sve isprave i pročitane. Izvršen je uvid i u ovosudni ovršni spis pod poslovnim brojem Ovr-1284/2019. Ostale dokazne prijedloge stranaka sud je odbio budući njihovo provođenje nije bilo relevantno za odluku o meritumu, a to iz razloga koje će biti argumentirani u nastavku ovog obrazloženja.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje prividnim ugovora o cesiji kojim se prikriva stvarni cesionar, te da isti nema i ne proizvodi učinke (točka 1.), te utvrđenje da taj ugovor o cesiji proizvodi pravne učinke ugovora o cesiji između cedenta i stvarnog cesionara (točka 2.).

6. U smislu primjene sadržaja pravne norme iz članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; nadalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

7. U odnosu na pitanje pravnog interesa na podnošenje predmetne deklaratore tužbe prema članku 187. stavku 1. ZPP-a tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

8. Sud smatra da tužitelj u konkretnom slučaju ima pravni interes za podnošenje tužbe.

9. Naime, iz utvrđenog stanja stvari proizlazi da je tužitelj imao položaj 2- ovrhovoditelja u ovršnom postupu broj Ovr-1284/2019 koji se vodio na nekretninama ovršenika (2-tuženika) kao predmetima ovrhe. Tijekom trajanja tog postupka 1-ovrhovoditelj (ovdje 3-tuženik) je svoju tražbinu radi namirenja koje je pokrenuo ovrhu ustupio 2-tuženici koja je upravo na temelju tog Ugovora stupila na mjesto 1-ovrhovoditelja u ovršnom postupku. Tužitelj je u tom postupku ovrhe imao vlastiti pravni interes za namirenje svoje tražbine iz vrijednosti nekretnina, a identitet osobe koja je na temelju predmetne cesije ušla u pravni položaj 3-tuženika nije za njegov pravni položaj bio pravno irelevantan. Naprotiv, eventualno postojanje i pravni učinci cesije mogli su neposredno utjecati na tužiteljev položaj prilikom namirenja, osobito u pogledu postojanja (po tužitelju) osporenog prava novog vjerovnika, a nakon razjašnjena tog pitanja potom i opsega takvog prava, te pravnih učinaka njezinog stupanja u ovršni postupak. Povrh svega, iz sadržaja spisa Ovr- 1284/2019, ne slijedi da je rješenje od 19. rujna 2023. kojim je u cijelosti usvojen prigovor 2-tužene nedostatka pokrića primarnog založnog vjerovnika (str. 13 predmetnog spisa) ikada uopće i steklo svojstvo pravomoćnosti. Do prigovora nedostatka pokrića došlo je tek nakon stupanja nove ovrhovoditeljice (ovršenikove kćeri) u ovršni postupak, dok iz postupanja dotadašnjeg 1. ovrhovoditelja (3. tuženika) tijekom cjelokupnog trajanja ovrhe ne slijedi niti s minimalnom izvjesnošću da je on uopće imao ikakvu namjernu pozvati se na navedeni ovršno-pravni institut, odnosno koristiti to pravno sredstvo. Sud stoga smatra da tužitelj nije podnio tužbu radi pukog utvrđenja činjenica ili radi zaštite apstraktnog interesa da se razjasni odnos između drugih osoba, nego radi otklanjanja konkretne pravne neizvjesnosti ko ja je proizlazila iz učinaka predmetne cesije na njegov položaj u ovršnom postupku iz kojeg je kao stranka isključivo i samo zbog cesije isključen. Okolnost što je ovršni postupak u odnosu na tužitelja nakon sklapanja ugovora o cesiji obustavljen zbog nedostatka pokrića (koje rješenje o obustavi prema stanju stvari nije pravomoćno jer to ne slijedi iz spisa Ovr-1284/2019, niti suprotno tvrdi ijedna stranka, a još manje to dokazuje) sama po sebi ne dovodi do prestanka pravnog interesa. Pravna posljedica predmetne cesije i pitanje tko je po toj osnovi stupio u položaj trećetuženika mogu biti od značaja za položaj tužitelja i neovisno o tome što je tijekom ovršnog postupka doneseno rješenje o obustavi u odnosu na njega, a ima relevantnost i za parnicu radi prog lašenja ovrhe nedopuštenom koja se vodi pod posl.br. P-81/2024 (koja je trenutno u prekidu temeljem rješenja od 17.2.2025. – str. 102 spisa). Iz navedenog sud zaključuje da je tužitelj imao pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, pa se pristupilo meritornoj ocjeni postavljenih tužbenih zahtjeva.

10. Prema odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

11. Sud u parnici ne otkriva činjenice, već mu ih prezentiraju stranke.

12. Na temelju analize dokazne građe slijedi da je tužitelj protiv troje tuženika podnio tužbu radi utvrđenja da je Ugovor o cesiji od 7. studenog 2022. (str. 8 do 12 spisa; dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), sklopljen između 3 -tuženika kao ustupitelja (cedenta) i 2-tužene kao cesionara, prividan ugovor, da isti ne proizvodi pravne učinke, ali da taj isti ugovor proizvodi učinke ugovora o cesiji između 1-tuženika i 3- tuženika.

13. U bitnome, tuženik navodi da je tijekom ovršnog postupka pod posl.br. Ovr-1284/2019, čiji su predmet nekretnine ovršenika (upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Lucija, 3. suvlasnički dio: 3473/10000 Etažno vlasništvo (E-3) i u z.k.zl.br. 2508 k. o. [katastarska općina], k. č. br.: [katastarska čestica] i k. č. br.: [katastarska čestica] – stranice od 49 do 69 spisa) 3-tuženik kao 1-ovrhovoditelj sklopio s 2-tuženom (kćerkom ovršenika, ovdje 1.tuženika) Ugovor o cesiji, temeljem kojeg je 2-tužena stupila u ovrsi na mjesto 3-tuženika kao 1-ovrhovoditelja. Dalje, podnositelj tužbe tvrdi da 2-tuženica nije bila stvarna primateljica tražbine jer nije imala vlastitih sredstava za njezino stjecanje, već da je stvarni i faktični cesionar zapravo 1 - tuženik. Prema navodima tužitelja, stvarna volje drugotuženice i trećetuženika bila je da se predmetna tražbina prenese na 1-tuženika, dok je 2-tužena označena kao cesionar samo radi stvaranja privida pred ovršnim sudom i ostalim sudionicima ovršnog postupka da je upravo ona postala novi vjerovnik.

14. Prezentiranu argumentaciju, u korelaciji s postavljenim tužbenim zahtjevima, prvostupanjski sud ne prihvaća.

15. Prema članku 285. stavci 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; nadalje u tekstu: ZOO) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

16. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je za primjenu instituta prividnog ugovora potrebno postojanje dvaju pravnih poslova i to; ugovora koje je prema vani (spram drugih) očitovan i predstavlja prividan pravni posao, te drugog, stvarno željenog ugovora kojim se taj prvi ugovor prikriva. U toj situaciji radi se o relativnoj simulaciji kada ugovorne strane sklapaju jedan (prividan) ugovor i prema trećima ga tako prezentiraju, dok je njihova prava namjera usmjerena na sklapanje drugog ugovora (ugovora druge vrste) koji se onim prvim ugovorom prikriva. Jednako tako, iz članka 285. stavka 2. ZOO -a jasno slijedi da se pravna posljedica simulacije veže uz prikrivanje drugog ugovora, a ne uz samo drugačije označavanje strane, odnosno identitet osobe (pravnog subjekta) koja sudjeluje u već sklopljenom ugovoru.

17. U konkretnom slučaju polazeći od činjeničnih navoda u tužbi ne proizlazi da bi spornim Ugovorom o cesiji bio prikriven neki drugi ugovor, pa niti drugi ugovor o cesiji različitog predmeta. Naprotiv, tužitelj ističe da je Ugovor o cesiji sadržajem upravo ono što ugovor i navodi da jest, a to je pravni posao kojim 3- tuženik kao dotadašnji vjerovnik (1-ovrhovoditelj) ustupa tražbinu drugog osobi. Aktivna stranka ovog spora ne tvrdi da je predmet cesije bio drugačiji, npr. da je ugovorena druga tražbina, druga cijena, druga vrsta pravnog posla, ili neki drugi pravni odnos, niti tvrdi da su drugotužena i trećetuženik stvarno htjeli zaključiti neki drugi ugovor. Dakle, prema prezentiranim tvrdnjama tužitelja nije prikriven drugi ugovor (njegov sadržaj), nego je prikriven identitet jedne od ugovornih strana jedinog ugovora.

18. Te činjenice same po sebi ne predstavljaju simulaciju u smislu članka 285. stavka 2. ZOO-a. Naime, za postojanje prividnog ugovora nije dovoljno (u)tvrditi da je stvarna svrha stranaka bila drugačija od one koju je trebao proizvesti njihov odnos prema trećima, već je potrebno utvrditi svjesni sporazumni nesklad između očitovanja i stvarne volje ugovornih strana u pogledu sadržaja pravnog posla. Kod prividnog ugovora postoji nesklad između onog što ugovorne strane očituju i što stvarno žele, odnosno da ugovorne strane nisu htjele taj ugovor u sadržaju u kojem je sastavljen. Tužitelj ne tvrdi da 2-tuženica i 3-tuženik nisu htjeli Ugovor o cesiji kao takav, nego ističe da 2- tuženica nije bila osoba koja je stvarno trebala biti cesionar, čime polazi od toga da je postojala volja za prijenosom tražbine, ali osporava identitet osobe na koju je tražbina stvarno prenesena. Takva tvrdnja ne dovodi do zaključka da Ugovor koji su sklopili 2-tuženica i 3-tuženi predstavlja prividan ugovor u smislu članka 285. ZOO-a

19. Dalje, tužitelj pledira da je 3.-tuženi htio prenijeti svoju tražbinu, a navodno je samo kao formalni cesionar naznačena 2. -tuženica. Time se, dakle, ne opisuje situacija u kojoj bi između prethodno navedenih stranaka postojao jedan prividan ugovor i jedan prikriveni, nego se ističe da je 2-tuženica bilo u tekstu ugovora samo radi forme navedena kao stranka, dok je druga osoba (1- tuženik) bila stvarni primatelj (stjecatelj) tražbine. Takva činjenična konstrukcija svakako može otvoriti druga pravna pitanja, primjerice pitanje stvarnog stjecanja tražbine, zastupanja, poslovanja za račun drugoga, valjanosti očitovanja volje, eventualne prijevare ili drugih pravnih odnosa, ali sama po sebi ne čini Ugovor o cesiji prividnim u smislu članka 285. ZOO.a

20. Posebno valja istaknuti da čl. 285. st.2. ZOO-a ne propisuje da se u slučaju kada se naknadno tvrdi da je osoba koja je u ugovoru navedena samo formalno kao ugovorna strana, automatski smatra da je taj ugovor prikrio ugovor između treće osobe i ugovorne strane. Do te bi posljedice moglo doći samo ako bi se utvrdilo postojanje stvarno sklopljenog drugog ugovora koji je trebao prikriti prividni, uz ispunjenje svih pretpostavki njegove valjanosti. Tvrdnje u tom smislu tužitelj nije isticao. Dodatno, primjenom jezične i teleološke metode tumačenja pravnih normi, sintagma u rečenici iz čl. 285. st.2. ZOO-a citirano: «… neki drugi ugovor…» isključuje bilo kakav zaključak da bi se tim dijelom sadržaja supsumirala ista vrsta ugovora s istim sadržajem, ali s drugačijim subjektima (tj. da se prikrivena stranka može naknadno utvrditi kao stvarni ugovaratelj). Jasan je i logičan smisao da se pod pojmom citirano: «… neki drugi ugovor…» radi o različitoj vrsti (prikrivenog) ugovora u odnosu na prividan, a ne o promjeni ugovornih strana u istom ugovoru.

21. U kontekstu tužiteljevih navoda nije osnovano istovremeno tvrditi da je Ugovor o sesiji sklopljen između 2-tužene i 3-tuženika prividan, u smislu da ne proizvodi učinke između tih osoba, te isticati da upravo taj jedan te isti ugovor zapravo proizvodi pravne učinke kao ugovor između 1-tuženika i 3- tuženika, ako se ne prezentira, navede, koji je to zaseban (neki drugi) ugovor koji je tim disimuliranim namjerno prikriven. Pravni učinak relativne simulacije nije preoblikovanje postojećeg ugovora tako da se jedna ugovorna strana zamijeni drugom, nego priznavanje pravnog učinka drugom, prikrivenom ugovoru ako on postoji i ispunjava zakonske uvjete valjanosti. Takvo preoblikovanje ugovora nema pravno uporište u članku 285. ZOO-a.

22. Na prethodno navedeni zaključak ne utječu niti tužiteljeve tvrdnje da je svrha navođenja 2-tužene kao cesionara bila da se pred ovršnim sudom i ostalim sudionicima ovrhe stvori dojam da je ona novi vjerovnik, premda je stvarni cesionar bio 1-tuženik. Takva okolnost mogla bi biti relevantna za ocjenu drugih pravnih pitanja, ali sama činjenica da se prema trećima htjelo prikazati određeno stanje različito od stvarnog ne pretvara automatizmom konkretni Ugovor o cesiji u relativno prividan ugovor. Za primjenu članka 285. stavka 2. ZOO-a mora se navesti, odnosno utvrditi koji je to drugi prikriveni ugovor. Konkretno, tužitelj kao navodno prikriveni ugovor označava Ugovor o cesiji između 3-tuženika i 1-tuženika, ali istodobno iz njegovog isticanja proizlazi da je sadržaj tog navodno prikrivenog ugovora jednak sadržaju predmetnog ugovora – prijenos iste tražbine s istog cedenta na drugu osobu – te da se razlika sastoji upravo u identitetu cesionara. Time, međutim, tužitelj ne razjašnjava koji je to vrstom drugi ugovor koji je postojećim ugovorom prikriven, nego tvrdi da je ugovor zaključen s jednom fizičkom osobom, dok je druga fizička osoba stvarni sudionik tog pravnog odnosa.

23. Nadalje, tužitelj svoju tvrdnju da 2-tuženika nije bila stvarna primateljica tražbine temelji, između ostalog, na isticanju da ona nije imala vlastita sredstva za plaćanje odnosno stjecanje ugovorene tražbine. Ni navedena okolnost sama za sebe ne dokazuje pravnu simulaciju. Činjenica da određena osoba nema vlastitih sredstava ne isključuje mogućnost da je upravo ona stvarna ugovorna strana. Izvor sredstva kojima je neka osoba ispunila svoju ugovorenu obvezu može biti različit od njezine vlastite imovine. Za zaključak o prividnosti, osim financijskih okolnosti, nužno je utvrditi i stvarnu zajedničku volju stranaka u trenutku zaključenja ugovora, odnosno da 3-tuženi i 2-tužena nisu htjeli da cesija proizvodi pravne učinke između njih nego su predmetnim Ugovorom svjesno prekrili neki drugi ugovor.

24. Na temelju utvrđenog stanja stvari, u korelaciji s po tužitelju iznesenim činjenicama, takav zaključak ne proizlazi.

25. Budući nije utvrđeno da predmetni Ugovor o cesiji predstavlja disimulirani ugovor koji prikriva drugi ugovor, nije bilo osnove za prihvaćanje prvog tužbenog zahtjeva, a niti drugog zahtjeva postavljenog na utvrđenje da isti taj Ugovor proizvodi pravne učinke između 1-tuženika i 3- tuženika.

26. Slijedom svega navedenog, presuđeno je sadržajem točke I 1. i I 2. dispozitiva.

27. Kod ovako utvrđenih, analiziranih i razjašnjenih relevantnih okolnosti sud nije posebno ocjenjivao preostale isprave u spisu budući njihovi sadržaji ne bi, odnosno nisu ni na koji način utjecali na drugačiju odluku od donesene glede merituma. Iz istih razloga izvođenje svih ostalih po strankama predloženih dokaza u dokaznom postupku bilo je suvišno.

28. Trećetuženik je na ročištu održanom 26. siječnja 2026. prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora (dalje u tekstu: vps) od 2.000,00 eura, uz prijedlog da se ista odredi u svoti od 100.000,00 eura. Svoj prigovor u činjeničnom smislu nije ničim obrazložio, dakle nije iznio konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj vps očito suviše nisko naznačio, niti je naveo na temelju čega upravo iznos od 100.000,00 eura predstavlja vps. U smislu članka 40. stavci 2. i 3. ZPP-a sud će intervenirati u naznačenu vps (ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu) kada utvrdi, između ostalog, da je tužitelj vps očito suviše nisko naznačio, što pretpostavlja u slučaju prigovora tuženika postojanje po njemu jasno prezentirane činjenične osnove za takav zaključak. Predmet ovog spora nije zahtjev za isplatu novčanog iznosa, već deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje pravne naravi i učinaka predmetnog Ugovora o cesiji. Stoga se vps ne može automatski izjednačiti s nominalnom vrijednosti tražbine koja je bila predmetom ustupa. Pritom u samom Ugovoru o cesiji uopće nije navedeno za koji iznos je predmetna tražbina ustupljena, niti je trećetuženik dostavio drugu ispravu (npr. posebni ugovor) iz koje bi proizlazila ugovorena vrijednost, a posebno ne iznos od 100.000,00 eura. Kako 3-tuženik nije prezentirao okolnosti koje bi opravdale zaključak da je iznos od 2.000,00 eura očito suviše nisko određen, sud nije imao činjeničnu niti pravnu osnovu vps odrediti u predloženoj svoti od 100.000,00 eura. Pri tome sud ocjenjuje da se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu kod kojeg vps nije nužno jednaka vrijednosti pravnog posla na koji se zahtjev odnosi. Dodatno, vps u tužbi je označena sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama («Narodne novine» broj 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP) koji propisuje da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Slijedom navedenog, na ročištu održanom 14. svibnja 2026. sud je primjenom članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem vps odredio u iznosu od 2.000,00 eura, kako ju je tužitelj i naveo u tužbi.

29. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (2.000,00 eura), ostvareni potpuni uspjeh svih tuženika, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025; dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog 1. i 2. tuženicima su priznati zatraženi troškovi zastupanja odvjetnice prema troškovniku (ročište 14.5.2026.) i to za; sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 29.9.2025., 26.1.2026. i 14.5.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnje po 200,00 eura, dakle 800,00 eura, povećanje sv ih stavki od 10% za zastupanje dvije osobe (80,00 eura), ukupno 880,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 220,00 eura (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 1.100,00 eura. 2-tuženi i 3.-tuženi odgovor na tužbu nisu dužni platiti obzirom su uspjeli u ovom sporu.

30. Treće-tuženiku je priznat trošak zastupanja odvjetnika prema troškovniku (ročište 14.5.2026.) i to za; sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 26.1.2026. i 14.5.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno tri (3) radnje po 200,00 eura, dakle 600,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 750,00 eura. Na ročište 29.9.2025. trećetuženik nije pristupio, pa mu stoga zatraženi trošak u tom dijelu ne pripada.

31. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

32. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke I 3. izreke.

U Rijeci 1. rujna 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- tužitelju, po pun. – e.komunikacijom

- 1. i 2. tuženicima, po pun. – e.komunikacijom

- 3. tuženiku, po pun. – e.komunikacijom