Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-473/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak -Premec predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja ĆĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Kod Želj. Postaje 12, Zvjerinac, II. tužiteljice SĐ (ranije: MĐ), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i III. tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanih po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krešimir Škarica & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mislavu Biočiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-1406/2019-74 od 31. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-1406/2019-74 od 31. prosinca 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju ĆĐ naknadi imovinsku štetu u iznosu od 3.471,66 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 2.742,64 EUR teče od 15. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 729,02 EUR od 31. prosinca 2025. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja ĆĐ za isplatu iznosa od 801,32 EUR sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 2.742,64 EUR od 28. veljače 2019. do 14. ožujka 2019.;

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da s osnova neimovinske štete isplati:

- tužitelju ĆĐ iznos od 18.861,02 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 6.451,44 EUR teče od 15. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 12.409,58 EUR od 20. ožujka 2020. do isplate,

- tužiteljici SĐ iznos od 12.859,79 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 4.398,71 EUR teče od 15. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 8.461,08 EUR od 20. ožujka 2020. do isplate,

- tužitelju RĐ iznos od 12.859,79 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 4.398,71 EUR teče od 15. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 8.461,08 EUR od 20. ožujka 2020. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev:

- tužitelja ĆĐ za isplatu iznosa od 6.569,78 EUR sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 12.409,58 EUR od 15. ožujka 2019. do 19. ožujka 2020.,

- tužiteljice SĐ za isplatu iznosa od 4.479,39 EUR sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 8.461,08 EUR od 15. ožujka 2019. do 19. ožujka 2020.,

- tužitelja RĐ za isplatu iznosa od 4.479,39 EUR sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 8.461,08 EUR od 15. ožujka 2019. do 19. ožujka 2020.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn -1406/2019-74 od 31. prosinca 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke IV. izreke, kojim je tuženiku naloženo da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 6.588,36 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2025. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke IV. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.739,12 EUR.

II. Nalaže se tužiteljima ĆĐ, SĐ i RĐ da naknade tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 556,53 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 1.669,58 EUR) zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

III. U nepobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ĆĐ imovinsku štetu u ukupnom iznosu od 4.272,98 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 3.226,64 EUR teče od 28. veljače 2019. do isplate, te na iznos od 1.046,34 EUR od 31. prosinca 2025. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja ĆĐ za naknadu imovinske štete u iznosu od 1.691,82 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 192,63 EUR teče od 28. veljače 2019. do isplate, te na iznos od 1.499,19 EUR od 31. prosinca 2025. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da s osnova naknade neimovinske štete isplatiti: tužitelju ĆĐ iznos od 25.430,80 EUR, tužiteljici MĐ iznos od 17.339,18 EUR i tužitelju RĐ iznos od 17.339,18 EUR, svima uvećano za zateznu kamatu tekuću od 15. ožujka 2019. do isplate. Točkom IV. izreke nalaženo je tuženiku naknaditi tužiteljima ĆĐ, MĐ i RĐ troškove postupka u iznosu od 13.327,48 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način „predložen žalbom“, te mu dosudi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog smrti bliskog srodnika, pokojne OĐ, supruge tužitelja ĆĐ i majke tužitelja SĐ i RĐ, te zahtjev tužitelja ĆĐ za naknadu imovinske štete na ime troškova nadgrobnog spomenika, obiteljske grobnice i pokrovne ploče, te naknade pogrebnih troškova i usluga, cvijeća, vijenaca, karmina i crnine.

6. Pobijanu presudu prvostupanjski sud temelji na slijedećem činjeničnom stanju:

- da je OĐ, supruga tužitelja ĆĐ te majka tužiteljice SĐ i tužitelja RĐ, smrtno stradala 7. veljače 2019. oko 9:50 sati, kao pješakinja, na državnoj cesti D-33 u mjestu Kosovo, predio Uzdolje, kada je na nju naletjelo osobno vozilo marke „Škoda Octavia“, registracijske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao CĐ, osiguranik tuženika

- da je pok. OĐ uslijed naleta vozila zadobila višestruke, po život opasne ozljede glave, trupa i udova, uključujući prijelome lubanje, kralježnice, rebara, zdjelice te ozljede unutarnjih organa, od kojih je preminula na mjestu događaja

- da su se tužitelji radi mirnog rješenja spora obratili tuženiku odštetnim zahtjevom 15. ožujka 2019., te im je tuženik 16. svibnja 2019. isplatio nesporni dio naknade štete u ukupnom iznosu od 335.163,00 kn (44.483,77 EUR), specificirajući da je ĆĐ isplaćena neimovinska šteta u iznosu od 138.391,66 kn (18.367,73 EUR), te imovinska šteta u iznosu od 8.055,44 kn/1.135,37 EUR (4.281,13 kn/568,20 EUR za pogrebne troškove, 3.145,26 kn/417,45 EUR za karmine i 629,05 kn/82,29 EUR za crninu), dok je SĐ i RĐ na ime neimovinske štete isplaćen svakome iznos od 94.357,95 kn (12.523,45 EUR)

- da je predmetna tužba podnesena 24. svibnja 2019., te istom tužitelj ĆĐ zahtjeva naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 55.545,61 kn i neimovinske štete u iznosu od 88.000,00 kn, te tužitelji SĐ i RĐ naknadu neimovinske štete svaki u iznosu od 60.000,00 kn

- da je tuženik u odgovoru na tužbu priznao pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja, no osporio je isključivu odgovornost, kao i osnov i visinu zahtjeva za trošak nadgrobnog spomenika, obiteljske grobnice i pokrovne ploče, te visinu zahtjeva za naknadu ostale imovinske i neimovinske štete

- da su tužitelji podneskom od 20 ožujka 2020. obzirom na izmijenjene Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske s osnove naknade neimovinske štete povisili tužbene zahtjeve, potražujući tužitelj ĆĐ iznos od 330.000,00 kn, odnosno obzirom na isplaćeni nesporni iznos štete iznos od 198.000,00 kn, te tužitelji SĐ i RĐ svaki iznos od 225.000,00 kn, odnosno obzirom na isplaćeni nesporni iznos štete svaki iznos od 135.000,00 kn

- da su tužitelji podneskom od 14. studenog 2022. postavili konačni tužbeni zahtjev kojim tužitelj ĆĐ potražuje naknadu imovinske štete u iznosu od 44.312,74 kn (5.881,31 EUR) i neimovinske štete u iznosu od 191.608,34 kn (25.430,80 EUR), te tužitelji SĐ i RĐ naknadu neimovinske štete svaki u iznosu od 130.642,05 kn (17.339,18 EUR)

- da je presudom Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: K-55/2020 od 29. travnja 2023., osiguranik tuženika CĐ oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu, kojom je prouzročena smrt jedne osobe, na način da na ravnom i preglednom dijelu ceste, protivno odredbi čl. 38. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije obratio dužnu pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku, lakomisleno smatrajući da ih neće udariti i da neće izazvati prometnu nesreću, do koje je došlo kada je propustio pravovremeno uočiti pješakinju OĐ koja je na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza sa zemljanog proširenja uz zapadni rub kolnika neoprezno prelazila kolnik iza svoga supruga, dolazeći mu s lijeve na desnu stranu, kojom prilikom je na istočnoj strani kolnika prednjim lijevim dijelom vozila udario pješakinju, čije tijelo je uslijed naleta nabačeno na vozilo, a zatim odbačeno u zemljani odvodni kanal sa zapadne strane kolnika

- da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka Nevena Ereša, dipl.ing., proizlazi da je vozilo osiguranika tuženika prednjim lijevim dijelom naletjelo na pješakinju OĐ koja je prelazila kolnik dolazeći vozilu s lijeve strane, time da se samo mjesto naleta gledano u smjeru kretanja vozila osiguranika tuženika nalazilo na desnoj polovini kolnika udaljeno od sredine kolnika oko 0,3-0,4 m i oko 7-8 m prije prvih čestica stakla označenih u skici brojkom 8, te je brzina vozila prije naleta mogla iznositi oko 50-60 km/h, a vozač da je mogao uočiti OĐ u trenutku započinjanja radnje prelaženja kolnika kada se njegovo vozilo nalazilo udaljeno od mjesta naleta oko 35,2 m, pa da je tada pravovremeno reagirao kočenjem čak i slabijeg intenziteta, uspio bi zaustaviti vozilo prije mjesta naleta jer mu je zaustavni put kočenjem iznosio oko 26,3 m, a osim toga i sada pok. OĐ prije započinjanja radnje prelaska kolnika, okretanjem glave u desnu stranu, da je mogla uočiti nadolazeće vozilo pa da je odustala od radnje prelaženja kolnika i propust ila vozilo osiguranika tuženika do naleta ne bi došlo, time da je na mjestu štetnog događaja brzina kretanja ograničena prometnim znakom na 50 km/h, te u blizini nema obilježenog pješačkog prijelaza

- da iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka Petra Škavića, dr.med. spec. sudske medicine, proizlazi da se u trenutku prometne nesreće sada pok. OĐ nailazećem vozilu kretala od lijeva udesno, te se utvrđene ozljede mogu uklopiti u naletnu brzinu od oko 50-60 km/h i upravo su iste dovele do njezine smrti

- da je usmeno obrazlažući nalaz prometni vještak naveo da u tehničkom smislu nema elemenata na temelju kojih bi se mogao utvrditi točan način kretanja tužitelja ĆĐ i njegove supruge, no eventualno zastajkivanje ili stajanje OĐ prije naleta da ne bi u bitnome utjecalo na mogućnost izbjegavanja naleta od strane osiguranika tuženika, te bi u trenutku njezinog kretanja i nastavka radnje prelaženje kolnika vozilo osiguranika tuženika bilo praktički dvostruko bliže od utvrđenog u pisanom nalazu, znači na 17-18 m, time da u varijanti da je OĐ ostala na mjestu na kojem je prema iskazu tužitelja ĆĐ stajala, do naleta ne bi došlo, jer je između nje i položaja njezinog supruga bilo dovoljno prostora za prolazak osobnog vozila

- da je prije štetnog događaja između sada pok. OĐ i tužitelja postojala jaka emotivna povezanost i trajna životna zajednica, a tužitelji su nakon njezine smrti trpjeli duševne boli zbog gubitka bliskog člana obitelji, i to tužitelj ĆĐ zbog gubitka supruge, a tužitelji SĐ i RĐ zbog gubitka majke

- da je tužitelj ĆĐ vezano uz smrt supruge imao troškove izrade i postavljanja nadgrobnog spomenika, izrade i montaže obiteljske grobnice te pokrovne ploče, kao i troškove pogreba i drugih pogrebnih usluga, cvijeća, vijenaca, karmina i crnine.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, usprkos okolnosti da je sada pok. OĐ prije započinjanja prelaska kolnika mogla uočiti nadolazeće vozilo i odustajanjem od prelaska izbjeći nalet, prvostupanjski sud pozivajući se na odredbu čl. 38. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23, 145/24, dalje: ZSPC-a) prema kojoj je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, zaključuje da je za nastanka štetnog događaja isključivo odgovoran osiguranik tuženika, odnosno da ne postoji doprinos pok. OĐ nastanku štete. Navedeni zaključak prvostupanjski sud temelji osobito na kaznenoj presudi kojom je osiguranik tuženika proglašen krivim za izazivanje prometne nesreće, jer nije obratio pažnju na pješake na kolniku i nije pravodobno uočio sada pok. OĐ.

7.1. Nadalje, pozivajući se na odredbu čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), prvostupanjski sud je osnovanim ocijenio zahtjeve tužitelja za naknadu neimovinske štete, budući da se radi o najbližim članovima obitelji smrtno stradale OĐ, čiji zahtjevi su u cijelosti u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. Obzirom na ranije isplaćene nesporne iznose štete po toj osnovi tužitelju ĆĐ dosuđen je daljnji iznos od 25.430,80 EUR, a tužiteljima SĐ i RĐ daljnji iznosi od po 17.339,18 EUR svakome, sve za zateznom kamatom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 15. ožujka 2019. pa do isplate, pozivom na odredbe čl. 1103. ZOO-a i čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP-a).

7.2. U odnosu na imovinsku štetu, pozivajući se na odredbu čl. 1093. st. 1. ZOO-a, prvostupanjski sud je kao opravdane prihvatio dio troškova izgradnje nadgrobnog spomenika, grobnice i pokrovne ploče, te dijela pogrebnih troškova i usluga. Naime, glede vrijednosti nove grobnice prvostupanjski sud je prihvatio nalaz građevinskog vještaka HĐ, mag.ing.aediff., uz određena umanjenja za troškove koji nisu predstavljali opravdanu štetu, te je tužitelju ĆĐ s tog osnova dosudio iznos od 3.226,64 EUR sa zateznom kamatom od 28. veljače 2019. do isplate. Glede pogrebnih troškova prvostupanjski sud je prihvatio osnovanim troškove lijesa, opreme za lijes, križa, nadgrobnog znaka, prijevoza, oblačenja pokojne, mrtvačnice, osmrtnica, slova i brojeva te dijela troškova cvijeća, vijenaca i crnine, kao i troškova karmina, uz uračunavanje iznosa koje je tuženik prethodno isplatio, te je tuženika obvezao da tužitelju ĆĐ s tog osnova isplati iznos od 1.046,34 EUR sa zateznom kamatom od 31. prosinca 2025. do isplate. Preostali dio zahtjeva tužitelja ĆĐ za naknadu imovinske štete (iznosa od 1.691,82 EUR sa zateznom kamatom) prvostupanjski sud je odbio kao neosnovanog.

8. U žalbi tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda da prednica tužitelja nije doprinijela nastanku predmetnog štetnog događaja, navodeći da je ista neopreznim zaustavljanjem na kolniku i neopreznim nastavkom prelaska kolnika doprinijela nastanku prometne nesreće, pa je stoga materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1067. ZOO-a pogrešno primijenjeno, slijedom čega predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se naknade tužiteljima umanje razmjerno postotku doprinosa prednice tužitelja nastanku prometne nesreće. Osim toga, kako se zaključci prvostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa prednice tužitelja temelje na pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, ističe da je pobijanom presudom nezakonito odlučeno o početku tijeka zatezne kamate na dio naknade imovinske štete dosuđene tužitelju ĆĐ s osnova troškova nadgrobnog spomenika, obiteljske grobnice i pokrovne ploče počevši od 28. veljače 2019., budući da je odštetni zahtjev postavljen tek 15. ožujka 2019., čime je pogrešno primijenjena odredba čl. 12. ZOOP-a, pa predlaže presudu u tom dijelu ukinuti ili preinačiti na način da se zahtjev za isplatom zateznih kamata u spornom dijelu odbije. Ističe da je nezakonita i odluka o početku tijeka zateznih kamata na dijelove naknada neimovinske štete koji su tužiteljima dosuđeni usvajanjem povišenih dijelova tužbenih zahtjeva iz podneska tužitelja od 20. ožujka 2020., i to s početkom tijeka od 15. ožujka 2019. što je protivno odredbama čl. 12. ZOOP-a i čl. 1103. ZOO-a, pa i u tom dijelu pobijanu presudu predlaže preinačiti ili ukinuti.

9. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP -a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, dakle niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer okolnosti na kojima prvostupanjski sud temelji zaključak o odgovornosti osiguranika tuženika jasne su i međusobno nisu proturječne, a iz obrazloženja je vidljivo koje dokaze je sud cijenio i iz kojih razloga je prihvatio pojedina činjenična utvrđenja. Prema stajalištu ovoga suda, pogreška prvostupanjskog suda sastoji se u tome što kod primjene materijalnog prava nije odgovarajuće vrednovao utvrđeno postupanje sada pok. OĐ, odnosno uzročnu relevantnost tog postupanja za nastanak štetnog događaja, a ne u nedostatku ili proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama.

11. Naime, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, pri ocjeni svih izvedenih dokaza, propustio uzeti u obzir i postupanje pok. OĐ neposredno prije naleta, zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da na njezinoj strani ne postoji nikakav doprinos nastanku štetnog događaja.

11.1. Odredbom čl. 129. st. 1. ZSPC-a propisano je da je pješak dužan preko kolnika prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način, a odredbom čl. 131. st. 1. istog Zakona - da pješak koji namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila.

11.2. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, osobito nalaza i mišljenja prometnog vještaka Nevena Ereša, dipl.ing., proizlazi da je sada pok. OĐ prelazila kolnik državne ceste na mjestu na kojem nije bilo obilježenog pješačkog prijelaza, pri čemu je prije započinjanja radnje prelaska mogla uočiti vozilo osiguranika tuženika koje joj je prilazilo. Prema nalazu prometnog vještaka, vozilo se u trenutku kada je OĐ započela prelaziti kolnik nalazilo na udaljenosti od oko 35,2 m od mjesta naleta. Vještak je pritom utvrdio da je, uz pravodobnu reakciju kočenjem, vozač imao mogućnost zaustaviti vozilo prije mjesta naleta, koje se gledano u smjeru kretanja vozila osiguranika tuženika nalazilo na desnoj polovini kolnika udaljeno od sredine kolnika oko 0,3-0,4 m. Istodobno, utvrđeno je da bi i sada pok. OĐ, da je prije započinjanja prelaska kolnika uočila nadolazeće vozilo i odustala od prelaska, mogla izbjeći nalet. Nadalje, iz dodatnog očitovanja prometnog vještaka proizlazi da nije bilo moguće s potpunom sigurnošću utvrditi točan način kretanja sada pok. OĐ neposredno prije naleta, i to je li se u određenom trenutku zaustavila na kolniku i potom nastavila prelaziti cestu. Međutim, vještak je pojasnio da bi, neovisno o takvoj varijanti, dulji boravak pok. OĐ na kolniku značio i dulje vrijeme tijekom kojeg je osiguranik tuženika mogao uočiti pješake i reagirati, odnosno izbjeći nalet.

11.3. Stoga, imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, ovaj sud nalazi da se postupanje sada pok. OĐ ne može ocijeniti bezutjecajnim za nastanak predmetne prometne nesreće. Kao pješakinja koja je prelazila kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza, i to u situaciji u kojoj je mogla uočiti nadolazeće vozilo, bila je dužna postupati s povećanom pažnjom te se prije i tijekom prelaska uvjeriti da to može učiniti na siguran način. Njezino započinjanje, odnosno nastavak prelaska kolnika unatoč mogućnosti uočavanja vozila osiguranika tuženika predstavlja propust koji je bio u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja.

11.4. Međutim, navedeni propust sada pok. OĐ ne može se izjednačiti s propustom osiguranika tuženika, koji je te zgode upravljao vozilom koje se u odnosu na pješaka smatra opasnom stvari (a prema čl. 1064. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik), u odnosu na kojeg iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da se vozilom prije naleta kretao brzinom od oko 50-60 km/h, te da je pješakinju OĐ u trenutku započinjanja radnje prelaženja kolnika mogao uočiti kada se njegovo vozilo nalazio udaljeno oko 35,2 m od mjesta naleta, dok je zaustavni put vozila iznosio oko 26,3 m, pa je pravodobnim kočenjem mogao zaustaviti vozilo prije mjesta naleta. Dakle, prisutnost pješaka na kolniku predstavljala okolnost koju je vozač mogao i morao pravodobno uočiti, te na pješake obratiti dužnu pažnju u smislu odredbe čl. 38. ZSPC-a, a kako je to propustio učiniti, došlo do naleta na pješakinju koja je zbog zadobivenih ozljeda preminula na mjestu događaja.

12. Obzirom na navedeno, ovaj sud utvrđuje da na strani oba sudionika postoji doprinos nastanku predmetne prometne nesreće, i to na strani sada pok. OĐ koja je mogla uočiti vozilo osiguranika tuženika i odustati od prelaska kolnika u omjeru od 15%, te na strani osiguranika tuženika, koji je usprkos mogućnosti pravodobnog uočavanja pješakinje i dostatnog raspoloživog zaustavnog puta, propustio poduzeti potrebnu reakciju kočenjem, čime je izravno prouzročio nalet - u omjeru od 85%.

13. Stoga je, primjenom odredaba čl. 1067. st. 3. i čl. 1092. st. 1. ZOO-a, naknadu štete koju tuženik duguje tužiteljima valjalo razmjerno umanjiti za 15% na ime doprinosa sada pok. OĐ nastanku štetnog događaja.

13.1. Prvenstveno valja navesti da visini imovinske štete koju je prvostupanjski sud dosudio tužitelju ĆĐ, kako za troškove nadgrobnog spomenika, obiteljske grobnice i pokrovne ploče, tako i za pogrebne troškove i usluge, karmine i crninu, tuženik žalbom (izvan konteksta suodgovornosti za prometnu nesreću) ne prigovara. Isto se odnosi i na visinu pravične novčane naknade koju je prvostupanjski sud dosudio svim tužiteljima za pretrpljenu neimovinsku štetu.

13.2. Umanjivši po prvostupanjskom sudu dosuđenu visinu imovinske štete za troškove nadgrobnog spomenika, obiteljske grobnice i pokrovne ploče, za utvrđenih 15% suodgovornosti prednice tužitelja, valjalo je tužitelju ĆĐ dosuditi iznos od 2.742,64 EUR. Jednako tako, u odnosu na imovinsku štetu za pogrebne troškove i usluge, karmine i crninu, valjalo je priznate iznose umanjiti za 15% suodgovornosti prednice tužitelja, kao i za prije podnošenja tužbe isplaćeni nesporni iznos štete za navedene troškove u iznosu od 1.069,14 EUR, te tužitelju ĆĐ s tog osnova dosuditi razliku od 729,02 EUR, odnosno ukupno na ime imovinske štete iznos od 3.471,66 EUR, a preostali dio zahtjeva (u iznosu od 801,32 EUR) odbiti kao neosnovan.

13.3. Također, umanjivši po prvostupanjskom sudu dosuđenu visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu za utvrđenih 15% suodgovornosti prednice tužitelja, kao i za prije podnošenja tužbe isplaćene nesporne iznose neimovinske štete (tužitelju ĆĐ iznosa od 18.367,73 EUR, te tužiteljima SĐ i RĐ svakome iznosa od 12.523,45 EUR), valjalo je tužitelju ĆĐ dosuditi razliku neimovinske štete u iznosu od 18.861,02 EUR, te tužiteljima SĐ i RĐ svakome u iznosu od 12.859,79 EUR, a preostali dio zahtjeva odbiti (u odnosu na tužitelja ĆĐ iznosa od 6.569,78 EUR, te u odnosu na tužitelje SĐ i RĐ iznosa od po 4.479,39 EUR svakome).

14. Osnovani su i žalbeni navod tuženika kojim osporava početak tijeka zateznih kamata na iznos naknade imovinske štete s osnove troškova izrade nadgrobnog spomenika, obiteljske grobnice i pokrovne ploče. Naime, točno je da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj ĆĐ taj trošak imao prije podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno da je radove platio prema ponudi od 27. veljače 2019., dok je odštetni zahtjev tuženiku podnesen 15. ožujka 2019 , međutim, činjenica da je navedeni trošak nastao i da je tužitelju šteta u tom dijelu već bila poznata ne znači da je tuženik bio u zakašnjenju prije nego što mu je postavljen odgovarajući zahtjev za naknadu štete, slijedom čega tužitelju ĆĐ sukladno odredbi čl. 12. st. 4. ZOOP-a pravo na zatezne kamate za navedeni vid štete pripada od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (15. ožujka 2019.), kako to i tuženik pravilno ističe u žalbi.

15. Također, osnovani su žalbeni navod tuženika kojim osporava početak tijeka zateznih kamata na povećani dio naknade neimovinske štete. Naime, tužitelji su prvotno na ime neimovinske štete potraživali iznos od 220.000,00 kn za tužitelja ĆĐ, te po 150.000,00 kn za tužiteljicu SĐ i tužitelja RĐ, dok su povećani dio svojih zahtjeva, u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, specificirali podneskom od 20. ožujka 2020. Prema odredbi čl. 12. st. 4. ZOOP-a, u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. tog članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. U odnosu na povećani dio zahtjeva koji u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva od 15. ožujka 2019. nije bio zatražen, ne može se smatrati da je tuženik već tada bio u zakašnjenju glede tog dijela tražbine. Povećani dio zahtjeva postavljen je tek podneskom od 20. ožujka 2020., zbog čega zatezne kamate na taj dio naknade mogu teći tek od tog dana, odnosno od 20. ožujka 2020. , što je u skladu i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi broj: Rev-297/2024-2 od 5. lipnja 2024.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu, te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke u odnosu na dosuđenu imovinsku štetu tužitelju ĆĐ u iznosu od 3.471,66 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 2.742,64 EUR teče od 15. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 729,02 EUR od 31. prosinca 2025. do isplate, kao i u dijelu točke III. izreke u odnosu na dosuđenu neimovinsku štetu tužitelju ĆĐ u iznosu od 18.861,02 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 6.451,44 EUR teče od 15. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 12.409,58 EUR od 20. ožujka 2020. do isplate, te tužiteljima SĐ i RĐ svakome u iznosu od 12.859,79 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 4.398,71 EUR teče od 15. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 8.461,08 EUR od 20. ožujka 2020. do isplate, dok je djelomično žalbu tuženika valjalo prihvatiti kao osnovanu, te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, preinačiti presudu u preostalom dijelu točke I. izreke i odbiti zahtjev tužitelja ĆĐ za isplatu imovinske štete u iznosu od 801,32 EUR, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 2.742,64 EUR od 28. veljače 2019. do 14. ožujka 2019. , te u preostalom dijelu točke III. izreke i odbiti zahtjev tužitelja ĆĐ za isplatu iznosa od 6.569,78 EUR i zatezne kamate na iznos od 12.409,58 EUR od 15. ožujka 2019. do 19. ožujka 2020., te zahtjev tužitelja SĐ i RĐ za isplatu svakome iznosa od 4.479,39 EUR i zatezne kamate na iznos od 8.461,08 EUR od 15. ožujka 2019. do 19. ožujka 2020.

17. Odlučujući od troškovima postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP -a, ovaj sud osnovanim cijeni žalbene navode tuženika koji se tiču uspjeha stranaka u sporu, jer uvažavajući njihov kvalitativni i kvantitativni uspjeh u postupku, proizlazi da uspjeh tužitelja iznosi 73%, a uspjeh tuženika 27%. Kada se primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a od postotka uspjeha tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženika, proizlazi da je tužiteljima potrebno dosuditi troškove u visini razlike od 46%.

17.1. Pri tome su neosnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na primjenu sada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) i vrijednost boda od 2,00 EUR, budući da je isto određeno Tbr. 52. st. 3. Tarife, na način da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, iz kojeg razloga je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a o čemu je svoje stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka pa tako i u odluci poslovni broj: Rev- 574/2024 od 16. travnja 2024.

17.2. Polazeći od okolnosti da tuženik u žalbi ne osporava opravdanost priznatih troškova zastupanja navedenih u točki 50. obrazloženja pobijane presude, koje je prvostupanjski sud utvrdio pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP -a, proizlazi da tužitelju na ime cjelokupnih troškova zastupanja s PDV-om od 25% i sudskih pristojbi pripada pravo na ukupni iznos od 12.479,86 EUR-a, pa imajući u vidu postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, valjalo je tužitelju dosuditi troškove zastupanja i pristojbi u iznosu od 5.740,74 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti troškove vještačenja i očevida u iznosu od 847,62 EUR, te tužiteljima sveukupno dosuditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 6.588,36 EUR, slijedom čega je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a pobijana odluka potvrđena, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika u preostalom dijelu preinačena, te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.739,12 EUR odbijen kao neosnovan.

18. Tuženiku koji je sa žalbom protiv presude uspio u omjeru od 25%, valjalo je u tom omjeru dosuditi naknadu troškova sastavljanja žalbe protiv presude primjenom Tbr. 10. toč. 1., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife (1.562,50 EUR x 25% = 390,63 EUR) i plaćene sudske pristojbe na žalbu protiv presude (663,61 EUR x 25% = 165,90 EUR), što ukupno iznosi 556,53 EUR. S ostatkom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka (u iznosu od 1.669,58 EUR) tuženik je odbijen.

19. Točka II. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva nije osporavana žalbom, pa ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec