Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17, Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-20/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 14.srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Hanu Lukić Hob, odvjetnicu iz Vinkovaca, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 31.kolovoza 2026. godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 31.kolovoza 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 5.točke 4. Ugovora o kreditu br. 812-53265116 od 09.08.2019- zaključenog između tužiteljice i tuženika pod nazivom TROŠKOVI i koja glasi: „ Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva što iznosi 1,00 % ( jedan posto), kao i čl. 7.t.1. pod nazivom Prijevremena otplata kredita: i koja glasi: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje trideset dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici CČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 273,34 €, (slovima: dvjestosedamdesettri eura i tridesetčetiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 119,45 € od 10.08.2019. god. do isplate, a na iznos od 153,89 € počev od 06. 04. 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 OIB:14036333877, da tužiteljici CČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 318,27 eura (slovima: tristoosamnaest eura i dvadesetisedam eura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 31.kolovoza 2026. godine do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Mijenja se raspravno rješenje od 27.svibnja 2026., te se vrijednost predmeta spora u ovom postupku utvrđuje u iznosu od 273,34 eura.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 13.01.2026. godine. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženom Bankom sklopio Ugovor o kreditu br. 812- 53265116 na iznos od 162.000,00 HRK, s rokom otplate 120 mjeseci. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.1. Tuženik je u Ugovor o kreditu 09.08.2019. ugradio odredbu (čl. 5. točka 4.) kojom je određena naknada u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu ( postotku od iznosa kredita). Također, u čl. 7.1. ovog Ugovora o kreditu određena je obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, u skladu s obračunom Banke. Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelost i informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (čl.5. t. 4. ) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita 09.08.2019. naplatio od tužiteljice naknadu za obradu kredita od 1,00 % od iznosa kredita što je iznosilo 900.00 HRK, odnosno 119,45 €, a nakon prijevremene otplate kredita, na dan 05.04.2023.godine naknadu u iznosu od 153,89 €.Ukupno su naplaćene naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 273,34 €.

1.3. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužitelj temeljem odredbe čl. 1111.st.1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužitelja na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, odnosno da isplati iznos od ukupno 273,34 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 119,45 € od 10.08.2019. god. do isplate, a na iznos od 153,89 € počev od 06. 04. 2023. do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznos od ukupno 273,34 eura. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH br. Rev - 673/2023. od 13.veljače 2024.g. S obzirom na navedeno tužitelj predlaže Naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbu iz članka čl. 5.točke 4. i čl. 7.t.1. Ugovora o kreditu br. 812-53265116 od 09.08.2019., te naložiti tuženiku da tužitelju s osnova ništetn ih odredbi isplati iznos ukupan od 273,34 eura.

1.4. Budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice, sud je raspravnim rješenjem od 27.svibnja 2026.g. kao vrijednost predmeta spora utvrdio iznos od 773,34 eura. Međutim kako iz zaključaka, posl. br. Su- Su IV-100/2026-3, Zagreb, 2. lipnja 2026., sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026. proizlazi da se u slučaju postojanja i deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u kojem osnovanost kondemnatornog zahtjeva ovisi o osnovanosti deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, sud je na ročištu održanom dana 14.07.2026.g., izmijenio raspravno rješenje od 27.svibnja 2026.g., te vrijednost predmeta spora u ovom postupku utvrdio u iznosu od 273,34 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak, ističe prigovor zastare, te osporava tužitelju status potrošača. Naime, tužiteljica je 14.12.2021. godine otvorila obrt pod nazivom [obrt], obrt za usluge čišćenja, vl. JČA, na adresi [adresa], MBO: [matični broj osiguranika]. Budući da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da se 09.08.2019. godine odobrava tužiteljici nenamjenski kredit u iznosu od 162.000,00 HRK, a neposredno nakon, tužiteljica je otvorila vlastiti obrt na adresi koja odgovara adresi njenog prebivališta, životno je i logično da je sklopila predmetni ugovor kako bi tako pribavljena sredstva iskoristila u svrhu osnivanja svoga obrta, odnosno obavljanja vlastite poslovne djelatnosti. Nadalje ističe, da obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2019. godine te iznos ulazne naknade naplaćen 2019. godine, odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 2023. godine, dok ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina te se takvu tužbu i tužbeni zahtjev predlaže odbiti u cijelosti.

2.1. Nadalje, tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati.

2.2. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014), izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Člankom 296. st. 3. ZOO-a propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom ugovor o kreditu (list 5-9 spisa), otplatni plan, specifikacija i pregled prometa (list 10-16 spisa), izvadak (list 40 spisa), izvadak iz odluke (list 41-44 spisa), dokumentacija (list 65-242 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta održanog kod ovog suda dana 14 .srpnja 2026. godine (list 320-322 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženom Bankom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu br. 812- 53265116 na iznos od 162.000,00 HRK, s rokom otplate 120 mjeseci. Nesporno je da se radi o nenamjenskom kreditu. Nesporno je da je člankom 5 točkom 4. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed te da je ista naplaćena u iznosu od 900.00 HRK, odnosno 119,45 €, odnosno 1,00 % od iznosa kredita, koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, na dan plasiranja kredita od 09.08.2019. a kako to proizlazi iz sadržaja potvrde tuženika od 30.09.2025.g. Nesporno je i da je člankom 7.1. Ugovora o kreditu određena obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, u skladu s obračunom Banke , te da je ista naplaćena na dan 05.04.2023.godine u iznosu od 153,89. a kako to proizlazi iz sadržaja potvrde tuženika od 30.09.2025.g.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, status potrošača tužitelja, dok je sama visina tužbenog zahtjeva nesporna.

6.1. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila 2019. godine, kredit je iskoristila za zatvaranje drugog kredita i kupnju osobnog automobila. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, te ni je imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Prilikom sklapanja ugovora nitko joj nije objasnio da će morati plaćati naknadu tzv. ulaznu, budući je ovaj ugovor bio uzmi ili ostavi, te nije pregovarala o odredbama koje govore o ovoj naknadi niti je imala mogućnost utjecati na njezinu visinu. Budući za naknadu ni je niti znala ne zna niti u kojem je iznosu ona naplaćena. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu radila je u Vinka plus d.o.o. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ona je naime imala obrt koji je otvorila krajem 2021. i zatvorila ga krajem 2025. godine, dok je ugovor o kreditu sklopljen 2019.pa iznos kredita nije korišten za potrebe obrta . Ističe da ona nije ekonomski stručnjak, ugovor je pročitala, međutim najbitniji su joj bili dijelovi koji se odnose na visinu anuiteta i rok otplate. Nije morala ništa plaćati prije sklapanja ugovora o kreditu. Također ističe da joj nitko nije u banci rekao da će morati u slučaju prijevremene otplate platiti tzv. izlaznu naknadu kao niti prilikom zatvaranja kredita.

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita iz čl. 5 i naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora, iz čl. 7 Ugovora, a iz odgovora na tužbu tuženika i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke ko ji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba, budući je obrt otvoren dvije godine nakon odobrenja kredita, što i proizlazi iz izvatka iz obrtnog registra (list 401 spisa). S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

8.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

8.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

8.6. Imajući na umu navedeno, odredba čl. 5. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je iznos naknade tužitelju naplaćen jednokratno, da je iznos naknade umanjen od iznosa kredita i to na dan plasiranja kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u ob liku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.10. Nadalje, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope kako to navodi u odgovoru na tužbu te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

8.11. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.12. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.13. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

8.14. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. i čl. 7 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

9. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 5. i 7. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

10. Člankom 5. toč. 4 predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 1,00 % na odobreni iznos kredita (162.000,00 Kuna), odnosno 900,00 kuna na dan plaćanja naknade 09.08.2019. godine, što je vidljivo iz potvrde sa lista 12 spisa, što odgovara iznosu od 119,45 eura. Iz navedene potvrde proizlazi da je tuženik temeljem čl. 7 Ugovora tužitelju naplatio iznos od 153,89 eura dana 05.04.2023. godine (list 12 spisa).

11. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetna točka 5. Ugovora, tuženik je dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

12. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su - IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 318,27 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 25 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zahtjev za dostavu dokumentacije od 17.09.2025 g. po 25 bodova (Tbr. 32 toč. 1 OT) sastav obrazloženog podneska = 25 bodova, zastupanje na dva ročišta = 25 bodova svako (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročišta za objavu presude= 12,5 bodova svako (Tbr. 9. toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 137,5 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 275,00 eura, a tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eura, tako da sveukupno dosuđeni trošak iznosi 318,27 eura.

14.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude

U Vinkovcima, 31.kolovoza 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoć. Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca

2. tuženik po punomoć. Iris Šanjug, odvj. u OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba