REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-428/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OV iz [adresa] (ranije na adresi [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika ... , [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, od 4. ožujka 2026., poslovni broj: P- 193/2024-11, u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika ..., djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava, te se presuda ..., od 4. ožujka 2026., poslovni broj: P-193/2024-11,

1.) potvrđuje pod točkom I i II izreke,

2.) preinačuje pod točkom III izreke na način da se nalaže tuženiku ..., da tužitelju OV, na ime troškova parničnog postupka umjesto iznosa od 875,00 eura, naknadi iznos od 218,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. ožujka 2026., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu trošk ova parničnog postupka u iznosu od 656,25 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, tužitelj odbija.

II Nalaže se tužitelju da tuženiku na ima troška žalbenog postupka naknadi iznos od 33,49 eura, u roku od 15 dana, dok se sa preostalim dijelova zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 345,37 eura, tuženik odbija.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sklopljenog dana 04. prosinca 2006. između tužitelja OV i prednika tuženika ..., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dvazareznula) jednokratno, unaprijed."

II. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao pravnom sljedniku ..., da tužitelju OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Župnika [adresa], isplati iznos od 328,05 eura (tristodvadesetosameuraipetcenti) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 13. prosinca 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili gran ična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Župnika [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura sa zateznim kamatama počev od 04. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.”

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP). Presudu pobija i zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP - a, navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama . Tuženik ističe i da su mu pobijanom presudom povrijeđena ustavna i konvencijska prava, konkretno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu odluku i pravo na procesnu jednakost.

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio niz odredbi materijalnog prava što opširno i obrazlaže, od čega naglašava: - pogrešnu primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, ističući da se pravilnom primjenom odredbi ZZP/03 dolazi do zaključka da je za utvrđenje nepoštenima, a time i ništetnima ugovornih odredbi sadržanih u potrošačkim ugovorima sud dužan utvrditi radi li se o odredbi o predmetu ili cijeni ugovora koja je jasna, lako razumljiva ili lako uočljiva (ako je odgovor negativan), je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo , te uzrokuje li takva odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja , a što da je u konkretnom slučaju izostalo, pri čemu se poziva na sudsku praksu suda EU i Direktivu 93/13/EEZ, te zaključuje da odredba članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu uopće ne uzrokuje znatniju neravnotežu posljednično čemu je trebalo odbiti tužbeni zahtjev; - pogrešnu primjenu članka 296. stavka 3. ZOO-a navodeći da su u konkretnom slučaju ispunjene sve tri pretpostavke sadržane u toj odredbi , pa da stoga odredba članka 6. Ugovora, nije niti može biti ništetna, te članka 74. stavka 1. točke 3. ZZP/03 i ZPK-a iz kojih proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita on-tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata, te da taj trošak snosi korisnik kredita.; - pogrešnu primjenu mjerodavnih odredaba ZOO-a o zastari navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 328. ZOO-a odnosno da odredbe o zastari uopće nije primijenio, te da je stajalište suda protivno načelu pravne sigurnosti ; - pogrešnu primjenu članka 326. stavka 2. ZOO-a koja propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen, a u ovome slučaju da je nesporno da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen, dok da se u kontekstu prve pretpostavke radi o pravnom standardu, te da je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju, te napose da se sukladno tome radi o zabrani manjeg značenja; te - pogrešnu primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a navodeći da je nužna pretpostavka koja mora biti ispunjena da bi sud mogao tužitelju dosuditi zatezne kamate od dana stjecanja da se prvo utvrdi poštenost, odnosno nepoštenost ugovorne strane koja je nešto stekla bez osnove, međutim da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zato što su sporne odredbe nepoštene odnosno ništetne, a čak i pod pretpostavkom da su zaista nepoštene da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je poistovjetio nepoštene odredbe s nepoštenošću stjecatelja, pri čemu se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela od 5. ožujka 2004. i na sudsku praksu.

2.2. Nadalje tuženik ističe i prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer da sud nije utvrdio činjenice odlučne za donošenje odluke, a najbitnija da je činjenica je li se o ugovornoj odredbi članka 6. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, o kojoj činjenici da su tužitelj i on-tuženik iznijeli suprotstavljene stavove što znači da je ista sporna i da ju je sud dužan utvrditi, međutim da je prvostupanjski sud o toj činjenici donio potpuno oprečna i kontradiktorna utvrđenja, da je nekritički prihvatio iskaz korisnika kredita, te da je propustio utvrditi i da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne bi mogla niti isticati sukladno odredbi članka 326. stavka 2. ZOO-a.

2.3. Osporava i odluku o troškovima navodeći da je sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj, iako je ista očito postavljena previsoko u odnosu na predmet i sadržaj spora, da je sukladno odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a sud ovlašten i dužan po službenoj dužnosti provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te ju rješenjem korigirati, što da je sud propustio učiniti zbog čega su troškovi određeni u previskom iznosu, a osporava i pravo tužitelja na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude koji da nije nužan ni potreban za vođenje spora.

2.4. Predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 62,50 eura i sudsku pristojbu u iznosu od 66,36 eura, odnosno ukupan iznos od 378,86 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

5. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika. Naime, u razlozima presude prvostupanjski sud je za svoj pravni stav dao jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je zaključio da zbog ništetnosti dijela odredbe članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 328,05 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

5.1. Međutim, osnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava vezano za primijenjeni Zakon o zaštiti potrošača. Naime, prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude pogrešno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14; - dalje: ZZP/14), umjesto na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje: ZZP/03) koji se na konkretni spor primjenjuje, ali obzirom da su odredbe ZZP/14 na koje se prvostupanjski sud poziva, u bitnome identične odredbama ZZP/03 koje ovdje treba primijeniti, taj propust prvostupanjskog suda nije od značaja jer ne utječe na konačni ishod spora, budući da je pravilnom primjenom materijalnog prava ZZP/03, trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

5.2. Isto tako, osnovano tuženik ukazuje i na činjenicu da je prvostupanjski sud propustio pravilno odrediti vrijednost predmeta spora, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka kada je tužitelju trošak odmjerio prema vrijednosti predmeta spora navedenoj u tužbi, što će u daljnjem nastavku ove odluke biti detaljnije obrazloženo.

6. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; - dalje: Ustav RH) i (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, 13/17; - dalje: Konvencija), obzirom da pobijana odluka nije arbitrarna ili očito nerazumna, u obrazloženju iste prvostupanjski sud naveo je sve bitne elemente propisane člankom 338. stavka 4. ZPP-a, te je presudu donio na temelju dokaza koje je ocijenio potrebnim radi utvrđenja odlučnih činjenica i koje su stranke predložile, te je svakoj strani u postupku dao mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu, tako da navedena povreda ne proizlazi iz stanja spisa.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., sklopljenog 4. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor), u dijelu kojim je ugovoreno da će korisnik kredita platiti jednokratno unaprijed naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 2,00%, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 328,05 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2006.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Visina utuženog iznosa nije sporna.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom 4. prosinca 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 26.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita , sa rokom otplate od 7 godina, u svrhu kupnje osobnog automobila,

- da je u članku 6. Ugovora ugovoreno da će korisnik kredita platiti jednokratno unaprijed naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 2,00%,

- da je predmetna naknada naplaćena 12. prosinca 2006., u iznosu od 328,05 eura (u kunskoj protuvrijednosti),

- da se radi o potrošačkom kreditu, obzirom da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio radi kupnje osobnog automobila za privatne potrebe, pri čemu valja navesti i da tužitelj nije po struci dipl. ekonomist, kako to netočno tuženik ukazuje u žalbi,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, pa tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga se obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bio upoznat u čemu se ti troškovi sastoje,

