Poslovni broj Gž R-296/2025-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sonji Bonifačić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Magnum Opatija d.o.o. iz Opatije, Trg Vladimira Gortana 2/1, OIB 96645008206, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri, odvjetnicima u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-50/2019-16 od 22. travnja 2020., dana 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-50/2019-16 od 22. travnja 2020., u točkama I., III. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 597,25 eur / 4.500,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 331,81 eur / 2.500,00 kn od 30. siječnja 2019. do isplate, a na iznos od 265,45 eur / 2.000,00 kn od 15. prosinca 2018. do isplate (točka I. izreke), odbijen je dio zahtjeva tužitelja radi isplate zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 331,81 eur / 2.500,00 kn od 1. travnja 2018. do 29. siječnja 2019. kao neosnovan (točka II. izreke), tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 456,23 eur / 3.437,50 kn (točka III. izreke), te je odbijen tuženikov prigovor prijeboja (točka IV. izreke).

2. Protiv točaka I., III. i IV. izreke te presude pravodobnu žalbu izjavio je tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP). Tuženik u žalbi predlaže ukinuti pobijanu presudu i odbaciti tužbu, podredno preinačiti je tako da se tužbeni zahtjev odbije ili ukinuti je i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Žalbom potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. U ovom postupku prvostupanjski sud je odlučio o tužbenom zahtjevu presudom pod poslovnim brojem Pr-50/2019-16 od 22. travnja 2020., tako što je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu, izuzev dijela što se odnosi na tijek zateznih kamata na iznos solidarne pomoći zbog bolovanja duljeg od 90 dana, te je naložio tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 456,23 eur / 3.437,50 kn.

6. Rješenjem ovog suda poslovni broj Gž R-337/2021-2 od 22. kolovoza 2022., žalba tuženika odbačena je kao nepravovremena, no rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-439/2024-2 od 2. srpnja 2025., prihvaćena je revizija tuženika te je ranije citirano rješenje ovog suda ukinuto, uz obrazloženje da je drugostupanjski sud pogrešno držao da je tuženiku valjano izvršena dostava presude putem e-oglasne ploče suda te da mu je rok za izjavljivanje žalbe istekao. Kako je dakle, žalba tuženika utvrđena pravovremenom, to je rješenje o odbačaju žalbe ukinuto i predmet je vraćen ovom žalbenom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu solidarne pomoći zbog dugotrajnog bolovanja i jubilarne nagrade.

8. I u fazi žalbenog postupka prijeporno je ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu traženih iznosa, odnosno je li prekludiran u postavljanju tužbenog zahtjeva. Osim toga, prijeporno je i ima li tuženik prema tužitelju kompenzabilnu tražbinu koja se može prebiti.

9. Sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu utvrđuje da je tužitelj bio zaposlenik tuženika te da se u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 30. travnja 2018. nalazio na bolovanju, pa kako je bolovanje trajalo dulje od 90 dana, zaključuje da su ispunjene pretpostavke iz članka 80. Kolektivnog ugovora za isplatu solidarne pomoći u iznosu neoporezivog iznosa utvrđenog Pravilnikom o porezu na dohodak. Dospijeće solidarne naknade određuje primjenom članka 8. stavka 4. Zakona o radu i članka 183. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove na ispunjenje obveze, pa kako tužitelj nije dokazao da je zahtjev od 31. ožujka 2018. zaista dostavljen tuženiku, zaključuje da je ovo potraživanje tužitelja dospjelo slijedećeg dana nakon podnošenja tužbe. Odluku o isplati 265,45 eur / 2.000,00 kn jubilarne nagrade za neprekidni staž kod istog poslodavca temelji na članku 79. stavku 1. Kolektivnog ugovora prema kojem je odluka o visini jubilarne nagrade pravovaljana trenutkom kad radnik navrši 15 godina neprekinutog staža, što je tužitelj ispunio 17. ožujka 2018., kao i na članku 79. stavku 3. Kolektivnog ugovora koji propisuje da je poslodavac dužan radniku isplatiti jubilarnu nagradu najkasnije s plaćom za studeni, u godini u kojoj je radnik ostvario pravo na jubilarnu nagradu. Imajući u vidu da je plaća tužitelja za studeni dospjela 15. prosinca 2018., tužitelju dosuđuje zateznu kamatu počevši od tog dana pa do isplate. U odnosu na prigovor radi prebijanja tuženika, sud prvog stupnja obrazlaže da tuženik nije naveo točno koji iznos stavlja u prijeboj, niti je predložio dokaze na okolnost osnovanosti tog prigovora do zaključenja prethodnog postupka, pa kako je teret dokaza ovih okolnosti bio na tuženiku, to iz navedenih razloga prigovor radi prebijanja tuženika odbija kao neosnovan. Odluku o trošku temelji na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. stavka 3. ZPP, te obvezuje tuženika na naknadu cjelokupnog parničnog troška tužitelja, sve s obzirom da je odbijen jedino neznatni dio tužbenog zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi.

10. Prilikom odlučivanja o žalbi, ovaj je sud prije svega imao u vidu da se radi o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. stavka 1. ZPP pa se presuda kojom se završava spor u takvom postupku, sukladno članku 467. stavku 1. ZPP, može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, osim povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP.

11. Ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u okviru citiranih zakonskih odredbi, utvrdio da donošenjem presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba parničnog postupka, pa tako niti povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, kao ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koje tuženik žalbom upućuje.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP. Naime, tuženik navodi da ga je sud telefonskim putem izvijestio da je zbog nastupa epidemije bolesti Covid-19, ročište za objavu presude zakazano za 22. travnja 2020. odgođeno te da će o datumu novog ročišta za objavu i uručenje biti obaviješten. Međutim, sud prvog stupnja je donio presudu bez održanog ročišta za objavu i to s danom 22. travnja 2020. Prema tome, iako su točni navodi tuženika da ročište za objavu i uručenje presude nije valjano održano, navedeno ne čini ostvarenim citiranu bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP , već bi se radilo o relativno bitnoj povredi iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 335. ZPP, radi koje se žalba u postupcima male vrijednosti ne može isticati, no što također ne bi ni bilo od utjecaja na pravilnost pobijane odluke, a nastavno tome ni na ishod parničnog postupka.

13. Tuženik nije u pravu niti kada žalbom tvrdi da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, a izneseni razlozi su jasni i sukladni stanju spisa, odnosno sadržaju isprava i zapisnika o provedenim dokazima.

14. Tuženik neosnovano ističe da je propušteno odlučiti o njegovom zahtjevu za troškovima postupka, jer je sud prvog stupnja kada je utvrdio da tužitelj nije uspio jedino u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva i da je stoga tuženik obvezan naknaditi troškove parnice tužitelju, u naravi odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova.

15. Prvostupanjski sud u tijeku parnice nije donio posebno rješenje kojim je odbio prijedlog tuženika za spajanje ovog postupka s predmetom što se pred sudom prvog stupnja vodi povodom tužbe ovdje tuženika pod poslovnim brojem Pr-670/2018, no sadržajno je prvostupanjski sud taj zahtjev odbio jer je nastavio daljnje postupanje po tužbi tužitelja. Takva odluka nižeg suda je i prema stavu ovog žalbenog suda pravilna jer se time ne bi niti ubrzao postupak niti bi se smanjili troškovi, a s druge strane, tuženik je u ovoj parnici istaknuo prigovor radi prebijanja istog potraživanja radi kojeg je pokrenuo i parnični postupak.

16. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženikov prigovor radi prebijanja s obrazloženjem da nije istaknut u točno određenom iznosu, kao i da tuženik nije predložio dokaze radi utvrđivanja njegove osnovanosti. U tom smislu, tuženiku se skreće pozornost da za razliku od mogućnosti podnošenja stupnjevite tužbe koja je uređena člankom 186.b ZPP, ne postoji stupnjeviti prigovor radi prebijanja, pa je prema tome tuženik obvezan prilikom isticanja tog prigovora navesti iznos tražbine koju stavlja u prijeboj i predložiti dokaze radi utvrđivanja postojanja i visine tražbine, što tuženik nije učinio, već je u odgovoru na tužbu jedino istaknuo prijedlog da sud utvrdi „sveukupni iznos pretrpljene štete te da tako utvrđeni iznos stavi u prijeboj sa tražbinom čiju isplatu tužitelj potražuje“, bez konkretiziranja dokaznih prijedloga kojima predlaže da sud to učini.

17. Žalitelj neosnovano osporava i stav da bi tužitelj bio prekludiran u podnošenju tužbe jer je člankom 126. Kolektivnog ugovora od 23. studenog 2010. sklopljenim između Sindikata turizma i usluga Hrvatske – Sindikalne podružnice Magnum Opatija d.o.o. i tuženika (dalje: KU), određeno da će se individualni radni sporovi također rješavati mirenjem. Naime, prema Zakonu o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17, dalje: ZR), mirenje je obvezno u kolektivnom radnom sporu koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, osim ako stranke nisu dogovorile drugi način mirnog rješavanja spora (članak 206. stavak 1. ZR). Za individualne radne sporove odabir postupka mirenja prepušten je strankama, dakle stranke se samostalno i dobrovoljno mogu odlučiti na takav način rješavanja prijepornih odnosa. Odredba članka 126. Kolektivnog ugovora koja određuje da će stranke i u individualnim radnim sporovima iste rješavati mirenjem, regulira slučajeve dobrovoljnog mirenja, no u takvim okolnostima provedba ili pokretanje postupka mirenja nije uvjet dopustivosti pokretanja ili provedbe parničnog postupka. Dakle, ne radi se o procesnoj pretpostavci bez čijeg postojanja vođenje ove parnice i donošenje meritorne odluke nije dopušteno i zbog čega bi se tužba kao nedopuštena trebala odbaciti, pa se sud prvog stupnja pravilno upustio u ispitivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

18. Odluka tuženika o pravu tužitelja na isplatu jubilarne nagrade za 15 godina neprekinutog radnog staža kod tuženika, nije konstitutivne naravi . Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda o tome da tužitelj kao radnik stječe pravo na jubilarnu nagradu već samim ispunjenjem pretpostavke iz kolektivnog ugovora, odnosno time što 15 godina neprekidno radi kod tuženika, a što je sud ispravno utvrdio iz podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o zaposlenju tužitelja iz kojih proizlazi da je tužitelj kod tuženika zaposlen od 17. ožujka 2003. godine pa je uvjet od 15 godina neprekinutog staža ispunio 17. ožujka 2018. godine. Tužitelju prema tome, pravo na jubilarnu nagradu pripada već po samom članku 79. Kolektivnog ugovora, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu ovog iznosa u najvećem neoporezivom iznosu za te namjene utvrđenom člankom 7. stavkom 2. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 10/2017 i 128/2017, dalje: Pravilnik) od 331,81 eur / 2.500,00 kn. Naime, člankom 79. stavkom 2. KU određeno je da iznos jubilarne nagrade ne može biti niži od iznosa najvećeg neoporezivog primitka za tu namjenu utvrđenog Pravilnikom, pa je prema tome, riječ o iznosu koji bi tužitelju svakako pripadao, a tuženik kao poslodavac, svojom je odlukom jedino mogao isplatiti tužitelju veći iznos jubilarne nagrade. Osim toga, u pobijanoj presudi pravilno je dospijeće iznosa jubilarne nagrade određeno sa 15. prosinca 2018., s obzirom da članak 79. stavak 3. KU propisuje da je tuženik kao poslodavac dužan isplatiti radniku jubilarnu nagradu najkasnije s plaćom za mjesec studeni u godini u kojoj je radnik ostvario pravo na isplatu jubilarne nagrade. Obveza tuženika isplatiti tužitelju plaću za studeni je temeljem članka 92. stavka 3. ZR dospjela 15. prosinca 2018., pa je istoga dana dospjela i njegova obveza na isplatu jubilarne nagrade, kako to uostalom pravilno obrazlaže i sud prvog stupnja.

19. Promašeni su žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da nije obvezan isplatiti tužitelju naknadu na ime solidarne pomoći zbog bolovanja duljeg od 90 dana. Naime, u tom dijelu i ovaj žalbeni sud prihvaća obrazloženje suda prvog stupnja koji je istaknuo da tužitelj nije dokazao da bi tuženiku poslao rukom pisani zahtjev kojeg dostavlja u tijeku postupka, no ističe da je riječ o pravu tužitelja sadržanom u članku 80. KU za ostvarenje kojeg nije potrebna konstitutivna odluka poslodavca. Imajući u vidu da je tužitelj ovaj zahtjev postavio zasigurno tek podnošenjem tužbe, a da odredbama Kolektivnog ugovora nije određeno dospijeće ove naknade, to drži da je tuženik u zakašnjenju od slijedećeg dana nakon dana podnošenja tužbe sudu. U tom smislu, prvostupanjski se sud pravilno pozvao na primjenu članka 183. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), koji određuje da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a ako rok za ispunjenje nije određen, tada dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove na ispunjenje, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj postići ispunjenje obveze. Pritom, tuženiku se ukazuje i da je u tijeku cijelog postupka pred sudom prvog stupnja, pa i sada u žalbi, osporavao tužitelju pravo na isplatu naknade za solidarnu pomoć zbog dugotrajnog bolovanja te da naknadu nesporno nije dobrovoljno isplatio. Sud prvog stupnja je ispravno stoga primijenio materijalno pravo i to članak 80. Kolektivnog ugovora i članak 183. ZOO kada je visinu ove naknade odredio u iznosu ne manjem od neoporezivog primitka za tu namjenu utvrđenog Pravilnikom o porezu na dohodak, sa zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

20. Tuženik konačno, nije u pravu niti kada žalbom nastoji dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka. Naime, tužitelj se u podnesku od 15. svibnja 2019. očitovao na dokumentaciju tuženika uručenu mu na prethodnom ročištu i sam je dostavio isprave, dok podneskom od 3. siječnja 2020. daje tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora koje je tuženik dostavio uz podnesak od 23. prosinca 2019. Stoga je očito da se radi o podnescima potrebnim za postupak i to onima iz Tbr. 8/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, na snazi u vrijeme donošenja odluke, dalje: Tarifa/12). Ispravna je i odluka prvostupanjskog suda o odmjeravanju naknade za zastupanje tužitelja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (30. rujna 2019. i 11. ožujka 2020.), odnosno na kojima se raspravljalo jedino o procesnim pitanjima (29. travnja 2019. i 11. prosinca 2019.), sve sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 9/2 Tarife, pri čemu se tuženiku ukazuje da je sam zakašnjelom dostavom kolektivnog ugovora, odnosno isticanjem drugih prigovora koji su utvrđeni neosnovanim, pridonio trajanju ove parnice pa time i povećanju troškova postupka.

21. Iz iznesenih je razloga, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP, žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je presuda prvog stupnja potvrđena u pobijanim točkama I., III. i IV. izreke.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom članka 166. stavka 1. ZPP u vezi članka 154. stavka 1. ZPP, jer tuženik sa žalbom nije uspio.

23. Prvostupanjska presuda u točki II. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 31. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Martina Maršić Lukić