Poslovni broj: Usž-1064/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaha Bassegli Gozze, predsjednika vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1.) Borik d.o.o. iz Zadra, Majstora Radovana 7, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. iz Rijeke, Supilova 6/III i 2.) Državnog odvjetništva Republike Hrvatske zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1.) ZŽ iz [adresa], 2.) IŽ iz [adresa], 3.) ZŽČ iz [adresa].) ĐŽ iz [adresa], svi zastupani po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Bačić i partneri iz Zadra, M. Pavlinovića 9, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbama tužitelja 1.) i 2.) protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l- 2158/2023 od 5. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka I. i III. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2158/2023 od 5. prosinca 2024., dok se žalba izjavljena protiv točke II. izreke odbija.

II. Poništava se točka II. izreke rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/22-01/167, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 27. travnja 2023. i točka 5. izreke rješenja Zadarske županije, Upravnog odjela za javnu nabavu i upravljanje imovinom, KLASA: UP/I-944-02/22-01/03, URBROJ: 2198- 17-22-2 od 28. veljače 2022. i sudi: „ovlaštenici povrata iznose utvrđene u točki 4. izreke prvostupanjskog rješenja od 28. veljače 2022. dužni su uplatiti na poslovni račun trgovačkog društva „Borik d.o.o. za ugostiteljstvo i turizam“ iz Zadra, Ulica Majstora Radovana 7, OIB:89869631318, IBAN:7024880011100121283, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude“.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju 1.) trošak upravnog spora u iznosu od 4.062,50 € (slovima: četiritisućešezdesetdva eura i pedeset centi) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom upravnog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja 1.) za poništenje točke II. izreke rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22- 01/167, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 27. travnja 2023., točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja 2.) za poništenjem naprijed navedenog rješenja tuženika, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tužitelja 1.) za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika u točki I. izreke poništeno je rješenje prvostupanjskog upravnog tijela, Zadarske županije, Upravnog odjela za javnu nabavu i upravljanje imovinom, KLASA: UP/I-944-02/22-01/03, URBROJ: 2198-17-22-2 od 28. veljače 2022. u dijelu pod točkom 2. izreke te je ujedno riješeno da je obveznik povrata Republika Hrvatska, dok je točkom II. izreke rješenja tuženika poništeno navedeno prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom 4. i 5. izreke. Prvostupanjskim upravnim rješenjem od 28. veljače 2022. pod točkom 1. izreke usvojen je zahtjev zainteresiranih osoba za naturalni povrat oduzete nekretnine oznake č.z. 1439 k. o. [katastarska općina], površine 1304 m[2] , točkom 2. kao obveznik povrata određen je Grad Zadar, dok je točkom 3. izreke odlučeno o zemljišnoknjižnoj provedbi tog rješenja. Točkom 4. izreke odlučeno je da su zainteresirane osobe dužne vratiti ukupno revalorizirani iznos od 8.605,10 €, dok je točkom 5. izreke odlučeno da su zainteresirane osobe navedeni revalorizirani iznos dužne uplatiti na račun Grada Zadra u roku određenom tim rješenjem, a točkom

6. odlučeno je o troškovima postupka.

3. U pravodobno podnesenoj žalbi, tužitelj 1.) pobija točku I. i III. izreke presude upravnog suda iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ponavlja navode iz tužbe te ističe da je sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 53. stavak 1. Zakona o naknadi, a ne odredba članka 17. istog Zakona, slijedom čega je pogrešno zaključio da zainteresirane osobe nisu u obvezi vratiti revalorizirani iznos primljene naknade nikome pa ni tužitelju 1.) koji je predmetnu naknadu nesporno isplatio zainteresiranim osobama, odnosno njihovim pravnim prednicima. Smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 17. Zakona o naknadi jer nekretnina koja je predmet povrata nesporno predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište koje nije privedeno namjeni te su iz tog razloga ispunjeni uvjeti za naturalni povrat predmetne nekretnine. S obzirom da je zainteresiranim osobama naknada za oduzeto zemljište isplaćena sukladno Zakonu o eksproprijaciji, to je primjenom odredbe članka 17. Zakona o naknadi istima trebalo naložiti da revalorizirani iznos primljene naknade vrate onome tko je istu nesporno i isplatio, a to je tužitelj 1.). Ističe da je sud pogrešno zaključio da tužitelju 1.) ne pripada pravo na povrat isplaćene naknade jer potraživanje s te osnove nije procijenjeno u temeljni kapital prilikom pretvorbe i privatizacije pravnog prednika tužitelja 1.). Ovo iz razloga jer je postupak pretvorbe i privatizacije započeo 1990. godine, da je postupak pretvorbe ovdje tužitelja 1.) završio 1992. godine, a da su se u navedenom postupku u temeljni kapital unosile samo one nekretnine, stvari, prava i tražbine koje su postojale u trenutku kad se predmetni postupak provodio, dok je Zakon o naknadi na snagu stupio 1997. godine i postupci povrata traju još i danas. Navodi kako zainteresirane osobe u konkretnom slučaju, osim što im pripada pravo na naturalni povrat oduzete nekretnine, zadržavaju i naknadu koju su primile na ime tog istog ranije oduzetog zemljišta. Smatra da sud u osporenoj presudi nije jasno obrazložio zašto se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba članka 17. Zakona o naknadi te zašto nije izvršio uvid u predloženi sudski spis koji se vodio kod istog suda pod poslovnim brojem:

UsInoi-12/18. Naime, u predloženom sudskom predmetu donesena je presuda kojom je potvrđeno rješenje tuženika kojim je riješeno da se naknada primljena za oduzetu nekretninu isplaćuje tužitelju 1.). S obzirom da je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja 1.), smatra da nije zakonita ni odluka o trošku upravnog spora budući da je zahtjev za naknadu troška trebalo usvojiti. Predlaže poništiti osporene točke I. i III. izreke prvostupanjske presude i sam riješiti upravnu stvar uz naknadu troška upravnog spora uvećanog za trošak sastava žalbe uz pripadajući trošak PDV-a.

4. Tužitelj 2.) izjavljenom žalbom sadržajno osporava točku II. izreke prvostupanjske presude iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Navodi da su zainteresirane osobe zahtjev za povrat podnijele u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina jednim dijelom predstavlja pomorsko dobro, a što proizlazi iz ZK izvatka 7032 k. o. [katastarska općina]. Predmetna nekretnina upisana je i dalje u zemljišnim knjigama kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 1509 m[2] , dok se u konkretnom slučaju vraća nekretnina oznake 1435/1 k. o. [katastarska općina], površine 1362 m[2] , a što je razvidno iz prvostupanjskog upravnog rješenja od 29. lipnja 2022. S obzirom da iz spisa predmeta ne proizlazi da su zainteresirane osobe svoj zahtjev za povrat ispravile, odnosno izmijenile, zaključuje da se vraća nepostojeća nekretnina budući da u konkretnom slučaju nije riječ o očitoj omašci u pisanju koja bi se mogla ispraviti rješenjem o ispravku. Ističe kako je u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja nekretnina također ne postoji u zemljišnim knjigama, zainteresiranim osobama utvrđeno pravo na naknadu. Međutim, predmetno oduzeto građevinsko zemljište oznake, dio č.z.1435 k. o. [katastarska općina], površine 147 m[2] , predstavlja pomorsko dobro. Stoga ne može postojati obveza Republike Hrvatske za isplatu naknade za dio nekretnine koja predstavlja opće dobro – pomorsko dobro, a koja je predstavljala pomorsko dobro i u trenutku oduzimanja predmetnog građevinskog zemljišta 1977. godine. Navodi da je geodetskim elaboratom ista nekretnina pogrešno označena kao pašnjak, a ne pomorsko dobro. Upućuje na odredbe članka 5. i 6. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti osporenu točku II. izreke prvostupanjske presude na način da se usvoji tužbeni zahtjev.

5. Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbe.

6. Žalba tužitelja 1.) je osnovana.

7. Žalba tužitelja 2.) nije osnovana.

8. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je osporenom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja 1.)

9. Osporenom presudom ocijenjeno je pravilnim stajalište tuženika prema kojem nakon što je ocijenjeno da su ispunjene pretpostavke za naturalni povrat nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 1304 m[2] , određeno je da zainteresirane osobe od 1.) do 4.) kao ovlaštenici naknade nisu dužni vratiti revalorizirani iznos naknade isplaćen njihovim pravnim prednicima kao ranijim vlasnicima za oduzetu predmetnu nekretninu. Ovo iz razloga jer da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 53. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 80/02., 81/02. i 98/19. - dalje: Zakon o naknadi) kojom nije propisana obveza vraćanja primljene naknade za oduzetu nekretninu koja se vraća naturalno ovlaštenicima naknade.

10. Međutim, ovaj Sud nije suglasan s navedenim stajalištem prvostupanjskog upravnog suda.

11. Odredbom članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je da će se neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu ovoga Zakona nije dalje raspolagala ili koje do donošenja ovoga Zakona nije privedeno namjeni, dati u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev. Stavkom 2. je propisano da je u slučaju iz stavka 1. ovoga članka prijašnji vlasnik dužan vratiti primljenu naknadu za oduzeto neizgrađeno građevinsko zemljište u roku i iznosu koji se utvrđuje rješenjem o davanju u vlasništvo, dok iz stavka 4. proizlazi da se odredba stavka 2. ovoga članka odnosi samo na slučajeve u kojima je naknada određena u novcu prema odredbama Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine", br. 10/78., 5/80., 30/82., 46/82. - pročišćeni tekst, 28/87., 39/88. i 73/91., dalje: Zakon o eksproprijaciji).

12. U konkretnom slučaju nije sporno da je predmetno zemljište oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 1304 m[2] temeljem rješenja SO Zadar, Komisije za uzimanje zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika ili korisnika neizgrađenog građevinskog zemljišta i za davanje tog zemljišta na korištenje od 25. travnja 1977 kao neizgrađeno građevinsko zemljište deposedirano pravnim prednicima zainteresiranih osoba kao ranijim vlasnicima te kao društveno vlasništvo dano na korištenje uz naknadu društvenom poduzeću HP „Borik“ kao pravnom predniku tužitelja 1.) radi kompletiranja hotelskog kompleksa. Također je nesporno da je HP "Borik" isplatilo naknadu za to zemljište ranijim vlasnicima (Z i DŽ prednici zainteresiranih osoba) i to na temelju Sporazuma zaključenog 6. ožujka 1980. godine (Općinski sud Zadar, predmet R1.555/77) i koja naknada u revaloriziranom iznosu nesporno iznosi 8.605,10 €. Nadalje je nesporno da HP „Borik“ u postupku pretvorbe i privatizacije nije u vrijednost društvenog kapitala procijenio predmetnu nekretninu (rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA: UP/I-943-01/97-02/3 od 15. listopada 2004.) kao i da predmetno zemljište na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi nije privedeno namjeni u smislu njegove izgrađenosti ili pripremljenosti za izgradnju te da se nalazilo u zoni turizma.

13. Imajući u vidu tako nesporno utvrđene činjenice tijekom postupka, naročito okolnost da predmetna oduzeta nekretnina nije privedena namjeni u smislu odredbe članka 17. stavak 5. Zakona o naknadi, po ocjeni ovog Suda, pogrešno tuženik i prvostupanjski sud upućuju na primjenu članka 53. stavak 1. Zakona o naknadi. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se predmetna oduzeta nekretnina naturalno vraća ovlaštenicima naknade iz razloga jer je utvrđeno da ista nije privedena namjeni, stoga je po ocjeni ovog Suda, mjerodavna citirana odredba članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi.

14. Kako u konkretnom slučaju nije sporno da su prednici ovlaštenika naknade primili naknadu za predmetnu oduzetu nekretninu za koju je nesporno utvrđeno da ispunjava pretpostavke za naturalni povrat i s obzirom da je Sporazum o isplati naknade zaključen 6. ožujka 1980., odnosno za vrijeme važenja Zakona o eksproprijaciji, to su primjenom citirane odredbe članka 17. stavak 2. i 4. Zakona o naknadi, ovlaštenici naknade dužni vratiti iznos isplaćene naknade u revaloriziranom iznosu od 8.605,10 € kako je pravilno utvrđeno točkom 4. izreke rješenja prvostupanjskog tijela od 28. veljače 2022.

15. Nadalje, imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da je naknadu ranijim vlasnicima predmetne oduzete nekretnine isplatilo HP „Borik“ kao pravni prednik tužitelja 1.), to je po ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju tužitelj 1.) aktivno legitimiran za povrat isplaćene naknade, a na koju okolnost tužitelj 1.) osnovano upućuje svojim žalbenim navodima. Pri tome nije od utjecaja okolnost što pravni prednik tužitelja 1.) u postupku pretvorbe i privatizacije u vrijednost društvenog kapitala nije procijenio predmetnu nekretninu budući da se u konkretnom slučaju naturalni povrat predmetne oduzete nekretnine određuje temeljem odredbe članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi, a ne tumačeći odredbu članka 53. stavak 1. Zakona o naknadi u negativnom smislu kako zaključuju tuženik te prvostupanjski sud. Naime, načelo pravičnosti zahtijeva da se isplaćena naknada vrati onome tko je navedenu naknadu nesporno i platio, a to je u konkretnom slučaju pravni prednik tužitelja 1.). 16. Slijedom svega navedenog, trebalo je usvojiti žalbu tužitelja 1.) i poništiti osporenu točku I. izreke presude prvostupanjskog upravnog suda te usvojiti njegov tužbeni zahtjev i riješiti upravnu stvar na način da se poništi točka II. izreke rješenja tuženika, usvoji žalba tužitelja 1.) izjavljena protiv točke 5. izreke rješenja prvostupanjskog tijela od 28. veljače 2022., te da se ista poništi i riješi na način da se tužitelj 1.) odredi kao ovlaštenik revaloriziranog iznosa isplaćene naknade . 17. U odnosu na žalbene navode tužitelja 2.) na okolnost da je u konkretnom slučaju riječ o naturalnom povratu čestice koja dijelom predstavlja pomorsko dobro, ističe se da isti nisu osnovani. Naime, u konkretnom slučaju se prvostupanjskim rješenjem odlučivalo o naturalnom povratu isključivo čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za koju je nesporno utvrđeno da ne čini pomorsko dobro, dok je u odnosu na čest.zem . 1435 k. o. [katastarska općina] na koju upućuje tužitelj 2.) svojim navodima doneseno zasebno prvostupanjsko rješenje, KLASA: UP/I-944-18/21-01/33, URBROJ: 2198-17-03-01/8-22-14 od 29. lipnja 2022. i čija se zakonitost može ocjenjivati u zasebnom postupku. Stoga je trebalo kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja 2.) izjavljenu protiv točke II. izreke prvostupanjske presude.

18. S obzirom da je tužitelj 1.) uspio u upravnom sporu, to temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a ima pravo na naknadu zatraženih, a opravdanih izdataka koje mu je dužan naknaditi tuženik. Stoga je trebalo poništiti točku III. izreke osporene presude te kao opravdan izdatak u smislu odredbe članka 144. stavak 1. i 2. priznati zatraženi trošak sastava tužbe i pristupa na ročište za raspravu dana 5. studenog 2024. kao i trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 4.062,50 € temeljem odredbi Tbr. 27. stavak 1. i 3., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 i 107/25).

19. Imajući u vidu sve navedeno, odlučeno je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. i 2. ZUS-a kao u točkama I. i II. izreke, dok se odluka o trošku upravnog spora sadržana u točki III. izreke ove presude temelji na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS- a.

U Zagrebu, 31. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Vlaho Bassegli Gozze