- da sporna odredba Ugovora ne sadrži podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljičinog zahtjeva za kredit, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o od redbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.1. Obzirom da je u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, valja reći da se smatra da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu koje sadrže i odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% iznosa kredita jednokratno unaprijed, što ukazuje na to da se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već nacionalno pravo, čije odredbe treba, koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

11.1. Stoga ovdje treba imati u vidu presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavka 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojima se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.2. Direktivom 93/13 EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a u presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Iz iskaza tužitelja kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je tužitelj podigao kredit u svrhu kupnje osobnog vozila marke Renault Scenic II, kojeg je koristio isključivo u privatne svrhe, da mu je pri sklapanju ugovora djelatnik banke rekao kako banka ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita i to jednokratno prilikom prvog korištenja kredita i da mu je spomenuo samo postotak naknade, da mu tom prilikom nije dana mogućnost da o toj odredbi pregovara, a po navodima djelatnika banke da je naknada bila unaprijed određena propisima banke te je na istu morao pristati da bi mogao ishoditi kredit, a također da mu tom prilikom djelatnik banke nije predočio nikakvu Tarifu naknade tuženika niti je istu mogao uočiti istaknutu u poslovnici banke u [adresa] kao niti na internetskim stranicama banke , a obzirom da je po struci vozač, tada nije mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje bi proizlazile iz predmetne odredbe niti je tu odredbu posebno čitao prilikom potpisivanja samog ugovora, kao i da mu je ugovor bio predočen na unaprijed sastavljenom obrascu koji je potpisao i kasnije ovjerio kod javnog bilježnika, koji mu također nije pojašnjavao odredbe samog ugovora.

12.1. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu ugovornu odredbu kako bi mogao predvidjeti njezine posljedice, o kojoj odredbi tužitelj očito nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na njegovu štetu, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (odluka Vrhovnog suda RH broj: Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.), što je u konkretnom slučaju prema mišljenju ovog suda izostalo.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje spornih naknada, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio spornu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13.1. Nadalje, činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi prigovara da odredba članka 6. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna. Osim toga, tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita.

14. Treba navesti i da ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe jer je sporna odredba bila ništetna i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora, dakle ex tunc, pa ista nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. Naime, člankom 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen.

14.1. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene ZZP/03, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost sporne ugovorne odredbe i tražiti isplatu plaćenog iznosa. Isto tako na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, kako je to već naprijed navedeno, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu.

15. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je odredba članka 6. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 2,00% iznosa kredita, ništetna, a to u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 324. ZOO-a, koje pravno shvaćanje proizlazi i iz brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. i dr.)

15.1. Imajući u vidu da je na temelju ništetne odredbe Ugovora tužitelj isplatio tuženiku novčani iznos naveden u prvostupanjskoj presudi čija visina nije sporna, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Odredbom člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenim odredbama , tužitelju kao osnovane pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja odnosno plaćanja navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a, kako to tužbom i potražuje.

16.1. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženik nepošten stjecatelj, tako da su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

17. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek u pobijanoj prvostupanjskoj presudi. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je trošak odmjerio prema pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, to obzirom da je iz spisa razvidno da se kondemnatorni zahtjev (točka II izreke) odnosi isključivo na iznos od 328,05 eura, a za nenovčani zahtjev (točka I izreke) nije utvrđena posebna vrijednost predmeta spora rješenjem suda.

18.1. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza plaćanja tužitelja naknade za obradu kredita (točka I izreke), te isplata plaćene naknade u iznosu od 328,05 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II izreke) . Dakle, predmet spora čine nenovčani zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, te novčani zahtjev za isplatu iznosa od 328,05 eura.

18.2. Vezano za žalbene navode tuženika sporno je je li tužitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi iznosom od 1.655,27 eura ili prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva koji iznosi 328,05 eura.

18.3. Prvostupanjski sud tijekom postupka nije donio posebno rješenje kojim bi sukladno članku 40. ZPP-a, utvrdio vrijednost predmeta spora za nenovčani zahtjev, niti je ocijenio opravdanost vrijednosti koju je tužitelj naznačio u tužbi, tako da prema mišljenju ovog suda tuženik u žalbi osnovano osporava visinu dosuđenog parničnog troška, ističući da je prvostupanjski sud tužitelju odmjerio trošak prema previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

18.4. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, kada je uz deklaratorni (nenovčani) zahtjev postavljen i samostalan kondemnatorni zahtjev za isplatu određene novčane svote, parnični trošak se u nedostatku posebnog i pravodobnog utvrđenja vrijednosti predmeta spora za nenovčani dio, odmjerava prema vrijednosti novčanog zahtjeva. Vrhovni sud RH je u više odluka naglasio da nenovčani zahtjev koji sam po sebi ne proizvodi neposrednu imovinsku korist ne može biti temelj za odmjeravanje parničnog troška prema proizvoljno naznačenoj hipotetskoj vrijednosti, osobito ako sud tu vrijednost nije utvrdio rješenjem sukladno članku 40. ZPP-a. Kako u ovom postupku vrijednost predmeta spora za nenovčani zahtjev nije bila utvrđena rješenjem suda, niti je sud dao razloge zbog kojih bi se taj zahtjev mogao vrednovati iznad iznosa kondemnatornog zahtjeva, nije bilo osnove za odmjeravanje parničnog troška prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, te je stoga jedina mjerodavna vrijednost predmeta spora za odlučivanje o parničnom trošku iznos od 328,05 eura, koliko iznosi zahtjev za isplatu, jer se deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (odluka Vrhovnog suda RH broj: Revt 156/13 od 7. svibnja 2014.).

18.5. Stoga sukladno članku 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25; - dalje Tarifa), prema vrijednosti dosuđenog iznosa od 328,05 eura, tužitelju sa sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife pripada nagrada u iznosu od 50,00 eura, za sastav podneska od 8. veljače 2026. po Tbr. 8/1 iznos od 50,00 eura, za zastupanje na ročištu od 19. veljače 2026. po Tbr. 9/1 iznos od 50,00 eura, za trošak pristupa na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 iznos od 25,00 eura, te PDV u iznosu od 43,75 eura (a ne iznosi odmjereni pobijanom odlukom), što ukupno iznosi 218,75 eura, koji iznos mu je kao osnovan valjalo i dosuditi sa pripadajućom zateznom kamatom po članku 29. stavka 2. ZOO -a, dok je sa preostalim dijelom troškova parničnog postupka u iznosu od 656,25 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, tužitelj odbijen, te je odlučeno kao u izreci pod točkom I 2.)

18.6. Neosnovano tuženik osporava pravo tužitelja na trošak pristupa na ročište za objavu presude, obzirom da se radi o procesnoj radnji propisanoj člankom 335. stavka 3., 6. i 8. ZPP-a i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 Tarife, a o osnovanosti takvog zahtjeva se izjasnio i Vrhovni sud RH (odluka broj: Rev-1222/2022-2 od 6. prosinca 2023. i dr.).

19. Sukladno članku 166. stavka 2. ZPP-a, uvažavajući mjerodavnu vrijednost predmeta spora od 328,05 eura, te činjenicu da je tuženik sa žalbom djelomično uspio samo u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, tuženiku pripada pravo na trošak sastava žalbe po Tbr. 10 /4 Tarife u iznosu od 25,00 eura, PDV u iznosu od 6,25 eura, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 16,59 eura (a ne iznosi koje troškovnikom potražuje), što ukupno iznosi 47,84 eura, a uzimajući u obzir da je tuženik sa žalbom uspio u omjeru od 70%, to mu na ime troška žalbenog postupka pripada iznos od 33,49 eura, koji iznos mu je valjalo i dosuditi, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 345,37 eura, odbijen, te je odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom II.

20. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I i II izreke, a točka III izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka koji dio presude se smatra rješenjem preinačena je na temelju članka 380. točke 3. u vezi s člankom 381. stavka 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić