Poslovni broj: Usž-2322/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĐG iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Albinu Hotiću, odvjetniku u Zagrebu, Mažuranićev trg 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske, Bjelovar, Vlahe Paljetka 2, radi odjave prebivališta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1601/2025-8 od 16. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1601/2025-8 od 16. siječnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-220-01/23-06/1171, URBROJ: 511-02-04-25-25 od 3. lipnja 2025., dok je osporenim rješenjem istog suda odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Iz sadržaja pravodobno podnesene žalbe proizlazi da tužitelj u cijelosti osporava prvostupanjsku presudu i rješenje iz svih žalbenih razloga. U bitnome smatra da u konkretnom slučaju mjerodavne činjenice u smislu odredbe članka 12. Zakona o prebivalištu nisu utvrđene na nedvojben način, a što je protivno načelu materijalne istine. Smatra da okolnost što kroz određeno vrijeme nije zatečen na adresi prebivališta kao i da se nalazi u Saveznoj Republici Njemačkoj, nije pravno relevantna za zaključak o prestanku njegovog prebivališta budući da u konkretnom slučaju ne postoji dokazana namjera trajnog iseljenja. Ovo stoga jer je jasno naglasio tijekom postupka da mu je stvarna namjera živjeti na adresi [adresa], dok je njegov boravak u Njemačkoj privremenog karaktera, uvjetovan obiteljskim nesuglasicama i sudskim postupkom protiv bivše supruge koji da je u tijeku. Stoga zaključuje da niti nakon višekratnih terenskih provjera te saslušanja svjedoka u ponovnom postupku nisu činjenice utvrđene na nedvojben način, dok se odluke temelje na indicijama, pri čemu ukazuje na presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-6256/2023 te Us I-3664/2021 koje da potvrđuju njegovo stajalište. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti osporenu prvostupanjsku odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 EUR.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome ističe da su žalbeni navodi tužitelja protivni stanju predmetnog spisa. U nastavku ukazuje na sadržaj odredbe članka 12. Zakona o prebivalištu te obrazlaže da je kroz provedene tri terenske provjere i saslušanjem šestorice svjedoka na nedvojben način utvrđeno da tužitelj na adresi prijavljenog prebivališta u kontinuitetu ne živi šest do sedam godina čime nije ispunjen uvjet propisan odredbom članka 2. Zakona o prebivalištu koja definira pojam prebivališta. Smatra da iz tužiteljeve izjave dane u upravnom postupku proizlazi da je njegov primarni interes zašto želi imati prijavljeno prebivalište na predmetnoj adresi vođenje imovinskopravnog spora. Predlaže odbiti žalbu tužitelja.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ocjenjujući zakonitost osporene presude i rješenja prvostupanjskog upravnog suda u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je odluka prvostupanjskog suda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.
6. Ovo stoga jer se odluka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 49. stavak 3. ZUS-a, temelji na činjenicama koje su i prema ocjeni ovog Suda, nedvojbeno utvrđene već tijekom upravnog postupka. Naime, tuženik je provođenjem tri terenske provjere i uzimanjem na zapisnik izjave šestorice svjedoka, uključujući i izjavu samog tužitelja putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj u kojoj boravi posljednjih godina, a koji dokazi prileže spisu tuženika, na potpun i pravilan način u smislu odredbe članka 12. Zakona o prebivalištu („Narodne novine“, broj: 144/12, 158/13 i 114/22, dalje: Zakon), utvrdio činjenično stanje pravno relevantno u konkretnom slučaju. Osim toga, iz sudskog spisa ne proizlazi da je tužitelj tijekom prvostupanjskog upravnog spora predlagao provođenje bilo kakvog drugog dokaza, osim uvida u osporeno rješenje tuženika te presude upravnog suda koje je dostavio uz tužbu, a temeljem kojih dokaza je prvostupanjski sud odluku u konkretnom slučaju i donio, te mu je održavanjem rasprave od 19. prosinca 2025. omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima bitnim za donošenje zakonite odluke, a kojim pravom se tužitelj nesporno propustio koristiti.
7. Osporenom presudom potvrđena je pravilnost stajališta tuženika prema kojem su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke propisane odredbom članka 12. Zakona za odjavu prebivališta tužitelja.
8. Odredbom članka 12. stavkom 1. Zakona propisano je da će policijska uprava na čijem području osoba ima prijavljeno prebivalište po službenoj dužnosti donijeti rješenje o odjavi prebivališta osobe ako se terenskom provjerom utvrdi da osoba stvarno ne živi na prijavljenoj adresi ili o tome bude obaviještena od strane tijela javne vlasti te drugih pravnih i fizičkih osoba, dok iz stavka 3. proizlazi da prije donošenja rješenja o odjavi prebivališta osobe, nadležna policijska uprava mora utvrditi činjenice i okolnosti na temelju kojih se može nedvojbeno zaključiti živi li osoba na adresi prijavljenog prebivališta.
9. Prema spisu priležećoj izjavi tužitelja danoj na zapisnik u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Műnchenu, KLASA: 720-01/25-04/45, URBROJ: 521-DEU- 05/SLV-25-04 od 26. svibnja 2025. proizlazi da tužitelj ne želi odjaviti prebivalište s adrese [adresa], radi imovinskopravnog sudskog postupka koji vodi protiv bivše supruge, kao i da je primoran radi obiteljske situacije privremeno boraviti izvan Republike Hrvatske.
10. Dakle, kako niti sam tužitelj ne spori da živi izvan Republike Hrvatske, odnosno da se ne nalazi na adresi prijavljenog prebivališta, a što je dodatno potvrđeno provedbom tri terenske provjere od 24. veljače 2025., 4. ožujka 2025. te 24. ožujka 2025. te uzimanjem izjava na zapisnik šestorice svjedoka koje prileže spisu tuženika, a iz kojih proizlazi da tužitelj posljednjih šest do sedam godina ne prebiva na adresi prijavljenog prebivališta, niti ondje dolazi, to je pravilno utvrđeno da su ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 12. Zakona za odjavu prebivališta tužitelja. Ovo stoga jer je, i po ocjeni ovog Suda, nedvojbeno utvrđeno da tužitelj ne živi na adresi prijavljenog prebivališta kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude. Naime, nije sporno da je rješenje tuženika doneseno u ponovnom postupku nakon ukidne presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5443/2023-9 od 6. veljače 2025. nakon što je sud ocijenio da se provedbom jedne terenske provjere i uzimanjem iskaza jednog svjedoka ne može sa sigurnošću utvrditi da osoba ne živi na adresi prijavljenog prebivališta. Stoga je u ponovnom postupku tuženik postupio po obvezujućoj uputi iz citirane ukidne presude i upotpunio dokazni postupak te pravno relevantne činjenice, i po ocjeni ovog Suda, utvrdio na nedvojben način u smislu odredbe članka 12. Zakona, a na tako utvrđenim činjenicama se osnovano temelji i osporena presuda.
11. Okolnost što tužitelj vodi sudski postupak imovinskopravne naravi protiv bivše supruge nije okolnost kakvu u vidu ima odredba članka 3. Zakona, odnosno ne radi se o okolnosti koja bi opravdavala napuštanje prebivališta radi privremenog odlaska tužitelja izvan Republike Hrvatske, a na što pravilno ukazuje prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude.
12. S obzirom da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke, nema osnove za usvajanje njegove žalbe.
13. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, to u smislu odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. te odredbe članka 148. stavak 4. ZUS-a kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 31. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
