REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1286/2026-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja STM d.o.o. iz Samobora, Dr. Milana Bišćana 8, OIB 34629812257, koje zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u odvjetničkom društvu Vidmar i partneri j.t.d. u Zagrebu, Medulićeva 24, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta, u Zagrebu, Prisavlje 14, OIB 87892589782 i uz sudjelovanje zainteresirane osobe SV iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Krešimir Lisak, odvjetnik u Zagrebu, Petrinjska 9, radi ispunjavanja uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5151/2023-50 od 16. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5151/2023-50 od 16. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Rješenjem Zagrebačke županije, Upravnog odjela za gospodarstvo i fondove Europske unije, Ispostave Samobor, KLASA: UP/I-335-02/23-02/34, URBROJ: 238- 10-01-04/1-23-4 od 19. srpnja 2023. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), prekinut je postupak ukidanja rješenja Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji, Služba za gospodarstvo, Ispostave Samobor, KLASA: UP/I-335-02/13-01/06, URBROJ: 238-02-04/1-13-3 od 25. travnja 2013., (u daljnjem tekstu Rješenje o ispunjavanju uvjeta), dok nadležni sud ne donese pravomoćnu odluku u parničnim postupcima koji su u tijeku i koji čine prethodno pitanje u predmetnoj upravnoj stvari. Rješenjem o ispunjavanju uvjeta utvrđeno je da prostor i oprema ugostiteljskog objekta tužitelja ispunjava minimalne uvjete glede uređenja i opreme te druge uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, vrste caffe bar, za ugostiteljski objekt „Smooth Caffe Bar“, u [adresa].

1.1. Točkom I. izreke rješenja tuženika poništeno je Prvostupanjsko rješenje te točkom II. izreke tog rješenja ukinuto Rješenje o ispunjavanju uvjeta, dok se točkom

III. izreke određuje način njegove provedbe.

1.2. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev, uz obrazloženje kako je zakonito rješenje kojim je ukinuta ranije izdana potvrda o postojanju uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, jer je Ugovor o zakupu poslovnog prostora, a kojim je tužitelj dokazivao pravo korištenja predmetnog prostora korištenog u svrhu ugostiteljskog objekta, otkazan sukladno odredbama tog Ugovora i Zakona, iz kojeg razloga i temeljem članka 24. stavka 1. točke 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, tužitelj nije legitiman korisnik prostora na kojeg se minimalni uvjeti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti odnose.

2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu ZUS), ističući kako u konkretnom nije bilo uvjeta za donošenje odluke bez održavanja rasprave, odnosno i bez provođenja dokaznog postupka. Pozivajući se na članak 98. ZUS-a ukazuje kako u konkretnom slučaju niti jedna od zakonskih pretpostavki nije ispunjena, a posebice ne ona da nije tražio zakazivanje rasprave. Navodi kako je već u tužbi iznesen dokazni prijedlog za njegovo saslušanje u svojstvu stranke te za saslušanje svjedoka, a što logično i nužno podrazumijeva zakazivanje i održavanje rasprave. Ovom dodaje i kako se nakon podnošenja tužbe, naslovnom sudu obraćao nekolicinom podnesaka, u kojima je jasno tražio zakazivanje rasprave, iz čega slijedi kako je potpuno neutemeljen navod prvostupanjskog upravnog suda da je bilo moguće donijeti presudu sukladno članku 98. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedene povrede smatra i kako prvostupanjski upravni sud nije na adekvatan način utvrdio činjenično stanje, jer nije proveo predloženi postupak, dok je isprave koje su dostavljene u spis u cijelosti zanemario. Ukazuje kako je pobijano rješenje doneseno na inicijativu SV, u ovom predmetu zainteresirane osobe, a koja zloupotrebljava okolnost da je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik sporne nekretnine u cijelosti, nastojeći mu onemogućiti poslovanje, iako mu je poznato da nije jedini vlasnik predmetne nekretnine, budući da mu je poznato kako je NV, osnivač i prokurist tužitelja, suvlasnik tog prostora i to u ½ idealnog dijela prava vlasništva, a koja okolnost je utvrđena presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu. Ukazuje kako iz ovog proizlazi da zainteresirana osoba, unatoč tome što je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine, nije njezin isključivi vlasnik, slijedom čega nije ovlaštena predmetnom nekretninom samostalno raspolagati te da temeljem članka 39. i 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, bez suglasnosti TV kao suvlasnika nekretnine, nije postojala mogućnost jednostrano otkazati Ugovor o zakupu. Imajući na umu da prvostupanjski upravni sud svoju odluku temelji isključivo na jednostranom otkazu Ugovora o zakupu, ističe kako u kategoriju nezakonitih i neovlaštenih raspolaganja tada spada i sporni jednostrani otkaz ugovora. Ponavlja kako je s tim u vezi prvostupanjskom upravnom sudu predlagao izvođenje različitih dokaza, a koji dokazni prijedlozi nisu usvojeni, niti su za takav stav dani bilo kakvi razlozi. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu.

3. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako je prvostupanjski upravni sud pravilno utvrdio da je osporeno rješenje zakonito, s obzirom da je zainteresirana osoba tužitelju uskratila suglasnost da u predmetnom poslovnom prostoru, u njegovom vlasništvu obavlja ugostiteljsku djelatnost, čime je tužitelj prestao ispunjavati uvjet propisan člankom 24. stavkom 1. točkom 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ističući da tužitelj nije niti naveo koju odredbu materijalnog prava je Sud pogrešno primijenio, ukazuje da tužitelj ni ne osporava odlučnu činjenicu da je podnositelj zahtjeva za ukidanje u vrijeme donošenja osporenog rješenja, kao i u vrijeme pisanja odgovora na žalbu, upisani vlasnik predmetnog poslovnog prostora, iz čega zaključuje kako je prvostupanjski upravni sud o tužbenom zahtjevu mogao odlučiti i bez održavanja usmene rasprave. Ovom dodaje i kako u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi nisu osporene činjenice vezane uz raskid predmetnog Ugovora o zakupu od 1. listopada 2018., odnosno okolnost da je tužitelj 22. prosinca 2021. zaprimio pisani otkaz toga Ugovora radi nepodmirivanja dospjelih obveza. Stoga smatra kako je jedino sporno ostalo pravno pitanje je li tuženik utvrđenjem da tužitelj više ne ispunjava uvjet iz članka 24. stavka 1. točke 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, prekoračio svoje ovlasti te imaju li sudski postupci radi priznavanja prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini utjecaja na rješavanje upravne stvari. Navode tužitelja da podnositelj zahtjeva za ukidanje, unatoč zemljišnoknjižnom stanju nije vlasnik, već suvlasnik predmetne nekretnine, smatra bez utjecaja, jer bi i tada, sukladno članku 39. i 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, na koje odredbe se tužitelj upravo poziva, rješenje izdano ugostitelju trebalo ukinuti, a kako je to pravilno utvrđeno pobijanom presudom i koji stav kontinuirano potvrđuje sudska praksa. Zaključuje kako tužitelj potpuno neosnovano navodi da podnositelj zahtjeva predmetni Ugovor o zakupu nije mogao raskinuti bez suglasnosti TV, jer NV nije zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora, niti je uostalom s njime predmetni Ugovor bio zaključen. Predlaže Sudu da odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu i rješenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Člankom 24. stavkom 1. točka 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15., 121/16., 99/18., 25/19., 98/19., 32/20., 42/20., 126/21. - u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da će se rješenja iz članka 20. stavaka 1. i 2. i članka 21. stavka 1. ovoga Zakona izdat ugostitelju i pravnoj osobi iz članka 5. stavka 2. ovoga Zakona, uz uvjet da ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom.

6. Člankom 27. stavkom 1. točkom 1. Zakona propisano je da će se rješenja iz članka 20. stavaka 1. i 2., članka 21. stavka 1. i članka 22. stavka 2. ovoga Zakona ukinuti rješenjem ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisanog člankom 24. stavkom 1. ovoga Zakona.

7. Razmatrajući naprijed citirane odredbe Sud nalazi da iz istih proizlazi kako ugostitelj mora imati pravo korištenja ugostiteljskog objekta u kojem obavlja ugostiteljsku djelatnost cijelo vrijeme te da se ranije izdano rješenje, zbog prestanka prava korištenja prostora, može ukinuti temeljem specijalne zakonske odredbe.

8. Između stranaka nije sporno kako je temelj iz kojeg je utvrđeno pravo korištenja ugostiteljskog prostora upravo Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1. listopada 2018., koji ugovor je sklopljen između zainteresirane osobe, kao zakupodavca i tužitelja, kao zakupoprimca. Sud nalazi kako je člankom 10. tog ugovora određen rok od 30 dana za njegov otkaz.

9. Člankom 26. stavkom 1. točkom 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine, broj: 125/11., 64/15. i 112/18). propisano je da zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu u svako doba, bez obzira na ugovorne ili zakonske odredbe o trajanju zakupa ako zakupnik ne plati dospjelu zakupninu u roku od petnaest dana od dana priopćenja pisane opomene zakupodavca.

10. Sukladno stanju spisa, a koje odlučne činjenice tužitelj ni ne osporava, proizlazi da je zainteresirana osoba podnijela zahtjev za ukidanje rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti od 25. travnja 2013., navodeći kako je s 31. prosincem 2021. raskinut Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi priložen je dopis zainteresirane osobe, upućene tužitelju, kojim se otkazuje predmetni ugovor o zakupu, iz razloga nepodmirenja dužnih obveza i utemeljen na naprijed citiranom članku 26. stavku 1. točci 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora.

11. Temeljem navedenog i ovaj Sud je suglasan sa stavom prvostupanjskog upravnog suda, odnosno tuženika, kako je Ugovor o zakupu, a kojim je tužitelj dokazivao pravo korištenja predmetnog ugostiteljskog objekta, otkazan sukladno odredbama tog Ugovora, kao i i određenjima Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora. Budući da je takvim otkazom prestalo pravo na korištenje prostora za kojeg je izdano odobrenje, to posljedično proizlazi da je tužitelj prestao ispunjavati uvjet propisan člankom 24. stavkom 1. točkom 2. Zakona te stoga više nije legitiman korisnik prostora na kojeg se minimalni uvjeti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti odnose. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

12. U odnosu na prigovore sadržane u žalbi tužitelja, a koji se odnose na obvezu prvostupanjskog upravnog suda da u ovom predmetu održi raspravu, Sud nalazi kako tužitelj u svojoj tužbi nije tražio njeno održavanje. Stoga nastavna traženja ne kreiraju obvezu suda da temeljem članka 98. stavka 4. ZUS-a istu održi, posebno kada se takvi zahtjevi podnose u smislu požurivanja postupanja suda, bez navođenja ijednog razloga zbog kojeg bi se rasprava trebala održati.

13. Vezano uz ostale uvjete za donošenje odluke bez rasprave, Sud nalazi kako odlučne činjenice ovog predmeta, a na kojima je utemeljena presuda i koji razlozi su navedeni i obrazloženjem ove odluke, sadržajno i nisu sporni. Isto tako Sud navodi kako u upravnim sporovima ne postoji vezanost dokaznim prijedlozima stranaka te da pristup sudu ne znači neselektivno izvođenje svih predloženih dokaza, već mogućnost stranke da sudu iznese one okolnosti koje smatra relevantnim za svoju pravnu poziciju i u svrhu potvrde istinitosti tih okolnosti za iste predloži izvođenje dokaza. Ukoliko okolnosti koje stranka smatra bitnim nisu od utjecaja na odluku, samo izvođenje dokaza u tom smislu postaje bespredmetno.

14. U ocjeni konkretnog predmeta Sud nalazi kako izvođenje dokaza saslušanjem stranaka ili svjedoka, a koje izvođenje je tužbom predloženo, kraj postojanja isprava na kojima se presuda isključivo temelji i čiji sadržaj nije ni sporan, uopće nije od utjecaja. Iz navedenog slijedi da tužitelj sadržajno osporava samo primjenu prava, da odlučne činjenice na kojima je utemeljena presuda i nisu sporne te da tužitelj u tužbi, ni tuženik u odgovoru na tužbu, izričito nisu zahtijevali održavanje rasprave, a što dovodi do zaključka kako su ispunjeni svi uvjeti iz članka 98. stavka 4. ZUS-a.

15. U odnosu na prigovore tužitelja koji se odnose na meritum ovog spora, Sud navodi kako je pravni temelj na kojem je izdano ovlaštenje za obavljanje djelatnosti , Ugovor o zakupu od 1. listopada 2018. te da je njegovim raskidom prestalo pravo korištenja predmetnog prostora, pri čemu se navodi i kako Sud ne nalazi da bi tužitelj taj raskid osporavao pred redovnim sudom, dok u vrijeme donošenja osporenog rješenja neutvrđena okolnost da je netko drugi, osim zainteresirane osobe, suvlasnik predmetnog prostora, može dovesti samo do zaključka kako i prvotna suglasnost nije bila potpuna te stoga ne ustanovljava pravo tužitelju na korištenje poslovnog prostora za kojeg je odobrenje izdano.

16. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić