Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1243/2026-2

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u pravnoj stvari tužitelja RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, zastupanog po Općinskog državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem Pn-566/2024-13 od 15 srpnja 2026., 31. kolovoz 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojm Pn-566/2024 od 15. srpnja 2026 u dijelu točke I izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama od 11. travnja 2020. pa do isplate i u točki II izreke.

II Prihvaća se žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu točke I izreke kojojm je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 37,84 eur sa zateznim kamatama od 10. studenog 2011. do isplate i zateznu kamatu na iznos do 37,16 eura od 10. studenog 2011 do 10. travnja 2020., na način da se odbija dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 37,84 eura sa zateznom kamatom od 10. studenog 2011. do isplate kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 37,84 eura od 10. studenog 2011. do 10. travnja 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 75,00 eura za zateznim kamatama od 10. studenog 2011. pa do isplate dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja (do iznosa od 345,29 eura) odbijen kao neosnovan. Nadalje u točki II izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv citirane presude u odnosu na točku I izreke za dosuđujući iznos od 75,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 10. studenog 2011. žalbu podnosi tuženik zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava dakle iz žalbenog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. u vezi članka 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku plati troškove parničnog postupka ili da se presudu ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 345,29 eura sa zateznim kamatama od 10. studenog 2011. do isplate s osnova neimovinske štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru za 1 dan 9. studenog 2011.

6. Prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe u predmetu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-13/18 u kojem je bio optužen za ubojstvo majke, da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. odnosno ukupno 1240 dana,

- da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka 10. travnja 2020. obratio zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je nadležno Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za neimovinsku štetu previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura,

- da je boravak u pritvoru imao negativne posljedice za nastalo zdravstveno stanje tužitelja, obiteljsku situaciju zbog odvojenosti od supruge i kćerke te negativan publicitet u javnosti.

7. Imajući u vidu da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom Ministarstvu 10. travnja 2020., te da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. osporilo zahtjev tužitelja kao previsok iznad iznosa od 46.078,40 eura, čime je prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda došlo do priznanja duga i prekida zastare sukladno članku 240. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), da je tužitelj podnio tužbu 15. veljače 2024. slijedom čega da nije došlo do nastupanja zastare sukladno članku 477. i 478. Zakona o kaznenom postupku iz 1997. u vezi s člankom 238. ZOO-a.

8. Cijeneći da svako neosnovano lišenje slobode unosi u psihički život čovjeka trpljenje i nanosi duševne patnje, ujedno imajući u vidu utvrđenje negativnih posljedica na psihički život tužitelja zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, kao i težinu kaznenog djela za koji je bio optužen, sud prvog stupnja pozivom na odredbu članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a zauzima pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti i to pravo na slobodu, ugled, čast, dostojanstvo i uživanje u obiteljskom životu u iznosu od 75,00 eura za predmetni jedan dan proveden u istražnom zatvoru sa zateznim kamatama od sljedećeg dana provedenog u istražnom zatvoru 10. studenog 2011. do isplate sve pozivom na članak 1103. ZOO-a pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan dok u preostalom dijelu do iznosa od 345,29 eura odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a cijeneći da su stranke, uzimajući u obzir osnovu i visinu tužbenog zahtjeva djelomično uspjele u parnici u približno u jednakim dijelovima.

10. U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. tog Zakona, pa stoga ispitujući postojanje navedenih bitnih povreda odredaba paničnog postupka utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala za zakonitost donesene odluke.

11. Osnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava pri odlučivanju o prigovoru zastare . Naime prema članku 480. stavak 1. točka 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, time da prema članku 477. stavak 1. ZKP-a/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za 3 godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojem je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud od dana primitka odluke višeg suda. Prema članku 478. stavak 1. ZKP-a/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3. mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o djelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, a prema stavku 2. istog članka dok traje postupka iz stavak 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u članku 481. stavak 1. ovoga zakona.

12. Imajući u vidu utvrđenje da je tužitelj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem I Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., to je zastara utužene tražbine počela teći od idućeg dana 4. siječnja 2020., a do zastoja zastarijevanja došlo je 10. travnja 2020. u smislu odredbe članka 478. stavak 2. ZKP-a/97 kada je tužitelj u skladu s odredbom članka 477. stavak 2. ZKP - a/97 podnio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog boravka u istražnom zatvoru. Nadalje je zastara u skladu s odredbom članka 478. ZKP-a/97 i odredbom članka 238. stavak 2. ZOO-a nastavila teći po proteku 3 mjeseca od podnošenja navedenog zahtjeva. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara jer da je došlo do priznanja cijelog duga i da je tužba podnesena sukladno članku 477. i 478. ZKP-a u vezi s člankom 238. ZOO-a.

13. Nesporno je da je tuženik dopisom od 2. veljače 2023. utvrdio da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudio isplatu iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete a što suprotno žalbenim navodima tuženika i pravnog shvaćanje suda prvog stupnja u smislu članka 240. ZOO-a ima značenje priznanje duga, ali samo za iznos od 37,16 eura po danu. Stoga je za iznos od 37,16 eura po danu sukladno članku 240. stavak 1. ZOO-a nastupio prekid zastare 2. veljače 2023., te je zastara sukladno članku 245. stavak 2. ZOO-a tada počela teći iznova pa kako je tužba podnesena 15. veljače 2024. time do podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji zastarni rok za navedeni iznos tražbine tužitelja koji nije u zastari.

14. S obzirom na izloženo prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja u preostalom dijelu za iznos od 37,84 eura je osnovan pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti.

15. Također su osnovani žalbeni navodi tuženika kojim osporava početak tijeka zateznih kamata od 10. studenog 2011. jer prema odredbi članka 1103. ZOO-a obveza plaćanja pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. U konkretnom slučaju tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. pa mu pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1103. ZOO-a pripadaju zatezne kamate od sljedećeg dana 11. travnja 2020. a ne od sljedećeg dana provedenog u istražnom zatvoru kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

16. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i 373. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I i II izreke ove presude.

17. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke I izreke kojom je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja iznad dosuđenog iznosa, kao i točka II izreke , ostaju neizmijenjene.

18. Tuženik u žalbi nije zatražio naknadu troškova žalbenog postupka pa stoga u tom dijelu nije donesena odluka.

U Rijeci 31. kolovoza 2026

Sutkinja

Filka Pejković