REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-419/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Matku Novinc, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 30. siječnja 2026., poslovni broj: P-7690/2024-12, te rješenja od 5. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika ..., odbija se kao neosnovana , te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 30. siječnja 2026., poslovni broj: P-7690/2024-12, pod točkama I i II izreke i u dosuđujućem dijelu pod točkom III izreke.

r i j e š i o  j e

I Žalba tužiteljice CČ, odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 5. rujna 2025.

II Žalba tužiteljice CČ, djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija, te se preinačuje odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom III izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 30. siječnja 2026., poslovni broj: P-7690/2024-12, na način da se nalaže tuženiku ..., da tužiteljici CČ, uz dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura, naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 178,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 901,57 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, tužitelj ica odbija.

III Tužiteljica i tuženik se odbijaju sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o [broj kredita] od 8. ožujka 2007. koji su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici 414,75 eura te zatezne kamate koje teku na taj iznos od 15. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. ZPP-a u vezi s člankom 186.c ZPP-a, obzirom da tražbina tužiteljice dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa je prihvaćanjem takvog stajališta sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Nadalje navodi da presudu pobija i zbog apsolutno bitne povrede odredaba parn ičnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama.

2.1. U odnosu na primjenu Direktive 93/13 i prakse suda EU ističe da se odredbe Direktive ne primjenjuju na ugovore o kreditu zaključene prije 1. srpnja 2013., odnosno prije ulaska RH u Europsku uniju, a da je predmetni Ugovor zaključen 8. ožujka 2007. dakle znatno prije ulaska RH u Europsku uniju, tako da se na predmetni spor ne mogu primijeniti odredbe Direktive niti praksa suda EU. U odnosu na ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi ističe da sama činjenica da se o nekoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije dovoljna za ocjenu njezine nepoštenosti jer da bi u protivnom isto značilo da su sve odredbe općih uvjeta nepoštene, kao i da sve da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je za ocjenu (ne)poštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a za što prvostupanjski sud da ne daje odgovarajuće obrazloženje, te da je svaki prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjet i postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Prigovara i tijeku zakonske zatezne kamate koje sud tužiteljici dosuđuje od 2007. navodeći samo da je tuženik bio nesavjestan u smislu članka 1115. ZOO-a, bez ikakvog obrazloženja takvog zaključka.

2.2. Nadalje tuženik ističe i prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna, te jer sud uopće ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.3. Ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava odnosno odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da pravilnom primjenom članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članak 81. stavka 1. i članak 84. ZZP -a iz 2003.) sud prvotno utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u slučaju da jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada sud provodi test poštenosti i tada prvotno mora ispitati je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što da je u konkretnom slučaju izostalo.

2.4. Nadalje ističe prigovor zastare navodeći da se pravno shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, da bi isto značilo da je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavka 2. ZPP-a. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 326. stavka 2. ZOO-a obzirom da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, a ovdje da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja, te napose ističe i pogrešnu primjenu članka 1115. ZOO-a navodeći da prvostupanjski sud presumira njegovo nepoštenje kao neoborivu presumpciju, što da je u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim odredbama.

2.5. Osporava i odluku o troškovima navodeći da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti.

2.6. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu da mu naknadi troškove parničnog postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 31,25 eura i sudsku pristojbu u iznosu od 106,18 eura, odnosno ukupan iznos od 262,43 eura.

3. Žalbu je podnijela i tužiteljica protiv raspravnog rješenja od 5. rujna 2025. kojim je određena vrijednost predmeta spora , te protiv prvostupanjske presude u dijelu odluke o troškovima postupka, to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. ZPP-a.

3.1. U odnosu na rješenje kojim je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 414,75 eura, ističe da je postavila dva tužbena zahtjeva, odnosno da se isti sastoji od dijela u kojem predlaže utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane za predmetnu naknadu, a drugi dio tužbenog zahtjeva da se odnosi na isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano naplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora, da je pretpostavka za isplatu postavljanje deklaratornog zahtjeva, da je vrijednost predmeta spora određena kao iznos ko ji odgovara visina oba zahtjeva, a tuženik da je osporio osnov, dok je visina tužbenog zahtjeva nesporna, da je obrazloženje suda u cijelosti neosnovano, te da je sud pogrešno u ovom dijelu utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je kao vrijednost predmeta spora uzeo iznos od 414,75 eura, a ne postavljeni iznos od 1.370,00 eura, što da proizlazi i iz članka 19. Zakona o sudskim pristojbama.

3.2. Nadalje navodi da obzirom da je prvostupanjski pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora da je time i odluka o trošku pogrešno obračunata , kako u odnosu na radnje za koje joj je priznat trošak, tako i u odnosu na radnje za koje joj nije priznat trošak, pri čemu ističe da joj pripada pravo na trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, kao i na trošak sastava obrazloženih podnesaka od 27. srpnja 2025. i 26. kolovoza 2025. koje smatra nužnim i potrebnim za provođenje postupka , te napose navodi da joj za sve radnje pripada nagrada od 100 bodova OT.

3.3. Predlaže da se žalba uvaži, te ukine rješenje od 5. rujna 2025. i utvrdi vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.370,00 eura, a točka III izreke preinači na način da joj se prizna zatraženi trošak u cijelosti prema troškovniku predanom u spis s a obračunom po 100 bodova za svaku radnju, te da joj se prizna i zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, podredno da se točka III izreke presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura, uvećan za PDV u iznosu od 62,50 eura i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 6,64 eura, odnosno ukupan iznos od 319,14 eura.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da zbog ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita tužiteljici pripada pravo na isplatu iznosa od 414,75 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, p rvostupanjski sud nije počinio niti jednu od povreda iz članka 353. stavka 1. točke 1. -3. ZPP-a kada je raspravnim rješenjem od 5. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u visini od 414,75 eura, koji iznos odgovara kondemnatornom zahtjevu za isplatu utužene novčane svote, te prema kojoj vrijednosti je pravilno odmjerio odvjetničku nagradu u visini od 50 bodova za svaku od priznatih radnji u postupku, međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, a što će u daljnjem nastavku ove odluke biti detaljnije obrazloženo.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 8. ožujka 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor), kojom odredbom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 414,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2007.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Visina utuženog iznosa nije sporna.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 8. ožujka 2007. sklopila Ugovor o [broj kredita], kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 20.777,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 72 mjeseca, u svrhu kupnje novog automobila,

- da je u članku 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je predmetna naknada naplaćena 15. ožujka 2007., u iznosu od 414,75 eura (u kunskoj protuvrijednosti),

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ju se obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bi la upoznata u čemu se ti troškovi sastoje,

- da sporna odredba Ugovora ne sadrži podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljičinog zahtjeva za kredit, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o od redbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.1. Obzirom da je u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, valja reći da se smatra da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu koje sadrže i odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita, što ukazuje na to da se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već nacionalno pravo, čije odredbe treba, koliko to nacionalno pravo dopušta, tumač iti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

11.1. Stoga bez obzira na žalbene navode tuženika da se na predmetni spor ne mogu primijeniti odredbe Direktive 93/13 EEZ, niti praksa suda EU, ovdje treba imati u vidu presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavka 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije koj ima se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.2. Direktivom 93/13 EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a u presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Iz iskaza tužiteljice kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila za osobne svrhe, koji nije nikad korišten za poslovne svrhe, da je banku izabrala jer je s njom surađivala autokuća, a u banku nije niti išla, da je Ugovor o kreditu bio pripremljen, pročitala ga je te vidjela odredbu o ulaznoj naknadi, ali joj je rečeno da je to uobičajeno u ugovorima o kreditu, da joj nije pojašnjeno koji se to stvarni troškovi podmiruju tom ulaznom naknadom, te da je stekla dojam da je ulazna naknada uvjet za dobivanje kredita.

12.1. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu ugovornu odredbu kako bi mogla predvidjeti posljedice iste, o kojoj odredbi tužiteljica očito nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na njezinu štetu, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (odluka Vrhovnog suda RH broj: Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.), što je u konkretnom slučaju prema mišljenju ovog suda izostalo.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kredit ima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

13.1. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio spornu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnos ti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

13.2. Nadalje, činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi prigovara da odredba članka 3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna. Osim toga, tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita.

14. Treba navesti i da ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe jer je sporna odredba bila ništetna i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora, dakle ex tunc, pa ista nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. Naime, člankom 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen.

14.1. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene ZZP/03, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj ica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost sporne ugovorne odredbe i isplatu preplaćenog iznosa. Isto tako na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana , a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu.

15. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužitelj ica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelj ici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, ništetna u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 324. ZOO-a, koje pravno shvaćanje proizlazi i iz brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. i dr.)

15.1. Imajući u vidu da je na temelju ništetne odredbe Ugovora tužiteljica isplatila tuženiku novčani iznos naveden u prvostupanjskoj presudi čija visina nije sporna, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

16. Odredbom člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenim odredbama, tužiteljici kao osnovane pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja odnosno plaćanja navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a, kako to tužbom i potražuje.

16.1. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženik nepošten stjecatelj, tako da su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

17. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek u pobijanoj prvostupanjskoj presudi. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 326. i 186.c ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik.

18. Budući da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom III izreke pobijane presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu, nije osnovana.

19. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu povredu iz članka 353. stavka 1. točke 1. -3. ZPP-a kada je raspravnim rješenjem od 5. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u visini od 414,75 eura.

19.1. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 40. stavka 3. ZPP - a odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 414,75 eura (a ne kako je to tužbom bilo određeno u iznosu od 1.370,00 eura), te je pravilno prema toj vrijednosti odmjerio parnični trošak, konkretno odvjetničku nagradu u visini od 50 bodova za svaku od priznatih radnji u postupku.

19.2. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, kada je uz deklaratorni (nenovčani) zahtjev postavljen i samostalan kondemnatorni zahtjev za isplatu određene novčane svote, parnični trošak se odmjerava prema vrijednosti novčanog zahtjeva, te nenovčani zahtjev koji sam po sebi ne proizvodi neposrednu imovinsku korist ne može biti temelj za odmjeravanje parničnog troška prema proizvoljno hipotetski naznačenoj vrijednosti. Obzirom na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u više revizijskih odluka koji glasi: „Prema pravnom shvaćanju ovog suda (zauzetom, među ostalim, u odluci Revt156/13 od 7. svibnja 2014.), deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koj i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ , neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima pobija rješenje prvostupanjskog suda od 5. rujna 2025.

20. Međutim, u pravu je tužiteljica kada navodi da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o troškovima postupka kada joj nije priznao kao opravdan trošak sastava podneska od 27. svibnja 2025., te sudske pristojbe na tužbu i presudu.

20.1. Člankom 151. stavka 1. ZPP-a propisano je da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Člankom 154. stavka 1. ZPP -a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, dok je člankom 155. ZPP -a propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice .

20.2. Uvažavajući navedene zakonske odredbe, pravilno određenu vrijednost predmeta ovog spora u visini od 414,75 eura, te odredbu Tbr. 7/1 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 , 107/25; - dalje Tarifa), prema kojoj ako vrijednost predmeta spora iznosi od 664,01 do 1.327,00 eura, odvjetniku pripada nagrada od 50 bodova, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je tužiteljici priznao kao osnovan trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife u iznosu od 100,00 eura, te trošak pristupa na ročišta 5. rujna 2025. i 22. prosinca 2025. po Tbr. 9/1 Tarife u iznosu od 100,00 eura za svako, što ukupno iznosi 300,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV iznosi 375,00 eura. Kako tužiteljica na ime naknade troškova parničnog postupka traži ukupan iznos od 1.454,65 eura, proizlazi da je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 eura.

20.3. Međutim, prema mišljenju ovog suda opravdano tužiteljica potražuje trošak sastava podneska od 27. svibnja 2025. po Tbr. 8/1 Tarife, jer je isti bio potreban za vođenje parnice obzirom da se radi o obrazloženom podnesku u kojem se očituje na navode odgovora na tužbu, time da joj za sastav istog ne pripada zatraženi iznos od 200,00 eura, već sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, iznos od 100,00 eura što uvećano za pripadajući PDV iznosi 125,00 eura. Isto tako tužiteljici pripada i trošak za sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer je obveznik plaćanja istih prema članku 3. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 4. točke 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23; - dalje: ZOSP), pri čemu joj u konkretnom slučaju ne pripadaju iznosi zatraženi u troškovniku, već joj uzimajući u obzir određenu vrijednost predmeta spora, pripadaju iznosi od 26,54 eura i za sudsku pristojbu na tužbu i za presudu, pri čemu činjenica što je tužiteljica pozvana na platež sudske pristojbe u iznosu većem od navedenog ne utječe na donošenje ove odluke, niti bi taj propust prvostupanjskog suda trebao ići na štetu tuženika, posebno iz razloga što je tužiteljica mogla podnijeti prigovor protiv rješenja o pristojbi.

20.3.1. Dakle, uz već dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura, daljnji opravdani trošak ukupno iznosi 178,08 eura, koji trošak je osnovan i u skladu sa odredbama Tarife, pa ga je tužiteljici valjalo dosuditi, zajedno sa zateznom kamatom koja na parnične troškove teče od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi propisanoj odredbom članka 29. ZOO-a, a odbiti je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 901,57 eura (1.079,65 eura - 178,08 eura) sa pripadajućom zateznom kamatom.

20.4. Iz ranije obrazloženih razloga tužiteljici za radnje poduzete u postupku ne pripada nagrada u visini od 100 bodova, niti joj prema mišljenju ovog suda pripada pravo na trošak sastava podneska od 26. kolovoza 2025. u kojem ponavlja već ranije iznesene navode, a koje je mogla iznijeti i na ročištu, tako da isti nije bio potreban za svrhovito vođenje postupka, pri čemu treba uzeti u obzir i činjenicu da iako je tužiteljica od suda tražila da joj sukladno odredbi članka 299.a stavka 2. ZPP- a odobri podnošenje tog podneska, da joj prvostupanjski sud nije odobrio to dodatno pisano očitovanje, što također ukazuje na činjenicu da navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje parnice, a ne pripada joj ni trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na isto njezin punomoćnik nije pristupio.

21. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I i II izreke i u dosuđujućem dijelu pod točkom III izreke, pobijano rješenje kojim je sud utvrdio vrijednost predmeta spora potvrđeno je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a, a točka III izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka koji dio presude se smatra rješenjem preinačena je na temelju članka 380. točke 3. ZPP -a.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavka 5. ZPP-a, tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka jer je sa žalbom uspjela samo djelomično u odnosu na parnični trošak koji predstavlja sporedno potraživanje.

23. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.

24. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić